Severin na Kupi – tužna sudbina bajkovitog dvorca

Dvorac Severin na Kupi je jedno predivno povijesno zdanje prepušteno propadanju i devastaciji. Izgradili su ga Frankopani 1558. godine za vrijeme obrane od Osmanlija. Čini se da solidno držao sve te godine, a obnovljen je 1958. Tada su napravljene sobe s kupaonicama, a pretpostavljam da se u njemu nešto aktivno dešavalo do 80-ih godina prošlog stoljeća.

Sada, iako se na prvi pogled izvana još dobro drži, potpuno je devastiran i uništen, što od vremenskih uvjeta i nebrige, što od ljudske ruke. Unutrašnjost je prepuna smeća, starih računovodstvenih knjiga koje je netko pokušao zapaliti, razbijeni su prozori, drveni podovi su propali, a vegetacija je našla svoj put i prorasla hodnike.

Predivan perivoj nitko ne kosi, kapelica je također uništena iako i dalje predivna, pored nje nekadašnja fontana.

Dvorac Severin na Kupi – perivoj, kapelica i fontana

Na žalost, Severin na Kupi nije jedini zapušteni dvorac koji smo obišli. I dvorac Bosiljevo je također prilično uništen, iako predivan, čak ljepši od Severina, ali u njega je barem spriječen ulaz pa je koliko toliko zaštićen.

Ali ima i svijetlih primjera kao što je dvorac Dubovac pored Karlovca u kojem je smješten ugostiteljski objekt, a u dvorcu je uređen mali muzej.

To je zapravo odličan način za zaštititi ovakve objekte od propadanja. Ljudi dođu na izlet, pojedu nešto, uz put pogledaju muzej, plate ulaznice kojima se onda može barem djelomično održavati dvorac. A sigurno se može i iz EU fondova povući novac za zaštitu kulturne baštine. Ne razumijem da nikome nije stalo da se ovaj dvorac sačuva. A on čeka na neka bolja vremena u svoj svojoj ljepoti i tuzi. Stari Frankopani vjerojatno od nekud gledaju i plaču.

Bolnica za kornjače na Iztuzu plaži u Turskoj i nekoliko zanimljivosti o ovim svima dragim bićima (naime još nikada nisam čula da je netko rekao da ne voli kornjače)

Istaknuto

Na plaži Iztuzu na Turskoj obali Sredozemnog mora pored ušća rijeka Dalyan nalazi se bolnica za kornjače vrste glavata želva (lat. Caretta caretta), a posjeta njoj je meni kao veterinaru bila naročito zanimljiva. Ime bolnice je DEKAMER što je skraćenica turske verzije Sea turtle research and rehabilitation centre, odnosno centar za proučavanje i rehabilitaciju morskih kornjača, a spada pod Sveučilište u Pamukkalama. Osnovana je 2008. godine upravo sa ciljem spašavanja i liječenja ozlijeđenih morskih kornjača, a opremljena je rendgenom, ultrazvukom, CT uređajem i operacijskom salom.

Dvije kopnene kornjače na ulaz u bolnicu za morske kornjače

Glavata želva je vrsta morskih kornjača koja nastanjuje Sredozemno more, a nalazimo ih i u Jadranu, te u priobalju suptropskih i tropskih dijelova Atlantskog, Tihog i Indijskog ocean. Najviše ih ima u Turskoj, Grčkoj i na Cipru. U kratko to je jedna jako zgodna i simpatična životinja koja spada u razred gmazova. S obzirom da se Iztuzu plaža nalazi na ušću rijeke Dalyan, kornjače ovdje ponekad možemo vidjeti i u rijeci. Iako su glavate želve morske kornjače, mogu preživjeti i u slatkoj vodi.

Njihov bezbrižan život koji se uglavnom sastoji od plivanja u moru, hranjenja meduzama i polaganja jaja, ugrožava u najvećoj mjeri čovjek. On svojim postupcima, najčešće nenamjerno, ali i nepromišljeno, uzrokuje ozljede ili smrt ovih simpatičnih životinja. Najčešće su ozljede, koje mogu biti i fatalne, uzrokovane udicama ili ribarskim mrežama, a vrlo često i propelerima čamaca. Kako su glavate želve strogo zaštićena vrsta, da bi se spriječile takve ozljede svi čamci koji plove tim područjem u Turskoj moraju imati zaštitu na propelerima. No veliki broj vlasnika čamaca se ne drži pravila, već od kolege ribara posudi zaštitu samo da bi prošao pregled, a onda nastavlja koristiti čamac bez nje. Propeleri nanose kornjačama vrlo često ozbiljne ozljede oklopa ili glave, a sve nađene ozlijeđene kornjače dovode se u ovu bolnicu. 40% ozljeda kornjačama nanesu ribari, 27% su nastale prirodnim putem, 19% su ozlijede uzrokovane od strane morskih plovila, a 14% ozljeda kornjačama su namjerno nanesene.

