Uvala Zavratnica

Uvala Zavratnica je jedno od najdražih mi i najljepših mjesta u Hrvatskoj. Nalazi se pored Jablanca nedaleko Senja pa je odlična destinacija i za jednodnevni izlet iz Zagreba. Ona predstavlja „zaštićeni krajobraz“ i dio je Parka prirode Velebit.

Često se uvalu Zavratnicu naziva fjordom iako ona zapravo to nije, no izgleda poput fjorda jer je sa dugačka 900 metara i sa svih strana okružena visokim stijenama. Navodno je nastala 615 godine uslijed potresa zbog kojeg su potonula i 3 rimska grada. Mi potopljene rimske gradove nismo vidjeli, ali smo vidjeli potopljeni njemački ratni brod.

Već na samom ulazu u Zavratnicu, nedaleko od kućice za kupovinu ulaznica (ulaz se ne naplaćuje tijekom čitave godine; mi smo jednom bili u svibnju i tada smo platili ulaz, mislim da je sada cijena 5 eura, i u ožujku kada se nije naplaćivalo) u moru uz samu obalu nalazi se potopljeni njemački ratni brod iz 2 svjetskog rata. Kako je Zavratnica jako uvučena i okružena visokim i strmim stijenama, a ulaz je uzak i s morske strane ne toliko primjetan i ne daje naslutiti da se iza nalazi dugačka uvala, bila je odlično sklonište njemačkim ratnim brodovima. Tijekom 1944. godine u Zavratnici i Jablancu bio je smješten veliki broj njemačkih ratnih brodova, pa su i bombardiranja britanskih trupa bila česta. Prilikom jednog bombardiranja stradao je ovaj brod. Interesantno je da se radi o jedinom preostalom primjerku tog tipa broda iako ih je ukupno proizvedeno 400. Iako je očuvana je samo njegova čelična konstrukcija i to pod morem, može se dobiti jako dobra predodžba kako je brod nekoć izgledao.

„Siebel ferry“ je bio desantna dvotrupna brodica koja je nastala povezivanjem dvaju pontona čeličnom platformom, odnosno nešto kao katamaran. Dizajnirao ga je pukovnik Fritz Siebel u sklopu operacije „Morski lav“ po kojem je brod i dobio ime. Brod je služio za transport, kao topovnjača i minopolagač, a zbog svoje jedinstvene konstrukcije bio je izrazito čvrst.

No nije zbog broda Zavratnica toliko posebna iako i on pridonosi njezinim čarima.

U Zavratnici je najplavije more na Jadranu, čisto i prozirno poput kristala. Sve djeluje nekako nestvarno, ako iz nekog filma. Mogla bi tamo provesti sate samo gledajući u more. Tome vjerojatno pridonosi i činjenica da oba puta kada smo tamo bili nije bilo osim nas ni žive duše, pa smo mogli nesmetano uživati.

Nisam se tamo nikada okupala jer smo uvijek bili u doba kada za to nije bila sezona, ali navodno je more i usred ljeta prilično hladno. Zbog visokih stijena se teško zagrijava, a dosta je duboko i vjerojatno se u nju i slijevaju vode s Velebita.

Do Zavratnice smo došli šetnicom iz Jablanca gdje smo ostavili auto. Šetnja je jako ugodna, nije zahtjevna i traje manje od pola sata. Udaljenost od Jablanca do uvale je 1,6 kilometara. Šetnica nije ograđena, a ispod su strme stijene pa smo pse držali na uzicama za svaki slučaj. Na jednom dijelu prolazite kroz tunel u stijeni. U samoj uvali nema nikakvih sadržaja, odnosno ima neka drvena kućica i wc, ali oba puta kada smo mi bili i kućica i wc bili su zatvoreni. Nema ni koša za smeće, barem izvan sezone, a to mi je bilo jako nelogično, ali prilagodili smo se i ponijeli praznu bocu nazad. Nije da smo imali puno smeća za baciti. No u Jablancu ima ugostiteljskih objekata pa možete nešto pojest i popit prije ili poslije šetnje. Koliko sam primijetila sada u ožujku nisu radili, ali kada smo bili u svibnju sve je radilo i pili smo kavu u jednom kafiću. Iz uvale postoji i put do vidikovca sa kojeg ljudi slikaju savršene fotke, no mi nismo išli jer su nam psi stari i van kondicije pa ih nismo htjeli previše forsirati. Ja intenzivno žalim za tim i drugi put ću ići makar morala Alana i bestijalise ostavit u uvali i penjat se sama.

I jedna zanimljivost za kraj – u Jablancu, našoj polaznoj i završnoj točci, nalazi se planinarski dom na najnižoj nadmorskoj visini na svijetu. Smjestio se na stijeni na ulazu u Jablanac na nadmorskoj visini od samo 26 metara.

Severin na Kupi – tužna sudbina bajkovitog dvorca

Istaknuto

Dvorac Severin na Kupi je jedno predivno povijesno zdanje prepušteno propadanju i devastaciji. Izgradili su ga Frankopani 1558. godine za vrijeme obrane od Osmanlija. Čini se da solidno držao sve te godine, a obnovljen je 1958. Tada su napravljene sobe s kupaonicama, a pretpostavljam da se u njemu nešto aktivno dešavalo do 80-ih godina prošlog stoljeća.

Sada, iako se na prvi pogled izvana još dobro drži, potpuno je devastiran i uništen, što od vremenskih uvjeta i nebrige, što od ljudske ruke. Unutrašnjost je prepuna smeća, starih računovodstvenih knjiga koje je netko pokušao zapaliti, razbijeni su prozori, drveni podovi su propali, a vegetacija je našla svoj put i prorasla hodnike.

Predivan perivoj nitko ne kosi, kapelica je također uništena iako i dalje predivna, pored nje nekadašnja fontana.

Dvorac Severin na Kupi – perivoj, kapelica i fontana

Na žalost, Severin na Kupi nije jedini zapušteni dvorac koji smo obišli. I dvorac Bosiljevo je također prilično uništen, iako predivan, čak ljepši od Severina, ali u njega je barem spriječen ulaz pa je koliko toliko zaštićen.

Ali ima i svijetlih primjera kao što je dvorac Dubovac pored Karlovca u kojem je smješten ugostiteljski objekt, a u dvorcu je uređen mali muzej.

To je zapravo odličan način za zaštititi ovakve objekte od propadanja. Ljudi dođu na izlet, pojedu nešto, uz put pogledaju muzej, plate ulaznice kojima se onda može barem djelomično održavati dvorac. A sigurno se može i iz EU fondova povući novac za zaštitu kulturne baštine. Ne razumijem da nikome nije stalo da se ovaj dvorac sačuva. A on čeka na neka bolja vremena u svoj svojoj ljepoti i tuzi. Stari Frankopani vjerojatno od nekud gledaju i plaču.

Cappadocia / Kapadokija

Istaknuto

Nakon što smo Karla i ja obišle tursku regiju Likija, Alan i ja smo se polovicom ožujka zaputili u Kapadokiju (Cappadocia), zemlju lijepih konja i šarenih balona. Iako konje nismo vidjeli Cappadocia na perzijskom znači upravo zemlja lijepih konja.

Putovali smo ponovno preko agencije Nikal jer su njihove ponude zaista izuzetno povoljne. I kada se osnovnoj ponudi pribroje i svi ostali paketi i izleti i dalje su osjetno jeftiniji od drugih, te se zaista isplati putovati s njima.

Dan 1.

Letjeli smo charter letom iz Zagreba za Antalyu, te smo nakon smještaja u hotel imali slobodno popodne koje smo iskoristili za šetnju plažom s obzirom da se hotel nalazio tik uz more. Iako smo mi šetali u trenirci traper jakni, nekolicina ljudi se odvažila na kupanje u moru. Kažu da je bilo ugodno. Nismo probali pa ne možemo ovu ni potvrditi ni negirati. Plaža ispred hotela Meryan je velika i stvarno je lijepa, svi hoteli imaju bazene, te me ne čudi da se puno ljudi odlučuje za ljetovanje upravo u Antalyi. Hrana u hotelu je jako ukusna i raznovrsna, te je općenito na ovom putovanju bila osjetno bolja nego na turi kroz Likiju.

Dan 2.

Drugog dana smo rano ujutro krenuli iz Antalye prema Kapadokiji. Na tom putu prelazili smo preko gorja Taurus, te smo sa temperature od ugodnih 15 ili više stupnjeva došli na snijeg i – 10. S obzirom da sam pratila temperature u Kapadoiji ovo mi nije bilo iznenađenje pa smo bili adekvatno obučeni i to nam nije predstavljalo problem.

Na putu do Kapadokije zaustavili smo se u Konyi i posjetili muzej Mevlane, poznatog pjesnika, mislioca, islamskog učenjaka i teologa koji je živio u 13. stoljeću. Celaleddin (Đeleludin) Muhamed Rumi, pozatiji kao Mevlana, bio je jedan od najvećih vjerskih mislioca i filozofa svih vremena. Na perzijskom Mevlana znači „naš vodič“. Na ovom mjestu osnovao je školu i bratstvo takozvanih „vrtećih derviša“ koji u svome plesu u dugim hajdinama postižu sjedinjenje s Bogom. S obzirom da je Mevlana najvažnije godine svog života proveo upravo u Konyi, te tamo dočekao i smrt, njegov grob nalazi se u džamiji koja je dio muzeja. U istom muzeju nalazi se škrinja sa dijelećem brade proroka Muhameda iz koje se širi miris cvijeća. Osim Mevlane i mnogi drugi derviši tamo imaju svoje posljednje počivalište. S obzirom da su derviši živjeli i radili u objektima koji okružuju džamiju, tamo se mogu vidjeti predmeti iz njihovog svakodnevnog života, a u jednoj prostoriji su i figure derviša u prirodnoj veličini koje prikazuju njihov svakodnevni život.

Nakon cjelodnevnog puta stigli smo Nevsehir i smjestili se u hotel Altinoz koji je također bio sasvim pristojan. Malo lošiji od Meridiena u Antalyi, ali i stvarno nemam pritužbi.

Dan 3.

Već trećeg dana, odnosno prvo jutro u Kapadokiji imali smo dogovoren let balonom. Imali smo sreću jer smo bili prva grupa ove godine koja je mogla letjeti jer mogućnost podizanja balona ovisi o vremenskim prilikama, odnosno ako je jak vjetar, baloni ne lete. Mi smo imali savršeno vrijeme iako je temperatura pri polasku iz hotela bila ugodnih -12 stupnjeva celzijusa. Na balone se kreće dosta rano, mislim da smo mi krenuli oko 4 ujutro i cijena je bila 150 eura po osobi. Ali zaista se isplatilo i ne žalim niti jedan euro iako sam čitala da se za vrijeme korone kada je bilo malo turista moglo letjeti i za 40-ak eura po osobi. Let balonom je jedno predivno i jedinstveno iskustvo. U košaru stane 20-ak ljudi i 2 člana posade. Dosegnete visinu od 600 metara. Nevjerojatno je kolikom preciznošću upravljaju tim balonima. Nas su u jednom trenutku proveli toliko blizu stijene da smo ju gotovo mogli dotaknuti. Prizori neba prepunog balona i specifičnog krajolika su savršeni i ostaju u sjećanju za cijeli život. Nevjerojatno je da iako letite stvarno visoko i preletite veliku udaljenost, ja ni u jednom trenutku nisam imala osjećaj kretanja. Nisam osjetila ni kada smo poletjeli. Samo sam u jednom trenutku shvatila da više nismo na zemlji. Usprkos stvarno niskim temperaturama nije nam bilo hladno. Bili smo zaista dobro obučeni, a i topli zrak koji održava balon u zraku grije i putnike. Naš pilot je bio toliko precizan da je sletio na prikolicu od auta. Nakon leta počaste vas bezalkoholnim šampanjcem. Možete također i kupiti usb sa snimkom svog leta.

Baloni i “šampanjac” kojim vas kasnije počaste

Nakon leta vratili smo se u hotel na doručak i skinuti jedan od milion slojeva garderobe jer tokom dana ipak nije toliko hladno, te se pripremili za danje razgledavanje ove neobične regije.

