Veliki Kalnik i mali bijeg iz Zagreba

Nekoliko dana po povratku sa Krka odlučili smo se uputiti na izlet na Kalnik. Plan je bio krenuti rano ujutro da vidimo i sedam zuba, no većina planova se ne odvija kako smo zamislili, a pa tako ni ovaj. S obzirom da je bio radni dan, iako radimo od kuće, morala sam napraviti neke stvari za posao, jer plaću se mora zaraditi, pa smo krenuli tek iza 14 sati i zato nam je otpalo 7 zuba. Ne naših vlastitih zuba, hvala dragom Bogu, već onih kalničkih.

S obzirom na nedostatak vremena odlučili smo se razgledati dvorac Veliki Kalnik jer ja jako volim obilaziti stare dvorce. Osjetiti taj duh nekih prošlih remena koji je u svakom od njih i dalje prisutan. Hodam istim putevima gdje su hodali neki davni ljudi prije gotovo 1000 godina i zamišljam njihove živote. Njihove životne priče. O čemu su razmišljali, kako su živjeli, čemu su se veselili i od čega strahovali. Koliko je života ovdje započelo i koliko završilo. Volim taknut stare kamene zidove i razmišljat o tome tko ih je nekoć davno isto tako doticao.

• 

• 

• 

Do dvorca smo došli bez komplikacija, samo jednom smo krivo skrenuli, ali smo grešku brzo shvatili i ispravili. To je za nas uspjeh jer i kad smo išli u Trakošćan uspjeli smo se izgubit u Đurmancu. Ne pitajte me kako, ni nama nije jasno.

Stari grad Veliki Kalnik zaista izgleda impresivno i relativno dobro očuvano. Vidi se da su rađeni konzervatorski zahvati da se spriječi daljnje propadanje, te su postavljeni rukohvati da bi posjetitelji mogli sigurno koračati starim stepeništem.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Stari grad je dosta velik. Zauzima cijelu padinu brda i stvarno imate što za razgledavati i dosta se penjati do vrha od kuda se pruža predivan pogled na okolicu. Ja sam se stručno i spretno popela na vrh dvorca, dok je Alan to procijenio kao previše rizično za pse, te se držao nižih nivoa. Ja sam obavila kratki photosession gore i sigurno i neoštećeno se spustila istim putem. Nakon toga smo još malo šetali po dvorcu. Našli smo tamo i mali oltar no nismo shvatili kome je točno posvećen.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Oko dvorca ima mnoštvo poučnih staza za šetnju, no mi nismo imali više vremena da ih obilazimo jer je već bilo kasno, a nismo se željeli izgubiti po mraku u šumi. No odlučili smo se prošetati do vidikovca i još malo cestom do nekog televizijskog tornja. Ili nije bio televizijski. No bio je toranj. I tamo ta cestica završava, pa smo se istim putem i vratili nazad. Nismo se baš umorili, ali smo se ipak malo razgibali i posjetili još jednu znamenitost naše zemlje koju smo do sada vidjeli samo na slikama.

• 

• 

• 

• 

Alan je našao nove prijatelje s kojima je popio gemišt. Simpatične lokalne dečke koji su pripremali kamp kućicu za prodaju hamburgera i hot dogova. Na žalost samo su je pripremali, hamburgera još nije bilo. Uranili smo 2 dana. A baš sam bila ogladnjela, pa je došlo vrijeme da krenemo put kuće, a i mrak je već počeo padati, pa se nazirala mogućnost gubitka jednog ili više pasa u mračnim bespućima Kalnika.

No kako to kd nas obično biva, ni ovdje nije sve prošlo bez omanjih nezgodacja. Iako sam se ja spretno i neozlijeđeno popela i spustila sa vrha dvorca, uspjela sam pasti u podnožju na sasvim maloj strmini. Stala sam na suhu i trusnu zemlju i otklizala se tako da sam pala cijelom dužinom svog prilično dugačkog tijela. Opružila sam se punom dužinom po podu i od užasa pčela plakali. No onda sam shvatila da me zapravo ništa ne boli i nema razloga za suze, pa nisam više plakala. Iako sam trebala nastaviti plakat jer mi je idući dan poplavila cijela desna ruka.

Za potpuni doživljaj, dok sam uživala u pogledu na dvorac, zanemarila sam pogleda na pse i svoje tenisice, pa mi se Lino pokakao na tenisicu. I to mi je gotovo izmamilo suze na oći, ali je Alan bio dobar i očistio tu gadost koliko je bilo moguće.

Kući smo poveli, uz nas dvoje i 4 psa, i 1001 krpelja. Skidala sam ih idućih dana ne samo sa pasa nego smo našli jednog i na Alanu. Psi su imali dvostruku zaštitu, odnosno stavili smo im ampule sa razmakom od 2 tjedna s time da smo drugu stavili par dana prije izleta. Dakle Kalnik osim povijesnim i prirodnim ljepotama obiluje i krpeljima. A čak i nismo hodali po šumi. Možda ukupno 10 metara. Ali očito je i to dovoljno da se ti mali gadovi zakače.

I za kraj ovog teksta koji je trebao bili dosta kratak, ali se ipak malo odužio, da navedem i neku zanimljivost vezanu uz sami stari grad Veliki Kalnik. On se zapravo sastoji od kompleksa utvrda koje su se počele graditi u dvanaestom stoljeću. 1243. godine tamo se sklonio kralj Bela IV bježeći pred Tatarima koji su okružili grad iako nisu znali da se tamo nalazi kralj sa svojom pratnjom. Plan im je bio osvojiti grad na način da opsada traje dok stanovnici ne potroše svu hranu i glad ih ne natjera na predaju. No lokalni stanovnici su pod okriljem noći nosili i preko zidina ubacivali grane prepune šljiva i na taj način hranili branitelje utvrde. Tatari su na kraju odustali i povukli se, te je kralj Bela IV iz zahvalnosti svojim pomagačima podijelio plemićke titule. Nije mi jasno zašto na te grane nisu objesili i pokoju kokoš, da ovi sirotani ne jedu samo šljive, no barem su dobili dovoljno vitamina i sigurno nisu imali problema s probavom.

•