Prilikom našeg posjeta tamo je bilo pet korača koje su sve imale probleme sa zaranjanjem i održavanjem na dubini uzrokovane ozljedama glave. Kada kornjače ozdrave i budu ponovo sposobne za normalan samostalan život, puštaju ih u prirodu. Do tada kornjače borave pojedinačno u okruglim bazenima. Pored svakog bazena nalazi se povijest bolesti svake jedinke, kao i njeni podatci (datum nalaska, spol, procijenjena starost, težina), te ime. Svaka kornjača dobiva ime po osobi koja ju je pronašla i donijela u bolnicu ili ime koje ta osoba odabere. U bolnici o kornjačama brine kvalificirano osoblje, pretežno doktori veterinarske medicine i veterinarski tehničari, a pomažu im i studenti veterine.

S obzirom da kornjače legu jaja na Iztuzu plaži između svibnja i srpnja i zakopavaju ih u pijesak, izuzetno je važno ograditi prostore gdje su jaja položena i na taj način ih zaštiti od oštećenja s obzirom da tada započinje i sezona kupanja na toj plaži, pa je velika šansa da će ljudi, ne znajući gdje se nalaze, jaja zgnječiti hodajući po pijesku ili postavljanjem ručnika ili ležaljki na pijesak kojim su prekrivena. Tu na scenu stupaju studenti veterine koji traže mjesta gdje su jaja zakopana i zaštićuju ih metalnim stošcima nalik na kavez.

Prikaz jaja ukopanih u pijesak i zaštićenih metalnim “kavezom”

Jaja se inkubiraju u pijesku dva mjeseca, te se između srpnja i rujna male kornjačice legu i odlaze na za njih jako dugačko i zahtjevno putovanje prema moru. Na tom putu su u opasnosti od grabežljivaca kao to su ptice kojima su one lak plijen, a nepovoljno za njih je i svjetlosno zagađenje koje ih ometa u orijentaciji i otežava njihovo snalaženje. Svake godine oko 300 kornjača položi jaja na ovoj plaži. Najviše gnijezda je nađeno 2016. godine, čak 658. Na žalost samo jedna od 1000 kornjača doživi potpunu zrelost.

Prikaz novoizleženih kornjačica na putu do mora

Spas jedne ozlijeđene kornjače omogućuje da na svijet dođe 1000 malih kornjačica kroz 25 do 30 godina jer toliko potomaka će ta kornjača tijekom svog života imati.

Za kraj malo zanimljivosti o morskim kornjačama:

Morska kornjača će položiti jaja na istoj plaži na kojoj se i ona izlegla. Instinktivno se vraćaju baš na tu plažu.
Glavata želva (Caretta caretta) je mesojed i može zaroniti na 200 metara dubine, dok je njena rođakinja zelena želva (Chelonia mydas) biljojed i može zaroniti na 20 do 50 metara.
Gavate želve polažu jaja u rupe u pijesku na dubini od 50 do 60 centimetara, a zelene želve na dubini od 90 do 100 centimetara. Svaka jedinka položi od 50 do 100 jaja koja su veličine ping pong loptice. Period inkubacije je 45 do 60 dana.
Glavate želve se hrane meduzama. Ponekad zamjene odbačenu plastičnu vrećicu za meduzu i pojedu je što može biti fatalno.
Spol morskih kornjača određuje temperatura na kojoj se inkubiraju jaja. Ako su temperature prilikom inkubacije više (32˚C) izleći će se ženke, a ako su niže (26˚C) izleći će se mužjaci.
Kornjače se vračaju na plažu na kojoj su se izlegle svake 2 do 3 godine i polažu jaja u 3 do 5 gnijezda. Razmak između polaganja jaja u pojedino gnijezdo je 15-ak dana.
Morske kornjače spolno sazrijevaju u dobi od 25 do 30 godina. Samo 3 do 5 kornjača od njih 1000 će preživjeti do potpuno odrasle dobi.
Morske kornjače nemaju zube, ali imaju izuzetno snažnu čeljust i nepce u obliku pile. One trgaju i gnječe hranu čije čestice u određenoj količini ispadaju iz njihovih usta, te na taj način stvaraju male komadiće hrane kojima se hrane i druge životinje.
Novoizležene kornjačice se orijentiraju prema mjesečevu odsjaju na površini mora, no ukoliko postoji umjetni izvor svjetlosti koja dolazi sa pozadine plaže, one budu dezorijentirane, te se počnu kretati u pogrešnom smjeru i na kraju umiru.
Morske kornjače su „ekotransformeri“. Jedu i žive u moru, ali izlaze na kopno polagati jaja.