Prvo smo otišli vidjeti kuću u stijeni. Te stijene su specifične porozne strukture, te u njima nije bio problem napraviti rupe i prilagoditi unutrašnjost za stanovanje. S obzirom da su to stijene u obliku čunjeva, nazivaju se i vilinski dimnjaci, te kuće su na nekoliko katova povezanih otvorom u podu, odnosno stropu, i ljestvama tako da se nije tako jednostavno popet i spustiti. Na svakom katu su prozori i tepisi. U prizemlju je dio prenamijenjen u kafić, a također ima i dio koji je prodavaonica nakita sve maštovitog naziva „Cave Man“. Kupila sam tamo krasan srebrni prsten za stvarno nisku cijenu jer se možete cjenkati i puno spustit početno traženi iznos, ali bojim ga se nositi jer je kvaliteta svega kupljenog tamo dosta upitna. Naime, ako ste čitali post o putovanju u Likiju, tamo sam pisala o tome kako smo Karla i ja u tvornici zlata i srebra kupile svaka po jedan srebrni prsten i također bile jako sretne kako smo uspjele spustit cijenu i kako smo dobro prošle. E pa sa mog prstena za koji garantiraju vrhunsku kvalitetu je u roku od manje od mjesec dana nošenja ispao kamen kojeg naravno više nisam našla. Da ne bude da sam se neodgovorno ponašala prema prstenu, napominjem da sam prodavača izričito pitala da li je taj kamen čvrsto fiksiran i da li mogu raditi sve kućanske poslove s njim, kao na primjer prati suđe, čistiti i slično, i odgovorio mi je da naravno da mogu, taj kamen ne može ispast nikako. E stari moj, ipak može. I to jako brzo. Tako da sad imam okvir prstena s rupom.

Nakon kuće u stijeni išli smo u obilazak Doline ljubavi, koja nosi taj naziv zbog velikog broja stijena oblika falusa, iliti pimpeka, koje su posvuda po njoj. Kao neke goleme čudne gljive. Neobično. Pomalo i smiješno, ali jako zanimljivo za vidjeti.

Nakon ručka posjetili smo muzej na otvorenom u mjestu Göreme. To je kompleks crkava, kapelica i samostana isklesanih u stijenama u razdoblju od 9. do 12. stoljeća. U unutrašnjosti nekih crkvica su ostale očuvane freske koje oslikavaju zidove. Ovaj kulturni spomenik je pod zaštitom UNESCO-a i nešto je što ne smijete propustiti kada ste u Kapadokiji.

Uz put smo stali pogledati 3 ljepotice. To su tri stijene, tj. tri vilinska dimnjaka, kako se te izdužene špičaste stijene nazivaju, na čijem vrhu je veći kamen koji izgleda kao glava, prozvane tri ljepotice. To zbilja nije bilo ništa zadivljujuće, ali treba sve to znati prodati, odnosno predstaviti kao turističku atrakciju.

Nakon toga išli smo gledati ples derviša u podzemnoj pećini. To sam zapravo mislila preskočiti, ali onda smo ipak otišli, ne sjećam se koji je točno bio razlog. Derviše sam gledala u Egiptu davno i interesantni su jednom za vidjeti, ali ne baš toliko interesantni da bi ih opetovano gledala. Derviši su muslimanski mistici koji se plesom sjedinjuju s Bogom. Pri tome oni sviraju neke instrumente, pjevaju, mole se i nabrajaju imena svetaca, a sve to skupa vi ništa ne razumijete ako ne govorite turski, zatim plešu i vrte se, vrte se i vrte se, a vi ste nakon dana koji je počeo buđenjem u tri sata ujutro već toliko umorni da jedva čekate da se odvrte i da odete u hotel odmoriti.

Tu večer je bila i famozna Turska večer, za koju svi koji su išli kažu da je fenomenalna, ali mi nismo htjeli platiti skoro 100 eura za nas dvoje za tako nešto, pogotovo jer smo bili i umorni, a i nismo previše od noćnih izlazaka, a iduće jutro smo imali opet u cik zore organiziran safari sa džipovima koji je koštao kao i Turska večer, pa smo mi radije odabrali njega. I nismo požalili ni u jednom trenutku.

Dan 4.

Za safari sa džipovima opet smo morali jako rano ustati, možda pol sata kasnije nego za balone. Iako su na balone išli gotovo svi iz grupe, na ovaj izlet prijavilo nas se iznenađujuće malo, točnije samo sedmero, što me dosta iznenadilo jer izlet je bio fenomenalan. Obišli smo crvenu dolinu, rozu dolinu i ne znam koje još sve boje doline, gledali sa zemlje stotine balona kako polijeću i lete iznad i oko nas, imali stanke na najinteresantnijim mjestima za slikanje i njihov specijalni bezalkoholni šampanjac (mislim da je to naj što mi kupujemo maloj djeci za Novu godinu). Vozili su na putevima i of road, penjali smo se na džipove i pobliže vidjeli lokacije pored kojih smo do sada samo prošli ili ih vidjeli iz daljine. Kada smo kretali na safari temperatura je bila -9. neobično je to što usprkos izuzetno niskim temperaturama nije toliko hladno kao što bi očekivali. Ja sam izlazila iz džipa, šetala i slikala se samo u debeloj trenirci i nije mi bilo hladno. Možda ima manje vlage u zraku nego kod nas jer inače se u Zagrebu smrznem na + 5.

I ovdje na safariju džipovima i nakon leta balonom kada vas počaste šampanjcem, ljudi koji to rade stave posudicu za napojnice. Iako mi to sve platimo unaprijed, sumnjam da oni koji baš tamo rade dobiju puno od toga, a zaista se potrude. Stoga me neugodno iznenadilo koliko malo ljudi je zaista nešto i stavilo u posudicu. Ako idete, stavite barem nešto. Mislim da njima to puno znači.

Nakon safarija sa džipovima i doručka u hotelu, cijela grupa je krenula dalje prema programu. Prvo smo osjetili grad Avanos koji je poznat po izradi predmeta od keramike. To je mali gradić na obali rijeke Kizil što u prijevodu znači Crvena rijeka i najduža je rijeka u Turskoj. Preko rijeke vodi viseći most i kada prelazite preko njega osjetite kako se miče. Nije to onakav most kako sam ja zamišljala viseće mostove, na konopima i sa daskama po kojima hodate, to je pravi metalni most, stabilan i siguran, i pomiče se zaista malo, ali se to ipak osjeti. Keramiku tamo nismo kupovali iako je bilo zgodnih ukrasnih predmeta, ali kupili smo u apoteci ibuprofen 600 mg što se kod nas može dobiti samo na recept i ulje opijuma. Ulje opijuma u Turskoj koriste za sve tegobe. Ako ne možeš spavati, ako te boli glava, ako imaš problema s koljenima, ako ti je narastao prišt na nosu, muči te loša probava, menstrualni grčevi, ulje opijuma je lijek za sve. Ovo možda smiješno zvuči, ali ulje opijuma stvarno pomaže kod dosta toga. Provjereno djeluje za opuštanje i spavanje, uravnoteženu probavu, i kožne probleme.

Nakon Avanosa stali smo u dolini deva. Dolina deva je dolina u kojoj su stijene u obliku deva. Ništa posebno, ali kad smo već bili tamo treba vidjeti.

Zatim smo otišli u grad Ortahisar gdje smo trebali prošetati kroz veliku nastambu u stijeni, no s obzirom da je padala kiša, a stepenice su izvan stijene, nismo mogli ući zbog vlastite sigurnosti jer su stepenice bile klizave. To mi je jako žao jer je izvana djelovalo jako interesantno i voljela bi da sam mogla to obići.

Kako ovdje postoje doline koječega, tako smo išli i u dolinu golubova. Ali ovdje začudo nisu stijene u obliku golubova, već ovdje zaista obitava ogroman broj golubova. S obzirom da u stijenama ima mnoštvo rupa, golubovi su se u njih naselili. Da bi privukli turiste, na mjestu gdje se zaustavljaju autobusi, lokalci ih hrane pa se golubovi tamo okupljaju u velikom broju i to prikazuju kao turističku atrakciju. Također turistima prodaju hranu da i oni mogu hraniti golubove koji im lete oko i iznad glava i šeću po podu kao kokoši. Ovdje ste u realnoj i stalnoj opasnosti da vas golub počasti ne baš poželjnim poklonom. No narod kaže da to donosi sreću i novac, pa ako vam se to desi nemojte očajavati, čeka vas blagostanje.

Nakon golubova posjetili smo jedno fascinantno mjesto, a to je podzemni grad. Odnosno jedan od 40-ak podzemnih gradova koliko ih ukupno ima u Turskoj. To je bio grad unutar stijene u koji su se sklanjali stari kršćani pred najezdom neprijatelja. Ima ukupno osam katova, u njega su se sklanjali i ljudi i životinje, a mogli su unutra boraviti mjesecima. Zatvarao se na takav način da ga nije bilo moguće otvoriti sa vanjske strane. U najveći podzemni grad u Turskoj stalo je osamdeset tisuća ljudi zajedno sa životinjama i stokom, a pretpostavlja se da su svi ti podzemni gradovi bili međusobno povezani podzemnim tunelima.

Dan 5.

Idući dan smo proveli na putu nazad prema Antalyi, a usput smo stali u Sultanhanu, najvećoj postaji za karavane na tom području. Naravno ona više ne služi svojoj prvobitnoj svrsi, ali je jako lijepo očuvana. Ovdje su putnici mogli odmoriti na svojim dugim putovanjima, te zamijeniti deve koje su se iscrpile i umorile sa odmornima i u punoj snazi. Putnici su se morali unaprijed najaviti, te se postaja zaključavala tijekom noći da bi skupocjeni teret i putnici bili sigurni od pljačkaša koji su noću harali. Tu su mogli koristiti usluge veterinara, liječnika i brijača koji su tamo bili stalno dostupni, okupati i osvježiti se, a u središnjem dijelu je bila džamija gdje su se molili.

Uz put smo stali i u tvornici tepiha u kojoj su nam prezentirali više manje isu stvar kao i na prošlom putovanju iako nije bila ista tvornica. Ni ovaj put nitko nije ništa kupio iako su tepisi zaista lijepi, ali i skupi.

Dan 6.

Šesti dan na programu su bili posjet istoj tvornici zlata i srebra i kože u kojoj sam bila i na prethodnoj turi Likijom. Opet sam pazarila dva prstena, jedan koji mi se svidio i pošli put, te jedan za Karlu. Bila sam i manekenka za jakne i izuzetno mi se svidjelo šetanje modnom pistom i modela. Šteta da to nisam probala prije 30 godina. Možda sam mogla odabrati i drugačiju karijeru. Ponesena ulogom slavne i bogate manekenke, kupila sam jaknu. A onda sam na povratku u voljenu mi domovinu platila i carinu na tu jaknu. Ali o tome ću više na samo kraju ovog posta.

Nakon obaveznih tvornica, slijedio je obilazak Antalyje. Zapravo za samu Antalyju imate dosta malo vremena. Mi smo prošetali do mora, razgledavali dućane, pojeli nešto ne baš fino u nekoj prčvarnici u kojoj su nam naplatili puno više nego su trebali, i već je bilo vrijeme za povratak u hotel. Sama Antalyja je zaista zgodan gradić, naročito naj dio prema moru, prepun je dućančića i trgovaca koji vam hoće prodati sve što se prodati može, a Alan je sa svakim malo popričao, a ja već pomalo gubila živce jer je to trajalo beskonačno, a puhao je vjetar i bilo mi je hladno. Neobično je da mi je ovdje na +8 bilo više hladno nego u Kapadokiji na -8.

Fast food restoran gdje su nam naplatili duplo više nego što su trebali

Dan 7.

Zadnji dan bo je namijenjen za izlet u Alanyu. To je turističko mjesto na rubu pokrajine Antalya, jedno 100 i nešto kilometara udaljena od grada Antalyje, navodno poznato po mini bananama. Vodiči su nam te banane opisali kao izuzetno fine, slatke kao med, sočne, neopisivo bolje od klasičnih banana na kakve smo navikli, tako da sam jedva čekala pojesti jednu od tih božanskih banana. Iskreno, meni su bile totalno razočaranje. Niti slatke, niti sočne, pomalo suhe i brašnaste i teško se gule. Od svega što su nam opisali jedino su pogodili da su male. No možda s ovim našim bananama nešto nije bilo u redu, možda nisu bile dovoljno zrele jer svi koji su negdje drugdje probali male banane oduševljeni su njima. Mi stvarno nismo, ali probali bi ponovo, možda se razuvjerimo.

