Ove godine sam prvi puta posjetila otok Vir. Jedno od rijetkih mjesta za koje sam čula doslovno samo negativne komentare iako izuzetno puno ljudi ljetuje upravo na Viru što je zapravo prilično kontradiktorno. No kada očekuješ najgore vrlo često se pozitivno iznenadiš.
rpt
Na Vir smo zapravo dospjeli slučajno jer mi nikada unaprijed ne odlučimo gdje ćemo ljetovati već upišemo na Booking najjeftiniji mogući raspon cijena, te da smještaj raspolaže kuhinjom, da prima ljubimce, te da ima osiguran parking i wi-fi. I onda između ponuđenoga izaberemo gdje ćemo. Prednost je ako tamo do sada još nismo bili jer volimo istraživati nova mjesta.
Ovaj put između ostalog Booking nam je izbacio apartmane Maja na Viriću na Viru. 3200 kn za 8 noćenja za 3 odrasle osobe. Ljubimci dozvoljeni. Sva 4 što je stvarno rijetkost jer nas često odbiju i apartmani koji primaju ljubimce kada čuju da ih je više od jednog.
Sam apartman je bio dosta spartanski opremljen, bez televizije, što nam je bilo sasvim u redu jer tv možemo gledati doma i uopće nam ne treba na ljetovanju, te ga ne koristimo ni u apartmanima koji ga imaju. Kuhinjica je mala bez pećnice, ali i to je bilo prihvatljivo jer ni ne kuham ništa zahtjevnije od juhe iz vrećice i tjestenine na godišnjem odmoru. Dapače, ovdje smo prva 3 dana jeli isključivo sendviče i paradajz. Kupaona je extra mala sa otvorenim tušem pa je sve bilo potopljeno kada bismo se tuširali, ali ni to nas nije smetalo. Malo nezgodno je bilo samo to što nas je tresla struja kad bismo za vrijeme tuširanja dotakli metalne dijelove tuša ili pipu. No nije strašno, preživjeli smo, nitko od nas nema pacemaker ili nešto slično pa smo prošli bez posljedica. Vlasnici su jako simpatični, obožavaju životinje, oduševili su se s našom ludom četvorkom, pa smo im oprostili struju i vodu koja je curila sa stropa za vrijeme nevremena. Gotovo u svakom apartmanu je bio barem jedan pas, tako smo zaključili da se radi o istinskim ljubiteljima životinja. Čak su, kad smo jednom izašli bez pasa, pazili na njih i kada su lajali, razgovarali su s njima kroz zatvorena vrata. Nije im smetao lavež jer bilo je pasa koji su puno više lajali od naših, no željeli su ih malo utješiti. Jako lijepo od njih.
Voda na Viru nije pitka. To je koliko se sjećam prvi naš otok na kojem sam bila, a da se voda iz pipe ne može piti. Na nekima nije baš ukusna, ali može se konzumirati bez negativnih posljedica za zdravlje, no ovdje su nam odah napomenuli da voda služi isključivo za pranje i tuširanje. Tako da smo kuhali i prali zube u kupovnoj vodi. Nije nam to bio problem i odmah smo se privikli na to, ali čisto da napomenem.
Moja predodžba Vira, prema onome što sam čula, pročitala i vidjela na televiziji bila je da će to biti neka mješavina brazilskih favela i golemih nelegalno izgrađenih urbanih vila koje ulaze praktički u more i gdje se osjeti miris kanalizacije, odnosno septičkih jama. Mislila sa da je to mjesto bez ikakvih povijesnih znamenitosti gdje su apartmane izgradili oni koji ne drže previše do zakona i teže brzoj zaradi, ne mareći pritom za urbanističke planove, estetiku, higijenu i prirodu. No iznenadila sam se, na sreću, vrlo ugodno.