Volite životinje i budite dobri prema njima, jer da nema životinja ne bi bilo ni nas. Ovisimo jedni o drugima puno više nego je većina ljudi svjesna.

“Pet friendly” odmor ili kako da se vlasnik umori

Prije par dana počelo je ljeto i bliže nam se godišnji odmori. I sasvim slučajno, baš na prvi dan ljeta, odlučih srediti hrpu papira koji skupljaju prašinu u stolu u dnevnom boravku i naiđoh na bilježnicu u kojoj sam napisala svoj osvrt na godišnji od prije dvije godine. Planirala sa to objaviti na fejsu, ali su me moji dobronamjerno ismijali i objasnili dosadnu stranu dugih objava koje nitko ne čita. I imaju pravo. Ni meni se ne čita knjiga na fejsu. Pa sam odlučila dugu i dosadnu objavu napisati ovdje. Ne morate ju čitati. Ali bi me veselilo da ju pročitate. Ne zato što je osobito pametna, nego zato što me volite. A ja volim da me volite.

S obzirom da je dosta komplicirano putovati i još kompliciranije naći smještaj sa sva 4 psa, a isto tako i nekog tko bi ih sve čuvao, odlučili smo naš čopor podijelit u dva dijela – jedan dio putuje, jedan ostaje. Ovaj puta je putovanje zapalo Lina i Bubija, ostanak Mimi i Rubija. Ne mogu reći koji su imali više sreće. Niti su prvi dvoje djelovali ushićeno što putuju, niti drugi dvoje utučeno što ostaju.

Idući logičan korak je bio potraga za apartmanom. Nismo imali velike zahtjeve, čak nam je i lokacija bila nebitna. Samo da primaju pse i da su negdje na moru. E tu smo već naišli na ajne klajne problem. Naime masa apartmana koji se na Booking-u i Airbnb-u oglašavaju kao pet friendly uz parolu „Povedite svog dlakavog prijatelja – dobrodošao je!“ zapravo uopće ne primaju pse. Pa kad rezervirate i dobijete kontakt podatke domaćina, nazovete, te im kažete da dolazite sa psom i to čak 2, uz napomenu da su mali i ne linjaju se, oni vam odgovore da ipak ne bi psa niti jednog, a pogotovo 2, te vam daju ingenioznu ideju da ih ostavite doma. Jer vi se tog sami ne biste sjetili da imate recimo tu mogućnost. Možda i imate ali jednostavno ih želite voditi sa sobom. Jer ih volite. Jer mislite da oni to vole. Jer ste mazohista. Razlog nebitan. Smisao ovog misteriozan. Možda očekuju da će turisti sa psima izabrati pet friendly apartman zato jer imaju pet-a i vodili bi ga sa sobom, no onda će im vlasnik reći da neka ipak ostave pet-a doma i dođu u lažno pet friendly apartman bez tog pet-a zbog kojeg su i izabrali taj apartman i turisti će biti oduševljeni sa tom idejom i odmah tako postupiti. Da se razumijemo, ja savršeno shvaćam da netko ne želi tuđe pseto u svom apartmanu, ali onda to i napiši. Čemu ovo? Tako smo jedno pet puta rezervirali apartman (pet friendly da ponovo napomenem ako nisam ovo dovoljno jasno naglasila u prethodnih 101-om spominjanju te dvije riječi), nazvali, čuli „jao, nemojte psa vodit, molim vas“, otkazali rezervaciju apartmana, prošli fiktivno pola naše obale i Bingo! našli apartman u mjestu Preko na otoku Ugljanu. Iskreno da nas nisu svi drugi pet friendly iznajmljivači koji ne primaju pse otkantali, ne bi se ni sjetili Ugljana.

