Uvala Zavratnica

Uvala Zavratnica je jedno od najdražih mi i najljepših mjesta u Hrvatskoj. Nalazi se pored Jablanca nedaleko Senja pa je odlična destinacija i za jednodnevni izlet iz Zagreba. Ona predstavlja „zaštićeni krajobraz“ i dio je Parka prirode Velebit.

Često se uvalu Zavratnicu naziva fjordom iako ona zapravo to nije, no izgleda poput fjorda jer je sa dugačka 900 metara i sa svih strana okružena visokim stijenama. Navodno je nastala 615 godine uslijed potresa zbog kojeg su potonula i 3 rimska grada. Mi potopljene rimske gradove nismo vidjeli, ali smo vidjeli potopljeni njemački ratni brod.

Već na samom ulazu u Zavratnicu, nedaleko od kućice za kupovinu ulaznica (ulaz se ne naplaćuje tijekom čitave godine; mi smo jednom bili u svibnju i tada smo platili ulaz, mislim da je sada cijena 5 eura, i u ožujku kada se nije naplaćivalo) u moru uz samu obalu nalazi se potopljeni njemački ratni brod iz 2 svjetskog rata. Kako je Zavratnica jako uvučena i okružena visokim i strmim stijenama, a ulaz je uzak i s morske strane ne toliko primjetan i ne daje naslutiti da se iza nalazi dugačka uvala, bila je odlično sklonište njemačkim ratnim brodovima. Tijekom 1944. godine u Zavratnici i Jablancu bio je smješten veliki broj njemačkih ratnih brodova, pa su i bombardiranja britanskih trupa bila česta. Prilikom jednog bombardiranja stradao je ovaj brod. Interesantno je da se radi o jedinom preostalom primjerku tog tipa broda iako ih je ukupno proizvedeno 400. Iako je očuvana je samo njegova čelična konstrukcija i to pod morem, može se dobiti jako dobra predodžba kako je brod nekoć izgledao.

„Siebel ferry“ je bio desantna dvotrupna brodica koja je nastala povezivanjem dvaju pontona čeličnom platformom, odnosno nešto kao katamaran. Dizajnirao ga je pukovnik Fritz Siebel u sklopu operacije „Morski lav“ po kojem je brod i dobio ime. Brod je služio za transport, kao topovnjača i minopolagač, a zbog svoje jedinstvene konstrukcije bio je izrazito čvrst.

No nije zbog broda Zavratnica toliko posebna iako i on pridonosi njezinim čarima.

U Zavratnici je najplavije more na Jadranu, čisto i prozirno poput kristala. Sve djeluje nekako nestvarno, ako iz nekog filma. Mogla bi tamo provesti sate samo gledajući u more. Tome vjerojatno pridonosi i činjenica da oba puta kada smo tamo bili nije bilo osim nas ni žive duše, pa smo mogli nesmetano uživati.

Nisam se tamo nikada okupala jer smo uvijek bili u doba kada za to nije bila sezona, ali navodno je more i usred ljeta prilično hladno. Zbog visokih stijena se teško zagrijava, a dosta je duboko i vjerojatno se u nju i slijevaju vode s Velebita.

Do Zavratnice smo došli šetnicom iz Jablanca gdje smo ostavili auto. Šetnja je jako ugodna, nije zahtjevna i traje manje od pola sata. Udaljenost od Jablanca do uvale je 1,6 kilometara. Šetnica nije ograđena, a ispod su strme stijene pa smo pse držali na uzicama za svaki slučaj. Na jednom dijelu prolazite kroz tunel u stijeni. U samoj uvali nema nikakvih sadržaja, odnosno ima neka drvena kućica i wc, ali oba puta kada smo mi bili i kućica i wc bili su zatvoreni. Nema ni koša za smeće, barem izvan sezone, a to mi je bilo jako nelogično, ali prilagodili smo se i ponijeli praznu bocu nazad. Nije da smo imali puno smeća za baciti. No u Jablancu ima ugostiteljskih objekata pa možete nešto pojest i popit prije ili poslije šetnje. Koliko sam primijetila sada u ožujku nisu radili, ali kada smo bili u svibnju sve je radilo i pili smo kavu u jednom kafiću. Iz uvale postoji i put do vidikovca sa kojeg ljudi slikaju savršene fotke, no mi nismo išli jer su nam psi stari i van kondicije pa ih nismo htjeli previše forsirati. Ja intenzivno žalim za tim i drugi put ću ići makar morala Alana i bestijalise ostavit u uvali i penjat se sama.

I jedna zanimljivost za kraj – u Jablancu, našoj polaznoj i završnoj točci, nalazi se planinarski dom na najnižoj nadmorskoj visini na svijetu. Smjestio se na stijeni na ulazu u Jablanac na nadmorskoj visini od samo 26 metara.

Severin na Kupi – tužna sudbina bajkovitog dvorca

Istaknuto

Dvorac Severin na Kupi je jedno predivno povijesno zdanje prepušteno propadanju i devastaciji. Izgradili su ga Frankopani 1558. godine za vrijeme obrane od Osmanlija. Čini se da solidno držao sve te godine, a obnovljen je 1958. Tada su napravljene sobe s kupaonicama, a pretpostavljam da se u njemu nešto aktivno dešavalo do 80-ih godina prošlog stoljeća.

Sada, iako se na prvi pogled izvana još dobro drži, potpuno je devastiran i uništen, što od vremenskih uvjeta i nebrige, što od ljudske ruke. Unutrašnjost je prepuna smeća, starih računovodstvenih knjiga koje je netko pokušao zapaliti, razbijeni su prozori, drveni podovi su propali, a vegetacija je našla svoj put i prorasla hodnike.

Predivan perivoj nitko ne kosi, kapelica je također uništena iako i dalje predivna, pored nje nekadašnja fontana.

Dvorac Severin na Kupi – perivoj, kapelica i fontana

Na žalost, Severin na Kupi nije jedini zapušteni dvorac koji smo obišli. I dvorac Bosiljevo je također prilično uništen, iako predivan, čak ljepši od Severina, ali u njega je barem spriječen ulaz pa je koliko toliko zaštićen.

Ali ima i svijetlih primjera kao što je dvorac Dubovac pored Karlovca u kojem je smješten ugostiteljski objekt, a u dvorcu je uređen mali muzej.

To je zapravo odličan način za zaštititi ovakve objekte od propadanja. Ljudi dođu na izlet, pojedu nešto, uz put pogledaju muzej, plate ulaznice kojima se onda može barem djelomično održavati dvorac. A sigurno se može i iz EU fondova povući novac za zaštitu kulturne baštine. Ne razumijem da nikome nije stalo da se ovaj dvorac sačuva. A on čeka na neka bolja vremena u svoj svojoj ljepoti i tuzi. Stari Frankopani vjerojatno od nekud gledaju i plaču.

Ostatci sela Dolova, najzelenijeg sela na svijetu

Istaknuto

Već desetak godina, od kad sam prvi put sa svojim sadašnjim mužem bila na Krku i vidjela tablu sa natpisom „Ostaci sela Dolova“ želi vidjeti to napušteno selo. No iako smo u tom vremenskom periodu na Krku bili nebrojeno puta, nikad smo stali i otišli do njega, pa mi je isto postalo svojevrsna opsesija. Užasno sam željela vidjeti selo Dolovo, odnosno njegove ostatke. Nisam imala nikakvu predodžbu o njihovom izgledu i namjerno nisam htjela pregledati slike s interneta. Željela sam ih vidjeti uživo iako zapravo ne znam zašto me to toliko zainteresiralo. Ali je.

Moja sretna faca jer sam konačno u Dolovu

Krajem lipnja otišli smo na 3 dana na Krk i odlučila sam da se ovaj put ne vraćam doma bez da sam vidjela Dolovo. I vidjela sam ga. Barem ono što je od njega ostalo. Ostatke sela Dolova.

Do samog sela vodi put kroz šumu pa vas ne prži sunce ni po najtoplijem danu. Šetnja je lagana i ne preduga.

Dolovo je dobilo ime prema dolu u kojem je smješteno. Nalazi se između sela Kras i Gostinjac i službeno od 1981. godine nema niti jednog stanovnika.

Iako je označeno gdje se nalazi, u prvi mah nismo ni primijetili da smo došli do sela jer ga je gotovo cijelog prekrila vegetacija i djeluje prilično sablasno. Naročito uz zvuk nekih ptica koje su meni zvučale kao vrane. Zidovi nekoliko kuća još stoje iako su većinom sakriveni zelenilom biljaka, no krovova više nema. U kuće se nisam usudila ulaziti jer nisam sigurna da bi podovi, tamo gdje se ih još ima, izdržali moju težinu. Sve djeluje nekako nestvarno, zeleno, kao iz neke morbidne bajke, a s druge strane jako tužno. Naročito me je rastužila zaboravljena mala starinska ženska cipelica koja je preživjela možda i duže od osobe koja ju je davno nosila. Uvijek kada vidim takve stare napuštene kuće pokušam zamisliti ljude koji su tu živjeli, njihove životne priče. U tim sada ruševnim kućama nekoć su živjeli ljudi. Tu su se rađali, tu su umirali, voljeli se, svađali se, mirili se. Zamišljam ih oko stola kako jedu domaći kruh pečen ispod peke, ovčji ili kozji sir i piju crno vino. Žene u ti mojim predodžbama uvijek imaju crne marame i pregače, a muškarci bijele platnene košulje i brkove. Ne znam zašto ih tako zamišljam, ali za mene su oni upravo tako izgledali.

