Od kad sam se vratila s mora želim napisati nešto o Nebeskim labirintima koji se nalaze na Velebitu u mjestu Krmpote (iako tada nisam znala da su u Krmpotama, to sam pročitala naknadno na netu). U svakom slučaju kako mi volimo plaziti po svijetu sa psima (odnosno možda nije da baš toliko to volimo, koliko obično nemamo kome ostaviti 4 komada, pa smo prisiljeni na to) ne možemo ići baš na neka naročito fina i otmjena mjesta na kojima ima puno ljudi i djece, pa najčešće istražujemo prirodne ljepote naše zemlje. Što veća zabit, to bolje za nas.
Nakon tjedan dana iznenađujuće zabavnog i ugodnog boravka u Ičićima sa seniorskim dijelom naše obitelji, na povratku u Zagreb odlučili smo malo skrenuti s puta i vidjeti nešto što do sada još nismo vidjeli i upoznati dio naše predivne zemlje koji nam je do tada bio nepoznat. Mi i inače volimo skrenuti s puta. Zato i imamo prethistorijski džip i nikada ne idemo autocestom što za posljedicu ima da put koji većina prođe za 2 sata, mi prolazimo cca 10 sati.
Dakle nakon što smo shvatili da su naši starci zapravo super (tu mislim na moju mamu, tetu i uju – raspon godina od 66 do 73) i da su zapravo uvijek i bili super samo što ti dok si mlađi valjda moraju ići na živce jer si ti jako pametan, a oni tako dosadni i stari, onda ti pređeš neku dobnu granicu i upadneš u „dosadni i stari“ škvadru, pa ti onda oni ispod te granice budu bedasti i balavi, spakirali smo svojih 10 miliona kofera, ruksaka, torbi, vreća i vrećica u naš auto iz doba dinosaurusa koji sa svim zaštitama od sunca po prozorima (moj muž brine za svoje bebice – one četveronožne) izgleda kao cirkusko vozilo i krenuli u avanturu. Planirali smo krenuti oko 8 sati ujutro, ali kavica, pakiranje, nečiji obavezni odlazak na wc (ne moj samo da se zna), pozdravljanje i već je otkucalo 11 sati. Ok, nije to tako strašno, znali smo mi biti i gori, pa umjesto u 8 ujutro krenuti u 4 popodne, tako da ovo možemo smatrati čak i uspjehom.
Prvo smo skoknuli do Fužina. Mi jako volimo Fužine. Uvijek tamo stanemo, popijemo kavu i prošetamo pored jezera Bajer. Ponekad i prespavamo u pansionu „Ela“ jer tamo vole pse i rado ih ugošćuju, pa su nam odmah dragi i simpatični. I stvarno nisu skupi, a smještaj je ugodan. I hrana u njihovoj konobi „Volta“ je super, tako da jako često i papamo tamo. Jedne godine nam je Karla poklonila odmor od 3 dana u maloj drvenoj kućici u Fužinama. Bilo nam je divno, uživali smo i imamo prekrasne uspomene. Možda zato tako volimo Fužine.
Nakon gotovo 2 sata u Fužinama krenuli smo u potragu za Nebeskim labirintima. Nisam baš nešto puno znala o njima. Nisam se čak potrudila niti googleati o njima (zato ni nisam znala da su u Krmpotama za koje, iskreno priznajem, nikad prije nisam ni čula). Nije zapravo ni potrebno jer sve je objašnjeno na licu mjesta. No kojim putem krenuti iz Fužina, to nismo baš najbolje znali. Moj muž (Alan, da ne moram stalno tipkat moj muž, ovo je krače) jako voli pitat ljude koje sretne po putu da ga usmjere, što mene neopisivo živcira. Pa postoji Google maps pobogu! Ali tamo nema signala. Dakle ništa od Google maps. I tako je Alan došao na svoje i pitao nasumičnog dedu da mu kaže kako bi on mogao doći do Velebita. Mislim ono, Velebita! Nije da je baš mali pa da se ne vidi. Samo ideš prema njemu. To je naime moja logika. I nakon pola sata dedinog objašnjavanja na nekom neobičnom narječju (starofužinskom pretpostavljam), pitam ja Alana „I gdje trebamo ići?“. Kaže on meni „Pojma nemam. Mislim lijevo.“ I tako vozimo se mi po lijevoj cesti uz moje konstantno prigovaranje kako ćemo stići u guzicu, a ne do labirinta, no nerado priznajem da sam bila u krivu i stvarno smo stigli na Velebit. Vremenske prilike nisu bile idealne, povremeno je padalo malo kiše, no ja sam ostala zapanjena surovom i netaknutom veličanstvenom prirodom. Inače sam osoba kojoj je sve super i svakakve gluposti me oduševljavaju, ali ovi prizori su stvarno nekako posebno djelovali na mene. Kao da sam u nekom potpuno drugom svijetu, u neko potpuno drugo doba. Uz cestu, koja je stvarno mala i uska, i po cesti naišli smo na slobodne konje koji se bezbrižno šetaju ne obraćajući pažnju na nas. S jedne strane puca pogled na more i otok Krk (nismo znali da je to Krk, također smo naknadno googleali), a s druge na Velebitski krš.
