Svetvinčenat i Bale, te gdje smo fino jeli, osim u Plodinama – Istra vol. 5

Od zanimljivih mjesta koje smo vidjeli i posjetili, navest ću još Svetvinčenat i Bale, no u Istri ima još puno predivnih i interesantnih lokacija koje nismo ovaj put uspjeli posjetiti.

Svetvinčenat

U Svetvinčenat smo svratili slučajno, uz put do Bala, jer smo vidjeli znak sa imenom mjesta. U sjećanju mi je zazvonilo da sam negdje čula da je jako lijep gradić koji se isplati posjetiti, iako nam odlazak tamo nije bio prvotnom planu. Gradić je stvarno lijep, a ovdje, osim već toliko puta spomenutih tipično istarskih crkvice i bunara, tamo se nalazi i veliki lijepi očuvani kaštel koji se nalazi na renesansnom trgu „Placa“ (na kojem je i bunar, naravno). Kaštel Morosini – Grimani je simbol samog mjesta i jedna od najvažnijih utvrda mletačke voske u Atari. Prva tvrđava sagrađena je još početkom 13. stoljeća, no obnovljen je 1485. Saniran je 1907. godine, a temeljito obnovljen 1933. U kaštel možete ući i razgledati ga iznutra uz kupnju ulaznice po cijeni od 50 kuna. Na ulazu možete vidjeti i mladića obučenog u srednjevjekovnu odoru kako maše vjerojatno također srednjovjekovnim mačem izvodeći neki neobičan ritual nalik plesu. Ne znam ima li to zaista neko povijesno značenje ili je namijenjeno samo prihvaćenju turista, no zgodno je za vidjeti. Alan se naravno s njim upustio u razgovor o mačevima i srednjevjekovnom oružju, pri čemu nas je on pokušao nagovorit da kupimo kartu i razgledamo kaštel. No kako smo bili sa psima to nije bila opcija, ali kaštel je lijep i izvana. Oko kaštela ima nekoliko ugostiteljskih objekata, pa možete jesti ili piti kavu s pogledom na kaštel.

Bale / Valle

O Balama sam čitala na internetu i bile su opisane kao nešto što obavezno morate vidjeti dok ste u Istri jer su jedan od najljepših gradova. I zaista jesu.

Gradić opasan bedemima prvi put se spominje još 965. godine kao Castrum Valis, odnosno Valle. Bedeme i danas možete vidjeti, kao i gradsku vijećnicu sa lođom iz 14. stoljeća na kojoj je, za našeg posjeta, bilo raspjevani mletački kralj sa svojom svitom. Ne znam povodom čega je kralj pjevao i što su slavili, no bilo je zanimljivo za vidjeti i poslušati.

Bedemi i gradska vijećnica sa raspjevanim kraljem

Naravno i ovdje imate trg sa crkvom, tornjem i bunarom gdje je jedna baka prodavala ručno rađene suvenire. Kako sam ja slaba na bake, kupili smo heklanog anđela kojeg smo stavili među našu kolekciju krunica u autu (da, mi smo jedni od tih ljudi) i bubamaru koja je zapravo ofarbani kamen s natpisom Bale / Valle. Mi volimo kupovati te sakupljače prašine i svi nam imaju sentimentalnu vrijednost. A bakini suveniri nisu bili skupi, pa smo sretni da je nešto i ona zaradila.

Što me najviše oduševilo u Balama je kafić / restoran / hostel „Kamene priče“. To je toliko slatko uređeno i toliko se dobro uklopilo u mjesto kojem daje dodatni šarm, da ako vas put nanese u Bale obavezno morate tamo popiti kavu. Koja je, btw, izvanredna.

A sad malo o papanju……

Cijelo vrijeme našeg boravka u Istri hranili smo se u Plodinama u Žminju. Ne zato što smo škrti, iako pomalo i jesmo (mora čovjek priznati svoje mane), nego zato jer smo odlazili ujutro i vračali se navečer i bili smo već stvarno umorni i nije nam bilo do restorana. Isprobali smo valjda sve postojeće juhe iz vrećice i svu gotovu hranu koja je ostala iz 19 sati. Tako smo i otkri da je u to doba sva gotova hrana 50% jeftinija. Gospođa koja radi u tom sektoru već nas je znala jer smo 9 dana samo mi i bauštelci tada kupovali svoj ručak / večeru. Kad bi dolazili već nas je pozivala na svoj dio pulta vičući: „Dođite sve je na 50 posto!“. Ne možemo reći da nam to nije pasalo. Mislim to što je sve bilo za 50 % sniženo. Zamolim ja tako jednu ribu i jedan zagrebački, kaže meni gospođa: „Ma uzmite 2 ribe, to vam je 5 kn.“ Odmah am uzela dvije ribe, tri zagrebačka i sve preostale račiće. Što se pokazalo dobrim jer smo jednom zakasnili i bauštelci su nam sve pojeli, ali ostalo je doma u frižideru od prethodnog dana pa nismo bilo gladni. Inače stvarno moram pohvaliti osoblje tih Plodina. Nakon što smo dva puta bili tamo, ponašali su se kao da se poznajemo godinama i pomogli su nam kad smo pronašli Žminjka. Tražili smo tada kutiju u koju bismo ga smjestili, pa su ljubazne djelatnice donijele nekoliko kutija da izaberemo koja je najbolja, čak su jednu samo za nas ispraznile od artikala koji su upravo stigli, a jedna prodavačica nam se i zahvalila što brinemo o napuštenim životinjama. Mislim da je to jako lijepo.