Cijelo vrijeme sam imala neki čudan osjećaj nelagode, kao da smo negdje gdje zapravo ne bi trebali biti i kao remetimo nečiji spokoj. Spokoj napuštenog sela i duhova njegovih stanovnika. Možda sam malo previše razmišljala o tome pa od tuda taj osjećaj, ali stvarno sam se neobično osjećala.

Sve sam pokušala slikati, ali na slikama se kuće zarasle biljem još slabije vide nego u realnosti, no ako se potrudite, možete vidjeti prozore između grana i zidove iza bršljana.

Ovo su kuće obrasle biljkama. ni u realnosti se ne vide ništa bolje. Tek se naziru između zelenila.

Ovaj izlet me pomalo rastužio, ali željela sam saznati više o Dolovu i njegovim stanovnicima, pa sam potražila više o njemu na internetu. U nastavku slijedi par zanimljivosti koje sam pročitala.

1790. godine zajedno sa obližnjim Gostinjcem imalo je 128 stanovnika. 1880. u Dolovu je živjelo 30 stanovnika, a 1900. 22 stanovnika. 1910. broj stanovnika se gotovo utrostručio i tada je tamo živjelo 53 žitelja. No broj stanovnika je opet pao, te je 1921. tamo živjelo samo 14 osoba. 1931. godine ima 15 stanovnika, 1948. 9, 1961. 6, a prema popisu stanovništva iz 1971. samo 4 stanovnika. to je i zadnji popis stanovništva na kojem je u Dolovu još bilo ljudi. Na popisu stanovništva iz 1981. u Dolovu više nitko nije živio.

Stanovnici Dolova su navodno bili siromašni, ali veseli ljudi koji su se bavili poljoprivredom jer je tamo zemlja plodna. Djevojke iz Dolova slovile su kao prave ljepotice. Život tamo je bio težak, a ljudi su često stradavali od ugriza poskoka kojih tamo ima izuzetno puno.

Posljednji stanovnik Dolova bio je stanoviti Frane. Iako je ostao sam u selu, odbijao ga je napustiti. No jedan dan ugrizla ga je zmija, te ga je jedva spasio doktor iz Krasa davši mu protuotrov, te je po oporavku Frane nastavio živjeti u Krasu. No često je odlazio u Dolovo. Tako je jedan put otišao i više se nije vratio. Našli su ga u njegovoj kući naslonjenog na zid, a pred njega je bio njegov pas.

Dolovo je napušteno jer su ga zaobišle sve blagodati modernog doba. U njega nikada nisu uvedene struja ni voda, pa su stanovnici odlazili u mjesta u kojima su one bile dostupne. Pristup selu nikada nije omogućen autom, pa se do tamo moglo samo pješice ili konjem i magarcem. Nisu imali ni turističkog potencijala, pa se ljudski život tamo ugasio i preselio negdje drugdje, a Dolovo su zaposjele biljke. Sada je to vjerojatno najzelenije selo na svijetu.

Svetvinčenat i Bale, te gdje smo fino jeli, osim u Plodinama – Istra vol. 5

Istaknuto

Od zanimljivih mjesta koje smo vidjeli i posjetili, navest ću još Svetvinčenat i Bale, no u Istri ima još puno predivnih i interesantnih lokacija koje nismo ovaj put uspjeli posjetiti.

Svetvinčenat

U Svetvinčenat smo svratili slučajno, uz put do Bala, jer smo vidjeli znak sa imenom mjesta. U sjećanju mi je zazvonilo da sam negdje čula da je jako lijep gradić koji se isplati posjetiti, iako nam odlazak tamo nije bio prvotnom planu. Gradić je stvarno lijep, a ovdje, osim već toliko puta spomenutih tipično istarskih crkvice i bunara, tamo se nalazi i veliki lijepi očuvani kaštel koji se nalazi na renesansnom trgu „Placa“ (na kojem je i bunar, naravno). Kaštel Morosini – Grimani je simbol samog mjesta i jedna od najvažnijih utvrda mletačke voske u Atari. Prva tvrđava sagrađena je još početkom 13. stoljeća, no obnovljen je 1485. Saniran je 1907. godine, a temeljito obnovljen 1933. U kaštel možete ući i razgledati ga iznutra uz kupnju ulaznice po cijeni od 50 kuna. Na ulazu možete vidjeti i mladića obučenog u srednjevjekovnu odoru kako maše vjerojatno također srednjovjekovnim mačem izvodeći neki neobičan ritual nalik plesu. Ne znam ima li to zaista neko povijesno značenje ili je namijenjeno samo prihvaćenju turista, no zgodno je za vidjeti. Alan se naravno s njim upustio u razgovor o mačevima i srednjevjekovnom oružju, pri čemu nas je on pokušao nagovorit da kupimo kartu i razgledamo kaštel. No kako smo bili sa psima to nije bila opcija, ali kaštel je lijep i izvana. Oko kaštela ima nekoliko ugostiteljskih objekata, pa možete jesti ili piti kavu s pogledom na kaštel.

Bale / Valle

O Balama sam čitala na internetu i bile su opisane kao nešto što obavezno morate vidjeti dok ste u Istri jer su jedan od najljepših gradova. I zaista jesu.

Gradić opasan bedemima prvi put se spominje još 965. godine kao Castrum Valis, odnosno Valle. Bedeme i danas možete vidjeti, kao i gradsku vijećnicu sa lođom iz 14. stoljeća na kojoj je, za našeg posjeta, bilo raspjevani mletački kralj sa svojom svitom. Ne znam povodom čega je kralj pjevao i što su slavili, no bilo je zanimljivo za vidjeti i poslušati.

Bedemi i gradska vijećnica sa raspjevanim kraljem

Naravno i ovdje imate trg sa crkvom, tornjem i bunarom gdje je jedna baka prodavala ručno rađene suvenire. Kako sam ja slaba na bake, kupili smo heklanog anđela kojeg smo stavili među našu kolekciju krunica u autu (da, mi smo jedni od tih ljudi) i bubamaru koja je zapravo ofarbani kamen s natpisom Bale / Valle. Mi volimo kupovati te sakupljače prašine i svi nam imaju sentimentalnu vrijednost. A bakini suveniri nisu bili skupi, pa smo sretni da je nešto i ona zaradila.

Što me najviše oduševilo u Balama je kafić / restoran / hostel „Kamene priče“. To je toliko slatko uređeno i toliko se dobro uklopilo u mjesto kojem daje dodatni šarm, da ako vas put nanese u Bale obavezno morate tamo popiti kavu. Koja je, btw, izvanredna.

A sad malo o papanju……

Cijelo vrijeme našeg boravka u Istri hranili smo se u Plodinama u Žminju. Ne zato što smo škrti, iako pomalo i jesmo (mora čovjek priznati svoje mane), nego zato jer smo odlazili ujutro i vračali se navečer i bili smo već stvarno umorni i nije nam bilo do restorana. Isprobali smo valjda sve postojeće juhe iz vrećice i svu gotovu hranu koja je ostala iz 19 sati. Tako smo i otkri da je u to doba sva gotova hrana 50% jeftinija. Gospođa koja radi u tom sektoru već nas je znala jer smo 9 dana samo mi i bauštelci tada kupovali svoj ručak / večeru. Kad bi dolazili već nas je pozivala na svoj dio pulta vičući: „Dođite sve je na 50 posto!“. Ne možemo reći da nam to nije pasalo. Mislim to što je sve bilo za 50 % sniženo. Zamolim ja tako jednu ribu i jedan zagrebački, kaže meni gospođa: „Ma uzmite 2 ribe, to vam je 5 kn.“ Odmah am uzela dvije ribe, tri zagrebačka i sve preostale račiće. Što se pokazalo dobrim jer smo jednom zakasnili i bauštelci su nam sve pojeli, ali ostalo je doma u frižideru od prethodnog dana pa nismo bilo gladni. Inače stvarno moram pohvaliti osoblje tih Plodina. Nakon što smo dva puta bili tamo, ponašali su se kao da se poznajemo godinama i pomogli su nam kad smo pronašli Žminjka. Tražili smo tada kutiju u koju bismo ga smjestili, pa su ljubazne djelatnice donijele nekoliko kutija da izaberemo koja je najbolja, čak su jednu samo za nas ispraznile od artikala koji su upravo stigli, a jedna prodavačica nam se i zahvalila što brinemo o napuštenim životinjama. Mislim da je to jako lijepo.

