Skopje je grad koji definitivno treba posjetiti. Da ga trebam opisati u jednoj riječi, to bi bila kič. Ali ne u negativnom, već u izuzetno instagramičnom kontekstu.
Tamo sam bila poslovno, no imala sam dovoljno vremena i za turistički aspekt putovanja, te sam stigla razgledati veliki dio grada i okolice.
Odmah nakon odlaska s aerodroma osjetila sam duh osamdesetih. Putokazi za gradove čija imena su nam poznata jer su nekada bili dio države kojoj smo i mi pripadali, jezik koji je još ostao u nekim zakutcima centra za pamćenje jer je ponekad Nedjeljni dnevnik bio emitiran iz studija Skopje, sjećanje na dedu iz čijeg sam krila ponekad gledala taj Nedjelji dnevnik na, meni kao djetetu, slabo razumljivom jeziku. Preplavio me osjećaj nostalgije za ljudima i trenucima iz tog vremena. I sada kad ovo pišem osjećam prisustvo i miris mog već 35 godina pokojnog dede. I padne mi na pamet drug Tito čiji spomenik i dalje stoji gotovo u centru Skopja. Sličan spomeniku u uskoro kineskom Kumrovcu.
Ne znam kako je Skopje izgledalo u prošlosti, no rekli su nam da je sve što je izgrađeno u centru, sve velebne građevine retro izgleda kombiniranih povijesnih stilova, svi spomenici, fontane i gotovo svi mostovi i mostići, izgrađeno u posljednjih nekoliko godina. Puno građevina je započeto, no izgradnja je stala, pa sad tako polu izgrađene čekaju neka bolja vremena. Navodno je izgradnju započela bivša vlast, pa je ova sadašnja zaključila da su ti projekti preskupi, te sve zaustavila. Možda će sa novom promjenom vlasti ti projekti ponovo zaživjeti i izroditi nove neobične građevine.
Hotel nam je bio smješten na pola sata lagane šetnje do samog centra, na ulazu u koji vas dočeka ogromni slavoluk. Kao u Parizu ili Berlinu. Sa natpisom „Makedonija“. Sa obje strane slavoluka su dva golema kipa udobno smještena u svojim foteljama. Zaboravila sam koga predstavljaju, jer sam vidjela toliko kipova da im nisam mogla upamtiti imena. Od svih su najimpresivniji oni Aleksandra, Filipa i Olimpije. I dimenzijama i brojem detalja. Oni su kipovi i fontane u jednom. U kojem god smjeru pogledate, u vidnom polju imate barem 3 kipa.
Kroz grad protječe rijeka Vardar koja je sada u listopadu toliko plitka da ju se može prehodati, a da se ne smočite previše. No usprkos tome u Vardaru postoje 3 galije. Da, prave drvene galije. Nisu namijenjene za plovidbu, već su to restorani i hoteli. Iz nekoliko velikih posuda nasred Vradara rastu vrbe. Što god milili o tome neobičnom konceptu, mora se priznati da je jedinstven u bližoj i daljoj okolici.
Preko Vardara ima poveći broj mostova i mostića. Svi su nakićeni spomenicima i lampama. Mislim da su u Skopju podigli spomenik svakom tko je ikada kročio na makedonsko tlo. Možda jednog dana i moj spomenik osvane tamo. Sa obje strane rijeke smještene su ogromne građevine. Neke sa stupovima pa podsjećaju na Akropolu. A i sličnih su dimenzija. U njima su smješteni uredi vodovoda, gradske uprave, policije…
Sa jedne strane Vardara je kip Aleksandra Makedonskog sa isukanim mačem na konju na vrhu fontane u podnožju koje su lavovi koji pljuju mlazove vode i Aleksandrovi ratnici. Sa druge strane Vardara je Filip Veliki istih dimenzija i sličnog dizajna.
Postoje tu i kipovi Ćirila i Metoda, njihovih učenika Klimenta i Nauma, Goce Delčeva, skopskih atentatora i još mnogih, mnogih drugih. I Olimpija ima svoju osobnu fontanu koja prikazuje nju u raznim fazama njenog majčinstva, odnosno od kad je bila trudna sa Aleksandrom pa kroz još nekoliko faza njegovog odrastanja. I lavovi imaju svoju fontanu. Ne znam imaju li neko posebno povijesno značenje ili Makedonci jednostavno vole lavove, ali ja ih volim, pa se meni fontana svidjela.
U centru me se naročito dojmila spomen kuća Majke Tereze, sitne ženice golemog srca kojoj se beskonačno divim. U noj se nalaze fotografije iz njezinog djetinjstva i života, njezini rukopisi, neke osobne stvari, voštana figura koja prikazuje njezin lik, kao i mala kapelica posvećena njoj.
Na uzvisini pored Stare čaršije, koja je muslimanski dio grada, smjestila se Skopska tvrđava koja je nažalost zapuštena i nedovoljno uređena, no vjerojatno je zato ulaz u nju besplatan. Žalosno je da jedan tako važan povijesni spomenik propada.
