“Pet friendly” odmor ili kako da se vlasnik umori

Prije par dana počelo je ljeto i bliže nam se godišnji odmori. I sasvim slučajno, baš na prvi dan ljeta, odlučih srediti hrpu papira koji skupljaju prašinu u stolu u dnevnom boravku i naiđoh na bilježnicu u kojoj sam napisala svoj osvrt na godišnji od prije dvije godine. Planirala sa to objaviti na fejsu, ali su me moji dobronamjerno ismijali i objasnili dosadnu stranu dugih objava koje nitko ne čita. I imaju pravo. Ni meni se ne čita knjiga na fejsu. Pa sam odlučila dugu i dosadnu objavu napisati ovdje. Ne morate ju čitati. Ali bi me veselilo da ju pročitate. Ne zato što je osobito pametna, nego zato što me volite. A ja volim da me volite.

S obzirom da je dosta komplicirano putovati i još kompliciranije naći smještaj sa sva 4 psa, a isto tako i nekog tko bi ih sve čuvao, odlučili smo naš čopor podijelit u dva dijela – jedan dio putuje, jedan ostaje. Ovaj puta je putovanje zapalo Lina i Bubija, ostanak Mimi i Rubija. Ne mogu reći koji su imali više sreće. Niti su prvi dvoje djelovali ushićeno što putuju, niti drugi dvoje utučeno što ostaju.

Idući logičan korak je bio potraga za apartmanom. Nismo imali velike zahtjeve, čak nam je i lokacija bila nebitna. Samo da primaju pse i da su negdje na moru. E tu smo već naišli na ajne klajne problem. Naime masa apartmana koji se na Booking-u i Airbnb-u oglašavaju kao pet friendly uz parolu „Povedite svog dlakavog prijatelja – dobrodošao je!“ zapravo uopće ne primaju pse. Pa kad rezervirate i dobijete kontakt podatke domaćina, nazovete, te im kažete da dolazite sa psom i to čak 2, uz napomenu da su mali i ne linjaju se, oni vam odgovore da ipak ne bi psa niti jednog, a pogotovo 2, te vam daju ingenioznu ideju da ih ostavite doma. Jer vi se tog sami ne biste sjetili da imate recimo tu mogućnost. Možda i imate ali jednostavno ih želite voditi sa sobom. Jer ih volite. Jer mislite da oni to vole. Jer ste mazohista. Razlog nebitan. Smisao ovog misteriozan. Možda očekuju da će turisti sa psima izabrati pet friendly apartman zato jer imaju pet-a i vodili bi ga sa sobom, no onda će im vlasnik reći da neka ipak ostave pet-a doma i dođu u lažno pet friendly apartman bez tog pet-a zbog kojeg su i izabrali taj apartman i turisti će biti oduševljeni sa tom idejom i odmah tako postupiti. Da se razumijemo, ja savršeno shvaćam da netko ne želi tuđe pseto u svom apartmanu, ali onda to i napiši. Čemu ovo? Tako smo jedno pet puta rezervirali apartman (pet friendly da ponovo napomenem ako nisam ovo dovoljno jasno naglasila u prethodnih 101-om spominjanju te dvije riječi), nazvali, čuli „jao, nemojte psa vodit, molim vas“, otkazali rezervaciju apartmana, prošli fiktivno pola naše obale i Bingo! našli apartman u mjestu Preko na otoku Ugljanu. Iskreno da nas nisu svi drugi pet friendly iznajmljivači koji ne primaju pse otkantali, ne bi se ni sjetili Ugljana.

Jednom davno bila sam sa bakom na Pašmanu koji je sa Ugljanom povezan mostom, ali nisam baš nešto obišla ta dva otoka pa mi je izgledalo zgodno da sad u jednom ljetovanju obiđemo oba otoka bez promjene smještaja jer ponovo zivkanje i mijenjanje lokacije po istim kriterijima bi mi uzelo previše živaca.

Ukratko, nama je Preko daleko najljepše mjesto od svih mjesta na Ugljanu i Pašmanu. Djeluje najživlje i nekako „ima dušu“. Plaže su prilično bezvezne, većina ih je betonirana sa stepenicama po kojima se ulazi u more (što meni savršeno paše jer imam fobiju od dodira morskog dna ako nije pješčano, a ovako ga uopće ne moram taknuti već zaplivam direktno sa stepenica), ali imaju besplatne ležaljke duž cijele plaže i to lijepe drvene i nije čak ni velika navala za njih pa imate veliku šansu da ulovite koju. More je čisto i te je godine bilo izuzetno toplo, a ja volim toplo more. Ima i nekoliko jako zgodnih i cjenovno prihvatljivih restorančića, pa smo gotovo svakodnevno fino papali, a ja uz to što volim toplo more volim i fino papati.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Ima dosta pješačkih zona za šetnju, ali po njima uredno voze auti. Zapravo, autom možeš apsolutno svugdje. Što je super ako si u autu, ali ne baš toliko super ako šetaš. Moj ne pretjerano mladi život je skoro skončao pod kotačima bijesnog Fiata Punto. Spasio me neki deda koji je sumanuto mahao rukama pokušavajući trčati prema meni. Mislila sam da je manijak koji me želi napasti. Imala sam slušalice u ušima. Hvala nepoznatom i nemanijakalnom dedi.