Konoba Vela vrata u Beramu

Što se restorana tiče dobila sam preporuku od Karline prijateljice Nikoline, inače Puljanke, za konobu Vela vrata u Beramu, malom mjestu na brdašcu nedaleko Pazina. Konoba je izuzetno posječena i jedva smo uhvatili slobodni stol. Nije ni čudno jer je hrana stvarno izvrsna, iako ja baš nisam nešto objektivna za hranu jer je meni više, manje sve jako fino. No i Alanu je bilo odlično, a on nije takva kanta za smeće kao ja. Ja sam htjela jesti tartufe jer ne možeš otići u Istru, a ne jesti tartufe, pa sam naručila fuže s tartufima, a Alan njoke sa boškarinom (Alan voli govedinu, a ako smo u Istri onda neka je istarsko govedo). Malo je reći da je oboje bilo fenomenalno. Ja sam svoje progutala u par minuta. Došlo mi je da uzmem tanjur i poližem ga kao pas, ali ja sam ipak jedna kulturna dama u određenim godinama, pa sam se suzdržala od te egzibicije (da sam bila doma, bome bi ga polizala). Za desert sam naručila tortu od čokolade, maslinovog ulja, meda i tartufa. Kombinacija za koju nikad nisam čula i jako me je zanimalo kako se tartuf uklapaju u desert. Dakle, to je bilo nešto savršeno. I sad mi se sline cijede u usta kad se sjetim tog okusa. To je toliko fino da sam zatvorila oči dok sam jela da me ništa ne dekoncentrira u uživanju. Okus se riječima ne može opisati (ili ja nisam dovoljno elokventna) iako izgled same torte nije baš spektakularan pa bi vas mogao zavarati. Alan je uzeo cheesecake koji je isto bio jako fin, no ne može se usporediti sa tortom.

Cijene su prihvatljive, mi smo ovo gore navedeno, dva pića, dva likera i dvije kave platili 305 kuna i mislim da vrijedi svake kune.

Konoba Doma

Konoba Doma smjestila se u Kranjcima kod Svetog Petra u Šumi. To je bitno naglasiti jer u Istri postoje još jedni Kranjci, ali oni su desecima kilometara udaljeni od ovih Kranjaca, pa ako se uputite u ovu konobu, nemojte otići u druge Kranjce.

O ovoj konobi sam čitala na nekom portalu, a i dobila sam preporuku od jedne prijateljice, pa sam ju baš htjela posjetiti. Ona je zanimljiva jer je tu baš sve domaće. Meni se bazira na jelima od svinjetine i piletine koje vlasnici sami uzgajaju. Čak sami uzgajaju i stočnu hranu. Svo povrće je sa njihovih polja, čak i divlje šparoge beru na svom imanju.

Ugostila nas je vlasnica, jako simpatična mlada ženica koja se izuzetno trudi oko svojih gostiju. Hrana je stvarno odlična, a cijene su više nego povojne, tako da prema našem iskustvu fama oko skupe Istre je potpuno neosnovana. Mi smo ovdje dva predjela, dva glavna jela od mesa s prilogom u toliko obilnim količinama da sam ja, koja mogu pojesti čuda, svoj ostatak spremila za doma, dva deserta (semifredo od divljih šparoga), dva pića, dvije kave i domaću kobasicu koju sam kupila da ponesem u Zagreb, platili ukupno 280 kuna.

Tako da i Konoba Vela vrata i Konoba Doma imaju moje preporuke ako ste u tom dijelu Istre. Sigurna sam da nećete požaliti odlazak ni u jednu ni u drugu.

Važno je kad već pišem o restoranima napomenuti da u Istri oni ne rade ponedjeljkom. Ni u sezoni ni van nje. Samo Konoba Doma radi ponedjeljkom, ali ona ne radi utorkom. Mislim da je to dosta korisna informacija.

Također želim napomenuti da gdje god smo došli sa psima, oni su dobili svoju zdjelicu vode bez da smo to uopće tražili i nijednom nam nitko nije ništa prigovorio glede njih niti nas mrko gledao. Za plaže ne znam kave su i gdje su jer nije bilo još vrijeme za kupanje, ali sigurna sam da ih ima. Istra je dosta pet friendly lokacija.

Sa našim posjetom Konobi Doma završavam ovu podužu seriju postova o Istri i žalim što je to naše putovanje završilo. Naravno da nismo posjetili sve što sam planirala, a za neka mjesta sam tek po povratku saznala, tako da ćemo morati ovo ponovit u nekoj skorijoj budućnosti. I onda će ova se i ova saga u vidu blog postova nastaviti.

Zip line Pazinska jama, Hum – najmanji grad na svijetu i Kotli – Istra vol. 4

Istaknuto

Zip line Pazinska jama

Da ne mislite da smo samo kao penzići šetali i razgledavali, petog dana začinili smo naše putovanje sa dozom adrenalina i otišli na zip line Pazinska jama. Ja obožavam takve stvari. Alan obožava mene, pa se pravi da ih i on voli. Ali stoički ih podnese.

Cijena ovog zip linea je 140 kuna po osobi i to nam je bilo prihvatljivo. Kad smo bili na Krku i tamo sam našla super zip line sa 8 staza, ali koštao je 390 kuna po osobi, a to nam je bilo ipak malo previše i bilo smo škrti dati te novce, ali ja već više od mjesec dana razmišljam o otme i planiram nam to priuštit do kraja ljeta. Nadam se da će mi se taj plan i ostvarit.

Ovaj zip line sastoji se od 2 staze / linije (nisam sigurna kako se to zove). Spuštate se s jedne stane kanjona dubokog 100 metara na drugu i vozite se iznad pazinske jame i rijeke Pazinčice. S drugom linijom idete nazad na stranu sa koje ste i krenuli. Prva staza duga je 220 metara, a druga 280 metara. U većini slučajeva vozite se brzinom od 50 km/h a maksimalno možete dostići brzinu od 100 km/h. U pravilu vožnja traje 20-ak sekundi. Šteta jer je stvarno super. Imate 2 vodiča, jedan vas ispraća, a drugi dočekuje na suprotnoj strani. Prilikom vožnje možete na dnu kanjona vidjeti i ulaz u Pazinsku jamu i rijeku, no u prvoj vožnji me vjetar okrenuo u suprotnu stranu, pa sam bila zaokupljena mahanjem Alanu koji je išao poslije mene, te sam zaboravila gledati dolje. U povratku sam se sjetila gledati dolje, no vidjela sam samo rijeku, a ulaz u jamu nisam uspjela naći. Osjećaj kad se vozite iznad rog kanjona je neopisivo dobar. Ja nisam osjetila preveliki nalet adrenalina jer me nje bio strah, ali je bio stvarno veliki užitak. Kad smo bili na zip line „Pazi medo“ u Rudopolju, tu me je baš oprao adrenalin jer se tamo voziš ležeći na trbuhu sa rukama na leđima. Ovdje ste u uspravnom položaju i zapravo sjedite na remenima koji vam idu oko nogu i stražnjice. Zapravo je osjećaj sličan vožnji na skijaškoj sjedežnici samo bez sjedalice. No ja bi se mogla cijeli dan voziti simo tamo tim zip lineom. Vodiči su super simpatični i stvarno se odlično zabavite. Vrijedi svaku plaćenu kunu. Ako ste u blizini, obavezno posjetite. Odite i ako se bojite. Kad krenete više vas neće biti strah, samo ćete neopisivo uživati. Meni sad još predstoji da negdje letim balonom i da skočim s padobranom, ali sa instruktorom. To su mi velike želje. Bungee jumping mi nije privlačan jer visiš na glavu, ali probala bi onu veliku ljuljačku na kojoj si okrenut s glavom gore. Mislim da je i to nevjerojatan užitak. Moram samo nagovorit Alana da ide samnom. Ništa nije tako dobro kad si sam. Sve je ljepše u paru.

Hum – najmanji gradić na svijetu

Nakon zip linea imali preostao nam je još veliki dio dana koji je trebao najbolje iskoristiti, pa smo tada odlučili skoknuti do Huma i vidjeti Kotle. To ne bi bio nikakav problem da cesta do tamo nije raskopana i treba se ići obilaznim putem, no putokazi su dosta konfuzni, pa smo mi završili vozeći se gradilištem, po šljuku i između bagera mašući radnicima očito naviklim na zalutale putnike. Hvala Bogu na našem džipu iz antičkog doba koji može sve izdržati.

Da biste parkirali auto ispred Huma, plačete 10 kn. Sasvim fer i korektno jer se radi o stvarno malom gradiću sa jednom konobom i ako niste spremni patiti ručak ili kupiti suvenir, nećete potrošit ništa. A tu turističku atrakciju treba održavati da bi i dalje bila atrakcija. I van Hrvatske se svaki kamen naplaćuje, pa je u redu da se i tu nešto plati.

Hum je zaista mali. Ima svega 20-ak stanovnika, zidine, 2 ulice i 3 reda kuća. Prema legendi, kada su divovi gradili okolne gradove kao što je Motovun, ostalo im je kamenja, pa su od njih napravili Hum. Navodno iz Huma potiče biska, rakija s imelom, koju možete kupiti u malim dućančićima, suvenirnicama kojih, za tako mali gradić, ima puno. Sve je jako slatko, slikovito, imate osjećaj kao da ste došli u selo hobita iz neke filmske bajke.