Jednom davno bila sam sa bakom na Pašmanu koji je sa Ugljanom povezan mostom, ali nisam baš nešto obišla ta dva otoka pa mi je izgledalo zgodno da sad u jednom ljetovanju obiđemo oba otoka bez promjene smještaja jer ponovo zivkanje i mijenjanje lokacije po istim kriterijima bi mi uzelo previše živaca.

Ukratko, nama je Preko daleko najljepše mjesto od svih mjesta na Ugljanu i Pašmanu. Djeluje najživlje i nekako „ima dušu“. Plaže su prilično bezvezne, većina ih je betonirana sa stepenicama po kojima se ulazi u more (što meni savršeno paše jer imam fobiju od dodira morskog dna ako nije pješčano, a ovako ga uopće ne moram taknuti već zaplivam direktno sa stepenica), ali imaju besplatne ležaljke duž cijele plaže i to lijepe drvene i nije čak ni velika navala za njih pa imate veliku šansu da ulovite koju. More je čisto i te je godine bilo izuzetno toplo, a ja volim toplo more. Ima i nekoliko jako zgodnih i cjenovno prihvatljivih restorančića, pa smo gotovo svakodnevno fino papali, a ja uz to što volim toplo more volim i fino papati.

Ima dosta pješačkih zona za šetnju, ali po njima uredno voze auti. Zapravo, autom možeš apsolutno svugdje. Što je super ako si u autu, ali ne baš toliko super ako šetaš. Moj ne pretjerano mladi život je skoro skončao pod kotačima bijesnog Fiata Punto. Spasio me neki deda koji je sumanuto mahao rukama pokušavajući trčati prema meni. Mislila sam da je manijak koji me želi napasti. Imala sam slušalice u ušima. Hvala nepoznatom i nemanijakalnom dedi.

Kako se ova objava većinom bavi psima i čarima ljetovanja s njima, nastavit ću i dalje u tom tonu. Čisto da budem dosljedna. Dakle, Ugljan nema pseću plažu. Iako ima jako puno turista sa psima. I jako puno ploča sa znakom zabrane za pse. Nama su savjetovali da idemo na divlje plaže na nenastanjenom dijelu otoka. No do divljih plaža vode divlji putevi. Divljih puteva nema na Google Maps. Ni na starinskim štampanim turističkim kartama. Divlji putevi nemaju ni asvalt. Nama velikim avanturistima to ne smeta, pa smo se hrabro zaputili u istraživanje divljine Ugljana. Nismo dugo istraživali. Jer divlji put se ubrzo grana na dva divlja puta, pa ti nasumično izabereš jedan od njih (ja obično biram desni vođena Thompsonovim stihovima „nemoj ići lijevo na križanju staze, tu ne ide nitko, svi se zvijeri paze. Nego ajde desno do velike stijene, gorske će te vile dovesti do mene.“- u ovom slučaju plaže. Samo da napomenem da dugo nisam shvatila političku konotaciju ove pjesme, već sam mislila da se radi o pravim zvijerima, vukovima, medvjedima, čagljevima… Isto kao što sam do prije koju godinu bila uvjerena da je Balašević spjevao pjesmu o svojem dragom pijetlu, pravom pijetlu, odnosno muškoj kokoši koja mu je bila voljeni ljubimac). Nakon toga se nasumično odabrani put grana na nova tri, pa sad imaš lijevi, desni i centralni, pa opet na nova dva i tako u nedogled. Usporedno sa grananjem puteva nestaje i signal na mobitelu, naš avanturistički duh nestaje i odustajemo od divljih plaža. Možda ćemo imati više sreće na Pašmanu. Googleamo. „Najljepše plaže za pse u Hrvatskoj“. I među njima plaža Lučica na Pašmanu. U Lučici ni jedna tabla koja označava pseću plažu. Ali barem 10 sa znakom zabrane za pse. Pitamo lokalni živalj, konobare, ljude sa psima da nas upute na jednu od najljepših psećih plaža u Hrvatskoj. Nitko pojma nema o čemu pričamo. Tu nema pseće plaže. Google laže. No ne predajemo se mi tako lako. U Tkonu nađemo turističke informacije. Simpa mlada cura izreferira govor kako je grad Tkon izdvojio jednu plažu za psiće i njihove vlasnike jer ima razumijevanja i sluha za sve turiste koji posjete njihov mali gradić i želi da se svi u njemu osjećaja ugodno i da svačije potrebe budu zadovoljene. Bila sam toliko oduševljena da mi je malo falilo da napišem mail gradonačelniku Tkona sa prijedlogom da se kandidira za Predsjednika Republike jer moj glas ima. Dobro da nisam. Jer pseća plaža je cca 10 kvadrata šljunka ispod zida od 2 metra. I može se koristit samo kad je oseka. Za vrijeme plime ju preplavi more. Dakle postojanje te plaže ovisi o dobu dana i Mjesečevim mijenama. Nadasve fascinantno.