Sami Nebeski labirinti su izuzetno neobični. Djeluju jako staro, drevno, nešto kao velebitski Stonehenge, iako su napravljeni 2012. godine. Ima ih 10 i svaki se sastoji od spiralno postavljenog kamenja unutar kojega je put kojim se morate kretati. Tu su: Labirint ljubavi i stvaralaštva, Labirint slobode, Labirint preobrazbe, Labirint života, Labirint osjećaja, Labirint moći, Labirint energije, Labirint povezanosti, Labirint mudrosti i Ganešov labirint. Taj zadnji, Ganešov labirint je zapravo labirint koji obuhvaća djelovanje svih ostalih i najmoćniji je. Ako labirint prođete ispravnim putem, on bi trebao utjecati na neke tjelesne i duševne funkcije i stanja na način da ih poboljša, ozdravi, da vam donese uspjeh u raznim životnim područjima. Navodno su povezani za nekim astronomskim i kozmičkim silama. Ja inače ne vjerujem u te kozmičke i astrološke pričice, ali nakon prolaska svih labirinata osjećala sam se stvarno super! Možda je to utjecaj prirode, možda sam to umislila, možda jer sam se nahodala po svježem zraku, a možda su to stvarno zvijezde utjecale na moje raspoloženje. Staza koja vodi do labirinata duga je 800 metara, no kada sam pogledala na aplikaciju u mom mobitelu vidjela sam da smo prohodali gotovo 4 km. Jer u labirintima stvarno imaš što hodati. Izgleda malo, ali kad kreneš, iznenadiš se. Nikako da izađeš iz labirinta. Naravno možeš izaći u 3 koraka, ali onda neće šetnja imati učinka. Ništa od kozmičkog blagostanja. A svi želimo blagostanje. Kozmičko ili neko drugo.
Pored svakog labirinta je tabla s objašnjenjem na što on djeluje i koje zvijezde su involvirane u koji labirint, te na koji način ga morate proći. Također uz cijelu stazu se nalaze natpisi sa motivirajućim porukicama tipa „Život te voli!“, „Što više ljubavi daješ, to si bogatiji!“ i slično.
Naknadno sam pročitala kako su Nebeski labirinti izuzetno posječeni i da uvijek ima turista, te da planiraju izgradnju sjenice i dječjeg igrališta, no kada smo mi bili, a proveli smo tamo sigurno 2 do 3 sata, hvala dragom Bogu, žive duše nije bilo, a ni dječjeg igrališta. Sjenica je djelomično napravljena, ali nije dovršena, a igralište nije ni započeto. Nadam se da ni neće biti jer se užasavam prizora crvenih, žutih i plavih plastičnih konjića i tobogana koji narušavaju ovu netaknutu prirodnu ljepotu i donose duh vašara negdje gdje ga zaista ne bi trebalo biti. Da se ne bi krivo razumjeli, ja volim vašar. Ali ne u bespućima Velebita. No članak u kojem su navedeni ti planovi je iz 2015., pa ako do sada to nisu realizirali iskreno se nadam da ni neće.
U neposrednoj blizini Nebeskih labirinata je Staklena kapelica. Toliko je blizu da dijele parking. Ali nju nismo posjetili. Ne pitajte me zašto. Ni ja ne znam. Ostavili smo ju za drugi put. Možda čudno i neobično za vas, ali ništa čudno i neobično za nas. Logika nam nije jača strana.
Nakon labirinata otišli smo do sela Alana. To nam je zapravo i bila inicijalna ideja. Idemo do sela Alana da bi se Alan mogao slikati pored table na kojoj piše „Alan“. Mogu samo reći – misija obavljena. Dokaz u priloženim slikama. Samo selo Alan je selo od 3 kuće i jednog psa i naravno dede kojeg je Alan pitao za put nazad. Ovaj put smo završili na još manjoj, beskonačnoj, vijugavoj cesti po kojoj smo morali jedno vrijeme doslovno voziti iza obitelji konja dok se nisu odlučili pomaknuti da možemo proći. Vozili smo se satima dok nismo došli do blagih naznaka civilizacije. Mrak je već odavno pao.
Od povratka u kakvu takvu civilizaciju do Zagreba vozili smo se također satima. Sav blagotvoran utjecaj labirinata i kozmičkih sila je nestao i osim užasnog umora i pospanosti, osjećala sam i neopisivu bol u onom dijelu tijela koji je u kontaktu sa automobilskim sjedištem. Čak sam u jednom trenutku, možda zbog vremena provedenog sa seniorima s početka priče, pomislila da zasigurno imam hemoroide. Na sreću ispostavilo se da ih ipak nemam. Samo sam predugo sjedila u autu. Glava mi je padala od umora, s vremena na vrijeme osjetila sam blago curenje sline s kuta mojih usana, no Alan mi nije dao da spavam. Moram navodno njega držati budnim. Kafića koji radi kasno navečer nema. Našli smo jedan koji tijekom noći ne poslužuje kavu. Dobili smo Coca-Colu.
Uz ogromne napore negdje oko 2 u noći došli smo do Karlovca. Na benzinskoj smo kupili kavu. Onu u tetrapaku. Alan je došao na ideju da bi mogao malo odspavati tu na pumpi. U Karlovcu! Pola sata od doma! Pola sata od mog kreveta! A mene imaginarni hemoroidi ubijaju. Cijela stražnjica mi je obamrla. Gluteusi su mi utrnuti. U konačnici sam ga uspjela pokrenuti i stigli smo kući oko pola 3 ujutro. Krepani. Ali mi stvarno volimo ovakve izlete. Umor prođe, a uspomene i dojmovi ostaju. Sad kad sam ovo napisala imam takvu želju sjesti u našu starudiju i opet negdje krenuti. Samo se nadam da neću predugo čekati.
Lupretty Life 