Dan žena (a nije ni muževima bio loše) u hotelu Ivan pored Šibenika

Imamo jednog prijatelja. Bokija. Boki ima turističku agenciju „Sport i putovanja“. Bokijeva turistička agencija ima super ponude za super putovanja. Raznovrsna. Od penjanja na Kilimanjaro do wellnessa. Ja bi voljela ići na Kilimanjaro, ali moji životni suputnici nisu baš zainteresirani. No ako netko ima želju, javite se ovoj genijalnoj agenciji. Kaže Boki da je put lagan, kao da se penjete na Japetić. A ne bi li bilo savršeno reći da ste osvojili Kilimanjaro? Sve o njihovim ponudama možete pogledati na http://www.sportiputovanja.hr/ .

Bokija i „Sport i putovanja“ spominjem jer nam je on organizirao ovaj predivni trodnevni odmor po super prihvatljivoj cijeni.

Sad je vrijeme da se iz Afrike vratim u okolicu Šibenika. Točnije u Amadria park hotel Ivan.

Kako smo mi ljudi koji volimo kretanje i dinamiku (ja malo više, Alan malo manje, Karla malo više, ali ne sa nama), osjetili smo intenzivnu potrebu za maknut se iz Zagreba na koji dan. To je sasvim dovoljno za neki mentalni reset koji je svima potreban s vremena na vrijeme. Idealno bi bilo kada bismo to mogli napraviti svaki mjesec. Mi se smatramo sretnima jer barem povremeno možemo uživati u takvom bijegu iz svakodnevne rutine.

Za nepunih 1500 kn mi smo tri dana uživali u hrani, odmoru, izletu, yogi, koktelima, bazenima i saunama. Za to vrijeme boravili smo u predivnoj moderno uređenoj sobi.

Po dolasku (imali smo rani check in pa smo se u hotel mogli prijaviti već u 12 sati), naravno u skladu sa epidemiološkim mjerama, vam prvo izmjere temperaturu. Ako je povišena, na žalost ne smijete u hotel. Čim uđete dobijete piće dobrodošlice po izboru. Ja sam odabrala pjenušac i sve žene su povodom dana žena dobile i cvijet. Crveni karanfil. Malo je podsjećalo na neka prošla vremena.

Smjestite se u sobu i tamo vas također dočeka poklon. Čokolade i suveniri. I personalizirana poruka. Soba je bila vrhunska, a naročito mi se svidjelo što je kupaona od sobe odvojena staklenom stijenom, pa kad bi razmaknula zavjesu, gledala bi svog muža kako se tušira. To mi je bilo umjesto televizora koji nismo znali naštimati za gledanje hrvatskih programa. Mogli smo gledati samo promotivni video Amadria parka, a na ostalim kanalima imali smo samo ton, ali ne sliku. No nema veze jer nam to stvarno nije falilo. Mogli smo se obratiti osoblju hotela da nam to popravi, ali nam se uopće nije dalo. Navečer smo ionako bili preumorni za bilo što drugo osim spavanja. A možda to i nije bio kvar, nego jednostavno nismo znali kako podesiti kanale.

Soba u hotelu Ivan i pokloni dobrodošlice

Prvi dan smo šetali po okolici. Uz more. Cijeli taj kompleks je jako lijepo uređen sa bogatim popratnim sadržajima i mislim da je super za ljude koji imaju malu djecu. Čak je i u hotelu bilo organizirano čuvanje djece da bi roditelji mogli u miru uživati. No mislim da su ovaj puta gosti većinom bile žene kojima su njihove firme patile odmor povodom Dna žena. Jer su 80% gostiju bile žene. Muškarci su bili u manjini. Tako da i nije bilo puno djece. Što je odgovaralo nama jer ni mi nemamo malu djecu pa nam ista idu na živce. Naravno da je situacija obrnuta, onda bi nam pasalo da ima djece. Te stvari se u životu mijenjaju ovisno u kojoj si životnoj fazi.

U sklopu Amadria parka nalazi se staro dalmatinsko selo koje se nekoć nalazilo u okolici Benkovca i doslovno je rastavljeno i preseljeno te ponovo sastavljeno na novoj lokaciji. Naravno, bilo je tu nekih improvizacija da bi izgledalo atraktivnije, što je u potpunosti uspjelo jer smo mi ušli u selo i bilo nam je žao izaći. Čak je Alan pristao na slikanje pored svakog kamena. Unutar tog sela ima i nekoliko malih restorančića u kojima osim u hrani možete uživati i u ambijentu u kojem se nalazite. S obzirom da smo mi bili početkom ožujka i na dan dolaska se hotel tek otvorio, radio je samo jedan od tih restorana, ali vjerujem da ih s e s vremenom otvorio više, jer taj vikend je hotel bio dupkom pun.