Na kraju svega odustali smo od psećih plaža. Psi se nisu niti jednom okupali. Nama zapravo nije ni bilo do toga da se oni kupaju, a vjerujem da ni njima to nije bila pretjerana želja, no htjeli smo da možemo sa njima na plažu, da ne ostaju u apartmanu bez nadzora, da eventualnim lavežom ne bi smetali drugim gostima ili tako nešto. No iz detaljno opisanih razloga ostajali su sami u apartmanu. Nitko se nije žalio pa pretpostavljam da nisu lajali. Ili barem nisu puno lajali.

Bubi u svom “dog friendly” ljetnom domu.

Možda ovaj tekst ostavlja dojam su nam Ugljan i Pašman bili veliko razočaranje i da smo cijeli godišnji potrošili u potrazi za psećim plažama, no to nije tako. Ali krenula sam pisati u tom smjeru pa da se držim teme do kraja. Osim toga ovo je bilo prije dvije godine. Možda se u međuvremenu nešto promijenilo. Kad bi sad krenula pisati o stvarima koje se tiču samo nas ljudi i koje su nam bile super ovaj tekst ne bi nikada završio. A zapravo nam je bilo jako lijepo i stvarno smo se odmorili. I rado bi se tamo vratili. I ovaj put možda odvažili na nasumično biranje divljih puteva pa gdje nas sudbina odnese. Nadam se do plaže, ne do divljih zvijeri.

Nebeski labirinti

Od kad sam se vratila s mora želim napisati nešto o Nebeskim labirintima koji se nalaze na Velebitu u mjestu Krmpote (iako tada nisam znala da su u Krmpotama, to sam pročitala naknadno na netu). U svakom slučaju kako mi volimo plaziti po svijetu sa psima (odnosno možda nije da baš toliko to volimo, koliko obično nemamo kome ostaviti 4 komada, pa smo prisiljeni na to) ne možemo ići baš na neka naročito fina i otmjena mjesta na kojima ima puno ljudi i djece, pa najčešće istražujemo prirodne ljepote naše zemlje. Što veća zabit, to bolje za nas.

Nakon tjedan dana iznenađujuće zabavnog i ugodnog boravka u Ičićima sa seniorskim dijelom naše obitelji, na povratku u Zagreb odlučili smo malo skrenuti s puta i vidjeti nešto što do sada još nismo vidjeli i upoznati dio naše predivne zemlje koji nam je do tada bio nepoznat. Mi i inače volimo skrenuti s puta. Zato i imamo prethistorijski džip i nikada ne idemo autocestom što za posljedicu ima da put koji većina prođe za 2 sata, mi prolazimo cca 10 sati.

Dakle nakon što smo shvatili da su naši starci zapravo super (tu mislim na moju mamu, tetu i uju – raspon godina od 66 do 73) i da su zapravo uvijek i bili super samo što ti dok si mlađi valjda moraju ići na živce jer si ti jako pametan, a oni tako dosadni i stari, onda ti pređeš neku dobnu granicu i upadneš u „dosadni i stari“ škvadru, pa ti onda oni ispod te granice budu bedasti i balavi, spakirali smo svojih 10 miliona kofera, ruksaka, torbi, vreća i vrećica u naš auto iz doba dinosaurusa koji sa svim zaštitama od sunca po prozorima (moj muž brine za svoje bebice – one četveronožne) izgleda kao cirkusko vozilo i krenuli u avanturu. Planirali smo krenuti oko 8 sati ujutro, ali kavica, pakiranje, nečiji obavezni odlazak na wc (ne moj samo da se zna), pozdravljanje i već je otkucalo 11 sati. Ok, nije to tako strašno, znali smo mi biti i gori, pa umjesto u 8 ujutro krenuti u 4 popodne, tako da ovo možemo smatrati čak i uspjehom.