Spada u jedan od gradića iz kojih će vam biti žao otići.

Kotli

Koti su jako blizu Huma, pa je šteta da ih ne obiđete kada ste već u tom dijelu Istre. Nas je zanimalo da vidimo kotlaste udubine u rijeci Mirni u kojima se za toplog vremena ljudi kupaju, no samo selo nismo obilazili. Priroda je ovdje zaista prekrasna. Inače Kotli su dio staze 7 slapova koju sam jako željela obići. No Lino nam se prehladio i imao začepljen nosić pa smo zbog toga odustali od te staze jer je duga više od 17 kilometara, a Alan je smatrao da je to previše za Lina u tom stanju. Ja mislim da je to previše za Alana u bilo kojem stanju, pa mu je ovo došlo kao savršen izgovor. No ja ne odustajem od staze 7 slapova i planiram ju u skorijoj budućnosti prehodati. Ionako mislim da se u Kotlima nalazi još puno više predivnih prizora koje mi nismo vidjeli.

Kišni dan u Žminju donio nam je Žminjka, a posjetili smo i Sveti Petar u Šumi, Višnjan, Motovun i Oprtalj – Istra vol. 3

Istaknuto

Trećeg dana našeg boravka u predivnoj Istri (srce me boli dok ovo pišem, želim nazad) bilo je ružno vrijeme. Gotovo cijeli dan padala je kiša i puhao vjetar, te je bilo dosta hladno, oko 8, 9 stupnjeva. Kako baš nismo ni ponijeli toplu odjeću, a nema se ni gdje ići po takvom vremenu, proveli smo čitavo prijepodne i polovicu popodneva u našoj kućici buljeći svako u svoj mobitel. Kad je kiša malo oslabila odlučili smo prošetati po Žminju da vidimo i mjesto gdje smo bili smješteni, da ne ispadne da smo bili u Žminju, a da ga uopće nismo doživjeli.

Žminj i Žmijko

U Žminju nemate baš puno toga za vidjeti. To je malo tipično istarsko mjesto crkvicom i bunarom (imam hrpu slika bunara iz raznih istarskih mjesta). Čula sam naknadno da se tamo svake godine održava festival harmonika i da je to super za vidjeti i čuti, ali mi nismo bili tamo u doba tog festivala. Žminj, kao i sva ostala istarska mjesta obiluje kapelicama i raspelima koje smo razgledavali i pored većine se i pomolili.

I tako pored jedne kapelice u svojoj molitvi zamolila sam dragog Boga, između ostalog, da Alanu i meni, iako smo stari, podari jednu bebu. Prekrižili smo se i krenuli prema raspelu. Na pola puta začuli smo zvuk koji sam ja ignorirala misleći da je ptica, no Alan je stao te me upitao čujem li malu mačku kako mijauče. Pratili smo zvuk i u žbunju u rupi pored ceste našli smo bebu. Mačju bebu. Vidjeli smo samo dva velika oka i presatku njuškicu kako vire iz zelenila. Naravno da mi nismo mogli samo proći jer volimo životinje, a i kakvi bismo mi bili ljudi i vjernici koji nakon to su se pomolili Bogu ostave malo i bespomoćno biće na kiši i hladnoći prepušteno velikom i često okrutnom svijetu. U tom trenutku je započeo naš životni puta sa Žminjkom (ime je dobio po svom rodnom mjestu da ne zaboravi od kud je potekao). Poanta ove priče je da kad molite Boga za nešto, točno specificirajte što želite. Jer ja nisam baš ovakvu bebu imala na umu. No mi nismo nezahvalni. Smatramo Žminjka Božjim darom koji je sada od Istrijana postao Purger i član naše male dvonožno – četveronožne obitelji koja više i nije tako mala.

Idući dan se vrijeme popravilo, te smo ponovo krenuli u obilazak istarskih gradića.

Sveti Petar u Šumi

Kroz Sveti Petar u Šumi smo prošli gotovo svaki dan jer je blizu Žminja i kroz njega vodi cesta kojom smo se često vozili. U njemu se nalazi prekrasan benediktinski samostan koji smo nažalost vidjeli samo na slikama jer smo zbog pasa dosta ograničeni u kretanju, i velika i lijepa pavlinska crkva u koju nismo mogli ući jer je bila zatvorena, a nismo došli u vrijeme mise. Crkve inače možemo razgledavati usprkos tome što smo sa psima jer ulazimo naizmjenice. To su ograničenja i žrtve koje mi psetari moramo prihvatiti i to je u redu. Prilagodimo se.

Višnjan

Sam Višnjan je zgodan mali tipično istarski gradić kojeg možete obići u 10-ak minuta. Tu možete vidjeti gradska vrata ukrašena venecijanskim lavom iz 1517. godine. Iza vrata nalazi se gradski trg sa crkvom Kvirika i Julite iz 19.stoljeća, zvonik visok 27 metara i bunar. Trg je djelomično opasan zidinama iz 13-og i 14-og stoljeća. Ako se od tamo zagledate u daljinu vidjet ćete more.

Motovun

Motovun je jedno od najljepših mjesta u Istri i obavezno ga posjetite ako ste u prilici. Mi smo ga već posjetili, no morali smo se vratiti jer Motovun vam nikada ne može dosaditi.

Za Motovun se vežu broje legende, a obiluje povijesnim i kulturnim znamenitostima.

Nalazi se a brdu, opasan zidinama, u čijem podnožju teče rijeka Mirna. Prema legendi Mirnom su plovili Jason i Argonauti, a Istra je obilovala divovima koji su bili radna snaga zlim patuljcima. Iz Motovuna potječe i Veli Jože, lik iz romana Vladimira Nazora, div koji se borio za svoju slobodu i slobodu drugih divova, no patuljci su bili mudriji i izazvali razdor među divovima, potkupili ih vinom i zlatom, te ih ponovo sve porobili, osim Velog Jože koji je ostao u planinama čekajući bolje dane.

Nađeni su tragovi koji ukazuju da je na području Motovuna bilo naselje još između 3 500-te i 2 200-te godine prije Krista, a Motovun se prvi put spominje u spisima iz 804. godine. Tokom svoje povijesti bio je pod vlašću Germana i Akvilejskog patrijarha, a 1278.godine potpada pod vlast Venecije pod kojoj ostaje sve do 1797. godine kada postaje dio Austro – Ugarske Monarhije.

Pri ulasku u Motovun prolazite kroz kulu koja se još naziva i Nova vrata, a povezana je sa komunalnom palačom i preko nje sa zidinama citadele. Iznad vrata grada postoje otvor kroz koje su nekadašnji stanovnici osvajače gađali kamenjem i teškim predmetima, te ih polijevali uzavrelom vodom i uljem.

Kada prođete kroz Nova vrata dolazite do Trga Josefa Ressela gdje je smještena je lođa, a u kojoj je povremeno zasjedalo gradsko vijeće, sudci donosili presude, a također je služila i kao promenada. Danas se tamo slikaju turisti, a kad nema turista, u lođi uživaju gradske mačke.

Logia sa gradskim mačkama (slika je iz 2017. Ovaj put nisam tu slikala mačke. Neobično za mene.)

S donjeg trga, odnosno Trga Josefa Ressela prolazite kroz glavna gradska vrata i ulazite u citadelu, najstariji dio grada, i dolazite na „gornji trg“ i do hotela Kaštel smještenog u palači Polesini iz 18. stoljeća. Na terasi hotela Kaštel popili smo kavu. Sam hotel je prekrasan (barem onaj dio koji smo vidjeli kad smo išli na wc), a nije ni pretjerano skup, koliko sam vidjela na Bookingu. Nije jeftin, ja obično tražim jeftinije, ali nisu ni neke sulude cifre u pitanju. No kava je odlična, usluga vrhunska, a ambijent apsolutno divan. Sjedili smo tamo više od sat vremena.

Kava na terasi hotela Kaštel koji se nalazi u palači Polesini

Središnja crkva je Župna crkva Sv. Stjepana čiji zvonik je visok 27 metara, a izgrađen je u 13. stoljeću i prvobitno je bo kula i osmatračnica. Ispred crkve nalazi se, naravno bunar. I nije jedini u neposrednoj blizini. Kada šećete zidinama i tamo se nalazi bunar. Ne sjećam se da li sam još koji vidjela, ali sigurna sam da ovo nisu jedini.

Kada šećete zidinama, osim prekrasnog krajolika zamijetit ćete i veliki broj glasnih pasa u kavezima koji se nalaze s unutrašnje strane zidina gdje su kuće. Pretpostavljam da s radi o tartufarima. Meni ih je bilo nekako žao iako sam svjesna da ne gledaju svi na pse kao mi. Njima vjerojatno nije toliko loše kao što mi mislimo i vjerojatno vole raditi svoj posao i s veseljem traže tartufe. Barem se nadam da je tako.

Kada idete u Motovun, planirajte nekoliko sati za uživanje u njemu. Šteta je na brzinu kroz njega protrčati. Zaista imate što za vidjeti i sigurna sam da će vam se svidjeti.