Konoba Vela vrata u Beramu

Što se restorana tiče dobila sam preporuku od Karline prijateljice Nikoline, inače Puljanke, za konobu Vela vrata u Beramu, malom mjestu na brdašcu nedaleko Pazina. Konoba je izuzetno posječena i jedva smo uhvatili slobodni stol. Nije ni čudno jer je hrana stvarno izvrsna, iako ja baš nisam nešto objektivna za hranu jer je meni više, manje sve jako fino. No i Alanu je bilo odlično, a on nije takva kanta za smeće kao ja. Ja sam htjela jesti tartufe jer ne možeš otići u Istru, a ne jesti tartufe, pa sam naručila fuže s tartufima, a Alan njoke sa boškarinom (Alan voli govedinu, a ako smo u Istri onda neka je istarsko govedo). Malo je reći da je oboje bilo fenomenalno. Ja sam svoje progutala u par minuta. Došlo mi je da uzmem tanjur i poližem ga kao pas, ali ja sam ipak jedna kulturna dama u određenim godinama, pa sam se suzdržala od te egzibicije (da sam bila doma, bome bi ga polizala). Za desert sam naručila tortu od čokolade, maslinovog ulja, meda i tartufa. Kombinacija za koju nikad nisam čula i jako me je zanimalo kako se tartuf uklapaju u desert. Dakle, to je bilo nešto savršeno. I sad mi se sline cijede u usta kad se sjetim tog okusa. To je toliko fino da sam zatvorila oči dok sam jela da me ništa ne dekoncentrira u uživanju. Okus se riječima ne može opisati (ili ja nisam dovoljno elokventna) iako izgled same torte nije baš spektakularan pa bi vas mogao zavarati. Alan je uzeo cheesecake koji je isto bio jako fin, no ne može se usporediti sa tortom.

Cijene su prihvatljive, mi smo ovo gore navedeno, dva pića, dva likera i dvije kave platili 305 kuna i mislim da vrijedi svake kune.

Konoba Doma

Konoba Doma smjestila se u Kranjcima kod Svetog Petra u Šumi. To je bitno naglasiti jer u Istri postoje još jedni Kranjci, ali oni su desecima kilometara udaljeni od ovih Kranjaca, pa ako se uputite u ovu konobu, nemojte otići u druge Kranjce.

O ovoj konobi sam čitala na nekom portalu, a i dobila sam preporuku od jedne prijateljice, pa sam ju baš htjela posjetiti. Ona je zanimljiva jer je tu baš sve domaće. Meni se bazira na jelima od svinjetine i piletine koje vlasnici sami uzgajaju. Čak sami uzgajaju i stočnu hranu. Svo povrće je sa njihovih polja, čak i divlje šparoge beru na svom imanju.

Ugostila nas je vlasnica, jako simpatična mlada ženica koja se izuzetno trudi oko svojih gostiju. Hrana je stvarno odlična, a cijene su više nego povojne, tako da prema našem iskustvu fama oko skupe Istre je potpuno neosnovana. Mi smo ovdje dva predjela, dva glavna jela od mesa s prilogom u toliko obilnim količinama da sam ja, koja mogu pojesti čuda, svoj ostatak spremila za doma, dva deserta (semifredo od divljih šparoga), dva pića, dvije kave i domaću kobasicu koju sam kupila da ponesem u Zagreb, platili ukupno 280 kuna.

Tako da i Konoba Vela vrata i Konoba Doma imaju moje preporuke ako ste u tom dijelu Istre. Sigurna sam da nećete požaliti odlazak ni u jednu ni u drugu.

Važno je kad već pišem o restoranima napomenuti da u Istri oni ne rade ponedjeljkom. Ni u sezoni ni van nje. Samo Konoba Doma radi ponedjeljkom, ali ona ne radi utorkom. Mislim da je to dosta korisna informacija.

Također želim napomenuti da gdje god smo došli sa psima, oni su dobili svoju zdjelicu vode bez da smo to uopće tražili i nijednom nam nitko nije ništa prigovorio glede njih niti nas mrko gledao. Za plaže ne znam kave su i gdje su jer nije bilo još vrijeme za kupanje, ali sigurna sam da ih ima. Istra je dosta pet friendly lokacija.

Sa našim posjetom Konobi Doma završavam ovu podužu seriju postova o Istri i žalim što je to naše putovanje završilo. Naravno da nismo posjetili sve što sam planirala, a za neka mjesta sam tek po povratku saznala, tako da ćemo morati ovo ponovit u nekoj skorijoj budućnosti. I onda će ova se i ova saga u vidu blog postova nastaviti.

Zavirili smo u Vir

Istaknuto

Ove godine sam prvi puta posjetila otok Vir. Jedno od rijetkih mjesta za koje sam čula doslovno samo negativne komentare iako izuzetno puno ljudi ljetuje upravo na Viru što je zapravo prilično kontradiktorno. No kada očekuješ najgore vrlo često se pozitivno iznenadiš.

Na Vir smo zapravo dospjeli slučajno jer mi nikada unaprijed ne odlučimo gdje ćemo ljetovati već upišemo na Booking najjeftiniji mogući raspon cijena, te da smještaj raspolaže kuhinjom, da prima ljubimce, te da ima osiguran parking i wi-fi. I onda između ponuđenoga izaberemo gdje ćemo. Prednost je ako tamo do sada još nismo bili jer volimo istraživati nova mjesta.