Prvo smo skoknuli do Fužina. Mi jako volimo Fužine. Uvijek tamo stanemo, popijemo kavu i prošetamo pored jezera Bajer. Ponekad i prespavamo u pansionu „Ela“ jer tamo vole pse i rado ih ugošćuju, pa su nam odmah dragi i simpatični. I stvarno nisu skupi, a smještaj je ugodan. I hrana u njihovoj konobi „Volta“ je super, tako da jako često i papamo tamo. Jedne godine nam je Karla poklonila odmor od 3 dana u maloj drvenoj kućici u Fužinama. Bilo nam je divno, uživali smo i imamo prekrasne uspomene. Možda zato tako volimo Fužine.

Nakon gotovo 2 sata u Fužinama krenuli smo u potragu za Nebeskim labirintima. Nisam baš nešto puno znala o njima. Nisam se čak potrudila niti googleati o njima (zato ni nisam znala da su u Krmpotama za koje, iskreno priznajem, nikad prije nisam ni čula). Nije zapravo ni potrebno jer sve je objašnjeno na licu mjesta. No kojim putem krenuti iz Fužina, to nismo baš najbolje znali. Moj muž (Alan, da ne moram stalno tipkat moj muž, ovo je krače) jako voli pitat ljude koje sretne po putu da ga usmjere, što mene neopisivo živcira. Pa postoji Google maps pobogu! Ali tamo nema signala. Dakle ništa od Google maps. I tako je Alan došao na svoje i pitao nasumičnog dedu da mu kaže kako bi on mogao doći do Velebita. Mislim ono, Velebita! Nije da je baš mali pa da se ne vidi. Samo ideš prema njemu. To je naime moja logika. I nakon pola sata dedinog objašnjavanja na nekom neobičnom narječju (starofužinskom pretpostavljam), pitam ja Alana „I gdje trebamo ići?“. Kaže on meni „Pojma nemam. Mislim lijevo.“ I tako vozimo se mi po lijevoj cesti uz moje konstantno prigovaranje kako ćemo stići u guzicu, a ne do labirinta, no nerado priznajem da sam bila u krivu i stvarno smo stigli na Velebit. Vremenske prilike nisu bile idealne, povremeno je padalo malo kiše, no ja sam ostala zapanjena surovom i netaknutom veličanstvenom prirodom. Inače sam osoba kojoj je sve super i svakakve gluposti me oduševljavaju, ali ovi prizori su stvarno nekako posebno djelovali na mene. Kao da sam u nekom potpuno drugom svijetu, u neko potpuno drugo doba. Uz cestu, koja je stvarno mala i uska, i po cesti naišli smo na slobodne konje koji se bezbrižno šetaju ne obraćajući pažnju na nas. S jedne strane puca pogled na more i otok Krk (nismo znali da je to Krk, također smo naknadno googleali), a s druge na Velebitski krš.

Sami Nebeski labirinti su izuzetno neobični. Djeluju jako staro, drevno, nešto kao velebitski Stonehenge, iako su napravljeni 2012. godine. Ima ih 10 i svaki se sastoji od spiralno postavljenog kamenja unutar kojega je put kojim se morate kretati. Tu su: Labirint ljubavi i stvaralaštva, Labirint slobode, Labirint preobrazbe, Labirint života, Labirint osjećaja, Labirint moći, Labirint energije, Labirint povezanosti, Labirint mudrosti i Ganešov labirint. Taj zadnji, Ganešov labirint je zapravo labirint koji obuhvaća djelovanje svih ostalih i najmoćniji je. Ako labirint prođete ispravnim putem, on bi trebao utjecati na neke tjelesne i duševne funkcije i stanja na način da ih poboljša, ozdravi, da vam donese uspjeh u raznim životnim područjima. Navodno su povezani za nekim astronomskim i kozmičkim silama. Ja inače ne vjerujem u te kozmičke i astrološke pričice, ali nakon prolaska svih labirinata osjećala sam se stvarno super! Možda je to utjecaj prirode, možda sam to umislila, možda jer sam se nahodala po svježem zraku, a možda su to stvarno zvijezde utjecale na moje raspoloženje. Staza koja vodi do labirinata duga je 800 metara, no kada sam pogledala na aplikaciju u mom mobitelu vidjela sam da smo prohodali gotovo 4 km. Jer u labirintima stvarno imaš što hodati. Izgleda malo, ali kad kreneš, iznenadiš se. Nikako da izađeš iz labirinta. Naravno možeš izaći u 3 koraka, ali onda neće šetnja imati učinka. Ništa od kozmičkog blagostanja. A svi želimo blagostanje. Kozmičko ili neko drugo.