Oprtalj

Oprtalj (ili talijanski Portole) nalazi se na brežuljku nedaleko od Motovuna, no cesta koja vodi do njega je vijugava i ide uzbrdo, pa ćete imati osjećaj da se vozite puno duže nego tih 9 kilometara kako piše na putokazu.

To je mali slikoviti gradić u koji ulazite kroz gradska vrata ispred kojih se nalazi venecijanska lođa sa lapidarijem za koju sam bila sigurna da sam ju slikala, ali ispada da sam bila u zabludi, pa nemam njenu sliku.

Pored gradskih vrata nalazi se stabla s natpisom „Step into the past“ i zaista kada prođete kroz njih imate osjećaj da ste zakoračili u prošlost. Mali šareni trg je bajkovito uređen, pa ako ste ljubitelj Instagrama, tamo ćete napraviti fenomenalne slike. Ima kutak posvećen Tintilinićima, tamo možete vidjeti i kupiti umjetničke slike, izložen je stari štednjak, amfore… zapravo ga je teško riječima opisati da biste dobili stvarnu sliku. Zato prilažem fotografije koje govore više od riječi. Naravno i tu je crkva i zvonik.

Gradska vrata uz koja je tabla sa natpisom “Step into the past”

Na ulazu u Oprtalj možete se napojiti i najest u Konobi Oprtalj gdje smo mi popili kavu, a s čije terase se pruža predivan pogled na vinograde na padinama brežuljka na kojem je Oprtalj smješten. Odmah pored je i vinarija Kozlović gdje se vinoljupci mogu prepustiti svojim užitcima. Mi ne spadamo u tu kategoriju, pa smo vinariju preskočili.

Taj dan planirali smo posjetiti i Grožnjan koji je prekrasan gradić, no kako nas je doma čekao Žminjko s početka ovog posta, a u Grožnjanu smo već bili, ovaj put smo ga na žalost preskočili i žao mi je zbog toga. Ali prilažem pokoju staru fotografiju da vidite zašto žalim što ga nismo ponovo obišli.

Umag, Novigrad, ušće Mirne, Poreč i Rovinj – Istra vol. 2

Istaknuto

Drugog dana našeg boravka u Istri odlučili smo obići gradove uz more. Krenuli smo od sjevera prema jugu, te smo prvo obišli Umag, zatim Novigrad, Poreč te na kraju Rovinj.

Umag

Od svih gradova koje smo posjetili u Istri, ne samo onih uz more Umag nam se najmanje svidio. Imali smo dojam da mu je masovni turizam uništio dušu. Većina ugostiteljskih i drugih objekata uopće se nije uklopila u staru gradsku jezgru, nego ju je baš nagrdila i unakazila. Jeftini metalni i plastični izlozi u starim kamenim kućama podsjećaju na osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća. Čudne nadogradnje od stakla i metala nikako se ovdje nisu uklopili. Dobili smo dojam da je ovdje svatko mogao gradit i obnavljat zgrade i kuće kako mu je palo na pamet, uopće ne vodeći računa o zaštiti stare povijesne baštine.

Ovakvih vizura ima jako puno. U pozadini se vidi betonsko - staklena prilično oronula zgrada casina.

Turista je bilo dosta, očito se njima tamo sviđa. Vjerujem da ima lijepih resorta u okolici, ali nas je Umag baš razočarao.

Centralo mjesto grada je Trg slobode je lijep trg na kojem možete popit kavu s pogledom na Župnu crkvu iz 1730. godine, zvonik i bunar sa spremnikom za vodu, no nećete osjetiti neku povezanost s gradom, neku dušu grada, neku vibru. Barem mi nismo osjetili. Pored njega je Obala Josipa Broza Tita i na kojoj se nalaze brojni restorani, ali sve to izgleda dosta neukusno (ne mislim na haranu u restoranima, ona je možda vrhunska), neusklađeno i jeftino (ne mislim da je ponuda restorana jeftina, sumnjam da je, već govorim o samom izgledu terasa, tenda i vidljivog inventara.

Ima jedna, dvije uličice u samom centru koje su i dalje lijepe i u njima smo se naravno slikali, ali to je sve.

Dakle Umag nam je bio dosta razočaravajući. Ako nemate baš toliko vremena u Istri da ne znate što bi sami sa sobom, preskočite Umag. Žali Bože potrošenog vremena i goriva.

Novigrad

Novigrad je i Alanu i meni poznat od prije. Alan je tu bio smješten dok je davno radio nešto u Istri, a ja sam dva puta ovdje ljetovala. Plaže su tamo totalno bez veze, ali sam Novigrad je jako lijep i šarmantan istarski gradić. Nije velik kao Umag, Poreč ili Rovinj, ali sasvim dovoljan da se možete lijepo prošetat i po samom gradu i uz more, te sjesti u jedan od brojnih kafića i restorana koji ovdje izgledaju sasvim zgodno i uklapaju se u okoliš. Također imate crkvu i zvonik u koji ste s nekoć mogli popeti, no sada je bio zaključan. Zapravo nismo mogli ući ni u jednu crkvu u čitavoj Istri. Sve su zatvorene osim u vrijeme služenja mise. Unutrašnjost nekih malih kapelica slikala sam kroz rešetke na prozorima. Samo smo u jednu jedinu kapelicu u Balama mogli ući i pomoliti se, no o njoj ću pisati kad taj dio dođe na red.

Novigrad bi svakako preporučila za posjetiti.

Ušće rijeke Mirne

Na putu od Novigrada prema Poreču, stali smo na mjestu gdje rijeka Mirna utječe u more. Interesantno je vidjeti kako se slatka voda miješa sa morem. Točno se vidi oštra granica između mutne vode i plavog mora. Oko ušća je močvarno područje i tu se mogu vidjeti ptice koje žive oko slatkih voda kao što su labudovi i patke. Na obali rijeke sve je puno morskih školjaka. Doslovno ih možete zagrabiti šakom. Iako ovo mjesto nije nešto izrazito spektakularno, interesantno ga je za vidjeti i šteta je ne stati uz put i odvojiti desetak minuta ako ste već na tom potezu.

Poreč

Iako smo u Poreču oboje davno bili, Poreč nas je oduševio. Predivan je! Nama čak ljepši i od Rovinja. Iako obiluje turističkim sadržajima, svi su lijepo i ukusno uklopljeni u njegovu povijesnu vizuru. Očuvan je stari duh grada i šetnja njegovim ulicama je pravi užitak.

Eufrazijeva bazilika je otvorena za turiste no morate kupit ulaznicu čija je cijena 50 kn. Bez ulaznice možete samo ući u atrij, no i to je jako lijepo. Mi nismo ulazili s obzirom da smo bili sa psima, osim u atrij jedan po jedan. Bazilika j sagrađena u 6-om stoljeću u doba biskupa Eufrazija po kojem je i nazvana, a 1997. godine uvrštena je na UNESCO-vu listu svjetske baštine. Najvažniji je kulturno-povijesni spomenik u Poreču.

U gradu imate puno slastičarnica sa izvrsnim sladoledom. Ne sjećam se kad sam pojela tako dobar sladoled kao u Poreču. Također ima začudno puno dućana sa bombonima. Vjerojatno ljudi to kupuju u enormnim količinama jer pretpostavljam da ih u suprotnom ne bi bilo toliko. Mislim da se tamo nalazi 10 puta više dućana specijaliziranih za bombone nego u čitavom Zagrebu.

Iako sezona još nije počela, a i život se još nije vratio na stanje prije korone, bilo je dosta turista.

Ako se želite šetati uz more, postoji velika lijepa šetnica uz plaže na kojima se, usprkos ne baš toplom vremenu, nekoliko ljudi odvažilo okupati.

Nama se Poreč toliko svidio da smo se još predzadnji dan vratili tamo na kavu i prošetat po gradu i duž obale. Bilo nam je žao otići.

Rovinj

U Rovinj smo došli već predvečer i dosta je zahladilo pa se nismo dugo zadržali, već smo samo malo prošetali. Bili smo tamo prije otprilike 3 godine pa nam je sve ionako bilo poznato. Ja sam htjela naći jedan kafić koji je navodno kao stvoren za slikanje za Instagram, no kada sam ga konačno uspjela naći, on je bio zatvoren. Htjela sam potražiti i ulicu Montalbano jer volim seriju Inspektor Montalbano, no kako sam se zaokupila traženjem kafića, zaboravila sam na Montalbana i njegovu ulicu. A baš sam se htjela slikati pored table sa imenom ulice.

Rovinj je definitivno krasan i treba ga posjetiti. Sav je prepun boja. Obavezno treba prošetati i do crkve Svete Eufemije, koja je jedna predivna i velika crkva, okružena zelenilom.

Kako je Rovinj smješten na brdašcu, spremite se na šetnju uzbrdo. Jako su zgodne male uličice koje izlaze na more. Često ih možete vidjeti na Instagramu.

S Rovinjem smo završili drugi dan našeg obilaska Istre, pa ću sada s njime završiti i ovaj post. Nastavci slijede uskoro.