Ovaj put između ostalog Booking nam je izbacio apartmane Maja na Viriću na Viru. 3200 kn za 8 noćenja za 3 odrasle osobe. Ljubimci dozvoljeni. Sva 4 što je stvarno rijetkost jer nas često odbiju i apartmani koji primaju ljubimce kada čuju da ih je više od jednog.

Sam apartman je bio dosta spartanski opremljen, bez televizije, što nam je bilo sasvim u redu jer tv možemo gledati doma i uopće nam ne treba na ljetovanju, te ga ne koristimo ni u apartmanima koji ga imaju. Kuhinjica je mala bez pećnice, ali i to je bilo prihvatljivo jer ni ne kuham ništa zahtjevnije od juhe iz vrećice i tjestenine na godišnjem odmoru. Dapače, ovdje smo prva 3 dana jeli isključivo sendviče i paradajz. Kupaona je extra mala sa otvorenim tušem pa je sve bilo potopljeno kada bismo se tuširali, ali ni to nas nije smetalo. Malo nezgodno je bilo samo to što nas je tresla struja kad bismo za vrijeme tuširanja dotakli metalne dijelove tuša ili pipu. No nije strašno, preživjeli smo, nitko od nas nema pacemaker ili nešto slično pa smo prošli bez posljedica. Vlasnici su jako simpatični, obožavaju životinje, oduševili su se s našom ludom četvorkom, pa smo im oprostili struju i vodu koja je curila sa stropa za vrijeme nevremena. Gotovo u svakom apartmanu je bio barem jedan pas, tako smo zaključili da se radi o istinskim ljubiteljima životinja. Čak su, kad smo jednom izašli bez pasa, pazili na njih i kada su lajali, razgovarali su s njima kroz zatvorena vrata. Nije im smetao lavež jer bilo je pasa koji su puno više lajali od naših, no željeli su ih malo utješiti. Jako lijepo od njih.

Voda na Viru nije pitka. To je koliko se sjećam prvi naš otok na kojem sam bila, a da se voda iz pipe ne može piti. Na nekima nije baš ukusna, ali može se konzumirati bez negativnih posljedica za zdravlje, no ovdje su nam odah napomenuli da voda služi isključivo za pranje i tuširanje. Tako da smo kuhali i prali zube u kupovnoj vodi. Nije nam to bio problem i odmah smo se privikli na to, ali čisto da napomenem.

Moja predodžba Vira, prema onome što sam čula, pročitala i vidjela na televiziji bila je da će to biti neka mješavina brazilskih favela i golemih nelegalno izgrađenih urbanih vila koje ulaze praktički u more i gdje se osjeti miris kanalizacije, odnosno septičkih jama. Mislila sa da je to mjesto bez ikakvih povijesnih znamenitosti gdje su apartmane izgradili oni koji ne drže previše do zakona i teže brzoj zaradi, ne mareći pritom za urbanističke planove, estetiku, higijenu i prirodu. No iznenadila sam se, na sreću, vrlo ugodno.

Naravno ima građevina čudnog izgleda, ali ima i prekrasnih zdanja i moram reći da se moja percepcija Vira zaista promijenila kada sam ga zaista i posjetila. Možda nedostaje onih tradicionalnih otočkih starih kamenih trgića sa crkvicom u sredini, no ima staru utvrdu Kaštelinu na rtu Kozjak, izgrađenu u 16. stoljeću koja je služila za obranu Virana i stanovnika ninskog kraja od uskoka i Turaka. Ona na žalost danas nije u najboljem stanju, no nadam se da će ju nadležni konzervatorski zavod spasiti od daljnjeg propadanja. Postoji i svjetionik koji je izgrađen 1881. godine, koji nismo posjetili jer smo iz nekog razloga svaki put promašili skretanje koje vodi do njega, te je „budemo sutra“ preraslo u „budemo neke druge godine“.

Ako volite fotografiju, ili samo želite super slike za Instagram, otiđite na Crvene stijene, plažu na kojoj slike ne mogu ispasti nikako drugačije osim savršene. Kako im i samo ime kaže, tamo su stijene neobične crvene boje. Preporučujem odlazak za vrijeme golden hour-a, tj. tzv. zlatnog sata i to ujutro za vrijeme izlaska sunca. slike bi sigurno ispale lijepe i za vrijeme večernjega zlatnog sata, tj. za vrijeme zalaska sunca, no onda nećete biti sami na plaži. Mi smo ustali u 5 sati ujutro, spremili se i prije 6 već bili na plaži. Imale smo savršeni photo session. Nigdje nikoga, samo mi, izlazak sunca i mobiteli u akciji. Moram pohvaliti Alana kojeg Instagram i slikanje ne zanimaju ni malo, jer se nama za ljubav ustao u 5, stoički pretrpio preko sat vremena našeg uslikavanja i ni jednom nije prigovorio ni jednu riječ. Pazio je na pse, skupljao kakicu i uživao u pogledu na nas i stijene. Čak se nije uzrujao kad sam po povratu u apartman golemim napuhanim jednorogom prolila kavu po stolu i svim stvarima na njemu. Gadni su ti jednorozi. Ali dobro izgledaju na slikama, pa “kud svi Turci, tud i mali Mujo”, moramo i mi imati sliku kako bezbrižno plutamo na tom stvorenju. Naravno to je samo za slikanje jer te vjetar odnese taj čas skupa sa tom beštijom, pa jedva čekaš da je se oslobodiš. Ajde, moram priznati da nije loša kad nema vjetra i za plutanje u bazenu, ali ne preporučujem korištenje za vjetrovitih dana.

