Putovanje u Tursku: Likija

Prije ovog putovanja nikada nisam čula za tursku regiju imena Likija. Nije pohvalno, znam, ali je činjenica. A s obzirom da je putovanje bilo izuzetno povoljno, bilo nam je zapravo svejedno kamo idemo, pa smo Karla (moja jedina obožavana kćer) i ja uplatile putovanje u taj nepoznati kraj. Cijena je bila jako povoljna, a program interesantan i stvarno nismo požalile. Vidjele smo predivna mjesta i provele krasnih tjedan dana putujući Turskom.

Putovale smo sa agencijom Nikal. Cijena 7 noćenja s doručkom u ukupno 4 različita hotela, povratne avionske karte za charter let, putno osigurane i prijevoz autobusom do lokacija u Turskoj bila je 1 600 kn po osobi. Uzele smo također paket „Kultura i večere“ koji uključuje sve ulaznice za posjećene lokalitete i 7 večera u hotelima u kojima smo bile smještene po cijeni od 1000 kn po osobi. Fakultativni izleti, a mi smo se odlučile uzeti sve ponuđene, koštali su svaku od nas još 140 eura. S obzirom gdje smo sve bile i što smo sve vidjele, mislim da to zaista nije skupo.

Letjela smo iz Zagreba za Antalyu u ponedjeljak 28.02. ujutro. Let traje cca 2 i pol sata, iako smo iz Zagreba krenule oko 9, a u Antalyu stigle iza 13 sati s obzirom da je vremenska razlika između nas i Turske + 2 sata. Na aerodromu u Antalyji dočekali su nas naši vodiči te nas smjestili u autobuse koji su bili naš drugi dom idućih tjedan dana, ovisno o aranžmanu, odnosno turi za koju smo se odlučili.

Na putovanju nas je pratila naša hrvatska vodičica Lidija i lokalni turski vodič Vedad, a vozio nas je naš šofer Ali. Lidija nam je u početku neopisivo išla na živce, no uskoro smo se privikli na nju i postala nam je super i zapravo smo ju jako zavoljeli. Vedada, turskog vodiča ili organizatora, nisam sigurna što je on točno, nismo ni osjetili. Kao da nije ni postojao. Ovo pišem jer sam na idućem putovanju u Tursku, na koje sam išla tjedan dana nakon što sam se vratila s ovog, imala potpuno drugačije iskustvo, te ću u idućem postu napraviti usporedbu.

Ubrzo nakon slijetanja smjestili smo se u naš prvi hotel u Antalyji, B Business Hotel & Spa. Lijep i čist hotel sa užasnom hranom. Dakle ja zaista mogu svašta pojesti i sve mi je fino, ali ovdje je hrana bila jedva jestiva. Kolači nejestivi. Doslovno. Jedva sam se natjerala da progutam zalogaje koje sam stavila u usta. U istom hotelu proveli smo  zadnja dva dana na ovom putovanju i tada tu nismo ni pokušavali jesti. Otkrile smo u blizini shopping centar i tamo se dva puta najele, jednom za 10 kn po osobi, drugi put za 20.

Prvi dan u Antalyji imale smo slobodno popodne, te smo odlučile otići do centra grada. Naša vodičica nas nje baš znala uputit kamo da idemo i kojim prijevoznim sredstvom, te smo googleale na lošem internetu i odlučile da je najbolja opcija autobus. I tako smo mi prošetale do stanice i veselo čekale autobus. Koji je došao i prošao bez zaustavljanja. Pomalo iznenađeno nastavile smo čekati i shvatile da tamo autobus ne staje na stanici ako mu zainteresirani putnici ne mahnu. Ok, to smo naučile. Nakon podužeg čekanja, opet stiže naš autobus. Ovaj put smo se razmahale. Ulazimo u autobus i pitamo vozača možemo li kupit dvije karte. On nas, na naše iznenađenje, na hrvatskom (ili bosanskom ili srpskom) pita „kuda idete?“. Mi pokazujemo na mobitelu gdje želimo doći i on kaže ok, vozi on do tamo (sada više ne na jednom od jezika našeg govornog područja). Ponovo zamolim 2 karte. Kaže on da ne može. Nema karata. Na moje pitanje da gdje bi mogli kupiti karte, on odgovara da nema pojma. Zbunjene i razočarane, izašle smo iz autobusa i vratile se u hotel maziti mačke. Turska je prepuna mačaka. U hotelima, restoranima, dućanima, restoranima, ulicama….posvuda su mačke i psi. Nama je čak u hotelskom restoranu mačka ukrala sir iz tanjura. Nama nije smetalo jer smo suludi ljubitelji životinja, ali neki ljudi sigurno nisu sretni u takvim situacijama, pa mislim da je dobro da se pripreme na to kada idu u Tursku. Za sve te slobodnoživuće mačke i pse brine država. Cijepi ih, kastrira, brine o njihovom zdravlju i hrani ih. Također ih hrane i građani, hoteli, restorani…