Vodnjan i Pula – Istra vol. 1

Istaknuto

Svi znamo da je Istra prekrasna. Stoga smo ju ove godine odlučili detaljnije istražiti iako smo neke dijelove već prije posjetili, no većinu ipak nismo. Stoga smo sada odlučili posjetiti dijelove koje prije nismo vidjeli, a neke, koji su nam se jako svidjeli smo i reprizirali. I mogli bi reprizirati reprizu. I reprizu reprizine reprize.

Naravno, nisu svi gradovi i mjesta na nas ostavili isti dojam. U većinu bi se vratili, ali na neke, ako nemate dovoljno vremena, a mi smo ovaj put imali 8 dana što je dosta, ne bi preporučila kao nešto na što bi trebali trošiti svoje ograničeno vrijeme.

S obzirom da smo mi obišli stvarno dosta toga, o Istri ću pisati u nekoliko postova jer bi jedan post u kojem bi sve opisivala bio toliko dug da ga ni najuporniji među vama ne bi dovršili.

Smjestili smo se u Žminju, malom gradiću u samom srcu Istre. Iznajmili smo malu kućicu od 40-ak kvadrata sa velikim dvorištem jer smo vodili dva psa, Lina i Rubija, pa nam je to bilo izuzetno važno. Imali smo sreću jer naš domaćin je divan čovjek, nenametljiv, a uvijek na usluzi, voli životinje, nabavit će vam sve što vam treba (ja sam zaboravila punjač za laptop i on mi ga je nabavio, Alanu je nabavio tekućine za električnu cigaretu) i već sam mu dala sve desetke na Bookingu. U kućici imate sve što vam je potrebno. Kuhinju sa štednjakom i pećnicom, mikrovalnu, aparat za filter kavu, grijač za vodu, frižider sa ledenicom, mašinu za pranje rublja, detergent, sušilo za rublje, fen, klimu… Ako netko želi boraviti u „našoj“ kućici, javite mi se i dat ću vam direktan kontakt gospodina Ivana.

Žminj je idealan za smještaj ako mislite ići na sve strane Istre. S obzirom da je smješten u samom središtu, sve vam je blizu. Idealno za naše planove obilaska svega i svačega.

Prvi dan našeg istraživanja Istre obišli smo Vodnjan i Pulu.

Vodnjan

Vodnjan je zgodan srednjevjekovni (prvi put se spominje 1150. godine) gradić u unutrašnjosti Istre. Udaljen je 11,7 km od Pule pa nam je bio uz put, a ja sam željela vidjeti poznate vodnjanske mumije koje se nalaze u župnoj crkvi Svetog Blaža iz 1800. godine. Vodnjanske mumije su zapravo zbirka relikvija i Svetih Tijela iz razdoblja od 5. do 19. stoljeća. Sastoji se od ukupno 370 relikvija, odnosno zemaljskih ostataka 250 svetaca. Na žalost, nismo ih uspjeli vidjeti jer je crvka zatvorena i mumije se mogu vidjeti jedino uz prethodnu najavu velečasnom. U uredu za turističke informacije izuzetno simpatična i ljubazna djelatnica nam je rekla da se nekada moglo doći bez najave, no od kad je korona, to više ne funkcionira tako. No dala nam je prospekte o Vodnjanu i Istri općenito, te nas uputila da pogledamo murale kojima su oslikani vodnjanski zidovi i fasade, te da posjetimo park kažuna na izlazu iz Vodnjana.

Vodnjanskih murala ima ukupno 38, od kojih smo mi vidjeli od prilike trećinu. Nastali su za vrijeme trajanja Boombarstick i Street Art festivala, a naslikali si ih umjetnici iz cijelog svijeta.

Park kažuna je mali park u kojem možete vidjeti i uči u kažune, nastambe koje su gradili stočari da bi se sklonili od vremenskih nepogoda. Na području Vodnjana ima ih preko 30, a u parku su prikazani kažuni u nekoliko fazi izgradnje. Park se nalazi na izlazu iz Vodnjana u smjeru Rovinja, no sve je jako dobro označeno, pa ga je vrlo lako naći.

Kavu smo popili na Gradskom trgu koji se danas zove Narodni trg, pored gradske plače.

U Vodnjanu je u njegovim uličicama očuvan onaj srednjovjekovni duh i grad je zaista lijep, no ako ste u nedostatku vremena, slobodno ga preskočite. Ima drugih mjesta koja se, prema mom mišljenju više isplati posjetiti, no ako imate vremena onda se uputite u Vodnjan. Definitivno je interesantan za vidjeti.

U Vodnjanu se duh prošlosti osjeti u svakom kamenu, svakoj ulici, svakoj kući

Jednu stvar bi spomenula kada pišem o Vodnjanu, a meni je bila interesantna. Gotovo uopće nema ljudi. Grad je gotovo prazan. No ima izuzetno puno djece koja sama jurcaju ulicama. Pitali smo gospođu u kafiću o tome i ona je rekla da se iz Vodnjana iselilo jako puno ljudi, a sada da imaju jako dobre uvjete za mlade obitelji kao što su povoljne cijene zemljišta i stanova za one koji žele tamo živjeti, pa su se ljudi počeli vračati. No njihov život je pretežno orijentiran na Pulu, pa je Vodnjan, osim djece i dalje prazan.

Prazne Vodnjanske ulice i crkva Sv. Katarine

Pula

Pula je veliki grad. Najveći u Istri. No bez obzira što izostaje onaj šarm malih istarskih mjesta, meni je Pula prekrasna. Već sama Arena je dovoljan razlog za posjetu. No uz Arenu ima mnoštvo drugih povijesnih znamenitosti kao što je Augustov hram, Slavoluk Sergijevaca, Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije, Crkva Svetog Nikole i mnoge druge crkve.

Arena je građena u 1. stoljeću za vrijeme cara Vespazijana istovremeno kada se gradio i Coloseum u Rimu. Tada je služila za borbe gladijatora, a u srednjem vijeku koristila se za viteške turnir i sajmove. I danas osim što je turistička atrakcija, služi za održavanje raznih ljetnih festivala.

Augustov hram posvećen je rimskom caru Augustu i izgrađen je još za njegovog života, negdje između 2. godine prije Krista i 14.godine nakon Krista, no tako dobrom je stanju da je teško povjerovati da je stariji od 2000 godine. Iz nekog čudnog razloga cijelo vrijeme sam bila uvjerena da se radi o Zeusovom hramu. Bila bi se spremna zakleti da je na svim putokazima pisalo Zeusov hram.

Slavoluk Sergijevaca ili Zlatna vrata izgradila je moćna rimska obitelj Sergijevaca u 1. stoljeću prije Krista. Nekoć je imao zlatnu pozlatu i naslanjao se na gradska vrata i zidine koje su kasnije srušene, te je ostao samo slavoluk.

Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije nastala je na mjestu gdje su se kršćani okupljali još za vrijeme njihovog progona koji je trajao do 4. stoljeća.

Stara gradska jezgra je očuvana i obiluje mnoštvom simpatičnih dućana i kafića. U jednom od njih je kip Jamesa Joycea na mjestu gdje je on navodno pio kavu u vremenu kad je živio u Puli početkom 20. stoljeća. Možete sjesti za Jamesov stol i popiti kavu s njim, odnosno njegovim kipom i to direktno ispred Slavoluka Sergijevaca. Parking kod Arene je 4 kune po satu, no ako ga zaboravite produžiti, što se nama desilo, dobit ćete kaznu 100 kn. Ali ako ju platite isti dan na blagajni njihovog parking poduzeća, onda je 50 kn. Mi smo se odlučili za tu opciju jer blagajna nije bila daleko, a šteta baciti 50 kn. S obzirom da je Pula dosta velika, prilično ćete se našetati po njoj pa budite spremni za to. Ali stvarno se isplati. Da smo imali više vremena ja bi se još jednom uputila do Pule, no ostavit ćemo to za neku drugu priliku.

U Puli ima jako puno života. Posvuda su turisti i domaći ljudi i vidi se da je ona najvažniji grad u Istri u kojem najviše ljudi živi i radi. Grad je čist, uredan i ugodan.

Kavu pili na Trgu forum ispred Augustovog hrama i uživali u pogledu. Ili u mom svijetu ispred Zeusovog hrama.

Pulu svakako preporučujem svima koji još nisu u njoj bili. Mi jesmo, ali svejedno smo se vratili i vratili bi se ponovo. Pula je grad koji itekako vrijedi vidjeti.

S obzirom da je posjetom Puli završio naš obilazak prvog dana boravka u Istri i ja ću time završiti ovaj post. Ostale gradove i mjesta opisat ću u idućim postovima posvećenim predivnoj Istri.

Veliki Kalnik i mali bijeg iz Zagreba

Nekoliko dana po povratku sa Krka odlučili smo se uputiti na izlet na Kalnik. Plan je bio krenuti rano ujutro da vidimo i sedam zuba, no većina planova se ne odvija kako smo zamislili, a pa tako ni ovaj. S obzirom da je bio radni dan, iako radimo od kuće, morala sam napraviti neke stvari za posao, jer plaću se mora zaraditi, pa smo krenuli tek iza 14 sati i zato nam je otpalo 7 zuba. Ne naših vlastitih zuba, hvala dragom Bogu, već onih kalničkih.