Pored svakog labirinta je tabla s objašnjenjem na što on djeluje i koje zvijezde su involvirane u koji labirint, te na koji način ga morate proći. Također uz cijelu stazu se nalaze natpisi sa motivirajućim porukicama tipa „Život te voli!“, „Što više ljubavi daješ, to si bogatiji!“ i slično.

Naknadno sam pročitala kako su Nebeski labirinti izuzetno posječeni i da uvijek ima turista, te da planiraju izgradnju sjenice i dječjeg igrališta, no kada smo mi bili, a proveli smo tamo sigurno 2 do 3 sata, hvala dragom Bogu, žive duše nije bilo, a ni dječjeg igrališta. Sjenica je djelomično napravljena, ali nije dovršena, a igralište nije ni započeto. Nadam se da ni neće biti jer se užasavam prizora crvenih, žutih i plavih plastičnih konjića i tobogana koji narušavaju ovu netaknutu prirodnu ljepotu i donose duh vašara negdje gdje ga zaista ne bi trebalo biti. Da se ne bi krivo razumjeli, ja volim vašar. Ali ne u bespućima Velebita. No članak u kojem su navedeni ti planovi je iz 2015., pa ako do sada to nisu realizirali iskreno se nadam da ni neće.

U neposrednoj blizini Nebeskih labirinata je Staklena kapelica. Toliko je blizu da dijele parking. Ali nju nismo posjetili. Ne pitajte me zašto. Ni ja ne znam. Ostavili smo ju za drugi put. Možda čudno i neobično za vas, ali ništa čudno i neobično za nas. Logika nam nije jača strana.

Nakon labirinata otišli smo do sela Alana. To nam je zapravo i bila inicijalna ideja. Idemo do sela Alana da bi se Alan mogao slikati pored table na kojoj piše „Alan“. Mogu samo reći – misija obavljena. Dokaz u priloženim slikama. Samo selo Alan je selo od 3 kuće i jednog psa i naravno dede kojeg je Alan pitao za put nazad. Ovaj put smo završili na još manjoj, beskonačnoj, vijugavoj cesti po kojoj smo morali jedno vrijeme doslovno voziti iza obitelji konja dok se nisu odlučili pomaknuti da možemo proći. Vozili smo se satima dok nismo došli do blagih naznaka civilizacije. Mrak je već odavno pao.

Od povratka u kakvu takvu civilizaciju do Zagreba vozili smo se također satima. Sav blagotvoran utjecaj labirinata i kozmičkih sila je nestao i osim užasnog umora i pospanosti, osjećala sam i neopisivu bol u onom dijelu tijela koji je u kontaktu sa automobilskim sjedištem. Čak sam u jednom trenutku, možda zbog vremena provedenog sa seniorima s početka priče, pomislila da zasigurno imam hemoroide. Na sreću ispostavilo se da ih ipak nemam. Samo sam predugo sjedila u autu. Glava mi je padala od umora, s vremena na vrijeme osjetila sam blago curenje sline s kuta mojih usana, no Alan mi nije dao da spavam. Moram navodno njega držati budnim. Kafića koji radi kasno navečer nema. Našli smo jedan koji tijekom noći ne poslužuje kavu. Dobili smo Coca-Colu.

Uz ogromne napore negdje oko 2 u noći došli smo do Karlovca. Na benzinskoj smo kupili kavu. Onu u tetrapaku. Alan je došao na ideju da bi mogao malo odspavati tu na pumpi. U Karlovcu! Pola sata od doma! Pola sata od mog kreveta! A mene imaginarni hemoroidi ubijaju. Cijela stražnjica mi je obamrla. Gluteusi su mi utrnuti. U konačnici sam ga uspjela pokrenuti i stigli smo kući oko pola 3 ujutro. Krepani. Ali mi stvarno volimo ovakve izlete. Umor prođe, a uspomene i dojmovi ostaju. Sad kad sam ovo napisala imam takvu želju sjesti u našu starudiju i opet negdje krenuti. Samo se nadam da neću predugo čekati.