U Alanyi smo imali organiziranu vožnju turističkim brodom na kojem smo probali nargilu iliti sishu. To nam se jako svidjelo. Uzeli smo neku okusa lubenice i bila je jako fina. Kad sam je se uhvatila, jedva sam vratila Alanu to crijevo da on može malo pušiti. Toliko sam bila zaokupljena nargilom da sam jedva obraćala pažnju na okolicu. Bacila sam samo pogled na srednjevjekovnu tvrđavu čije su zidine duge 6 i pol kilometara i ima 140 kula. Nekoć je imala obrambenu funkciju, a poslije je prenamijenjena u kovnicu novca. Sada ima samo turističku namjenu i dio je UNESC-ove zaštićene kulturne baštine.

Pojeli smo izuzetno ukusan ručak u velikom restoranu na obali rijeke Dimčaj (moram pisati fonetski jer mi je komplicirano tražiti simbole koji u našem jeziku ne postoje). Mislim da je restoran po ljetu predivan jer su stolovi na samoj rijeci. No s obzirom da je u ožujku još bilo prilično hladno nismo mogli uživati u punom doživljaju, ali u ručku jesmo.

Nakon ručka otišli smo u spilju Dalmataš. Špilja je duga pedesetak metara, a visoka petnaestak, sa površinom od 200-tinjak m². Kretati se smijete, kao i u većini spilja, samo po označenim stazama. Vlažnost zraka je oko 95% pa penjanje mnoštvom stepenica može biti naporno ako niste u formi. Temperatura unutar spilje je uvijek 22 – 23 stupnja neovisno o godišnjem dobu. Zrak u njoj sadrži visoku koncentraciju ugljičnog dioksida, čak 10 do 12 puta veću nego u normalnom zraku. Vjeruje se da je boravak u špilji blagotvoran za oboljele od astme.

Inače sama Alanya mi se dopala manje od Antalye, iako smo tamo pojeli jako fine vafle i ima bolje kopije dizajnerskih torbica nego Antalya. Ali Antalya mi ima nekako više duše. No ovo je čisto moj subjektivni dojam.

Sada da se vratim na to kako sam platila carinu na moju jaknu od 500 eura.

Zapravo sam sama kriva jer sam zadržala račun za svaki slučaj jer mi je jaknu Alan uzeo na rate, pa da, ukoliko mu skinu previše novaca, može u banci stornirati isplatu. Što je najtužnije jakna je koštala 70 eura više nego što se može prenijeti po osobi, a carinu smo platili 1000 kn. Zapravo kad bi se račun mogao podijeliti na dvoje ljudi što sam pokušala objasnit cariniku mi nismo ni blizu sumi koju možemo prenijeti po osobi, ali nije pomoglo. Jedan račun, jedna osoba, jedna carina. Naravno carinik je bio u pravu, a ja baš nisam imala sreće jer drugi su imali puno više od mene koja doslovno nikad ne kupujem ništa osim pokojeg suvenira i tada sam prvi put kupila nešto malo skuplje i odmah morala platit carinu. Čak me pitao i za lažnu LV torbicu koju sam kupila Karli. Na to sam se stvarno gotovo počela smijati jer prolazili su im ljudi sa ogromnim LV putnim torbama i to po više njih i on pita baš mene sa malom torbicom koju nosim kćeri. Znam da je to zabranjeno, ali doslovno nije bilo putnika u avionu koji nije kupio barem jednu stvar, a većina su ih imali nekoliko. I naravno da su zaustavili mene. Sve ovisi o sreći. Ili je imaš ili nemaš. Ja očito nemam. Barem po tom pitanju.

Za kraj napisat ću malo svojih dojmova o Turskoj koji bi vam mogli koristiti na putovanju kroz ovu zaista lijepu i zanimljivu zemlju. Higijenski standardi su osjetno niži od naših. Jedna članica naše grupe komentirala je kako se čudi što mi svi nemamo proljeve. Kada odete na toalet na području Kapadokije nemojte se iznenaditi kada naiđete na čučavac. No nemojte odustati, otvorite i vrata preostalih kabina, vjerojatno će biti toaleta sa wc školjkom. Na mnogim mjestima smo vidjeli čudnu malu stolicu sa rupom umjesto sjedala, te šlaufom i bocom pored što je vjerojatno namijenjeno za higijenu intimnih područja nakon nužde. Ne želim ni zamišljati kako to obavljaju. Svi zahodi imaju ugrađenu malu pipu kojim možete oprati svoje intimne dijelove. Kao wc i bide u jednom.

Turci su vrlo agresivni trgovci. Pri tome ne mislim da su nasilni niti bezobrazni, no zaista znaju biti dosadni i kada te se prime zakače se kao čičak i ne puštaju te više. To je njihova kultura i tradicija i može biti zabavno, Alanu je recimo to bilo super i on se svima podružio, ali meni je u nekim trenutcima baš to bilo naporno i išlo mi je jako na živce. Da ne pričam da će vas prevariti i „oderati“ u svakoj prilici. Tako smo recimo u nekom street food restoranu u Antalyi naručili jelo iz jelovnika i točno pokazali sliku i veličinu porcije, no kad je došao račun bio je duplo veći nego što je trebao biti. Naravno da smo se pokušali raspravljati s konobarom na engleskom i pokazivali u jelovniku što smo naručili, no on se pravi da ne zna engleski (ili stvarno ne zna u što sumnjam) i pokazuje sasvim druga jela i priča na turskom. I jednostavno nemaš izbora nego platit. Sve za što mislite kako ste dobro prošli i kako su vam dali veliki popust, pa čak i u tim tvornicama zlata, kože i tepiha, vjerujte mi, oni su jako dobro zaradili na vama. Svi će vas pokušati „smuljati“ uključujući i vodiče. Nama je naša turska vodičica nabavila nešto čega navodno nema u ovoj regiji Turske, i naplatila nam to 25 eura. Mi smo našli isti proizvod samo drugog proizvođača (kojeg navodno tu nema) u dućanu za 10 kn. Poslije smo našli na internetu da ovo što nam je ona nabavila košta ravno 12 kuna. Ali bilo nam je neugodno ne uzeti kad se žena potrudila i nabavila nam. Znali smo da će nas „oženit“, ali nismo očekivali baš toliko.

No s druge strane zemlja je prekrasna, neobična, interesantna, ljudi su ljubazni , hrana je ukusna iako sam prema pričama očekivala puno više, no možda u ove jeftine ture spada i jeftina hrana, i stvarno je nešto što treba vidjeti. Ja bi se definitivno vratila još 100 puta. Pa makar me i još 100 puta „oženili“ za 25 eura.

Ljetovanje gotovo u stilu Robinsona i Petka

Istaknuto

https://www.facebook.com/holidayhousenikka/

Uskoro će biti vrijeme za novo ljetovanje, a još nisam napisala ništa o prošlogodišnjem iako je bilo sasvim drugačije od naših dosadašnjih ljetovanja. Naime htjeli smo svojevrsnu izolaciju, da budemo na osami, izvan gužve i vreve, a da možemo povesti sva 4 naša psa. Željeli smo da psi imaju također svoju slobodu, odnosno da mogu slobodno švrljati oko kuće bez straha od automobila i drugih pasa, te da pri tome nikome ne smetaju. Da bismo to mogli imati, tražili smo malu kućicu na osami. Moglo je to biti i preuređeno spremište za čamce. Nikakav luksuz nam nije bio bitan, samo ono osnovno što nam treba za preživjeti. Kuhinjica u kojoj se može pripremiti jednostavan obrok, mali frižider, kupaona, čisti krevet i prozori. Možda neobično zvuči da spominjem prozore, ali jedne godine nudili su nam smještaj na Rabu koji je zapravo bio spremište ispod stepenica preuređeno u „apartman“ koji nije imao prozore, za 80 eura dnevno. Tada sam shvatila da je bitno napomenuti da želiš imati prozre u prostoru u kojem boraviš jer, eto, volio bi disati ta dva tjedna. S obzirom da Alan dozna kad će moći na godišnji maksimalno mjesec dana prije istog, uvijek nam je problem naći smještaj u tako kratkom roku jer je sve već popunjeno. Olakotna okolnost je jedino to što obično dobije godišnji krajem kolovoza i početkom rujna, pa je popunjenost ipak nešto manja. Kako na Bookingu nisam našla ništa, potražila sam smještaj u jednoj Facebook grupi namijenjenoj upravo tome. Iako su se neki čudili i smijali mojoj objavi, u kojoj mi nije bilo bitno ono što je obično svima ostalima važno kao što je recimo blizina plaže, dućana, ugostiteljskih objekata, već da oko sebe imamo što manje toga, a smještaj može biti zaista skroman sa onim osnovnim za preživljavanje i da ima ograđeno dvorište u kojem ima hlada, dobila sam nekoliko zaista ozbiljnih ponuda. Od svih nam se najviše svidjela Holliday house Nikka u Košljunu na otoku Pagu. Kućica je mala, ali kao iz bajke. Pokojni vlasnik čija kćer sada kućicu daje u najam je bio svestrani umjetnik, te je sve ukrašeno njegovim umjetninama, slikama, rezbarijama, mozaicima… Meni koja u slobodno vrijeme volim slikati ovo je bilo izrazito inspirirajuće okruženje. Veliki plus je što je udaljena od ceste i od susjeda, samo povremeno prođe jedan gospodin koji u blizini drži ovce i s kojim smo se sprijateljili. Od pogleda je zaštićena vegetacijom, te sve daje dojam kao da se nalazite u oazi usred pustinje.

Ono što bi nekoga moglo možda odbit je to što kućica nije spojena na električnu mrežu, već ima solarne panele koji proizvedu dovoljno električne energije za navečer osvijetlit cijelu kuću i dvorište, za rad radio aparata, te za napuniti mobitele. U kući je čak bio i mali televizor kojeg mi nismo koristili. Nezgodno je to što nema utičnica, samo ulaz za usb. Tako da se ne može puniti laptop, uključiti fen, pegla za kosu, epilator i slično. Većina ovoga mi nije bilo bitno, osim laptopa, ali preživjela sam i bez njega. Frižider i štednjak rade na plin.

Jedino što je meni bilo dosta nezgodno je nedostatak tople vode. Naravno, voda je iz cisterne, nema vodovoda, dakle ne preporuča se da ju pijete. To nije problem jer kupite vodu za piće u dućanu. Voda u kupaoni je hladna, odnosno na temperaturi na koju ju ugrije sunce u cisterni, ali ima vanjski tuš sa solarnim bojlerom. E taj solarni bojler je dosta zeznuta stvar. Ja sam ga zamišljala kao neki bojler koji koristi solarnu energiju koju onda konvergira u električnu, pa onda taj bojler grije vodu kao svaki električni bojler u našim zagrebačkim kućanstvima. Tu sam zbog svog neiskustva doživjela mali šok. Taj solarni bojler je zapravo samo kotao, pretpostavljam od nekog pravog bojlera, ofarban u crno da privlači sunce koje onda direktno grije vodu u njemu. Ali iz nekog razloga ta voda nikada nije bila topla. Često je bila ista kao i ona u kupaoni, ali u kupaoni ne puše vjetar, pa je tamo tuširanje čak bilo podnošljivije. Ja vjerujem da je u srpnju i kolovozu ta voda ipak toplija, no mi smo došli zadnju subotu u kolovozu, te većinu vremena od ta dva tjedna tamo boravili u rujnu kada je ipak znatno manje toplo. Dva dana je padala kiša što je dodatno ohladilo vodu, pa sam ja zaradila upalu mjehura koje sam se jedva riješila nakon dvije doze antibiotika. Ali meni je mjehur inače slaba točka, pa ne znači da bi se i vama to desilo. Također mogla sam zagrijati vodu na štednjaku i prati se s njom, ali za to sam bila previše lijena.