Što se tiče autobusnih karata, naknadno smo googleale da u Antalyji zaista nema autobusnih karata u pojedinačnoj prodaji, već je potrebno kupiti Antalya card, nešto kao ona kartica od ZET-a, koja košta oko 8 eura i onda na nju uplaćivati novac za prijevoz što je apsolutno neisplativo ako se ne mislite vozati autobusom po Antalyji simo tamo barem tjedan dana.

Drugi dan smo krenuli prema Myri gdje smo vidjeli lijepo očuvan antički amfiteatar, te grobnice uklesane u stijene.

Također smo posjetile i crkvu svetog Nikole koja je ukopana u zemlju i u kojoj se nalazi sarkofag u kojem je on bio sahranjen.

Isti dan smo išle i na izlet brodom do potopljenog grada na otoku Kekova u Sredozemnom moru. Taj grad je u sedmom stoljeću pogodio potres, što je uzrokovalo njegovo klizanje u more gdje se još mogu vidjeti njegovi ostatci. Na samom otoku mogu se vidjeti ostatci zidova i stepenica, a pod morem na pojedinim  mjestima ostatci građevina. Interesantno je za vidjeti, ali ako očekujete Atlantidu bit ćete razočarani.

Treći dan padala nam je kiša, što je vožnju čamcem po rijeci Dalyan učinilo dosta neugodnim iskustvom jer su sjedala bila vlažna od kiše što je rezultiralo time da i naše stražnjice nakon nekog vremena postanu isto takve, bilo je dosta hladno, a zbog kiše čamac je bio zatvoren ceradom pa nismo baš puno ni vidjeli. Odnosno jedino što smo vidjeli su bile ponovo grobnice uklesane u stijene iznad rijeke.

Nakon toga otišli smo na Iztuzu plažu u posjet bolnici, odnosno rehabilitacijskom i istraživačkom centu, za morske kornjače, o čemu sam napisala poseban post, pa ako vas zanima sve možete pročitati tamo. Da je bilo lijepo vrijeme vjerujem da bi vožnja čamcem bila jako ugodna, trajala bi dulje, a također bi imali vremena za šetnju po Iztuzu plaži. U ljetnim mjesecima tamo imate i pauzu za kupanje. No tada ne bi išli u posjet bolnici za kornjače, tako da je meni ovaj ishod bio sasvim pozitivan. Ostatak trećeg dana proveli smo većinom u autobusu putujući do idućeg hotela koji se nalazio na novoj lokaciji. Hotel je bio na samoj plaži, te smo zaspale uz zvuk valova. U njemu smo se zadržale dvije noći.

Treći dan našeg putovanja bio je izuzetno ispunjen i posjetili smo više različitih lokacija. Ujutro smo išli na izlet u Efez (Ephesus). Efez je predivan veliki antički grad koji je izuzetno dobro očuvan i zaista nas je oduševio. Tamo se nalazi veliki amfiteatar, fontane, ostatci javnog toaleta i javnog kupališta, ostatci javne kuće, škole, sve je povezano popločenim cestama koje su u boljem stanju nego većina turskih cesta danas.

U Efezu se nalazi i crkva svete Marije sa krstionicom, jedna od prvih ranokršćanskih crkva.