Kako se ova objava većinom bavi psima i čarima ljetovanja s njima, nastavit ću i dalje u tom tonu. Čisto da budem dosljedna. Dakle, Ugljan nema pseću plažu. Iako ima jako puno turista sa psima. I jako puno ploča sa znakom zabrane za pse. Nama su savjetovali da idemo na divlje plaže na nenastanjenom dijelu otoka. No do divljih plaža vode divlji putevi. Divljih puteva nema na Google Maps. Ni na starinskim štampanim turističkim kartama. Divlji putevi nemaju ni asvalt. Nama velikim avanturistima to ne smeta, pa smo se hrabro zaputili u istraživanje divljine Ugljana. Nismo dugo istraživali. Jer divlji put se ubrzo grana na dva divlja puta, pa ti nasumično izabereš jedan od njih (ja obično biram desni vođena Thompsonovim stihovima „nemoj ići lijevo na križanju staze, tu ne ide nitko, svi se zvijeri paze. Nego ajde desno do velike stijene, gorske će te vile dovesti do mene.“- u ovom slučaju plaže. Samo da napomenem da dugo nisam shvatila političku konotaciju ove pjesme, već sam mislila da se radi o pravim zvijerima, vukovima, medvjedima, čagljevima… Isto kao što sam do prije koju godinu bila uvjerena da je Balašević spjevao pjesmu o svojem dragom pijetlu, pravom pijetlu, odnosno muškoj kokoši koja mu je bila voljeni ljubimac). Nakon toga se nasumično odabrani put grana na nova tri, pa sad imaš lijevi, desni i centralni, pa opet na nova dva i tako u nedogled. Usporedno sa grananjem puteva nestaje i signal na mobitelu, naš avanturistički duh nestaje i odustajemo od divljih plaža. Možda ćemo imati više sreće na Pašmanu. Googleamo. „Najljepše plaže za pse u Hrvatskoj“. I među njima plaža Lučica na Pašmanu. U Lučici ni jedna tabla koja označava pseću plažu. Ali barem 10 sa znakom zabrane za pse. Pitamo lokalni živalj, konobare, ljude sa psima da nas upute na jednu od najljepših psećih plaža u Hrvatskoj. Nitko pojma nema o čemu pričamo. Tu nema pseće plaže. Google laže. No ne predajemo se mi tako lako. U Tkonu nađemo turističke informacije. Simpa mlada cura izreferira govor kako je grad Tkon izdvojio jednu plažu za psiće i njihove vlasnike jer ima razumijevanja i sluha za sve turiste koji posjete njihov mali gradić i želi da se svi u njemu osjećaja ugodno i da svačije potrebe budu zadovoljene. Bila sam toliko oduševljena da mi je malo falilo da napišem mail gradonačelniku Tkona sa prijedlogom da se kandidira za Predsjednika Republike jer moj glas ima. Dobro da nisam. Jer pseća plaža je cca 10 kvadrata šljunka ispod zida od 2 metra. I može se koristit samo kad je oseka. Za vrijeme plime ju preplavi more. Dakle postojanje te plaže ovisi o dobu dana i Mjesečevim mijenama. Nadasve fascinantno.

• 

• 

Na kraju svega odustali smo od psećih plaža. Psi se nisu niti jednom okupali. Nama zapravo nije ni bilo do toga da se oni kupaju, a vjerujem da ni njima to nije bila pretjerana želja, no htjeli smo da možemo sa njima na plažu, da ne ostaju u apartmanu bez nadzora, da eventualnim lavežom ne bi smetali drugim gostima ili tako nešto. No iz detaljno opisanih razloga ostajali su sami u apartmanu. Nitko se nije žalio pa pretpostavljam da nisu lajali. Ili barem nisu puno lajali.

Možda ovaj tekst ostavlja dojam su nam Ugljan i Pašman bili veliko razočaranje i da smo cijeli godišnji potrošili u potrazi za psećim plažama, no to nije tako. Ali krenula sam pisati u tom smjeru pa da se držim teme do kraja. Osim toga ovo je bilo prije dvije godine. Možda se u međuvremenu nešto promijenilo. Kad bi sad krenula pisati o stvarima koje se tiču samo nas ljudi i koje su nam bile super ovaj tekst ne bi nikada završio. A zapravo nam je bilo jako lijepo i stvarno smo se odmorili. I rado bi se tamo vratili. I ovaj put možda odvažili na nasumično biranje divljih puteva pa gdje nas sudbina odnese. Nadam se do plaže, ne do divljih zvijeri.

• 

• 

• 

• 

•