No ovo je manji minus koji nije umanjio naše oduševljenje sa ovom kućicom iz bajke. Vlasnici su jako simpatični, komunikativni i dragi. Naši psi su uživali u slobodi koju su imali, mi smo uživali u terasi i dvorištu. Ja sam pola ljetovanja provela u hammocku (ona krpena ležaljka razvučena između dva drveta), 80% odjeće koju sam ponijela nisam koristila, opustili smo se maksimalno, ronili smo s bocama, povremeno se družili sa obitelji i prijateljima koji su se u nekom momentu našli na istom mjestu kao i mi, odmorili se kao rijetko kad. Hranili smo lokalne mačke, jednu vodili kod veterinara na operaciju uha, veselili se kad nam je došla kornjača, posjetili Lunske maslinike i vidjeli maslinu staru 2000 godina s najvećim rasponom krošnje na svijetu, pokušali naći Paški trokut (bezuspješno)…

Svakome tko se želi zaista dobro odmorit i isključit se od svega, a nije mu bitno da je u centru svih događanja i da ima tip top frizuru na moru, već jednostavno želi uživati u okruženju i miru, preporučujem ovaj tip ljetovanja. Naravno tekuća voda i električna mreža bi bile poželjne, ali nama se nisu pokazale kao nužne. Nedostatak ovih blagodati moderne civilizacije vjerojatno utječe i na cijenu pa je ona ovdje bila zaista povoljna. Dva tjedna, istina na samom kraju sezone, platili smo oko 4500 kuna. Iskreno, do nedavno ne bi ni pomislila ovako ljetovat, no sada u ovim godinama i trenutnom stanju uma mi je izuzetno pasalo. Ne to što nije bilo vode i struje, nego upravo ta izolacija i osama koja pruža jedan divan osjećaj slobode što je nama bitno, naročito zbog pasa. Nigdje nema nikog da prigovori da psi laju, smetaju, piške na kamen koji je baš njihov pokojni deda tu postavio 1907. i slične stvari koje smo doživjeli na svojim ljetovanjima sa psima. Struja i topla voda ne mogu mi nadomjestiti živce koje sam izgubila zbog neljubaznih i netolerantnih ljudi koji ne vole životinje (koje mi zaista uvijek imamo pod kontrolom i pazimo da nikome ne smetaju i nikoga ne diraju). Stoga i ove godine planiramo naći nešto slično, možda čak i isto, ako bude moguće. Gdje ljudima neće smetati psi, ni psima ljudi.

Putovanje u Tursku: Likija

Istaknuto

Prije ovog putovanja nikada nisam čula za tursku regiju imena Likija. Nije pohvalno, znam, ali je činjenica. A s obzirom da je putovanje bilo izuzetno povoljno, bilo nam je zapravo svejedno kamo idemo, pa smo Karla (moja jedina obožavana kćer) i ja uplatile putovanje u taj nepoznati kraj. Cijena je bila jako povoljna, a program interesantan i stvarno nismo požalile. Vidjele smo predivna mjesta i provele krasnih tjedan dana putujući Turskom.

Putovale smo sa agencijom Nikal. Cijena 7 noćenja s doručkom u ukupno 4 različita hotela, povratne avionske karte za charter let, putno osigurane i prijevoz autobusom do lokacija u Turskoj bila je 1 600 kn po osobi. Uzele smo također paket „Kultura i večere“ koji uključuje sve ulaznice za posjećene lokalitete i 7 večera u hotelima u kojima smo bile smještene po cijeni od 1000 kn po osobi. Fakultativni izleti, a mi smo se odlučile uzeti sve ponuđene, koštali su svaku od nas još 140 eura. S obzirom gdje smo sve bile i što smo sve vidjele, mislim da to zaista nije skupo.

Letjela smo iz Zagreba za Antalyu u ponedjeljak 28.02. ujutro. Let traje cca 2 i pol sata, iako smo iz Zagreba krenule oko 9, a u Antalyu stigle iza 13 sati s obzirom da je vremenska razlika između nas i Turske + 2 sata. Na aerodromu u Antalyji dočekali su nas naši vodiči te nas smjestili u autobuse koji su bili naš drugi dom idućih tjedan dana, ovisno o aranžmanu, odnosno turi za koju smo se odlučili.

Na putovanju nas je pratila naša hrvatska vodičica Lidija i lokalni turski vodič Vedad, a vozio nas je naš šofer Ali. Lidija nam je u početku neopisivo išla na živce, no uskoro smo se privikli na nju i postala nam je super i zapravo smo ju jako zavoljeli. Vedada, turskog vodiča ili organizatora, nisam sigurna što je on točno, nismo ni osjetili. Kao da nije ni postojao. Ovo pišem jer sam na idućem putovanju u Tursku, na koje sam išla tjedan dana nakon što sam se vratila s ovog, imala potpuno drugačije iskustvo, te ću u idućem postu napraviti usporedbu.

Ubrzo nakon slijetanja smjestili smo se u naš prvi hotel u Antalyji, B Business Hotel & Spa. Lijep i čist hotel sa užasnom hranom. Dakle ja zaista mogu svašta pojesti i sve mi je fino, ali ovdje je hrana bila jedva jestiva. Kolači nejestivi. Doslovno. Jedva sam se natjerala da progutam zalogaje koje sam stavila u usta. U istom hotelu proveli smo zadnja dva dana na ovom putovanju i tada tu nismo ni pokušavali jesti. Otkrile smo u blizini shopping centar i tamo se dva puta najele, jednom za 10 kn po osobi, drugi put za 20.

Prvi dan u Antalyji imale smo slobodno popodne, te smo odlučile otići do centra grada. Naša vodičica nas nje baš znala uputit kamo da idemo i kojim prijevoznim sredstvom, te smo googleale na lošem internetu i odlučile da je najbolja opcija autobus. I tako smo mi prošetale do stanice i veselo čekale autobus. Koji je došao i prošao bez zaustavljanja. Pomalo iznenađeno nastavile smo čekati i shvatile da tamo autobus ne staje na stanici ako mu zainteresirani putnici ne mahnu. Ok, to smo naučile. Nakon podužeg čekanja, opet stiže naš autobus. Ovaj put smo se razmahale. Ulazimo u autobus i pitamo vozača možemo li kupit dvije karte. On nas, na naše iznenađenje, na hrvatskom (ili bosanskom ili srpskom) pita „kuda idete?“. Mi pokazujemo na mobitelu gdje želimo doći i on kaže ok, vozi on do tamo (sada više ne na jednom od jezika našeg govornog područja). Ponovo zamolim 2 karte. Kaže on da ne može. Nema karata. Na moje pitanje da gdje bi mogli kupiti karte, on odgovara da nema pojma. Zbunjene i razočarane, izašle smo iz autobusa i vratile se u hotel maziti mačke. Turska je prepuna mačaka. U hotelima, restoranima, dućanima, restoranima, ulicama….posvuda su mačke i psi. Nama je čak u hotelskom restoranu mačka ukrala sir iz tanjura. Nama nije smetalo jer smo suludi ljubitelji životinja, ali neki ljudi sigurno nisu sretni u takvim situacijama, pa mislim da je dobro da se pripreme na to kada idu u Tursku. Za sve te slobodnoživuće mačke i pse brine država. Cijepi ih, kastrira, brine o njihovom zdravlju i hrani ih. Također ih hrane i građani, hoteli, restorani…

Što se tiče autobusnih karata, naknadno smo googleale da u Antalyji zaista nema autobusnih karata u pojedinačnoj prodaji, već je potrebno kupiti Antalya card, nešto kao ona kartica od ZET-a, koja košta oko 8 eura i onda na nju uplaćivati novac za prijevoz što je apsolutno neisplativo ako se ne mislite vozati autobusom po Antalyji simo tamo barem tjedan dana.

Drugi dan smo krenuli prema Myri gdje smo vidjeli lijepo očuvan antički amfiteatar, te grobnice uklesane u stijene.

Također smo posjetile i crkvu svetog Nikole koja je ukopana u zemlju i u kojoj se nalazi sarkofag u kojem je on bio sahranjen.

Isti dan smo išle i na izlet brodom do potopljenog grada na otoku Kekova u Sredozemnom moru. Taj grad je u sedmom stoljeću pogodio potres, što je uzrokovalo njegovo klizanje u more gdje se još mogu vidjeti njegovi ostatci. Na samom otoku mogu se vidjeti ostatci zidova i stepenica, a pod morem na pojedinim mjestima ostatci građevina. Interesantno je za vidjeti, ali ako očekujete Atlantidu bit ćete razočarani.

Treći dan padala nam je kiša, što je vožnju čamcem po rijeci Dalyan učinilo dosta neugodnim iskustvom jer su sjedala bila vlažna od kiše što je rezultiralo time da i naše stražnjice nakon nekog vremena postanu isto takve, bilo je dosta hladno, a zbog kiše čamac je bio zatvoren ceradom pa nismo baš puno ni vidjeli. Odnosno jedino što smo vidjeli su bile ponovo grobnice uklesane u stijene iznad rijeke.

Grobnice u stijenama iznad rijeke Dalyan

Nakon toga otišli smo na Iztuzu plažu u posjet bolnici, odnosno rehabilitacijskom i istraživačkom centu, za morske kornjače, o čemu sam napisala poseban post, pa ako vas zanima sve možete pročitati tamo. Da je bilo lijepo vrijeme vjerujem da bi vožnja čamcem bila jako ugodna, trajala bi dulje, a također bi imali vremena za šetnju po Iztuzu plaži. U ljetnim mjesecima tamo imate i pauzu za kupanje. No tada ne bi išli u posjet bolnici za kornjače, tako da je meni ovaj ishod bio sasvim pozitivan. Ostatak trećeg dana proveli smo većinom u autobusu putujući do idućeg hotela koji se nalazio na novoj lokaciji. Hotel je bio na samoj plaži, te smo zaspale uz zvuk valova. U njemu smo se zadržale dvije noći.

Treći dan našeg putovanja bio je izuzetno ispunjen i posjetili smo više različitih lokacija. Ujutro smo išli na izlet u Efez (Ephesus). Efez je predivan veliki antički grad koji je izuzetno dobro očuvan i zaista nas je oduševio. Tamo se nalazi veliki amfiteatar, fontane, ostatci javnog toaleta i javnog kupališta, ostatci javne kuće, škole, sve je povezano popločenim cestama koje su u boljem stanju nego većina turskih cesta danas.

U Efezu se nalazi i crkva svete Marije sa krstionicom, jedna od prvih ranokršćanskih crkva.

Nakon toga otišli smo na bližnje Brdo slavuja gdje je kuća Djevice Marije i koje se smatra jednim od mjesta njenog uznesenja (postoje 3 mjesta u svijetu za koje se pretpostavlja da su mjesta uznesenja Djevice Marije, a jedno od njih je i Brdo slavuja) i jedno je od marijanskih svetišta. Tu se održavaju hodočašća, a na izlazu iz kuće vjernici mogu zapaliti svijeću i popiti vodu iz četiri ljekovita izvora.

Isti dan posjetili smo i Isa begovu džamiju i to je jedina džamija koju smo posjetili na ovom putovanju. Građena je u doba vladavine Turaka Selđuka, koji su vladali prije Osmanlija, a to se vidi po tome što je unutrašnjost džamije obojana u bijelo. Osmanlije su unutrašnjost džamije oblagali pločicama.

Nakon toga otišli smo u malo turističko mjesto Širinće. To je gradić prepun malenih trgovina, kafića i restorana, uske ulice popločene su kamenim pločama, a iz svake trgovine nasmijana lica trgovaca pozivaju vas da kod njih nešto kupite. Tu smo degustirali 7 vrsta turskih vina voćnog porijekla. Ja nisam poznavalac ni ljubitelj vina, no čak je i meni bilo jasno da ova vina zaista ne valjaju ništa. Na sreću dobili smo svaki samo čašicu kao onu za rakiju i mogla sam to progutati u jednom gutljaju pa je moja patnja kratko trajala. Također smo degustirali maslinovo ulje na koje su Turci jako ponosni. Ni ono baš nije nešto. Hrvatska i grčka ulja su daleko bolja. Ova nemaju ni okus ni miris po maslinovom ulju. Kao zadnji proizvod degustirali smo sirup od nara (šipka) koji se može koristiti za salate ili piti pomiješan sa vodom. Navodno je odličan za srce. Za razliku od vina i ulja sirup od nara je savršen. Pravo otkriće. Naravno da smo kupili i bocu za doma jer nas je oduševio. Kupile bi i više da nismo putovale sa prepunim koferima. Ovdje smo popile i tursku kavu kuhanu u pijesku koja je bila stvarno fina iako je se dobije zaista malo. Sadržaj šalice popijete doslovno u 3 gutljaja.

