O restoranu Ribič u Zagorju slušala sam priče od rane mladosti. O njihovom pregolemom zagrebačkom šniclu od kojeg se može najesti četvero ljudi. I oduvijek sam htjela otići tamo, ali nekako nikada nisam. Ili me nitko nije htio vodit ili su me obeshrabrili govoreći kako je tamo uvijek gužva, ne može se bez rezervacije, a ja baš ne planiram unaprijed, a i kad planiram to se rijetko realizira baš planiranim vremenskim slijedom.
No nedavno sam odlučila da ču otići na sva poznata i legendarna mjesta u Zagrebu i okolici koja slove kao cjenovno prihvatljiva, pa tako i do Ribiča.
Prilika se ukazala kad smo krenuli u Mariju Bistricu na otvorenje Adventa. Zapravo smo se krenuli pomoliti i prošetati Kalvarijom, ali slučajno je ispalo da je baš taj dan bio prvi dan Adventa i koncert Luke Nižetića. Tako da smo imali baš pravi izlazak. I ručak i šetnja i kava i koncert! Sve u svemu jedan iznadprosječan dan za radnog čovjeka.
Moji strahovi da nećemo naći slobodni stol u restoranu pokazali su se kao neosnovani. Ljudi je bilo, ali i slobodnih stolova. Dočekao na je izuzetno simpatičan konobar koji je vodio o nama brigu cijelo vrijeme. Pravi stari profesionalac iz onog vremena kad su konobari morali imati završenu ugostiteljsku školu, kada nije bilo dovoljno da znaju samo držati tacnu da bi mogli obavljati taj posao.
Interijer je lijep i ugodan, ukrašen prigodno u duhu Božića.
Što se tiče hrane, oduševljena sam! Meni svašta bude fino, nisam baš izbirljiva, ali ovo je realno jako dobro. Za predjelo smo podijelili paštetu od teletine na prženoj rukoli sa tostiranim kruhom. To je bilo toliko fino da smo i ostatke te pržene rukole polizali sa tanjura lijepeći ju na fragmente paštete zaostale na nožu. Nije baš u skladu sa bontonom, ali bilo je jače od nas.
Nakon toga stigla je krem juha od kestena i nju smo također podijelili. Prvi puta smo jeli nešto tako. Okus je slatkasto slani, sa komadićima kestena u sebi. Da li trebam i tu naglasit da je bilo prefino?
Za glavno jelo Alan je uzeo teletinu ispod peke sa krumpirom koja se prodaje na porcije, a ja sam tražila onaj njihov čuveni zagrebački šnicl. Obzirom da sam čula da je ogroman, nisam uzela prilog, već smo podijelili jednu grah salatu sa bučinim uljem. Teletina ispod peke je meka, sočna i ima dosta povrća. Moj šnicl me nije razočarao. Osim što je stvarno golem i odlično je napravljen. Meso je tanko, a iznutra bogato sirom i šunkom. Prilog je suvišan, jer je sam po sebi sočan od topljenog sira. Iako sam ja priličan kapacitet za pojesti, uspjela sam savladati možda četvrtinu tog giganta. Ostatak smo ponijeli doma i svi tri jeli idući dan.
Uz sve se dobije domaći kruh koji je također dobar idući dan jer smo molili da nam spremi šnitu koja nam je ostala jer nam je bilo žao da se nešto tako fino baci.
Jako sam željela desert, ali bilo je to neostvarivo jer više nisam imala mjesta za ugurati ni miligram bilo kakve hrane, iako sam sigurna da nas ni on ne bi razočarao.
Na žalost ne mogu pisati o drugim jelima sa menija jer ih nisam probala, ali planiram se vratit, pa nadopunit ovaj post sa novim slikama i osvrtom na jela koja ću probati.
A ako ste kao i ja čuli za ovaj restoran, no niste nikada svratili iako ste željeli, odvažite se na taj korak. Bit ćete sretni i siti.
Lupretty Life 