Nakon toga otišli smo na bližnje Brdo slavuja gdje je kuća Djevice Marije i koje se smatra jednim od mjesta njenog uznesenja (postoje 3 mjesta u svijetu za koje se pretpostavlja da su mjesta uznesenja Djevice Marije, a jedno od njih je i Brdo slavuja) i jedno je od marijanskih svetišta. Tu se održavaju hodočašća, a na izlazu iz kuće vjernici mogu zapaliti svijeću i popiti vodu iz četiri ljekovita izvora.

Isti dan posjetili smo i Isa begovu džamiju i to je jedina džamija koju smo posjetili na ovom putovanju. Građena je u doba vladavine Turaka Selđuka, koji su vladali prije Osmanlija, a to se vidi po tome što je unutrašnjost džamije obojana u bijelo. Osmanlije su unutrašnjost džamije oblagali pločicama.

Nakon toga otišli smo u malo turističko mjesto Širinće. To je gradić prepun malenih trgovina, kafića i restorana, uske ulice popločene su kamenim pločama, a iz svake trgovine nasmijana lica trgovaca pozivaju vas da kod njih nešto kupite. Tu smo degustirali 7 vrsta turskih vina voćnog porijekla. Ja nisam poznavalac ni ljubitelj vina, no čak je i meni bilo jasno da ova vina zaista ne valjaju ništa. Na sreću dobili smo svaki samo čašicu kao onu za rakiju i mogla sam to progutati u jednom gutljaju pa je moja patnja kratko trajala. Također smo degustirali maslinovo ulje na koje su Turci jako ponosni. Ni ono baš nije nešto. Hrvatska i grčka ulja su daleko bolja. Ova nemaju ni okus ni miris po maslinovom ulju. Kao zadnji proizvod degustirali smo sirup od nara (šipka) koji se može koristiti za salate ili piti pomiješan sa vodom. Navodno je odličan za srce. Za razliku od vina i ulja sirup od nara je savršen. Pravo otkriće. Naravno da smo kupili i bocu za doma jer nas je oduševio. Kupile bi i više da nismo putovale sa prepunim koferima. Ovdje smo popile i tursku kavu kuhanu u pijesku koja je bila stvarno fina iako je se dobije zaista malo. Sadržaj šalice popijete doslovno u 3 gutljaja.

Slijedeći dan bio je rezerviran za Hierapolis i Pamukkale. Hieraplois je antičko lječilište u blizini grada Denzilija koje se nalazi na termalnim izvorima i mineralnim stijenama koje su oblikovale sedrene terase po kojima su Pamuklale poznate u cijelom svijetu. U antičko doba tamo su dolazili bogati ljudi liječiti se, a vjerovali su i da će ih  termalna voda pomladiti. Kako su tamo uglavnom dolazili stariji ljudi lošeg zdravlja, često su tamo umirali pa je tamo i jedna od najvećih nekropola u tom dijelu Turske. Također je tamo veliki i dobro očuvani amfiteatar u kojem su se održavale predstave za ljude koji su boravili u Hierapolisu. Pamukkale su jedno od najpopularnijih destinacija za sve instagramere, instagramuše, influencere i sve srodne kategorije ljudi jer zaista predivno izgledaju na slikama. U realnosti izgledaju malo manje predivno. Te sedrene terase izgledaju pomalo kao prljavi snijeg, vode je bilo u samo tri ta sedrena bazena jer ona više ne teče prirodno, već ju djelatnici Hierapolisa puštaju prema vlastitom nahođenju, ovisno o dobu godine i broju turista, a bazeni nisu ni približno plavi kao što su na slikama. Ali uz malo uređivanja fotografija može se postići zaista wow efekt. Naravno i mi smo svoje malo sredile. Inače, po sedrenim terasama mora se hodati bos, da se naslage minerala ne uništavaju što apsolutno podržavam. Rečeno nam je da je, iako je bio dosta hladan dan, pored termalnih bazena izuzetno toplo i da je voda isto takva. Dakle, to nije istina. Voda je bila toliko hladna da su nam se stopala grčila, puhao je hladan vjetar, tlo nam je pikalo stopala, a na nekim mjestima je i vrlo klizavo, pa smo bile sretne da nismo upale u tu vodu. No kada nakon ovakve šetnje obučete čarape i tenisice, imate osjećaj da ste obukli najtoplije cipele na svijetu, a navečer smo primijetile da su nam stopala mekana kao bebina. Amfiteatar je predivan i ogroman, izvanredno očuvam. Bilo je jako ugodno sjediti na dijelu namijenjenom za publiku i ne raditi ništa, pa smo umalo zakasnile na termin dogovoren za sastanak naše grupe.