Mladih ljudi na Viru je ove godine bilo izuzetno puno. Zabava se nakon zatvaranja kafića i klubova koje je ove godine bilo u ponoć zbog epidemije korona virusa, preselila u centar na rivu, gdje je bilo živo do ranih jutarnjih sati. Mladima je ionako svejedno gdje se zabavljaju, glavno da je party.

Na Viru postoji i plaža za pse koja je dosta razočaravajuća, ali barem postoji i velika je. Dakle to je plaža, koja baš i nje plaža, nego je neuređeni dio obale koji gleda prema Ninu i do kojeg vodi makadamski put na koje se ne mogu mimoići 2 auta. To i nije neki problem jer ni ne ide nešto puno auta prema tamo, no oni koji idu se bez problema uvezu na tu plažu, doslovno gotovo uđu u more, a to baš i nije super za one koji su na plaži. Ta plaža više podsjeća na slanu močvaru nego na plažu. Ne znam to bolje opisati. Naime tlo se sastoji od otočića okruženih morem, prevladava blato i nije baš plaža na kojoj biste poželjeli odložiti ručnik i sunčati se. Morsko dno se sastoji od blatnog pijeska iz kojeg raste trava, a stopala propadaju u tu blatnu smjesu do polovice potkoljenice. Na drugim mjestima je taj pijesak toliko zaglađen da podsjeća na kamen, a sklizav je poput leda pa postoji opasnost od pada i lomova svih mogućih dijelova tijela. Toliko je plitko da vjerojatno možete prošetati do Nina. Ne mogu reći da su se psi žalili, njima je bilo super, ali mogli bi ipak tu plažu malo prilagoditi i ljudima jer u pravilu psi neće sami doći na plažu. A nama vlasnicima bi ipak bilo zgodno da možemo negdje leći, možda iznajmiti suncobran ili čak ležaljku i negdje popiti kavu. Prometa bi zasigurno bilo jer je bilo jako puno pasa i vlasnika, a mi smo u pravilu dobri potrošači. Također bi na samu plažu trebalo postaviti znak da se radi o plaži za pse, jer do nje postoje putokazi koji jasno indiciraju da je na kraju tog puta plaža za pse, no na samoj plaži nema znaka. Tako smo jednom bili prijekorno gledani od strane obitelji s djecom, jer smo došli na plažu sa 4 psa. Ubrzo su se demonstrativno digli i pokupili negodujući, nama je bez razloga bilo neugodno jer jadna dječica sad moraju s plaže, a to bi se moglo jednostavno izbjeći da ima oznaka o kakvoj se plaži radi.

Plaže su pješčane, odnosno prvo ide dio sa kamenčićima, a zatim prevladava pijesak, i more ja jako dugo izuzetno plitko. I toplo. Predivno toplo. Barem ove godine. Meni koja volim toplo more ovo je bio pravi užitak.

Po restoranima nismo išli. Nije nam se dalo spremati, a ni vuči 4 psa sa sobom na takva mjesta. Samo smo jednu večer odlučili večerati vani. Prvo smo željeli jesti u Konobi “Branimir” u Ninu, no na telefonsko broj koji mo našli na internetu se nitko nije javljao, pa nismo mogli rezervirati. Kada smo stigli tamo, naravno nije bilo mjesta, što smo i očekivali s obzirom da imaju odlične recenzije. Uz put do auta pokušali smo se nahranit u nekom drugom ninskom restoranu, no bez uspjeha. Vratili smo se na Vir i googleali restorane i našli konobu “Kod Spavalice” sa dobrim recenzijama. Tamo smo jedva uspjeli dobiti mjesto jer se taman jedan stol ispraznio. Goolge rezenzenti nas nisu prevarili jer je konoba stvarno slatka, hrana ukusna, cijene umjerene, a konobar vrhunski. Ako ste na Viru i gladni ste, preporučujem “Spavalicu”.

Vir je definitivno pun života, pa ako želite mirno ljetovanje na osami, izaberite nešto drugo. Nama, a pogotovo Karli, je ovo pasalo. Baš nas je ugodno iznenadio cijeli otok. Mene naročito pečeno prase s ražnja koje sam zapazila još prvu večer i svaki dan maštala o njemu. Na kraju smo se počastili sa tom sasvim običnom delicijom zadnji dan. Toliko sam ga željno iščekivala, da sam ga pojela u slast bez kruha i ikakvih dodataka. I sad kad ga se sjetim pojača mi se salivacija.

Zgodno je također i to što je Vir mostom povezan s kopnom, pa je jednostavno obići i okolicu. Tako smo mi skoknuli do već spomenutog Nina i do Paga. U Ninu nisam nikada prije bila, pa mi je bilo jako lijepo i interesantno vidjeti njegove znamenitosti, a na Pagu smo posjetili grad Pag i plažu u Povljani na kojima također nikad nisam bila iako sam više puta bila na otoku Pagu. Naravno ima u okolici još hrpa mjesta koje sam htjela posjetiti, ali za to nije bilo vremena jer smo se željeli malo i odmoriti. No vidjela sam znak za farmu magaraca na koju bi baš željela otići kao i u Buffalo Bill City u Vrsima. Ali ovo je dodatni razlog da se vratim u taj kraj možda već i iduće ljeto.