S obzirom na nedostatak vremena odlučili smo se razgledati dvorac Veliki Kalnik jer ja jako volim obilaziti stare dvorce. Osjetiti taj duh nekih prošlih remena koji je u svakom od njih i dalje prisutan. Hodam istim putevima gdje su hodali neki davni ljudi prije gotovo 1000 godina i zamišljam njihove živote. Njihove životne priče. O čemu su razmišljali, kako su živjeli, čemu su se veselili i od čega strahovali. Koliko je života ovdje započelo i koliko završilo. Volim taknut stare kamene zidove i razmišljat o tome tko ih je nekoć davno isto tako doticao.

Do dvorca smo došli bez komplikacija, samo jednom smo krivo skrenuli, ali smo grešku brzo shvatili i ispravili. To je za nas uspjeh jer i kad smo išli u Trakošćan uspjeli smo se izgubit u Đurmancu. Ne pitajte me kako, ni nama nije jasno.

Stari grad Veliki Kalnik zaista izgleda impresivno i relativno dobro očuvano. Vidi se da su rađeni konzervatorski zahvati da se spriječi daljnje propadanje, te su postavljeni rukohvati da bi posjetitelji mogli sigurno koračati starim stepeništem.

Stari grad je dosta velik. Zauzima cijelu padinu brda i stvarno imate što za razgledavati i dosta se penjati do vrha od kuda se pruža predivan pogled na okolicu. Ja sam se stručno i spretno popela na vrh dvorca, dok je Alan to procijenio kao previše rizično za pse, te se držao nižih nivoa. Ja sam obavila kratki photosession gore i sigurno i neoštećeno se spustila istim putem. Nakon toga smo još malo šetali po dvorcu. Našli smo tamo i mali oltar no nismo shvatili kome je točno posvećen.

Oko dvorca ima mnoštvo poučnih staza za šetnju, no mi nismo imali više vremena da ih obilazimo jer je već bilo kasno, a nismo se željeli izgubiti po mraku u šumi. No odlučili smo se prošetati do vidikovca i još malo cestom do nekog televizijskog tornja. Ili nije bio televizijski. No bio je toranj. I tamo ta cestica završava, pa smo se istim putem i vratili nazad. Nismo se baš umorili, ali smo se ipak malo razgibali i posjetili još jednu znamenitost naše zemlje koju smo do sada vidjeli samo na slikama.

Vidikovac. Stepenice koje vode u njega su prilično opasne jer je svaka druga daska puknuta.

Alan je našao nove prijatelje s kojima je popio gemišt. Simpatične lokalne dečke koji su pripremali kamp kućicu za prodaju hamburgera i hot dogova. Na žalost samo su je pripremali, hamburgera još nije bilo. Uranili smo 2 dana. A baš sam bila ogladnjela, pa je došlo vrijeme da krenemo put kuće, a i mrak je već počeo padati, pa se nazirala mogućnost gubitka jednog ili više pasa u mračnim bespućima Kalnika.

No kako to kd nas obično biva, ni ovdje nije sve prošlo bez omanjih nezgodacja. Iako sam se ja spretno i neozlijeđeno popela i spustila sa vrha dvorca, uspjela sam pasti u podnožju na sasvim maloj strmini. Stala sam na suhu i trusnu zemlju i otklizala se tako da sam pala cijelom dužinom svog prilično dugačkog tijela. Opružila sam se punom dužinom po podu i od užasa pčela plakali. No onda sam shvatila da me zapravo ništa ne boli i nema razloga za suze, pa nisam više plakala. Iako sam trebala nastaviti plakat jer mi je idući dan poplavila cijela desna ruka.

Za potpuni doživljaj, dok sam uživala u pogledu na dvorac, zanemarila sam pogleda na pse i svoje tenisice, pa mi se Lino pokakao na tenisicu. I to mi je gotovo izmamilo suze na oći, ali je Alan bio dobar i očistio tu gadost koliko je bilo moguće.

Kući smo poveli, uz nas dvoje i 4 psa, i 1001 krpelja. Skidala sam ih idućih dana ne samo sa pasa nego smo našli jednog i na Alanu. Psi su imali dvostruku zaštitu, odnosno stavili smo im ampule sa razmakom od 2 tjedna s time da smo drugu stavili par dana prije izleta. Dakle Kalnik osim povijesnim i prirodnim ljepotama obiluje i krpeljima. A čak i nismo hodali po šumi. Možda ukupno 10 metara. Ali očito je i to dovoljno da se ti mali gadovi zakače.

I za kraj ovog teksta koji je trebao bili dosta kratak, ali se ipak malo odužio, da navedem i neku zanimljivost vezanu uz sami stari grad Veliki Kalnik. On se zapravo sastoji od kompleksa utvrda koje su se počele graditi u dvanaestom stoljeću. 1243. godine tamo se sklonio kralj Bela IV bježeći pred Tatarima koji su okružili grad iako nisu znali da se tamo nalazi kralj sa svojom pratnjom. Plan im je bio osvojiti grad na način da opsada traje dok stanovnici ne potroše svu hranu i glad ih ne natjera na predaju. No lokalni stanovnici su pod okriljem noći nosili i preko zidina ubacivali grane prepune šljiva i na taj način hranili branitelje utvrde. Tatari su na kraju odustali i povukli se, te je kralj Bela IV iz zahvalnosti svojim pomagačima podijelio plemićke titule. Nije mi jasno zašto na te grane nisu objesili i pokoju kokoš, da ovi sirotani ne jedu samo šljive, no barem su dobili dovoljno vitamina i sigurno nisu imali problema s probavom.

Što sve vidjeti na otoku Krku u 3 dana, a da vam ne bude prenaporno (odnosno kako smo mi iskoristili naše vrijeme tamo)

Istaknuto

Kako smo mi lovci na dobre ponude, odnosno, vjerojatno kao i većina drugih pokušavamo putovati što više za što manje novca, a opet da to bude lijepo i ugodno i da imamo neki određeni komfor na koji smo navikli, ponudu na koju smo naišli nismo mogli zanemariti. Naime našli smo preko Megabona 3 dana, 2 noćenja sa polupansionom u hotelu Corinthia (3 zvjezdice) u Baškoj na otoku Krku za dvije osobe za 970 kuna. Uključeno je u cijenu i korištenje bazena i wellnessa. Realno, to je zaista odlična ponuda i bilo ju je šteta ne iskoristit, a ta baš nam se vremenski poklopilo sa Alanovim slobodnim danima.

S obzirom da smo išli u hotel, nismo poveli pse pa smo odlučili razgledati ona mjesta gdje inače ne možemo sa psima, pa smo se odlučili za akvarij u Baškoj, špilju Biserujku i željeli smo vidjeti Baščansku ploču u crkvi Svete Lucije (odnosnu njenu kopiju jer original se čuva u Zagrebu u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti).

Baška je jako lijep i slikovit gradić i uživali smo šećući njenim uličicama, iako smo ju posjetili i nebrojeno puta ranije. Ima predivnu župnu crkvu Presvete Trojice izgrađenu u 18.-om stoljeću. Prije toga su Baščani na misu išli u crkvu Svetog Ivana, no ona je visoko na brdu, a kako ih je način života približio moru, ta crkva im je postala predaleko, te su izgradili ovu crkvu. Uz nju se nalazi i zavičajni muzej koji na žalost nismo posjetili jer krajem travnja još su radna vremena lokacija interesantnih turistima dosta kratka, pa na to valja obratiti pažnju prilikom planiranja posjeta.

Vela plaža je lijepa kao i na slikama. Do sada nikada nisam prošetala po njoj jer smo uvijek bili sa psima kojima je tokom sezone zabranjen ulaz na plažu, te smo ju uvijek gledali iz udaljenosti. Kada sam šetala po noj nije mi više djelovala toliko veliko kao kad ju se gleda iz daljine. No to ne znači da je mala. Jednostavno nije toliko velika kako mi se prije činilo. No predivna je, čista, šljunčana i sigurno se divno kupati na njoj.

Akvarij u Baškoj je malen, ali zaista ga se isplati posjetiti. Vidjet ćete veliki broj riba sa ovog područja, a najstariji stanovnici su kirnja i murina koje su tamo od otvaranja akvarija 2008.godine. Meni se naročito dopala kirnja. Izgledala mi je kao neki čovjek i nisam s mogla odvojiti od njene nastambe. Imam jedno 50-ak njenih slika i slika nas dvije zajedno. Ostvarila sam posebnu vezu s kirnjom i bilo mi je žao napustiti ju. Mislim da više nikad neću jesti kirnju, ako sam je uopće ikada jela. Mladi djelatnik je izuzetno ljubazan i odgovorit će na sva vaša pitanja. Uz njega je tamo i jedan presladak mačji recepcioner koji pospanim pogledom kontrolira posjetitelje sa svoga stolca. Ulaznice nisu skupe. Mi smo kupili zajedničke ulaznice za spilju Biserujku i akvarij za nas dvoje i platili smo ukupno 100 kuna. Samo je važno da pratite radno vrijeme jer u travnju i akvarij i spilja rade samo do 15 sati.