Samo da spomenem jednu zanimljivost vezanu uz Denzili, grad pred koje su smještene Pamukkale i Hierapolis. U Denziliju je živio pijetao koji je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda po najdužem kukurikanju na svijetu. Općenito tamo pijetlovi navodno jako dugo kukuriču i posvuda se mogu vidjeti skulpture pijevaca. Očito su žitelji Denzilija jako ponosne na svoje pijetlove.

Dan nakon posjeta Hierapolisu i Pamukkalama krenuli smo na put nazad na obalu, u Antalyu. Putovanje je trajalo cijeli dan, a uz put smo posjetile tvornicu tepiha. To je dio obveznog programa jer agencije imaju ugovor sa tvornicama tepiha, zlata i kože, ili čak imaju udio u vlasništvu tako da ovo ne možete izbjeći ni uz najbolju volju. Tepisi su bez daljnjega prekrasni, opišu vam u detalje način proizvodnje, materijale, te naprave prezentaciju svih modela tepiha koje imaju. Ali osim što su predivni, ti tepisi su i skupi. A nekako mi se čini da Hrvati baš i ne pate na tepihe tako da nitko nije kupio niti jedan iako su se oni zdušno trudili prodati nam ih. Turci imaju specifičan agresivan način prodaje koji je nama izuzetno naporan i iritantan. Hodaju za tobom i nude ti artikle koje ti zasta ne želiš i, iako im kažeš da želiš sam malo razgledati, oni hodaju iza tebe i ne ostavljaju te na miru nikada, pa i da imaš volju nešto kupiti, izgubiš ju. Barem je kod mene tako. No možete se cjenkati i tako drastično spustiti početnu cijenu. No, to ću opisati u slijedećem postu u kojem ću pisati o putovanju u Kapadokiju.

Zadnji dan našeg boravka u Turskoj proveli smo u centru Antalyje. Prije odlaska u centar posjetile smo tvornicu zlata i srebra, te tvornicu kože. Za zlato nismo imale novaca, ali smo si zato i Karla i ja kupile svaka po jedan srebrni prsten. Početna cijena je bila gotovo 150 eura po prstenu. Znači da bi 2 prstena zajedno koštala gotovo 300 eura. Mi niti smo imale te novce, niti smo ih bile spremne platit. No kako se Turci vole cjenkati, mi smo rekle da imamo 100 eura i da više ne možemo dati. Nakon nekoliko ponuđenih cijena iznad 100 eura koje smo odbili, mi smo kupile ta dva prstena za 100 eura. Mislim da im je to realna cijena. Oni sigurno dobro zarade i na toj cijeni, a mi imamo osjećaj kako smo profitirale. I tako su svi zadovoljni. I kupac i trgovac.

U tvornici kože vidjele smo zaista krasne jakne, ali su imale i krasne cijene, pa nismo ništa ni gledale. No na idućem putovanju sam kupila jaknu, no o tome više u idućem postu.