Leica kuharica

Istaknuto

Vjerojatno ne znate, ali ja jako volim kuhati. I zapravo jako dobro kuham. Iako se neki ljudi dosta iznenade kada to čuju. Vjerojatno im ne djelujem kao osoba koja kuha. Dapače želja mi je da se Karla i ja prijavimo za neki kulinarski show tipa „3, 2, 1, kuhaj“. Moram samo nju još malo uvježbati.

Prije par mjeseci našli su mi povišenu razinu kolesterola u krvi, te sam odlučila da se malo zdravije hranim. Da napišem da sam odlučila da se „zdravo hranim“ lagala bi, ali pokušavam jesti više povrća, a manje pizze, čipsa, pekarskih proizvoda i sličnog. Ne kažem da sam se toga u potpunosti odrekla, ali sam smanjila. I pijem jabučni ocat s medom ujutro i navečer (drevni recept mog muža. U početku mi je bilo užasno, ali u međuvremenu sam se navikla i mislim da sam sad malo i ovisna o tome).

Osim što volim kuhati prema već postojećim receptima, volim i sama smišljati jela i kombinirati sastojke. Tako sam ponukana akcijskim cijenama prokulice i brokule u Kauflandu smislila ovaj dolje navedeni recept. I dala mu ovo maštovito ime.

Složenac antikolesterolac a la Leica

Zapravo nemam pojma koliko tu ima kolesterola. Ja sam sebe uvjerila da ga ne može biti previše jer se jelo sastoji većinom od povrća.

1 patliđan
1 tikvica
1 kg prokulica
2 brokule
Cca 800 grama mljevenog mesa (miješano ili svinjetina ili junetina, ne puretina jer ju ne volim)
Cca pola litre milerama
1 jaje
Malo parmezana
1 luk
3 češnja češnjaka
Špeka, pancete, šunke, pršuta ili nečeg sličnog koliko želite
Začini: sol, chilli, đumbir, curry, crvena paprika, origano, češnjak u prahu, mješavina začina za pečenje, papar ako ga imate što kod mene danas nije bio slučaj jer sam potrošila sve za sarmu.

Prvo nasjeckate luk i kratko ga propržite na ulju da uvene. Dodate meso i začine, te dinstate meso bez dodavanja vode.

Brokulu skuhati nakon što ste joj odrezali stabljiku. Dakle kuhate samo cvjetove.

Tikvicu i patliđan narezati i kratko popržiti na maslinovom ulju. Patliđan prije toga nasoliti da pusti gorčinu i prije stavljanja na ulje obrisati ga papirnatim ručnikom.

Prokulice očistiti i prerezati na pola, te osušiti krpom. Popržiti ih na maslinovom ulju, posoliti i dodati narezani špek, pancetu, šunku, pršut ili nešto drugo sličnog okusa što volite ili što vam je pri ruci. Ako nemate ništa od toga ili ništa takvog ne volite, može i bez toga. Ali bolje je sa. Kada je pri kraju dodati 3 češnja češnjaka zgnječena u onoj gnječilici za češnjak. Ako imate volje sjeckati, sjeckajte. Čitala sam da je bolje tako. Ja sam previše lijena pa ja gnječim.

Kad ste sve ovo obavili u tepsiju slažete prvo patliđan i tikvice da pokriju dno, onda ide meso, pa brokula i na kraju prokulica.

Zatim to sve zalijete umakom od milerama u kojem ste razmutili jaje i dodali iste začine kao što ste dodali u meso osim one mješavine za pečenje.

Sve posipate ribanim parmezanom i stavite peči 30 – 35 minuta na cca 180 ˚C. Gotovo je kada se parmezan lijepo rastopi i zapeče, a ne posmeđi.

Kada ga izvadite iz pećnice ostavite ga malo da se ohladi. Ionako ga nećete moći jesti dok je vruć, a raspadat će se kod vađenja iz tepsije. Kad se ohladi ostaje lijepo u komadu.

Ako se odlučite ovo skuhati, a volite sve sastojke, sigurna sam da ćete uživati. Ako ne volite neki od sastojaka zamijenite ga nekim drugim koji volite, npr. prokulicu zamijenite karfiolom. Jer ako ne volite prokulicu, a napravite složenac od prokulice, vjerojatno baš i nećete biti oduševljeni. Recept je vrlo varijabilan i možete dodavati i oduzimati što god volite i želite. Sigurna sam da će biti fino u svim varijantama.

Skuhala sam i sarmu. Nema veze sa receptom iznad, samo se hvalim.

Adventiranje i adventsko prigovaranje

Do sada je već svatko tko zna sva slova napisao nešto o zagrebačkom Adventu, pa je red da se i ja oglasim. A ove godine sam postala pravi ekspert za Advent s obzirom da sam ga posjetila vjerojatno duplo više puta nego svih dosadašnjih godina njegovog postojanja zajedno. Uzrok mom čestom gostovanju na Adventu je taj da mi je ove godine ured u centru grada pa nisam opterećena traženjem parkinga ni čekanjem tramvaja koji bi me doveo do željene lokacije, a što mi je uvijek predstavljalo problem.