Naravno ima građevina čudnog izgleda, ali ima i prekrasnih zdanja i moram reći da se moja percepcija Vira zaista promijenila kada sam ga zaista i posjetila. Možda nedostaje onih tradicionalnih otočkih starih kamenih trgića sa crkvicom u sredini, no ima staru utvrdu Kaštelinu na rtu Kozjak, izgrađenu u 16. stoljeću koja je služila za obranu Virana i stanovnika ninskog kraja od uskoka i Turaka. Ona na žalost danas nije u najboljem stanju, no nadam se da će ju nadležni konzervatorski zavod spasiti od daljnjeg propadanja. Postoji i svjetionik koji je izgrađen 1881. godine, koji nismo posjetili jer smo iz nekog razloga svaki put promašili skretanje koje vodi do njega, te je „budemo sutra“ preraslo u „budemo neke druge godine“.
rpt 
rpt 
Ako volite fotografiju, ili samo želite super slike za Instagram, otiđite na Crvene stijene, plažu na kojoj slike ne mogu ispasti nikako drugačije osim savršene. Kako im i samo ime kaže, tamo su stijene neobične crvene boje. Preporučujem odlazak za vrijeme golden hour-a, tj. tzv. zlatnog sata i to ujutro za vrijeme izlaska sunca. slike bi sigurno ispale lijepe i za vrijeme večernjega zlatnog sata, tj. za vrijeme zalaska sunca, no onda nećete biti sami na plaži. Mi smo ustali u 5 sati ujutro, spremili se i prije 6 već bili na plaži. Imale smo savršeni photo session. Nigdje nikoga, samo mi, izlazak sunca i mobiteli u akciji. Moram pohvaliti Alana kojeg Instagram i slikanje ne zanimaju ni malo, jer se nama za ljubav ustao u 5, stoički pretrpio preko sat vremena našeg uslikavanja i ni jednom nije prigovorio ni jednu riječ. Pazio je na pse, skupljao kakicu i uživao u pogledu na nas i stijene. Čak se nije uzrujao kad sam po povratu u apartman golemim napuhanim jednorogom prolila kavu po stolu i svim stvarima na njemu. Gadni su ti jednorozi. Ali dobro izgledaju na slikama, pa “kud svi Turci, tud i mali Mujo”, moramo i mi imati sliku kako bezbrižno plutamo na tom stvorenju. Naravno to je samo za slikanje jer te vjetar odnese taj čas skupa sa tom beštijom, pa jedva čekaš da je se oslobodiš. Ajde, moram priznati da nije loša kad nema vjetra i za plutanje u bazenu, ali ne preporučujem korištenje za vjetrovitih dana.
Mladih ljudi na Viru je ove godine bilo izuzetno puno. Zabava se nakon zatvaranja kafića i klubova koje je ove godine bilo u ponoć zbog epidemije korona virusa, preselila u centar na rivu, gdje je bilo živo do ranih jutarnjih sati. Mladima je ionako svejedno gdje se zabavljaju, glavno da je party.