Slijedeći dan bio je rezerviran za Hierapolis i Pamukkale. Hieraplois je antičko lječilište u blizini grada Denzilija koje se nalazi na termalnim izvorima i mineralnim stijenama koje su oblikovale sedrene terase po kojima su Pamuklale poznate u cijelom svijetu. U antičko doba tamo su dolazili bogati ljudi liječiti se, a vjerovali su i da će ih termalna voda pomladiti. Kako su tamo uglavnom dolazili stariji ljudi lošeg zdravlja, često su tamo umirali pa je tamo i jedna od najvećih nekropola u tom dijelu Turske. Također je tamo veliki i dobro očuvani amfiteatar u kojem su se održavale predstave za ljude koji su boravili u Hierapolisu. Pamukkale su jedno od najpopularnijih destinacija za sve instagramere, instagramuše, influencere i sve srodne kategorije ljudi jer zaista predivno izgledaju na slikama. U realnosti izgledaju malo manje predivno. Te sedrene terase izgledaju pomalo kao prljavi snijeg, vode je bilo u samo tri ta sedrena bazena jer ona više ne teče prirodno, već ju djelatnici Hierapolisa puštaju prema vlastitom nahođenju, ovisno o dobu godine i broju turista, a bazeni nisu ni približno plavi kao što su na slikama. Ali uz malo uređivanja fotografija može se postići zaista wow efekt. Naravno i mi smo svoje malo sredile. Inače, po sedrenim terasama mora se hodati bos, da se naslage minerala ne uništavaju što apsolutno podržavam. Rečeno nam je da je, iako je bio dosta hladan dan, pored termalnih bazena izuzetno toplo i da je voda isto takva. Dakle, to nije istina. Voda je bila toliko hladna da su nam se stopala grčila, puhao je hladan vjetar, tlo nam je pikalo stopala, a na nekim mjestima je i vrlo klizavo, pa smo bile sretne da nismo upale u tu vodu. No kada nakon ovakve šetnje obučete čarape i tenisice, imate osjećaj da ste obukli najtoplije cipele na svijetu, a navečer smo primijetile da su nam stopala mekana kao bebina. Amfiteatar je predivan i ogroman, izvanredno očuvam. Bilo je jako ugodno sjediti na dijelu namijenjenom za publiku i ne raditi ništa, pa smo umalo zakasnile na termin dogovoren za sastanak naše grupe.

Samo da spomenem jednu zanimljivost vezanu uz Denzili, grad pred koje su smještene Pamukkale i Hierapolis. U Denziliju je živio pijetao koji je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda po najdužem kukurikanju na svijetu. Općenito tamo pijetlovi navodno jako dugo kukuriču i posvuda se mogu vidjeti skulpture pijevaca. Očito su žitelji Denzilija jako ponosne na svoje pijetlove.

Dan nakon posjeta Hierapolisu i Pamukkalama krenuli smo na put nazad na obalu, u Antalyu. Putovanje je trajalo cijeli dan, a uz put smo posjetile tvornicu tepiha. To je dio obveznog programa jer agencije imaju ugovor sa tvornicama tepiha, zlata i kože, ili čak imaju udio u vlasništvu tako da ovo ne možete izbjeći ni uz najbolju volju. Tepisi su bez daljnjega prekrasni, opišu vam u detalje način proizvodnje, materijale, te naprave prezentaciju svih modela tepiha koje imaju. Ali osim što su predivni, ti tepisi su i skupi. A nekako mi se čini da Hrvati baš i ne pate na tepihe tako da nitko nije kupio niti jedan iako su se oni zdušno trudili prodati nam ih. Turci imaju specifičan agresivan način prodaje koji je nama izuzetno naporan i iritantan. Hodaju za tobom i nude ti artikle koje ti zasta ne želiš i, iako im kažeš da želiš sam malo razgledati, oni hodaju iza tebe i ne ostavljaju te na miru nikada, pa i da imaš volju nešto kupiti, izgubiš ju. Barem je kod mene tako. No možete se cjenkati i tako drastično spustiti početnu cijenu. No, to ću opisati u slijedećem postu u kojem ću pisati o putovanju u Kapadokiju.

Zadnji dan našeg boravka u Turskoj proveli smo u centru Antalyje. Prije odlaska u centar posjetile smo tvornicu zlata i srebra, te tvornicu kože. Za zlato nismo imale novaca, ali smo si zato i Karla i ja kupile svaka po jedan srebrni prsten. Početna cijena je bila gotovo 150 eura po prstenu. Znači da bi 2 prstena zajedno koštala gotovo 300 eura. Mi niti smo imale te novce, niti smo ih bile spremne platit. No kako se Turci vole cjenkati, mi smo rekle da imamo 100 eura i da više ne možemo dati. Nakon nekoliko ponuđenih cijena iznad 100 eura koje smo odbili, mi smo kupile ta dva prstena za 100 eura. Mislim da im je to realna cijena. Oni sigurno dobro zarade i na toj cijeni, a mi imamo osjećaj kako smo profitirale. I tako su svi zadovoljni. I kupac i trgovac.

U tvornici kože vidjele smo zaista krasne jakne, ali su imale i krasne cijene, pa nismo ništa ni gledale. No na idućem putovanju sam kupila jaknu, no o tome više u idućem postu.

Sam centar Antalyje je raj za shopping lažnih brendiranih torbica i naravno da smo pazarile. Zapravo nas nikakve znamenitosti nisu zanimale, već smo se manijakalno bacile u potragu za torbicama. Nije ih bilo teško naći jer gotovo svaki dućan upravo to prodaje. Interesantan je princip kako dijele torbice po klasama, odnosno kako su graduirane po cijeni i kvaliteti. U uličnom dijelu lokala su najjeftinije torbice najlošije kvalitete. One nešto bolje kvalitete i više cijene su ili na katu ili u podrumu, a one top kvalitete, ali i top cijene (od 200, 300 eura pa na više) su u „tajnoj sobi“. „Tajna soba“ nalazi se iza ogledala. Cijela scena je kao iz nekog filma: trgovac gurne ruku iza ogledala, stisne neki gumbić, ogledalo se pomakne u stranu, a pred vama se ukaže soba prepuna torbica koje stvarno izgledaju kao originali. Mi smo se zadržale na onima srednje kvalitete i cijene. Naravno i tu se možete cjenkati. Mi smo torbice koje su koštale 55 eura kupile za 30. Sretne mi, sretan trgovac. Inače, u Hrvatsku se ne bi smjele unijeti takve torbice. Mogu vam ju uzeti na granici i napisati kaznu. Iako ne znam nikog tko je bio u Turskoj, a da se vratio bez barem jedne takve torbice, a i sigurna sam da 99% hrvatskih influencera nose takvu robu. Možda onu iz tajne sobe, ali to ju ne čini ništa legalnijom ili prihvatljivijom od ovih niže rangiranih. (nadam se da sada zbog ovog teksta neću dobit kaznu).

Što se hrane tiče, mi smo s obzirom da smo uzele sve izlete, imale i plaćen ručak svaki dan osim prvog i ovog zadnjeg koje smo provele u Antalyji. Hrana u prvom hotelu (koji je ujedno i zadnji hotel na ovoj turi) je bila zaista izuzetno loša, u ostalima je bila solidna. Nisu to bile neke delikatese, ali bilo je ukusno. Na ručkove su nas vodili u restorane s kojima imaju ugovore i tamo je hrana bila ukusna. Jedina zamjerka je što smo gotovo svaki dan imale piletinu sa roštilja, pa nam je nakon par dana već „curila na uši“. I dosta neobično je što uz piletinu s roštilja poslužuju suhu rižu. Riža je bila ukusna, nije bila raskuhana, ali mi smo navikli rižu jesti uz meso na saft, ne da sve bude suho. Što se začina tiče, meni ih je falilo. Očekivala sam da su jela turske kuhinje dosta začinjena, no za moj ukus falilo je svega, od soli na dalje. I smetalo me što u sve stavljaju mentu. Juha od paradajza s mentom, umak od jogurta s mentom….a ja stvarno ne volim mentu. S obzirom da smo dvije zadnje noći trebale večerati u hotelu gdje smo prvi dan bili jako razočarani hranom, otišle smo u obližnji shopping centar i tamo pojele jako ukusnu hranu za jako malo novaca. Jednom smo uzele dva puta pidem, što je nešto kao turska pizza u obliku lađe i 2 ajrana (to je mješavina čvrstog jogurta, soli i vode, pa ima okus kao slani tekući jogurt; meni jako ukusno i osvježavajuće) i to smo platili 20 kuna po osobi. Drugi put smo uzele lahmacun meni koji sastoji od dvije pogačice koje su kao nekakva kombinacija između pizze i tortilje premazana umakom od rajčice i posuta mljevenim mesom i zapečena, a jede se tako da se zarola poput tortilje. Još se može u nju dodati svježa rajčica i peršun. U taj meni je bila uključena i jedna kola, a dodatno smo uzele i opet 2 ajrana i ukupno nas je to koštalo 21 tursku liru. To je ekvivalent 10 i pol kuna. A stvarno smo se najele. Zadnji dan u Antalyji uzele smo njihov doner (to je ono što mi zovemo kebab) i to nije bilo tako jeftino. Jedan doner i jedan ajran platile smo 35 kuna. Meni je doner bio izvrstan jer je bio od janjetine, no Karli je bio užasan jer ne voli taj miris. U svakom slučaju, hrana koju smo jeli na ovoj turi nije nas oduševila, ali bila je prihvatljiva. Na turi kroz Kapadokiju je hrana bila daleko bolja.

Najbolju i najjeftiniju hranu pojele smo u shopping centru

No usprkos ne baš najboljoj hrani, Karli i meni je ovo putovanje bilo prekrasno, vidjeli smo jako puno interesantnih mjesta, posjetile nezaboravne lokacije, te provele kvalitetno vrijeme zajedno, a što se tiče omjera cijene i kvalitete, ovo putovanje je bilo i više nego isplativo, te ga definitivno preporučam svima. Ne morate kupit ni tepih, ni zlato ni jaknu.

Bolnica za kornjače na Iztuzu plaži u Turskoj i nekoliko zanimljivosti o ovim svima dragim bićima (naime još nikada nisam čula da je netko rekao da ne voli kornjače)

Istaknuto

Na plaži Iztuzu na Turskoj obali Sredozemnog mora pored ušća rijeka Dalyan nalazi se bolnica za kornjače vrste glavata želva (lat. Caretta caretta), a posjeta njoj je meni kao veterinaru bila naročito zanimljiva. Ime bolnice je DEKAMER što je skraćenica turske verzije Sea turtle research and rehabilitation centre, odnosno centar za proučavanje i rehabilitaciju morskih kornjača, a spada pod Sveučilište u Pamukkalama. Osnovana je 2008. godine upravo sa ciljem spašavanja i liječenja ozlijeđenih morskih kornjača, a opremljena je rendgenom, ultrazvukom, CT uređajem i operacijskom salom.

Dvije kopnene kornjače na ulaz u bolnicu za morske kornjače

Glavata želva je vrsta morskih kornjača koja nastanjuje Sredozemno more, a nalazimo ih i u Jadranu, te u priobalju suptropskih i tropskih dijelova Atlantskog, Tihog i Indijskog ocean. Najviše ih ima u Turskoj, Grčkoj i na Cipru. U kratko to je jedna jako zgodna i simpatična životinja koja spada u razred gmazova. S obzirom da se Iztuzu plaža nalazi na ušću rijeke Dalyan, kornjače ovdje ponekad možemo vidjeti i u rijeci. Iako su glavate želve morske kornjače, mogu preživjeti i u slatkoj vodi.