Zapravo na pisanje posta o Adventu potaknule su me objave u raznim grupama na temu Zagreba gdje je pljuvanje po Adventu postalo uobičajeno. Nazivaju ga vašarom, seljačlukom, neukusom, nečim što su u naš divan grad donijeli “dotepenci s brda” i uništavaju našu kulturu i tradiciju. Plaču za vremenom kad je na Trgu bila samo jedna okićena jelka, a oni su u miru mogli kupiti hrenovku u neboderu i u tišini prošetati Zrinjevcem. Tvrde da se gastronomska ponuda Adventa svodi na jeftine kobasice i tvrde fritule iz užeglog ulja. E pa nije tako. Provjerila sam višekratno. Gastronomska ponuda je raznolika i sve što sam pojela bilo je ukusno i svježe. Grad je divno ukrašen, naročito Gornji grad i tunel Grič, posjetitelja ima puno, i domaćih i stranaca i svi su veseli i dobre volje. Ljudi iz čitavog svijeta dolaze vidjeti naš Advent koji je nekoliko puta proglašen za najljepši advent u Europi i treći u svijetu, pa izgleda da samo nama Zagrepčanima ne valja. I to me baš ljuti. Umjesto da budemo ponosni na svoj grad i sretni što se u njemu događa nešto što ljudi iz cijelog svijeta žele vidjeti i doživjeti, mi po tome pljujemo jer je sve to Bandićevo djelo. Zar je bitno da li je to Bandić započeo ili netko drugi? Mislite li da stranci znaju tko je Bandić? Ili da ih zanima što on radi? Ili kolika je cijena adventske kućice? Mislite da bi stranci dolazili u tom broju gledati naš grad koji je definitivno divan sam po sebi da nema adventa? Da bi dolazili gledati samo zgrade i jednu okićenu jelku na Trgu i jeli hrenovku u neboderu i nakon toga mirno šetali Zrinjevcem? Vjerujte mi, ne bi. A ako nekome ovo ide na živce, neka se strpe tih mjesec dana, pa će nakon Nove godine opet u miru jesti svoju hrenovku.

Od svih dijelova Adventa najmanje me se dojmilo Fuliranje koje je najpopularniji dio Adventa. Ima mnogo kućica sa hranom, ali malo stolova, a pogotovo sjedećih mjesta, gužva je velika, pa nijednom nisam osjetila potrebu zadržat se tamo. I od svih drugih dijelova, ovaj mi je djelovao najmanje čisto i uredno. Tako da sam kroz njega u pravilu samo prošetala bez zadržavanja. Obzirom da Advent na toj lokaciji traje još samo sutra, pokušat ću ipak nešto i tamo pojest jer sam čitala izvrsne recenzije o gastronomskoj ponudi Fuliranja, a želja mi je probati bubble waffle s čokoladom i kikirikijem. Vidjela sam slike i već one su izazvale pojačanu salivaciju u mojim ustima.

Na Tomislavcu je već klasični Ledeni park koji je predivan i ove godine, ali nisam isprobala klizalište jer nisam klizala valjda 30 godina i nikako mi nije privlačno sramotit se pred hrpom ljudi koji se slikaju i šetaju uokolo. Možda nekom slučajno upadnem u kadar pa me objavi na Instagramu. Mislim da bi scena gospođe u zrelim godinama (neko bi možda rekao babe, ali taj je fakat bezobrazan) koja mlatara rukama i nogama i pada među djecom i teenagerima mogla postati viralna, a to baš nije popularnost kakvu bi željela.

Zrinjevac mi je malo dosadan. Lijepo izgleda, ali realno tamo nema ništa meni interesantno. Većina kučica je za prodaju suvenira i umjetnina, iz paviljona svira muzika, ali meni je to samo za prošetati, nema ništa što bi me zadržalo da tamo provedem neko vrijeme.

Na Trgu je ove godine super. Uz onaj klasični dio sa umjetnim snijegom, klupicama i borićima uz Johann Franck, odnosno nekadašnju Gradsku kavanu i Zagrebačku banku, prema Banu iznad niza kučica sa hranom napravljena je terasa sa stolovima na kojoj možete jesti ili piti uz pogleda na čitav Trg. Cijene su više nego prihvatljive. U “Žirafi” čija je zadnja kučica prema Banu Malibu sa sokom od jabuke košta 12 kuna, taquitos con pollo 7 komada sa dva umaka 15 kuna, a kobasica „mamma mia“ sa topljenim sirom, umakom od vrhnja i češnjaka i prženim lukom 19 kuna. Od jedne takve kobasice siti ste cijeli dan. Na kućici “Okruglice” uz slana jela ima super ponuda slastica gdje sam probala fritule sa rupom u sredini i nugat umakom za 20 kuna koje su bila stvarno ukusne, i ne, nisu pečene u užeglom ulju. Jedino što me smetalo na Trgu je što ima puno žicara. Nisam neosjetljiva na ljudsku patnju i siromaštvo, pomognem kada imam priliku i mogućnosti, ali za profesionalne žicare romske nacionalnosti stvarno ne osjećam sažaljenje. Naročito me iritira kada mi se netko zalijepi za stol kada zijevam za kobasicom i neće se maknut dok mu nešto ne dam. E pa takvima zasta nikada ništa ne dam. Možete reći da sam zločesta, ali barem bi mogli pričekati da pojedem pa da mogu posegnuti u torbu čistim rukama za kojom kunom. Osim profesionalnih žicara, ima i prevaranata koji se predstavljaju da sakupljaju novac za udruge za napuštene psiće. S obzirom da sam u mnogim psećim grupama na fejsu i pratim stranice raznih udruga tog karaktera, znam da se radi o varalicama jer su udruge već nebrojeno puta upozoravale upravo na takve koji se po Trgu predstavljaju da sakupljaju novac u ime njihovih udruga, ta molili da ih se prijavi policiji. Nisam nikoga prijavila, ali nisam ni dala pare. Ni oni ne čekaju da pojedeš nego uskaču u pola zalogaja.