Na Viru postoji i plaža za pse koja je dosta razočaravajuća, ali barem postoji i velika je. Dakle to je plaža, koja baš i nje plaža, nego je neuređeni dio obale koji gleda prema Ninu i do kojeg vodi makadamski put na koje se ne mogu mimoići 2 auta. To i nije neki problem jer ni ne ide nešto puno auta prema tamo, no oni koji idu se bez problema uvezu na tu plažu, doslovno gotovo uđu u more, a to baš i nije super za one koji su na plaži. Ta plaža više podsjeća na slanu močvaru nego na plažu. Ne znam to bolje opisati. Naime tlo se sastoji od otočića okruženih morem, prevladava blato i nije baš plaža na kojoj biste poželjeli odložiti ručnik i sunčati se. Morsko dno se sastoji od blatnog pijeska iz kojeg raste trava, a stopala propadaju u tu blatnu smjesu do polovice potkoljenice. Na drugim mjestima je taj pijesak toliko zaglađen da podsjeća na kamen, a sklizav je poput leda pa postoji opasnost od pada i lomova svih mogućih dijelova tijela. Toliko je plitko da vjerojatno možete prošetati do Nina. Ne mogu reći da su se psi žalili, njima je bilo super, ali mogli bi ipak tu plažu malo prilagoditi i ljudima jer u pravilu psi neće sami doći na plažu. A nama vlasnicima bi ipak bilo zgodno da možemo negdje leći, možda iznajmiti suncobran ili čak ležaljku i negdje popiti kavu. Prometa bi zasigurno bilo jer je bilo jako puno pasa i vlasnika, a mi smo u pravilu dobri potrošači. Također bi na samu plažu trebalo postaviti znak da se radi o plaži za pse, jer do nje postoje putokazi koji jasno indiciraju da je na kraju tog puta plaža za pse, no na samoj plaži nema znaka. Tako smo jednom bili prijekorno gledani od strane obitelji s djecom, jer smo došli na plažu sa 4 psa. Ubrzo su se demonstrativno digli i pokupili negodujući, nama je bez razloga bilo neugodno jer jadna dječica sad moraju s plaže, a to bi se moglo jednostavno izbjeći da ima oznaka o kakvoj se plaži radi.
Plaže su pješčane, odnosno prvo ide dio sa kamenčićima, a zatim prevladava pijesak, i more ja jako dugo izuzetno plitko. I toplo. Predivno toplo. Barem ove godine. Meni koja volim toplo more ovo je bio pravi užitak.
Po restoranima nismo išli. Nije nam se dalo spremati, a ni vuči 4 psa sa sobom na takva mjesta. Samo smo jednu večer odlučili večerati vani. Prvo smo željeli jesti u Konobi “Branimir” u Ninu, no na telefonsko broj koji mo našli na internetu se nitko nije javljao, pa nismo mogli rezervirati. Kada smo stigli tamo, naravno nije bilo mjesta, što smo i očekivali s obzirom da imaju odlične recenzije. Uz put do auta pokušali smo se nahranit u nekom drugom ninskom restoranu, no bez uspjeha. Vratili smo se na Vir i googleali restorane i našli konobu “Kod Spavalice” sa dobrim recenzijama. Tamo smo jedva uspjeli dobiti mjesto jer se taman jedan stol ispraznio. Goolge rezenzenti nas nisu prevarili jer je konoba stvarno slatka, hrana ukusna, cijene umjerene, a konobar vrhunski. Ako ste na Viru i gladni ste, preporučujem “Spavalicu”.
Vir je definitivno pun života, pa ako želite mirno ljetovanje na osami, izaberite nešto drugo. Nama, a pogotovo Karli, je ovo pasalo. Baš nas je ugodno iznenadio cijeli otok. Mene naročito pečeno prase s ražnja koje sam zapazila još prvu večer i svaki dan maštala o njemu. Na kraju smo se počastili sa tom sasvim običnom delicijom zadnji dan. Toliko sam ga željno iščekivala, da sam ga pojela u slast bez kruha i ikakvih dodataka. I sad kad ga se sjetim pojača mi se salivacija.
rpt
Zgodno je također i to što je Vir mostom povezan s kopnom, pa je jednostavno obići i okolicu. Tako smo mi skoknuli do već spomenutog Nina i do Paga. U Ninu nisam nikada prije bila, pa mi je bilo jako lijepo i interesantno vidjeti njegove znamenitosti, a na Pagu smo posjetili grad Pag i plažu u Povljani na kojima također nikad nisam bila iako sam više puta bila na otoku Pagu. Naravno ima u okolici još hrpa mjesta koje sam htjela posjetiti, ali za to nije bilo vremena jer smo se željeli malo i odmoriti. No vidjela sam znak za farmu magaraca na koju bi baš željela otići kao i u Buffalo Bill City u Vrsima. Ali ovo je dodatni razlog da se vratim u taj kraj možda već i iduće ljeto.
Pag 
Plaža za pse u Povljani
Lupretty Life 