Taj prvi dan prohodali smo gotovo 20 kilometara i poprilično ogladnjeli, te smo jedva čekali večeru koja nas je više nego ugodno iznenadila. Prije svake večere dobijete aperitiv po izboru. Večera je u buffet stilu, kao i doručak, a izbor hrane je ogroman. Mislim da možete naći gotovo sve što vam padne na pamet. Za večeru drugog dana, između ostalog, pripremili su nam velike škampe na buzaru koje nisam odavno jela i baš su me razveselili. Naravno da smo se svaki puta najeli do besvijesti. Tu je bilo i dagnji, lignji na sve načine, tjestenina raznih vrsta, mesa, ribe, umaka, pizza, quicheva, sireva, narezaka, peciva i kruha svih vrsta, salata, dimljeni losos i za doručak i za večeru…. Doslovno hrane za svračji ukus. I najizbirljiviji bi bili zadovoljni. Maske se moraju nositi kada birate hranu, no naravno da ih za svojim stolom skinete i jedete normalno.

Poslije večere u lobiju je svirala živa muzika i tamo ste mogli uživati u piću prije spavanja ili se još malo proveseliti sa svojim društvom. Mi smo ipak malo stariji ljudi pa smo to preskočili, te nakon večere otišli još u kratku šetnju i vratili se u našu divnu sobu na spavanje.

Drugi dan smo bili prvi na doručku. Zapravo i teći dan smo bili prvi na doručku. I na večeri. Sindrom bake i dede valjda. Nakon doručka tog drugog dana otišla sa na sat yoge koji je uključen u ponudu. Prvi put sam vježbala yogu. Navodno najlakši oblik. Uvijek sam mislila da je ta yoga bez veze, neke lagane vježbice za stare babe, ali sam se bome dobrano iznenadila. Ili sam ja u lošijoj kondiciji od tih baba. Sve kao samo malo ćemo se istegnuti, mene zakoči u ramenu, pa me zakoči u križima. Pa idemo stati na jednu nogu. Stanem ja na jednu nogu, ali ravnoteža me zeza pa umjesto da stojim na jednoj nozi, ja skačem na jednoj nozi. Nešto kao lagano mašeš nožicama, mene ulovi grč. Tako da ako ste imali mišljenje o yogi kao što sam ga ja imala, promijenite ga. Bolje da učite na mojim greškama nego na svojim. Yoga je fakat teška.

Nakon yoge imali smo organizirani izlet u Nacionalni park Krka. Mogli ste birati da li želite ići svojim autom ili autobusom u organizaciji hotela. Mi smo odbrali da idemo autobusom i to je bio pametan odabir jer nismo morali tražiti parking. Samo sjedneš i dovezu te pred ulaz, a poslije te pokupe. Sve je bilo uključeno u cijenu aranžmana. I prijevoz i ulaznice, kao i lunch paket koji smo svi dobili. O slapovima Krke nemam što novo napisati. Mi smo već bili tamo, no mogli bi ići još milion puta jer su toliko prekrasni da ih se nikada ne možeš zasititi. Imali smo i svog vodiča, odnosno vodićicu, rangericu Branku koja nam je pričala o sedrenim barijerama i životinjskom i biljnom svijetu koji tamo obitava.

Po povratku iz NP Krka, odlučili smo malo uživati u wellnessu pa smo se malo namakali u hidromasažnom bazenu i znojili u sauni. U sklopu wellnessa nalaze se finska, turska i infracrvena sauna. Mi obožavamo saune. Imamo osjećaj da izvuku sve toksine iz naših tijela. I nekako smo nakon nje posebno opušteni i osjećamo se lagano.

Nakon opuštanja, smo se sredili i otišli u bar na malu školu izrade koktela. Ja sam radila Cuba libre. Vrlo je jednostavan, ali ja ga volim. Naučit ću i vas. Prvo stavite par kriščica limete u veliku čašu i izgnječite ju sa drvenim batom. Zatim dodate mjericu i pol ruma. Ubacite mljeveni led, promiješate sa štapićem, dodate cole koliko stane i ukrasite sa limetom. Nije neka mudrost, ali je bilo zabavno. I fino za popiti prije večere koju smo jedva dočekali.

Zadnji dan smo nakon doručka odmah pojurili u wellness i saunizirali se do iza podneva. Kako smo imali i kasni chech out, odnosno mogli smo ostati do 14 sati, imali smo dovoljno vremena i za tuširanje i spremanje. Nakon što smo se odjavili bilo nam je žao otići, pa smo još malo šetali i popili kavu uz more. Na kraju je naš auto ostao zadnji na parkingu, pa smo to shvatili kao neki znak da je možda ipak vrijeme da krenemo. Samo da napomenem da kad smo došli naš auto je bio prvi na parkingu iz čega proizlazi zaključak da smo zaista iskoristili svaku sekundu našeg boravka tamo.