Njihov bezbrižan život koji se uglavnom sastoji od plivanja u moru, hranjenja meduzama i polaganja jaja, ugrožava u najvećoj mjeri čovjek. On svojim postupcima, najčešće nenamjerno, ali i nepromišljeno, uzrokuje ozljede ili smrt ovih simpatičnih životinja. Najčešće su ozljede, koje mogu biti i fatalne, uzrokovane udicama ili ribarskim mrežama, a vrlo često i propelerima čamaca. Kako su glavate želve strogo zaštićena vrsta, da bi se spriječile takve ozljede svi čamci koji plove tim područjem u Turskoj moraju imati zaštitu na propelerima. No veliki broj vlasnika čamaca se ne drži pravila, već od kolege ribara posudi zaštitu samo da bi prošao pregled, a onda nastavlja koristiti čamac bez nje. Propeleri nanose kornjačama vrlo često ozbiljne ozljede oklopa ili glave, a sve nađene ozlijeđene kornjače dovode se u ovu bolnicu. 40% ozljeda kornjačama nanesu ribari, 27% su nastale prirodnim putem, 19% su ozlijede uzrokovane od strane morskih plovila, a 14% ozljeda kornjačama su namjerno nanesene.

Prilikom našeg posjeta tamo je bilo pet korača koje su sve imale probleme sa zaranjanjem i održavanjem na dubini uzrokovane ozljedama glave. Kada kornjače ozdrave i budu ponovo sposobne za normalan samostalan život, puštaju ih u prirodu. Do tada kornjače borave pojedinačno u okruglim bazenima. Pored svakog bazena nalazi se povijest bolesti svake jedinke, kao i njeni podatci (datum nalaska, spol, procijenjena starost, težina), te ime. Svaka kornjača dobiva ime po osobi koja ju je pronašla i donijela u bolnicu ili ime koje ta osoba odabere. U bolnici o kornjačama brine kvalificirano osoblje, pretežno doktori veterinarske medicine i veterinarski tehničari, a pomažu im i studenti veterine.

S obzirom da kornjače legu jaja na Iztuzu plaži između svibnja i srpnja i zakopavaju ih u pijesak, izuzetno je važno ograditi prostore gdje su jaja položena i na taj način ih zaštiti od oštećenja s obzirom da tada započinje i sezona kupanja na toj plaži, pa je velika šansa da će ljudi, ne znajući gdje se nalaze, jaja zgnječiti hodajući po pijesku ili postavljanjem ručnika ili ležaljki na pijesak kojim su prekrivena. Tu na scenu stupaju studenti veterine koji traže mjesta gdje su jaja zakopana i zaštićuju ih metalnim stošcima nalik na kavez.

Prikaz jaja ukopanih u pijesak i zaštićenih metalnim “kavezom”

Jaja se inkubiraju u pijesku dva mjeseca, te se između srpnja i rujna male kornjačice legu i odlaze na za njih jako dugačko i zahtjevno putovanje prema moru. Na tom putu su u opasnosti od grabežljivaca kao to su ptice kojima su one lak plijen, a nepovoljno za njih je i svjetlosno zagađenje koje ih ometa u orijentaciji i otežava njihovo snalaženje. Svake godine oko 300 kornjača položi jaja na ovoj plaži. Najviše gnijezda je nađeno 2016. godine, čak 658. Na žalost samo jedna od 1000 kornjača doživi potpunu zrelost.

Prikaz novoizleženih kornjačica na putu do mora

Spas jedne ozlijeđene kornjače omogućuje da na svijet dođe 1000 malih kornjačica kroz 25 do 30 godina jer toliko potomaka će ta kornjača tijekom svog života imati.

Za kraj malo zanimljivosti o morskim kornjačama:

Morska kornjača će položiti jaja na istoj plaži na kojoj se i ona izlegla. Instinktivno se vraćaju baš na tu plažu.
Glavata želva (Caretta caretta) je mesojed i može zaroniti na 200 metara dubine, dok je njena rođakinja zelena želva (Chelonia mydas) biljojed i može zaroniti na 20 do 50 metara.
Gavate želve polažu jaja u rupe u pijesku na dubini od 50 do 60 centimetara, a zelene želve na dubini od 90 do 100 centimetara. Svaka jedinka položi od 50 do 100 jaja koja su veličine ping pong loptice. Period inkubacije je 45 do 60 dana.
Glavate želve se hrane meduzama. Ponekad zamjene odbačenu plastičnu vrećicu za meduzu i pojedu je što može biti fatalno.
Spol morskih kornjača određuje temperatura na kojoj se inkubiraju jaja. Ako su temperature prilikom inkubacije više (32˚C) izleći će se ženke, a ako su niže (26˚C) izleći će se mužjaci.
Kornjače se vračaju na plažu na kojoj su se izlegle svake 2 do 3 godine i polažu jaja u 3 do 5 gnijezda. Razmak između polaganja jaja u pojedino gnijezdo je 15-ak dana.
Morske kornjače spolno sazrijevaju u dobi od 25 do 30 godina. Samo 3 do 5 kornjača od njih 1000 će preživjeti do potpuno odrasle dobi.
Morske kornjače nemaju zube, ali imaju izuzetno snažnu čeljust i nepce u obliku pile. One trgaju i gnječe hranu čije čestice u određenoj količini ispadaju iz njihovih usta, te na taj način stvaraju male komadiće hrane kojima se hrane i druge životinje.
Novoizležene kornjačice se orijentiraju prema mjesečevu odsjaju na površini mora, no ukoliko postoji umjetni izvor svjetlosti koja dolazi sa pozadine plaže, one budu dezorijentirane, te se počnu kretati u pogrešnom smjeru i na kraju umiru.
Morske kornjače su „ekotransformeri“. Jedu i žive u moru, ali izlaze na kopno polagati jaja.

Volite životinje i budite dobri prema njima, jer da nema životinja ne bi bilo ni nas. Ovisimo jedni o drugima puno više nego je većina ljudi svjesna.

Ostatci sela Dolova, najzelenijeg sela na svijetu

Istaknuto

Već desetak godina, od kad sam prvi put sa svojim sadašnjim mužem bila na Krku i vidjela tablu sa natpisom „Ostaci sela Dolova“ želi vidjeti to napušteno selo. No iako smo u tom vremenskom periodu na Krku bili nebrojeno puta, nikad smo stali i otišli do njega, pa mi je isto postalo svojevrsna opsesija. Užasno sam željela vidjeti selo Dolovo, odnosno njegove ostatke. Nisam imala nikakvu predodžbu o njihovom izgledu i namjerno nisam htjela pregledati slike s interneta. Željela sam ih vidjeti uživo iako zapravo ne znam zašto me to toliko zainteresiralo. Ali je.

Moja sretna faca jer sam konačno u Dolovu

Krajem lipnja otišli smo na 3 dana na Krk i odlučila sam da se ovaj put ne vraćam doma bez da sam vidjela Dolovo. I vidjela sam ga. Barem ono što je od njega ostalo. Ostatke sela Dolova.

Do samog sela vodi put kroz šumu pa vas ne prži sunce ni po najtoplijem danu. Šetnja je lagana i ne preduga.

Dolovo je dobilo ime prema dolu u kojem je smješteno. Nalazi se između sela Kras i Gostinjac i službeno od 1981. godine nema niti jednog stanovnika.

Iako je označeno gdje se nalazi, u prvi mah nismo ni primijetili da smo došli do sela jer ga je gotovo cijelog prekrila vegetacija i djeluje prilično sablasno. Naročito uz zvuk nekih ptica koje su meni zvučale kao vrane. Zidovi nekoliko kuća još stoje iako su većinom sakriveni zelenilom biljaka, no krovova više nema. U kuće se nisam usudila ulaziti jer nisam sigurna da bi podovi, tamo gdje se ih još ima, izdržali moju težinu. Sve djeluje nekako nestvarno, zeleno, kao iz neke morbidne bajke, a s druge strane jako tužno. Naročito me je rastužila zaboravljena mala starinska ženska cipelica koja je preživjela možda i duže od osobe koja ju je davno nosila. Uvijek kada vidim takve stare napuštene kuće pokušam zamisliti ljude koji su tu živjeli, njihove životne priče. U tim sada ruševnim kućama nekoć su živjeli ljudi. Tu su se rađali, tu su umirali, voljeli se, svađali se, mirili se. Zamišljam ih oko stola kako jedu domaći kruh pečen ispod peke, ovčji ili kozji sir i piju crno vino. Žene u ti mojim predodžbama uvijek imaju crne marame i pregače, a muškarci bijele platnene košulje i brkove. Ne znam zašto ih tako zamišljam, ali za mene su oni upravo tako izgledali.

Cijelo vrijeme sam imala neki čudan osjećaj nelagode, kao da smo negdje gdje zapravo ne bi trebali biti i kao remetimo nečiji spokoj. Spokoj napuštenog sela i duhova njegovih stanovnika. Možda sam malo previše razmišljala o tome pa od tuda taj osjećaj, ali stvarno sam se neobično osjećala.

Sve sam pokušala slikati, ali na slikama se kuće zarasle biljem još slabije vide nego u realnosti, no ako se potrudite, možete vidjeti prozore između grana i zidove iza bršljana.

Ovo su kuće obrasle biljkama. ni u realnosti se ne vide ništa bolje. Tek se naziru između zelenila.

Ovaj izlet me pomalo rastužio, ali željela sam saznati više o Dolovu i njegovim stanovnicima, pa sam potražila više o njemu na internetu. U nastavku slijedi par zanimljivosti koje sam pročitala.

1790. godine zajedno sa obližnjim Gostinjcem imalo je 128 stanovnika. 1880. u Dolovu je živjelo 30 stanovnika, a 1900. 22 stanovnika. 1910. broj stanovnika se gotovo utrostručio i tada je tamo živjelo 53 žitelja. No broj stanovnika je opet pao, te je 1921. tamo živjelo samo 14 osoba. 1931. godine ima 15 stanovnika, 1948. 9, 1961. 6, a prema popisu stanovništva iz 1971. samo 4 stanovnika. to je i zadnji popis stanovništva na kojem je u Dolovu još bilo ljudi. Na popisu stanovništva iz 1981. u Dolovu više nitko nije živio.

Stanovnici Dolova su navodno bili siromašni, ali veseli ljudi koji su se bavili poljoprivredom jer je tamo zemlja plodna. Djevojke iz Dolova slovile su kao prave ljepotice. Život tamo je bio težak, a ljudi su često stradavali od ugriza poskoka kojih tamo ima izuzetno puno.

Posljednji stanovnik Dolova bio je stanoviti Frane. Iako je ostao sam u selu, odbijao ga je napustiti. No jedan dan ugrizla ga je zmija, te ga je jedva spasio doktor iz Krasa davši mu protuotrov, te je po oporavku Frane nastavio živjeti u Krasu. No često je odlazio u Dolovo. Tako je jedan put otišao i više se nije vratio. Našli su ga u njegovoj kući naslonjenog na zid, a pred njega je bio njegov pas.

Dolovo je napušteno jer su ga zaobišle sve blagodati modernog doba. U njega nikada nisu uvedene struja ni voda, pa su stanovnici odlazili u mjesta u kojima su one bile dostupne. Pristup selu nikada nije omogućen autom, pa se do tamo moglo samo pješice ili konjem i magarcem. Nisu imali ni turističkog potencijala, pa se ljudski život tamo ugasio i preselio negdje drugdje, a Dolovo su zaposjele biljke. Sada je to vjerojatno najzelenije selo na svijetu.

Svetvinčenat i Bale, te gdje smo fino jeli, osim u Plodinama – Istra vol. 5

Istaknuto

Od zanimljivih mjesta koje smo vidjeli i posjetili, navest ću još Svetvinčenat i Bale, no u Istri ima još puno predivnih i interesantnih lokacija koje nismo ovaj put uspjeli posjetiti.