Taquitos con pollo i “mamma mia” iz Žirafe

Na Gornjem gradu je prekrasno. Od Matoša, preko platoa Gradec, Klovićevih dvora, Strossa pa sve do tunela je neopisivo lijepo. U Klovićevim dvorima je malo klizalište, ispred njih imate i Nivein aparat za slikanje koji vam slike pošalje na mail pa ako vas je više ovo je idealno mjesto za napravit grupnu fotku sa svima na njoj. Na platou Gradec jela sam crni hamburger sa umakom od tartufa. Jako, jako fino. Cijena 55 kuna. Nije malo, ali nije ni pretjerano. No još bolji hamburger jela sam kod Matoša u „Bear’s Cave“ kućici. Taj je koštao 48 kuna i mislim da je bio jedan od najboljih hamburgera koje sam u životu pojela. Tamo sam također pila punč s alkoholom (ima i bezalkoholni) za 16 kn i on je bio prefini, pa sam se u idućem posjetu na tu lokaciju opet vratila po njega. Na cijelom gornjem gradu ima savršenih mjesta namijenjenih fotkanju, tako da se sigurno nećete vratiti, a da nemate barem nekoliko slika za Instagram. Ili za uspomenu. Ili za poslati baki. Tunel je sasvim posebna priča. Od ulaska do izlaska osjećat ćete se kao da idete kroz neku bajku, neki nestvarni svijet mašte. Sve je u stilu Orašara i kada izađete iz tunela u Radićevu ulicu odmah ste pored trgovine koja prodaje figurice Orašara, pa se turisti pod dojmom atmosfere iz tunela lako navuku na kupnju. I mi samo zamalo “pale”. Ali ipak nam je puno bilo 250 kuna za jednog osrednje velikog Orašara, naročito jer ne znamo koliko bi preživio pored naših hiperaktivnih mačaka.

Na Europskom trgu mi se najviše svidjela jelka Udruge Ozana koja je napravljena od heklanih i pletenih kvadratića od kojih će kasnije biti napravljene deke za beskućnike. Tamo se nalazi i kućica u kojoj se prodaju talijanske slastice, a ja uvijek kupim cannolije. Preskupi su, ali su i fini, pa mi je teško odoljeti im.

Jelka Udruge Ozana od heklanih i pletenih kvadratića

Sve u svemu Advent nam je prekrasan. Nadam se da će biti ovakav svake godine, a možda bude i još veći i još ljepši. A čangrizave stare Zagrepčance mrzitelje svega novog i modernog molim da se strpe tih mjesec dana i puste nas ne tako fine i ne tako stare da uživamo i veselimo se ovom šarenilu, lampicama, kobasicama i kuhanom vinu, jer život je puno ljepši kad se opustite i uživate u ovome što vam se pruža, a ne tražite nešto negativno u svemu što vas okružuje. A ako se potrudite u svemu možete naći i negativne i pozitivne stvari. Ja preporučujem da se usredotočite na one pozitivne. Biti će vam život puno ljepši i kvalitetniji.

Jesu li priče o Ribiču bile samo “ribičke priče”?

O restoranu Ribič u Zagorju slušala sam priče od rane mladosti. O njihovom pregolemom zagrebačkom šniclu od kojeg se može najesti četvero ljudi. I oduvijek sam htjela otići tamo, ali nekako nikada nisam. Ili me nitko nije htio vodit ili su me obeshrabrili govoreći kako je tamo uvijek gužva, ne može se bez rezervacije, a ja baš ne planiram unaprijed, a i kad planiram to se rijetko realizira baš planiranim vremenskim slijedom.

No nedavno sam odlučila da ču otići na sva poznata i legendarna mjesta u Zagrebu i okolici koja slove kao cjenovno prihvatljiva, pa tako i do Ribiča.

Prilika se ukazala kad smo krenuli u Mariju Bistricu na otvorenje Adventa. Zapravo smo se krenuli pomoliti i prošetati Kalvarijom, ali slučajno je ispalo da je baš taj dan bio prvi dan Adventa i koncert Luke Nižetića. Tako da smo imali baš pravi izlazak. I ručak i šetnja i kava i koncert! Sve u svemu jedan iznadprosječan dan za radnog čovjeka.

Moji strahovi da nećemo naći slobodni stol u restoranu pokazali su se kao neosnovani. Ljudi je bilo, ali i slobodnih stolova. Dočekao na je izuzetno simpatičan konobar koji je vodio o nama brigu cijelo vrijeme. Pravi stari profesionalac iz onog vremena kad su konobari morali imati završenu ugostiteljsku školu, kada nije bilo dovoljno da znaju samo držati tacnu da bi mogli obavljati taj posao.

Interijer je lijep i ugodan, ukrašen prigodno u duhu Božića.

Što se tiče hrane, oduševljena sam! Meni svašta bude fino, nisam baš izbirljiva, ali ovo je realno jako dobro. Za predjelo smo podijelili paštetu od teletine na prženoj rukoli sa tostiranim kruhom. To je bilo toliko fino da smo i ostatke te pržene rukole polizali sa tanjura lijepeći ju na fragmente paštete zaostale na nožu. Nije baš u skladu sa bontonom, ali bilo je jače od nas.