Jedi, jedi i opet jedi

Iako sam već preko mjesec i pol na dijeti, a osim dijete mi se ništa posebno zanimljivo ne događa u životu, ovaj post sam odlučila posvetiti svom omiljenom restoranu. Ne radi se tu o nekom otmjenom mjestu u kojem kuhaju poznati svjetski kuhari i svaki tanjur izgleda kao umjetničko djelo, a kada dobiješ račun prisjedne ti to što si pojeo, već se radi o azijskom “all you can eat” (ili ti “žderi dok ti ne pozli”) restoranu imena Wok one. Dakle, za mene taj restoran predstavlja savršen omjer cijene i kvalitete, a o kvantiteti da i ne govorimo. Naime, što se tiče hrane vrlo sam “kvantitetna” osoba. Mogu pojesti čuda. I tako intenzivno volim jesti. Što je rezultiralo time da sam sada na dijeti. Također intenzivnoj.

Moj intenzivno obožavan Wok one je samoposlužni restoran u kojem u vrijeme ručka imate dva stola s hranom, na jednom su sushiji, voće, povrće, salate i deserti, a na drugom gotova slana jela. Sve je izuzetno ukusno, a cijena ručka tijekom tjedna iznosi 69,00 kn po osobi. S obzirom da možeš pojesti koliko želiš i možeš, u mom slučaju i jedno i drugo je jako puno, cijena je i više nego prihvatljiva. Vikendima i u vrijeme večere cijena je 99 kn po osobi, ali tada imate još jedan stol na kojem se nalaze sirovi sastojci (meso, morski plodovi, tjestenina i povrće) koje sami birate i nosite kuharu koji onda to sve peče, a vi možete gledati ili se vratiti za svoj stol i pričekati da vam konobar donese kada je gotovo.

Također postoji i opcija gableca, koju ja ne bi ni skužila da nisam primijetila ljude sa toliko pretrpanim tanjurima da im sve ispada iz njih. Prvo sam komentirala “gle ovog pretjerano korpulentnog gospodina, prelijen je dignuti se više puta i otići po hranu pa si je natrpao tri puta više nego što stane na tanjur” jer ja volim stavljati po malo na tanjur i onda odlaziti jedno stotinjak puta po hranu (tako vježbam, krećem se, pa će se manje lovit – dijeta, kako sam već napomenula). No onda sam vidjela tablu sa opcijom gableca koja podrazumijeva jedan tanjur sa dva glavna jela i dva priloga za 35 kn. Nije bitno koliko natrpate, bitno je da sve stane u jedan tanjur. Tada sam shvatila korpulentnog gospodina. I ja bi isto toliko natrpala i pojela. Da nisam na dijeti, logično.

Super mi je i to što je ispred Solidum centra (Wok one je naime u sklopu istoga) veliki besplatni parking, a nije potrebna ni rezervacija stola. Prvi put sam zvala da rezerviram stol i onda mi je djelatnica, pretpostavljam Kineskinja, rekla: “Ti ne trebaš ništa. Ti samo dođeš.” i od onda ja samo dođem. I samo sam došla već više puta. I samo ću doći još više puta.

Na kraju samo želim reći da ovo nije plaćena reklama od strane Wok one-a. Jednog dana kada postanem svjetski poznata blogerica možda mi netko nešto i plati (dovoljno je da me nahrani, ne trebaju mi novci), a do tada ću pisati o onom gdje me srce (ili želudac u ovom slučaju) vuče.

A5C8C85E-549C-431E-A282-09EF2E84A3D7-COLLAGE

BA4AA399-155A-4CCE-9E56-8B78A6C44B0F-COLLAGE

Ja sam blogerica! Leica blogerica!

Konačno da i to postanem. Blogerica. Svašta sam bila u životu: djevojčica, mamica, ženica, doktorica (životinjska), radnica, šefica, ravnateljica, prijateljica, ali nikako da postanem i blogerica. Planiram to već godinama, a nikako da se upustim u tu avanturu. No s obzirom da se ova 2018. godina primiče kraju, odlučila sam ju završiti ovim pothvatom i u novu 2019. ući kao blogerica. Popularno je to u današnje vrijeme pa da budem u trendu. Da imam mjesto gdje ću s vama podijeliti svoja iskustva, razmišljanja, zabavne i možda manje zabavne stvari, pa koga zanima može mi se pridružiti na ovom putovanju. Još ne znam gdje će me ono odvesti ni koliko će trajati, ali svako putovanje započinje prvim korakom, a ovo je moj. Nadam se da će potrajati i da ćemo se dobro zabavljati dok traje. Dobrodošli u moj svijet!