Sam centar Antalyje je raj za shopping lažnih brendiranih torbica i naravno da smo pazarile. Zapravo nas nikakve znamenitosti nisu zanimale, već smo se manijakalno bacile u potragu za torbicama. Nije ih bilo teško naći jer gotovo svaki dućan upravo to prodaje. Interesantan je princip kako dijele torbice po klasama, odnosno kako su graduirane po cijeni i kvaliteti. U uličnom dijelu lokala su najjeftinije torbice najlošije kvalitete. One nešto bolje kvalitete i više cijene su ili na katu ili u podrumu, a one top kvalitete, ali i top cijene (od 200, 300 eura pa na više) su u „tajnoj sobi“. „Tajna soba“ nalazi se iza ogledala. Cijela scena je kao iz nekog filma: trgovac gurne ruku iza ogledala, stisne neki gumbić, ogledalo se pomakne u stranu, a pred vama se ukaže soba prepuna torbica koje stvarno izgledaju kao originali. Mi smo se zadržale na onima srednje kvalitete i cijene. Naravno i tu se možete cjenkati. Mi smo torbice koje su koštale 55 eura kupile za 30. Sretne mi, sretan trgovac. Inače, u Hrvatsku se ne bi smjele unijeti takve torbice. Mogu vam ju uzeti na granici i napisati kaznu. Iako ne znam nikog tko je bio u Turskoj, a da se vratio bez barem jedne takve torbice, a i sigurna sam da 99% hrvatskih influencera nose takvu robu. Možda onu iz tajne sobe, ali to ju ne čini ništa legalnijom ili prihvatljivijom od ovih niže rangiranih. (nadam se da sada zbog ovog teksta neću dobit kaznu).

Što se hrane tiče, mi smo s obzirom da smo uzele sve izlete, imale i plaćen ručak svaki dan osim prvog i ovog zadnjeg koje smo provele u Antalyji. Hrana u prvom hotelu (koji je ujedno i zadnji hotel na ovoj turi) je bila zaista izuzetno loša, u ostalima je bila solidna. Nisu to bile neke delikatese, ali bilo je ukusno. Na ručkove su nas vodili u restorane s kojima imaju ugovore i tamo je hrana bila ukusna. Jedina zamjerka je što smo gotovo svaki dan imale piletinu sa roštilja, pa nam je nakon par dana već „curila na uši“. I dosta neobično je što uz piletinu s roštilja poslužuju suhu rižu. Riža je bila ukusna, nije bila raskuhana, ali mi smo navikli rižu jesti uz meso na saft, ne da sve bude suho. Što se začina tiče, meni ih je falilo. Očekivala sam da su jela turske kuhinje dosta začinjena, no za moj ukus falilo je svega, od soli na dalje. I smetalo me što u sve stavljaju mentu. Juha od paradajza s mentom, umak od jogurta s mentom….a ja stvarno ne volim mentu. S obzirom da smo dvije zadnje noći trebale večerati u hotelu gdje smo prvi dan bili jako razočarani hranom, otišle smo u obližnji shopping centar i tamo pojele jako ukusnu hranu za jako malo novaca. Jednom smo uzele dva puta pidem, što je nešto kao turska pizza u obliku lađe i 2 ajrana (to je mješavina čvrstog jogurta, soli i vode, pa ima okus kao slani tekući jogurt; meni jako ukusno i osvježavajuće) i to smo platili 20 kuna po osobi. Drugi put smo uzele lahmacun meni koji sastoji od dvije pogačice koje su kao nekakva kombinacija između pizze i tortilje premazana umakom od rajčice i posuta mljevenim mesom i zapečena, a jede se tako da se zarola poput tortilje. Još se može u nju dodati svježa rajčica i peršun. U taj meni je bila uključena i jedna kola, a dodatno smo uzele i opet 2 ajrana i ukupno nas je to koštalo 21 tursku liru. To je ekvivalent 10 i pol kuna. A stvarno smo se najele. Zadnji dan u Antalyji uzele smo njihov doner (to je ono što mi zovemo kebab) i to nije bilo tako jeftino. Jedan doner i jedan ajran platile smo 35 kuna. Meni je doner bio izvrstan jer je bio od janjetine, no Karli je bio užasan jer ne voli taj miris. U svakom slučaju, hrana koju smo jeli na ovoj turi nije nas oduševila, ali bila je prihvatljiva. Na turi kroz Kapadokiju je hrana bila daleko bolja.

No usprkos ne baš najboljoj hrani, Karli i meni je ovo putovanje bilo prekrasno, vidjeli smo jako puno interesantnih mjesta, posjetile nezaboravne lokacije, te provele kvalitetno vrijeme zajedno, a što se tiče omjera cijene i kvalitete, ovo putovanje je bilo i više nego isplativo, te ga definitivno preporučam svima. Ne morate kupit ni tepih, ni zlato ni jaknu.