Teleća pašteta na prženoj rukoli sa tostiranim kruhom

Nakon toga stigla je krem juha od kestena i nju smo također podijelili. Prvi puta smo jeli nešto tako. Okus je slatkasto slani, sa komadićima kestena u sebi. Da li trebam i tu naglasit da je bilo prefino?

Za glavno jelo Alan je uzeo teletinu ispod peke sa krumpirom koja se prodaje na porcije, a ja sam tražila onaj njihov čuveni zagrebački šnicl. Obzirom da sam čula da je ogroman, nisam uzela prilog, već smo podijelili jednu grah salatu sa bučinim uljem. Teletina ispod peke je meka, sočna i ima dosta povrća. Moj šnicl me nije razočarao. Osim što je stvarno golem i odlično je napravljen. Meso je tanko, a iznutra bogato sirom i šunkom. Prilog je suvišan, jer je sam po sebi sočan od topljenog sira. Iako sam ja priličan kapacitet za pojesti, uspjela sam savladati možda četvrtinu tog giganta. Ostatak smo ponijeli doma i svi tri jeli idući dan.

Zagrebački šnicl, teletina ispod peke s krumpirom i povrćem, grah salata sa bučinim uljem

Uz sve se dobije domaći kruh koji je također dobar idući dan jer smo molili da nam spremi šnitu koja nam je ostala jer nam je bilo žao da se nešto tako fino baci.

Jako sam željela desert, ali bilo je to neostvarivo jer više nisam imala mjesta za ugurati ni miligram bilo kakve hrane, iako sam sigurna da nas ni on ne bi razočarao.

Na žalost ne mogu pisati o drugim jelima sa menija jer ih nisam probala, ali planiram se vratit, pa nadopunit ovaj post sa novim slikama i osvrtom na jela koja ću probati.

A ako ste kao i ja čuli za ovaj restoran, no niste nikada svratili iako ste željeli, odvažite se na taj korak. Bit ćete sretni i siti.

Jedi, jedi i opet jedi

Iako sam već preko mjesec i pol na dijeti, a osim dijete mi se ništa posebno zanimljivo ne događa u životu, ovaj post sam odlučila posvetiti svom omiljenom restoranu. Ne radi se tu o nekom otmjenom mjestu u kojem kuhaju poznati svjetski kuhari i svaki tanjur izgleda kao umjetničko djelo, a kada dobiješ račun prisjedne ti to što si pojeo, već se radi o azijskom “all you can eat” (ili ti “žderi dok ti ne pozli”) restoranu imena Wok one. Dakle, za mene taj restoran predstavlja savršen omjer cijene i kvalitete, a o kvantiteti da i ne govorimo. Naime, što se tiče hrane vrlo sam “kvantitetna” osoba. Mogu pojesti čuda. I tako intenzivno volim jesti. Što je rezultiralo time da sam sada na dijeti. Također intenzivnoj.

Moj intenzivno obožavan Wok one je samoposlužni restoran u kojem u vrijeme ručka imate dva stola s hranom, na jednom su sushiji, voće, povrće, salate i deserti, a na drugom gotova slana jela. Sve je izuzetno ukusno, a cijena ručka tijekom tjedna iznosi 69,00 kn po osobi. S obzirom da možeš pojesti koliko želiš i možeš, u mom slučaju i jedno i drugo je jako puno, cijena je i više nego prihvatljiva. Vikendima i u vrijeme večere cijena je 99 kn po osobi, ali tada imate još jedan stol na kojem se nalaze sirovi sastojci (meso, morski plodovi, tjestenina i povrće) koje sami birate i nosite kuharu koji onda to sve peče, a vi možete gledati ili se vratiti za svoj stol i pričekati da vam konobar donese kada je gotovo.

Također postoji i opcija gableca, koju ja ne bi ni skužila da nisam primijetila ljude sa toliko pretrpanim tanjurima da im sve ispada iz njih. Prvo sam komentirala “gle ovog pretjerano korpulentnog gospodina, prelijen je dignuti se više puta i otići po hranu pa si je natrpao tri puta više nego što stane na tanjur” jer ja volim stavljati po malo na tanjur i onda odlaziti jedno stotinjak puta po hranu (tako vježbam, krećem se, pa će se manje lovit – dijeta, kako sam već napomenula). No onda sam vidjela tablu sa opcijom gableca koja podrazumijeva jedan tanjur sa dva glavna jela i dva priloga za 35 kn. Nije bitno koliko natrpate, bitno je da sve stane u jedan tanjur. Tada sam shvatila korpulentnog gospodina. I ja bi isto toliko natrpala i pojela. Da nisam na dijeti, logično.

Super mi je i to što je ispred Solidum centra (Wok one je naime u sklopu istoga) veliki besplatni parking, a nije potrebna ni rezervacija stola. Prvi put sam zvala da rezerviram stol i onda mi je djelatnica, pretpostavljam Kineskinja, rekla: “Ti ne trebaš ništa. Ti samo dođeš.” i od onda ja samo dođem. I samo sam došla već više puta. I samo ću doći još više puta.

Na kraju samo želim reći da ovo nije plaćena reklama od strane Wok one-a. Jednog dana kada postanem svjetski poznata blogerica možda mi netko nešto i plati (dovoljno je da me nahrani, ne trebaju mi novci), a do tada ću pisati o onom gdje me srce (ili želudac u ovom slučaju) vuče.

A5C8C85E-549C-431E-A282-09EF2E84A3D7-COLLAGE

BA4AA399-155A-4CCE-9E56-8B78A6C44B0F-COLLAGE