Stara skopska čaršija je orijentalni dio Skopja gdje su se smjestile većinom filigranske radnje, kafeterije, čevabđinice, slastičarne sa orijentalnim kolačima, trgovine tekstila. Jedna izvrsna turska kava tamo košta 50 denara što je manje od 1 eura. Vlasnici tih radnji su Albanci i vrhunski trgovci. Nas je jedan odmah zaskočio, uzeo mobitel, slikao nas, ispričao cijelu svoju povijest, kako je on 4 generacija filigranskih majstora, brat mu ima zlatne ruke, sav nakit sam radi, a on ima kafeteriju, slastičarnu, cijedi naranče i još svašta nešto. Mi smo odmah sjele kod njega popit kavu jer takvog majstora ne možeš odbit. A kava je stvarno ukusna. I slike su ispale iznadprosječno dobre pa smo se osjećale dužnima uzvratit uslugu. Čak smo se i vratile zadnji dan, a kolegica je kupila i srebrni prsten za 10 eura. Divna uspomena iz Skopja. Ja sam bila preškrta. Kupit ću nešto kad idući put dođem.
Na brdu Vodno iznad Skopja nalazi se Milenijski križ. On je simbol pravoslavne vjere Makedonaca, te je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda po broju lampica koje noću svijetle i čine ga vidljivim u svako doba. Do križa vodi žičara i od tamo se pruža pogled na cijelo Skopje. Jest da je malo sitno od tamo, ali može se razaznati što je što.
Na padinama Vodnog nalazi se crkva Sv. Pantelejmona koja je stara 1000 godina i oslikana je freskama od kojih neke datiraju iz vremena izgradnje crkve. U nju se ulaz naplaćuje no vodič kada je čuo da smo iz Zagreba proveo nas je besplatno što nas je izuzetno usrećilo. Također u sklopu parka sa crkvom nalazi se i toalet koji ima školjku što je naročito razveselilo mene, jer je prethodni pokušaj odlaska u wc završio neuspješno jer se tamo nalazio čučavac. Da, vjerovali ili ne, oni još postoje. Zadnji put sam se susrela sa njim na nekom trajektu prije 20 i koju godinu.
Pored Skopja nalazi se kanjon Matka kroz koji protječe Vardar. Jedan je od makedonskih parkova prirode. Možete se provozati turističkim brodićem ili kanuom i doći do spilje. Mi smo samo prošetale i popile kavu pored rijeke. U usporedbi sa cijenama na drugim mjestima u Skopju ovdje je kava izuzetno skupa. Dvije kave s mlijekom su bile preko 200 denara. I tamo je taj čuveni čučavac. Dakle ako odete tamo, a imate isti problem kao ja sa tim čudnim rupama na podu u koje biste trebali piškit, potrudite se wc obavit prije toga.
Ljubaznošću naših domaćina dva puta smo večerali u restoranu Dukat koji je jedan od najpopularnijih restorana u Skopju. Iako se radilo o srijedi i četvrtku navečer svaki stolac bio je zauzet. Hrana je božanstvena. Nisam probala, ali kolegica je rekla da je takvo i njihovo lokalno crno vino. Ja sam bila na internacionalnoj crnoj Coca-Coli. Jer moje avanture povezane sa konzumacijom bilo čega što sadrži alkohol ne bi ostavile dobar dojam na poslovne partnere. Cijene ne znam jer su nas naši domaćini počastili, ali koliko god da je koštalo, vrijedilo je. Cijelu večer zabavljali su nas muzikaši koji uz harmoniku, violinu, bas i gitaru izvode sve od makedonskih narodnih pjesama do „I want to break free“ od Queena.
Iako je sami centar grada savršeno uređen, van njega nogostupi nisu u najboljem stanju, nađe se tu i poneki neobilježeni otvoreni šaht, prometna regulacija je prilično nelogična, ulicama luta veliki broj napuštenih pasa. Neki imaju ušnu markicu što znači da su kastrirani i cijepljeni, no nisu plašljivi ni pretjerano mršavi, pa pretpostavljam da ih stanovnici i turisti hrane. Sva sreća da smo putovale avionom, jer bi vjerojatno nekog povela kući. Ako ne psa, onda nekog mačića. A to bi bila stvarno suluda odluka.
Skopje je definitivno izuzetno interesantan i neobičan grad iz kojeg ćete otići sa punim želucem i izvrsnim slikama za Instagram, te sa blagim osjećajem nostalgije koju je teško objasnit. I usprkos čučavcima, grbavim pločnicima, šahtovima i napuštenim životinjama, isplati ga se posjetiti. I to više puta. Definitivno ga preporučujem kao destinaciju za putovanje. Ja se nadam da ću se uskoro tamo vratiti i sve ovo ponovit.
Lupretty Life 