Svetvinčenat

U Svetvinčenat smo svratili slučajno, uz put do Bala, jer smo vidjeli znak sa imenom mjesta. U sjećanju mi je zazvonilo da sam negdje čula da je jako lijep gradić koji se isplati posjetiti, iako nam odlazak tamo nije bio prvotnom planu. Gradić je stvarno lijep, a ovdje, osim već toliko puta spomenutih tipično istarskih crkvice i bunara, tamo se nalazi i veliki lijepi očuvani kaštel koji se nalazi na renesansnom trgu „Placa“ (na kojem je i bunar, naravno). Kaštel Morosini – Grimani je simbol samog mjesta i jedna od najvažnijih utvrda mletačke voske u Atari. Prva tvrđava sagrađena je još početkom 13. stoljeća, no obnovljen je 1485. Saniran je 1907. godine, a temeljito obnovljen 1933. U kaštel možete ući i razgledati ga iznutra uz kupnju ulaznice po cijeni od 50 kuna. Na ulazu možete vidjeti i mladića obučenog u srednjevjekovnu odoru kako maše vjerojatno također srednjovjekovnim mačem izvodeći neki neobičan ritual nalik plesu. Ne znam ima li to zaista neko povijesno značenje ili je namijenjeno samo prihvaćenju turista, no zgodno je za vidjeti. Alan se naravno s njim upustio u razgovor o mačevima i srednjevjekovnom oružju, pri čemu nas je on pokušao nagovorit da kupimo kartu i razgledamo kaštel. No kako smo bili sa psima to nije bila opcija, ali kaštel je lijep i izvana. Oko kaštela ima nekoliko ugostiteljskih objekata, pa možete jesti ili piti kavu s pogledom na kaštel.

Bale / Valle

O Balama sam čitala na internetu i bile su opisane kao nešto što obavezno morate vidjeti dok ste u Istri jer su jedan od najljepših gradova. I zaista jesu.

Gradić opasan bedemima prvi put se spominje još 965. godine kao Castrum Valis, odnosno Valle. Bedeme i danas možete vidjeti, kao i gradsku vijećnicu sa lođom iz 14. stoljeća na kojoj je, za našeg posjeta, bilo raspjevani mletački kralj sa svojom svitom. Ne znam povodom čega je kralj pjevao i što su slavili, no bilo je zanimljivo za vidjeti i poslušati.

Bedemi i gradska vijećnica sa raspjevanim kraljem

Naravno i ovdje imate trg sa crkvom, tornjem i bunarom gdje je jedna baka prodavala ručno rađene suvenire. Kako sam ja slaba na bake, kupili smo heklanog anđela kojeg smo stavili među našu kolekciju krunica u autu (da, mi smo jedni od tih ljudi) i bubamaru koja je zapravo ofarbani kamen s natpisom Bale / Valle. Mi volimo kupovati te sakupljače prašine i svi nam imaju sentimentalnu vrijednost. A bakini suveniri nisu bili skupi, pa smo sretni da je nešto i ona zaradila.

Što me najviše oduševilo u Balama je kafić / restoran / hostel „Kamene priče“. To je toliko slatko uređeno i toliko se dobro uklopilo u mjesto kojem daje dodatni šarm, da ako vas put nanese u Bale obavezno morate tamo popiti kavu. Koja je, btw, izvanredna.

A sad malo o papanju……

Cijelo vrijeme našeg boravka u Istri hranili smo se u Plodinama u Žminju. Ne zato što smo škrti, iako pomalo i jesmo (mora čovjek priznati svoje mane), nego zato jer smo odlazili ujutro i vračali se navečer i bili smo već stvarno umorni i nije nam bilo do restorana. Isprobali smo valjda sve postojeće juhe iz vrećice i svu gotovu hranu koja je ostala iz 19 sati. Tako smo i otkri da je u to doba sva gotova hrana 50% jeftinija. Gospođa koja radi u tom sektoru već nas je znala jer smo 9 dana samo mi i bauštelci tada kupovali svoj ručak / večeru. Kad bi dolazili već nas je pozivala na svoj dio pulta vičući: „Dođite sve je na 50 posto!“. Ne možemo reći da nam to nije pasalo. Mislim to što je sve bilo za 50 % sniženo. Zamolim ja tako jednu ribu i jedan zagrebački, kaže meni gospođa: „Ma uzmite 2 ribe, to vam je 5 kn.“ Odmah am uzela dvije ribe, tri zagrebačka i sve preostale račiće. Što se pokazalo dobrim jer smo jednom zakasnili i bauštelci su nam sve pojeli, ali ostalo je doma u frižideru od prethodnog dana pa nismo bilo gladni. Inače stvarno moram pohvaliti osoblje tih Plodina. Nakon što smo dva puta bili tamo, ponašali su se kao da se poznajemo godinama i pomogli su nam kad smo pronašli Žminjka. Tražili smo tada kutiju u koju bismo ga smjestili, pa su ljubazne djelatnice donijele nekoliko kutija da izaberemo koja je najbolja, čak su jednu samo za nas ispraznile od artikala koji su upravo stigli, a jedna prodavačica nam se i zahvalila što brinemo o napuštenim životinjama. Mislim da je to jako lijepo.

Konoba Vela vrata u Beramu

Što se restorana tiče dobila sam preporuku od Karline prijateljice Nikoline, inače Puljanke, za konobu Vela vrata u Beramu, malom mjestu na brdašcu nedaleko Pazina. Konoba je izuzetno posječena i jedva smo uhvatili slobodni stol. Nije ni čudno jer je hrana stvarno izvrsna, iako ja baš nisam nešto objektivna za hranu jer je meni više, manje sve jako fino. No i Alanu je bilo odlično, a on nije takva kanta za smeće kao ja. Ja sam htjela jesti tartufe jer ne možeš otići u Istru, a ne jesti tartufe, pa sam naručila fuže s tartufima, a Alan njoke sa boškarinom (Alan voli govedinu, a ako smo u Istri onda neka je istarsko govedo). Malo je reći da je oboje bilo fenomenalno. Ja sam svoje progutala u par minuta. Došlo mi je da uzmem tanjur i poližem ga kao pas, ali ja sam ipak jedna kulturna dama u određenim godinama, pa sam se suzdržala od te egzibicije (da sam bila doma, bome bi ga polizala). Za desert sam naručila tortu od čokolade, maslinovog ulja, meda i tartufa. Kombinacija za koju nikad nisam čula i jako me je zanimalo kako se tartuf uklapaju u desert. Dakle, to je bilo nešto savršeno. I sad mi se sline cijede u usta kad se sjetim tog okusa. To je toliko fino da sam zatvorila oči dok sam jela da me ništa ne dekoncentrira u uživanju. Okus se riječima ne može opisati (ili ja nisam dovoljno elokventna) iako izgled same torte nije baš spektakularan pa bi vas mogao zavarati. Alan je uzeo cheesecake koji je isto bio jako fin, no ne može se usporediti sa tortom.

Cijene su prihvatljive, mi smo ovo gore navedeno, dva pića, dva likera i dvije kave platili 305 kuna i mislim da vrijedi svake kune.

Konoba Doma

Konoba Doma smjestila se u Kranjcima kod Svetog Petra u Šumi. To je bitno naglasiti jer u Istri postoje još jedni Kranjci, ali oni su desecima kilometara udaljeni od ovih Kranjaca, pa ako se uputite u ovu konobu, nemojte otići u druge Kranjce.

O ovoj konobi sam čitala na nekom portalu, a i dobila sam preporuku od jedne prijateljice, pa sam ju baš htjela posjetiti. Ona je zanimljiva jer je tu baš sve domaće. Meni se bazira na jelima od svinjetine i piletine koje vlasnici sami uzgajaju. Čak sami uzgajaju i stočnu hranu. Svo povrće je sa njihovih polja, čak i divlje šparoge beru na svom imanju.

Ugostila nas je vlasnica, jako simpatična mlada ženica koja se izuzetno trudi oko svojih gostiju. Hrana je stvarno odlična, a cijene su više nego povojne, tako da prema našem iskustvu fama oko skupe Istre je potpuno neosnovana. Mi smo ovdje dva predjela, dva glavna jela od mesa s prilogom u toliko obilnim količinama da sam ja, koja mogu pojesti čuda, svoj ostatak spremila za doma, dva deserta (semifredo od divljih šparoga), dva pića, dvije kave i domaću kobasicu koju sam kupila da ponesem u Zagreb, platili ukupno 280 kuna.

Tako da i Konoba Vela vrata i Konoba Doma imaju moje preporuke ako ste u tom dijelu Istre. Sigurna sam da nećete požaliti odlazak ni u jednu ni u drugu.

Važno je kad već pišem o restoranima napomenuti da u Istri oni ne rade ponedjeljkom. Ni u sezoni ni van nje. Samo Konoba Doma radi ponedjeljkom, ali ona ne radi utorkom. Mislim da je to dosta korisna informacija.

Također želim napomenuti da gdje god smo došli sa psima, oni su dobili svoju zdjelicu vode bez da smo to uopće tražili i nijednom nam nitko nije ništa prigovorio glede njih niti nas mrko gledao. Za plaže ne znam kave su i gdje su jer nije bilo još vrijeme za kupanje, ali sigurna sam da ih ima. Istra je dosta pet friendly lokacija.

Sa našim posjetom Konobi Doma završavam ovu podužu seriju postova o Istri i žalim što je to naše putovanje završilo. Naravno da nismo posjetili sve što sam planirala, a za neka mjesta sam tek po povratku saznala, tako da ćemo morati ovo ponovit u nekoj skorijoj budućnosti. I onda će ova se i ova saga u vidu blog postova nastaviti.

Zip line Pazinska jama, Hum – najmanji grad na svijetu i Kotli – Istra vol. 4

Istaknuto

Zip line Pazinska jama

Da ne mislite da smo samo kao penzići šetali i razgledavali, petog dana začinili smo naše putovanje sa dozom adrenalina i otišli na zip line Pazinska jama. Ja obožavam takve stvari. Alan obožava mene, pa se pravi da ih i on voli. Ali stoički ih podnese.

Cijena ovog zip linea je 140 kuna po osobi i to nam je bilo prihvatljivo. Kad smo bili na Krku i tamo sam našla super zip line sa 8 staza, ali koštao je 390 kuna po osobi, a to nam je bilo ipak malo previše i bilo smo škrti dati te novce, ali ja već više od mjesec dana razmišljam o otme i planiram nam to priuštit do kraja ljeta. Nadam se da će mi se taj plan i ostvarit.

Ovaj zip line sastoji se od 2 staze / linije (nisam sigurna kako se to zove). Spuštate se s jedne stane kanjona dubokog 100 metara na drugu i vozite se iznad pazinske jame i rijeke Pazinčice. S drugom linijom idete nazad na stranu sa koje ste i krenuli. Prva staza duga je 220 metara, a druga 280 metara. U većini slučajeva vozite se brzinom od 50 km/h a maksimalno možete dostići brzinu od 100 km/h. U pravilu vožnja traje 20-ak sekundi. Šteta jer je stvarno super. Imate 2 vodiča, jedan vas ispraća, a drugi dočekuje na suprotnoj strani. Prilikom vožnje možete na dnu kanjona vidjeti i ulaz u Pazinsku jamu i rijeku, no u prvoj vožnji me vjetar okrenuo u suprotnu stranu, pa sam bila zaokupljena mahanjem Alanu koji je išao poslije mene, te sam zaboravila gledati dolje. U povratku sam se sjetila gledati dolje, no vidjela sam samo rijeku, a ulaz u jamu nisam uspjela naći. Osjećaj kad se vozite iznad rog kanjona je neopisivo dobar. Ja nisam osjetila preveliki nalet adrenalina jer me nje bio strah, ali je bio stvarno veliki užitak. Kad smo bili na zip line „Pazi medo“ u Rudopolju, tu me je baš oprao adrenalin jer se tamo voziš ležeći na trbuhu sa rukama na leđima. Ovdje ste u uspravnom položaju i zapravo sjedite na remenima koji vam idu oko nogu i stražnjice. Zapravo je osjećaj sličan vožnji na skijaškoj sjedežnici samo bez sjedalice. No ja bi se mogla cijeli dan voziti simo tamo tim zip lineom. Vodiči su super simpatični i stvarno se odlično zabavite. Vrijedi svaku plaćenu kunu. Ako ste u blizini, obavezno posjetite. Odite i ako se bojite. Kad krenete više vas neće biti strah, samo ćete neopisivo uživati. Meni sad još predstoji da negdje letim balonom i da skočim s padobranom, ali sa instruktorom. To su mi velike želje. Bungee jumping mi nije privlačan jer visiš na glavu, ali probala bi onu veliku ljuljačku na kojoj si okrenut s glavom gore. Mislim da je i to nevjerojatan užitak. Moram samo nagovorit Alana da ide samnom. Ništa nije tako dobro kad si sam. Sve je ljepše u paru.