Špilja Biserujka nalazi se u blizini mjesta Rudine, u općini Dobrinj. To je najveća spilja na otoku Krku i jedina koja je otvorena za posjetitelje. Za nju se zna već više od 100 godina. Postoji legenda da se u njoj krijumčari skrivali blago. Tu su nađeni i dijelovi spiljskog medvjeda za kojeg se pretpostavlja da je bio velik kao današnji polarni medvjed, te da je u njoj obitavao još u doba kada je otok Krk bio dio kopna. Bedrenu kost jednog medvjeda nisu mogli izvaditi jer je postao dio špilje. Obiluje stalagmitima i stalaktitima, kao i predivnim stupovima stalagnatima koji su nastali spajanjem stalagmitia i stalaktita. Na žalost kako je špilja već više od stoljeća poznata ljudima, u to doba njihovo znanje o vrijednosti i važnosti kalcitnih ukrasa nije bilo veliko, te su ih trgali i iznosili van špilje, nesvjesni da će u drugim mikroklimatskim uvjetima oni propasti i pretvoriti se u prah. No usprkos tome, špilja je impresivna i sada pod strogim nadzorom stručnjaka. Ulaz je dozvoljen samo uz vodiča, što je odlično jer vas puno nauči o samoj špiji i njenoj povijesti , a ujedno i pazi da poštujete sva pravila ponašanja. Temperatura u spilji je uvijek 15 stupnjeva celzijusa, a vlažnost je 95%, što je jako ugodno za kraći boravak. Kad biste tamo proveli duže vrijeme vjerojatno bi vam postalo hladno zbog visoke vlažnosti. No s obzirom da je dan kada smo mi bili tamo bio dosta hladan, nama je u špilji bilo ugodnije nego vani. U špilji obitavaju šišmiši od kojih smo jednog imali priliku i vidjeti, te 6 stenoendemičnih vrsta koje se nalaze samo na području Kvarnera. Radi se o vrlo malim beskralježnjacima, pa ih se ne može vidjeti, a jedan od njih, lažištipavac, pronađen je samo u Biserujki. Zove se lažištipavac je ima kliješta poput škorpiona, ali nema bodlju na repu. Staze unutar spilje su lijepo uređene i sigurne, pa su dostupne i za posjetitelje s djecom.

Do Crkve Svete Lucije u Jurandvoru pored Baške možete bez problema iz same Baške doći pješke. Od centra je udaljena možda 20 minuta hoda prema mojoj slobodnoj procjeni jer mi smo išli autom i trebalo nam je 3 minute vožnje od hotela. Željeli smo vidjeti Baščansku poču tj. njenu kopiju na mjestu na kojem je ona i nađena, no na žalost nismo uspjeli jer je crkvica bila zatvorena kao i ured za prodaju ulaznica. Stoga smo unutrašnjost crkve gledali kroz rešetke, a ploču vidjeli nismo. No okolica je također lijepa, crkva je izgrađena u srednjem vijeku na ostacima antičke gospodarske građevine čije ostatke također možete vidjeti pored crkve, kao i stari samostan u kojem su nekoć živjeli redovnici. Na žalost ni u njega nije bilo moguće ući pa smo gledali kroz prozor i šetali uokolo. No tamo smo sreli preslatkog magarca, pa smo dio vremena proveli u druženju s njim. Magarci su uvijek dobro društvo.

Posjetili smo i Vrbnik, rodni grad vrbničke žlahtine. To će vinoljupcima biti poznata i bitna stvar, a mene je u Vrbnik privukao Klančić, najuža ulica na svijetu. Vrbnik se smjestio na istočnoj strani otoka Krka na 50-ak metara visokoj hridi. U centru mjesta je visoki zvonik župne crkve Svete Marije od Uznesenja. Klančić je ulica koja je u svom najužem dijelu široka samo 43 cm i zapravo izgleda kao prolaz između dvije kuće. Ne bi ni pomislili da se radi o ulici da isto nije navedeno na tabli na ulazu u nju. Cijeli Vrbnik je, poput ostalih starih naselja na Krku jako pitoreskan i romantičan i uživat ćete u šetnji njime. Prvi puta se spominje 1100 godine i duh prošlih vremena tamo i dalje živi. Ne znam kakva je gastronomska pouda jer kada smo mi bili nije baš puno toga radilo. Tek dan prije je završio lock down koji je vrijedio za područje Primorsko-Goranske županije, pa vjerojatno je i to razlog što nismo primijetili restorane i kafiće (osim jednog na samo ulazu u Vrbnik), a ni turista nije bilo gotovo uopće. Zato je nama bilo još ljepše šetati uokolo bez gužve.

Na ulazu u Vrbnik nalazi se crkva Svetog Ivana Krstitelja izgrađena 1323. godine. U njoj se i danas sahranjuju vrbnički svećenici u svećeničkoj loži ispred crkve.

Svećenička loža gdje počivaju vrbnički svećenici

Nakon što smo prošetali po centru Vrbnika spustili smo se do mora. Naišli smo na predivnu plažu sakrivenu stijenama, odnosno do nje se može doći samo kroz rascjep u stijeni. Ovako bez ljudi izgledala je zaista kao da je doslovno dio Raja na zemlji. No slika nje pretrpane turistima, mi nikako nije privlačna i jako mi je drago što sam je doživjela upravo ovako u svoj njenoj ljepoti, neukaljanu luftićima, badićima i šarenim ručnicima.

Nakon Vrbnika odlučili smo svratiti do Stare Baške, koja je zapravo jako blizu Baške, iza brda, no cesta vodi kroz Punat, pa se vračate prema Staroj Baški. Na tom putu prelazite 45 paralelu koja, osim kroz otok Krk prolazi, između ostalog, i kroz Torino u Italiji, Bordeaux u Francuskoj, Ottawu u Kanadi, Minneapolis i Portland u SAD-u, Hokkaido u Japanu, Harbin u Kini i Krasnodar u Rusiji.

Stara Baška je bila pomalo razočaranje jer osim 3 kuće i jedne crkve nismo tamo vidjeli ništa staroga. A vodeći se imenom očekivali smo da će to biti Baška, starija od originalne Baške. No tamo su većinom vikendice smještene na padinama brda. Možda nismo sve uspjeli vidjeti jer je u međuvremenu počela pljuštati kiša, pa nismo ni izlazili iz auta već smo razgledavali kroz prozore. No, nema veze, sada možemo reći i da smo bili i u Staroj Baškoj.

Posjetili smo na kratko i Dobrinj, predivan gradić u unutrašnjosti Krka koji oboje obožavamo. Toliko je romantičan i bajkovit da se često tamo vračamo. Ljeti ne možete ući autom u njega, no do kraja svibnja to je dozvoljeno. Tamo se nalazi konoba Zora u kojoj i obožavamo jesti domaće šurlice, Alan sa goveđim gulašom, ja sa škampima. Te šurlice su čisto savršenstvo i bila bi u stanju potegnuti do Krka samo zbog njih, a cijene su zaista pristupačne. No ovaj put smo na žalost ostali gladni i razočarani jer konoba Zora nije radila.

Slike Dobrinja iz 2016. i naših omiljenih jela iz konobe Zora. Ovaj puta se nismo zadržali i nismo ništa slikali, pa stavljam stare slike da vidite kako je ovo očaravajući gradić.

U potrazi za ručkom uputili smo se prema gradu Krku gdje se nalazi konoba Corsaro u kojoj smo jednom prilikom jeli škampe na pariški po razumnoj cijeni, pa smo odlučili tamo skoknuti na ručak. Na sreću, Corsaro je radio, pa smo uspjeli ipak napuniti naše uvijek gladne želuce.

Nakon ručka i lagane šetnje, došlo je i vrijeme za povratak u Zagreb, pa smo teška srca, krenuli doma.

Što se tiče usluge u hotelu Corinthia Baška Sunny Holel by Valamar (to je puni naziv hotela) za cijenu koju smo mi platili bilo bi nezahvalno reći da nešto nije bilo dobro. Mi smo za utrošeni novac dobili i više nego što smo očekivali. Soba je bila standardna za hotel sa 3 zvjezdice, no vrlo čista, uredna i ugodna. Meni je jedino smetao gel za tuširanje u rinfuzi i što nije bilo mlijeka za tijelo jer ga nisam ponijela očekujući da će ga biti u sobi. Šampon i regenerator mi nisu falili jer to ionako nikada ne koristim, no falile su mi jednokratne papuče. Nekako sa navikla na to, a ne volim hodat bosa. Hrana je bila ukusna, raznovrsna i mi smo uživali u svakom obroku.

Sada dok ovo pišem ponovo proživljavam svaki trenutak opisanog putovanja i jedva čekam opet spakirat kofer i ponovo se negdje uputiti. Već imamo plan i uskoro krećemo u nove avanture!