Hum – najmanji gradić na svijetu

Nakon zip linea imali preostao nam je još veliki dio dana koji je trebao najbolje iskoristiti, pa smo tada odlučili skoknuti do Huma i vidjeti Kotle. To ne bi bio nikakav problem da cesta do tamo nije raskopana i treba se ići obilaznim putem, no putokazi su dosta konfuzni, pa smo mi završili vozeći se gradilištem, po šljuku i između bagera mašući radnicima očito naviklim na zalutale putnike. Hvala Bogu na našem džipu iz antičkog doba koji može sve izdržati.

Da biste parkirali auto ispred Huma, plačete 10 kn. Sasvim fer i korektno jer se radi o stvarno malom gradiću sa jednom konobom i ako niste spremni patiti ručak ili kupiti suvenir, nećete potrošit ništa. A tu turističku atrakciju treba održavati da bi i dalje bila atrakcija. I van Hrvatske se svaki kamen naplaćuje, pa je u redu da se i tu nešto plati.

Hum je zaista mali. Ima svega 20-ak stanovnika, zidine, 2 ulice i 3 reda kuća. Prema legendi, kada su divovi gradili okolne gradove kao što je Motovun, ostalo im je kamenja, pa su od njih napravili Hum. Navodno iz Huma potiče biska, rakija s imelom, koju možete kupiti u malim dućančićima, suvenirnicama kojih, za tako mali gradić, ima puno. Sve je jako slatko, slikovito, imate osjećaj kao da ste došli u selo hobita iz neke filmske bajke.

Spada u jedan od gradića iz kojih će vam biti žao otići.

Kotli

Koti su jako blizu Huma, pa je šteta da ih ne obiđete kada ste već u tom dijelu Istre. Nas je zanimalo da vidimo kotlaste udubine u rijeci Mirni u kojima se za toplog vremena ljudi kupaju, no samo selo nismo obilazili. Priroda je ovdje zaista prekrasna. Inače Kotli su dio staze 7 slapova koju sam jako željela obići. No Lino nam se prehladio i imao začepljen nosić pa smo zbog toga odustali od te staze jer je duga više od 17 kilometara, a Alan je smatrao da je to previše za Lina u tom stanju. Ja mislim da je to previše za Alana u bilo kojem stanju, pa mu je ovo došlo kao savršen izgovor. No ja ne odustajem od staze 7 slapova i planiram ju u skorijoj budućnosti prehodati. Ionako mislim da se u Kotlima nalazi još puno više predivnih prizora koje mi nismo vidjeli.

Kišni dan u Žminju donio nam je Žminjka, a posjetili smo i Sveti Petar u Šumi, Višnjan, Motovun i Oprtalj – Istra vol. 3

Istaknuto

Trećeg dana našeg boravka u predivnoj Istri (srce me boli dok ovo pišem, želim nazad) bilo je ružno vrijeme. Gotovo cijeli dan padala je kiša i puhao vjetar, te je bilo dosta hladno, oko 8, 9 stupnjeva. Kako baš nismo ni ponijeli toplu odjeću, a nema se ni gdje ići po takvom vremenu, proveli smo čitavo prijepodne i polovicu popodneva u našoj kućici buljeći svako u svoj mobitel. Kad je kiša malo oslabila odlučili smo prošetati po Žminju da vidimo i mjesto gdje smo bili smješteni, da ne ispadne da smo bili u Žminju, a da ga uopće nismo doživjeli.

Žminj i Žmijko

U Žminju nemate baš puno toga za vidjeti. To je malo tipično istarsko mjesto crkvicom i bunarom (imam hrpu slika bunara iz raznih istarskih mjesta). Čula sam naknadno da se tamo svake godine održava festival harmonika i da je to super za vidjeti i čuti, ali mi nismo bili tamo u doba tog festivala. Žminj, kao i sva ostala istarska mjesta obiluje kapelicama i raspelima koje smo razgledavali i pored većine se i pomolili.

I tako pored jedne kapelice u svojoj molitvi zamolila sam dragog Boga, između ostalog, da Alanu i meni, iako smo stari, podari jednu bebu. Prekrižili smo se i krenuli prema raspelu. Na pola puta začuli smo zvuk koji sam ja ignorirala misleći da je ptica, no Alan je stao te me upitao čujem li malu mačku kako mijauče. Pratili smo zvuk i u žbunju u rupi pored ceste našli smo bebu. Mačju bebu. Vidjeli smo samo dva velika oka i presatku njuškicu kako vire iz zelenila. Naravno da mi nismo mogli samo proći jer volimo životinje, a i kakvi bismo mi bili ljudi i vjernici koji nakon to su se pomolili Bogu ostave malo i bespomoćno biće na kiši i hladnoći prepušteno velikom i često okrutnom svijetu. U tom trenutku je započeo naš životni puta sa Žminjkom (ime je dobio po svom rodnom mjestu da ne zaboravi od kud je potekao). Poanta ove priče je da kad molite Boga za nešto, točno specificirajte što želite. Jer ja nisam baš ovakvu bebu imala na umu. No mi nismo nezahvalni. Smatramo Žminjka Božjim darom koji je sada od Istrijana postao Purger i član naše male dvonožno – četveronožne obitelji koja više i nije tako mala.

Idući dan se vrijeme popravilo, te smo ponovo krenuli u obilazak istarskih gradića.

Sveti Petar u Šumi

Kroz Sveti Petar u Šumi smo prošli gotovo svaki dan jer je blizu Žminja i kroz njega vodi cesta kojom smo se često vozili. U njemu se nalazi prekrasan benediktinski samostan koji smo nažalost vidjeli samo na slikama jer smo zbog pasa dosta ograničeni u kretanju, i velika i lijepa pavlinska crkva u koju nismo mogli ući jer je bila zatvorena, a nismo došli u vrijeme mise. Crkve inače možemo razgledavati usprkos tome što smo sa psima jer ulazimo naizmjenice. To su ograničenja i žrtve koje mi psetari moramo prihvatiti i to je u redu. Prilagodimo se.

Višnjan

Sam Višnjan je zgodan mali tipično istarski gradić kojeg možete obići u 10-ak minuta. Tu možete vidjeti gradska vrata ukrašena venecijanskim lavom iz 1517. godine. Iza vrata nalazi se gradski trg sa crkvom Kvirika i Julite iz 19.stoljeća, zvonik visok 27 metara i bunar. Trg je djelomično opasan zidinama iz 13-og i 14-og stoljeća. Ako se od tamo zagledate u daljinu vidjet ćete more.

Motovun

Motovun je jedno od najljepših mjesta u Istri i obavezno ga posjetite ako ste u prilici. Mi smo ga već posjetili, no morali smo se vratiti jer Motovun vam nikada ne može dosaditi.

Za Motovun se vežu broje legende, a obiluje povijesnim i kulturnim znamenitostima.

Nalazi se a brdu, opasan zidinama, u čijem podnožju teče rijeka Mirna. Prema legendi Mirnom su plovili Jason i Argonauti, a Istra je obilovala divovima koji su bili radna snaga zlim patuljcima. Iz Motovuna potječe i Veli Jože, lik iz romana Vladimira Nazora, div koji se borio za svoju slobodu i slobodu drugih divova, no patuljci su bili mudriji i izazvali razdor među divovima, potkupili ih vinom i zlatom, te ih ponovo sve porobili, osim Velog Jože koji je ostao u planinama čekajući bolje dane.

Nađeni su tragovi koji ukazuju da je na području Motovuna bilo naselje još između 3 500-te i 2 200-te godine prije Krista, a Motovun se prvi put spominje u spisima iz 804. godine. Tokom svoje povijesti bio je pod vlašću Germana i Akvilejskog patrijarha, a 1278.godine potpada pod vlast Venecije pod kojoj ostaje sve do 1797. godine kada postaje dio Austro – Ugarske Monarhije.

Pri ulasku u Motovun prolazite kroz kulu koja se još naziva i Nova vrata, a povezana je sa komunalnom palačom i preko nje sa zidinama citadele. Iznad vrata grada postoje otvor kroz koje su nekadašnji stanovnici osvajače gađali kamenjem i teškim predmetima, te ih polijevali uzavrelom vodom i uljem.

Kada prođete kroz Nova vrata dolazite do Trga Josefa Ressela gdje je smještena je lođa, a u kojoj je povremeno zasjedalo gradsko vijeće, sudci donosili presude, a također je služila i kao promenada. Danas se tamo slikaju turisti, a kad nema turista, u lođi uživaju gradske mačke.

Logia sa gradskim mačkama (slika je iz 2017. Ovaj put nisam tu slikala mačke. Neobično za mene.)

S donjeg trga, odnosno Trga Josefa Ressela prolazite kroz glavna gradska vrata i ulazite u citadelu, najstariji dio grada, i dolazite na „gornji trg“ i do hotela Kaštel smještenog u palači Polesini iz 18. stoljeća. Na terasi hotela Kaštel popili smo kavu. Sam hotel je prekrasan (barem onaj dio koji smo vidjeli kad smo išli na wc), a nije ni pretjerano skup, koliko sam vidjela na Bookingu. Nije jeftin, ja obično tražim jeftinije, ali nisu ni neke sulude cifre u pitanju. No kava je odlična, usluga vrhunska, a ambijent apsolutno divan. Sjedili smo tamo više od sat vremena.

Kava na terasi hotela Kaštel koji se nalazi u palači Polesini

Središnja crkva je Župna crkva Sv. Stjepana čiji zvonik je visok 27 metara, a izgrađen je u 13. stoljeću i prvobitno je bo kula i osmatračnica. Ispred crkve nalazi se, naravno bunar. I nije jedini u neposrednoj blizini. Kada šećete zidinama i tamo se nalazi bunar. Ne sjećam se da li sam još koji vidjela, ali sigurna sam da ovo nisu jedini.

Kada šećete zidinama, osim prekrasnog krajolika zamijetit ćete i veliki broj glasnih pasa u kavezima koji se nalaze s unutrašnje strane zidina gdje su kuće. Pretpostavljam da s radi o tartufarima. Meni ih je bilo nekako žao iako sam svjesna da ne gledaju svi na pse kao mi. Njima vjerojatno nije toliko loše kao što mi mislimo i vjerojatno vole raditi svoj posao i s veseljem traže tartufe. Barem se nadam da je tako.

Kada idete u Motovun, planirajte nekoliko sati za uživanje u njemu. Šteta je na brzinu kroz njega protrčati. Zaista imate što za vidjeti i sigurna sam da će vam se svidjeti.

Oprtalj

Oprtalj (ili talijanski Portole) nalazi se na brežuljku nedaleko od Motovuna, no cesta koja vodi do njega je vijugava i ide uzbrdo, pa ćete imati osjećaj da se vozite puno duže nego tih 9 kilometara kako piše na putokazu.

To je mali slikoviti gradić u koji ulazite kroz gradska vrata ispred kojih se nalazi venecijanska lođa sa lapidarijem za koju sam bila sigurna da sam ju slikala, ali ispada da sam bila u zabludi, pa nemam njenu sliku.

Pored gradskih vrata nalazi se stabla s natpisom „Step into the past“ i zaista kada prođete kroz njih imate osjećaj da ste zakoračili u prošlost. Mali šareni trg je bajkovito uređen, pa ako ste ljubitelj Instagrama, tamo ćete napraviti fenomenalne slike. Ima kutak posvećen Tintilinićima, tamo možete vidjeti i kupiti umjetničke slike, izložen je stari štednjak, amfore… zapravo ga je teško riječima opisati da biste dobili stvarnu sliku. Zato prilažem fotografije koje govore više od riječi. Naravno i tu je crkva i zvonik.

Gradska vrata uz koja je tabla sa natpisom “Step into the past”

Na ulazu u Oprtalj možete se napojiti i najest u Konobi Oprtalj gdje smo mi popili kavu, a s čije terase se pruža predivan pogled na vinograde na padinama brežuljka na kojem je Oprtalj smješten. Odmah pored je i vinarija Kozlović gdje se vinoljupci mogu prepustiti svojim užitcima. Mi ne spadamo u tu kategoriju, pa smo vinariju preskočili.

Taj dan planirali smo posjetiti i Grožnjan koji je prekrasan gradić, no kako nas je doma čekao Žminjko s početka ovog posta, a u Grožnjanu smo već bili, ovaj put smo ga na žalost preskočili i žao mi je zbog toga. Ali prilažem pokoju staru fotografiju da vidite zašto žalim što ga nismo ponovo obišli.