Na povratku smo odlučili svratiti na farmu magaraca imena Ranč Dar-Mar u Vrsima koju sam zapazila još ljetos kad smo s vračali sa Vira, ali ju nismo stigli obići. Zadala sam si da ću ju obići drugom prilikom i ovo je jedna od rijetkih takvih zadaća koju sam zapravo i ostvarila. Jer ja želim jako puno stvari vidjeti, a većinom to nije proporcionalno vremenu koje imam.

Farma magaraca radi samo nedjeljom i kod ljubaznih domaćina za donaciju od 20 kuna dobijete zdjelicu kukuruza kojim hranite magarce. Magaraca ima jako puno, svih oblika, dimenzija i boja. Nađe se tu i pokoja mula i mazga. Svi su jako prijateljski raspoloženi i navikli na ljude. Samo morate paziti jer su i vrlo spretni pa je meni već treći magarac kojem sam ponudila hranu iščupao zdjelu iz ruke i prosuo sav kukuruz. Alan je to puno bolje odradio pa je on uspio sačuvati svoju zdjelicu dok magarci nisu sve pojeli. Iako i moj kukuruz su pojeli, ali s poda. Bila sam malo ljubomorna na svog muža jer ih je duže hranio.

Na farmi živi i preslatki razigrani pas koji se jako veseli ljudima i na njih skače. Mi smo ga oduševljeno krenuli maziti i igrat se s njim, no vlasnik nas je zamolio da to ne radimo jer da dolaze i ljudi koji ne vole pse, a pas ne prepoznaje tko ga voli, a tko ne, pa se i takvim ljudima raduje, no onda ga oni znaju udarit. Dakle ako ne volite pse ili ih se bojite, ne idite u kuću, dvorište ili farmu gdje živi pas. To je njegov dom i vi ste tu samo gosti. Poštujte svog domaćina i njegove ljubimce.

Posjetom magarcima zaokružili smo naš savršeni trodnevni izlet.

Cijena aranžmana je bila 1490 kn za nas dvoje, a uključivala je sve gore nabrojano osim farme magaraca.

Uvijek se uz malo truda mogu naći stvarno dobre, sadržajne i isplative ponude. Ako vam se ne da tražiti, s punim povjerenjem se obratite Agenciji Sport i putovanja. Nas su oduševili sa ovim aranžmanom.

Trakošćansko jezero – jezero kojeg godinu dana neće biti

Kako u Trakošćanu nisam bila od osnovne škole, činjenica da će početkom ožujka ispraznit jezero, potakla nas je da prvi slobodni dan odemo tamo na izlet. Dok još ima vode u jezeru. Jer jezero bez vode i nije neka atrakcija. A vode neće biti do proljeća 2022.

Jezero je nužno isprazniti da bi ga se očistilo od mulja koji se nataložio na dnu zbog čega se bitno smanjila dubina jezera, te se ono na taj način pretvara u baru, što nije dobro za njegove stanovnike. Zadnji put je mulj čišćen 1960.godine i od tada ga se jako puno nakupilo. Ribe će izmjestiti u ribnjak kod Bjelovara, a kada čišćenje jezera završi, vratit će ih nazad. No žao mi je jer će neke životinjice ipak u cijelom tom procesu stradati, no da se jezero ne čisti nastradalo bi ih puno više.

Plan nam je bio da nakon šetnje oko jezera posjetimo i muzej u dvorcu, te da me Alan slika sa šalovima i kapama koje sam isheklala (u uspjeh ovog dijela pothvata sam bila malo skeptična jer kad me Alan slika obično ispadnem kao punoglavac sa malenim, kratkim nogicama, ali nadala sam se najboljem).

S obzirom da je od mog zadnjeg posjeta Trakošćanu u osnovnoj školi prošlo jako puno vremena, zaboravila sam koliko je jezero veliko. A možda ni nismo obišli cijeli krug oko njega. Kako sam rekla, davno je to bilo, ne sjećam se više. No Karla koja je također bila u Trakošćanu u osnovnoj školi (to je vjerojatno ekskurzija na koju idu svi učenici osnovnih škola još od vremena kad su u Trakošćanu stolovali Draškovići) je znalački izjavila da je to jako malo jezero, puno manje od Jaruna i da je za obići ga i uz put slikati moje rukotvorine, sat vremena i više nego dovoljno. S obzirom da je ona išla u osnovnu školu i bila u Trakošćanu 22 godine nakon mene, bila sam sigurna da se ona toga dobro sjeća, te da su informacije koje mi je dala točne, pa smo prema njima i napravili plan našeg izleta. Ispostavilo se da je to bila poveća greška.

Naime, krug oko jezera je 9 kilometara. Dakle veće je nego Jarun. S tom razlikom da je oko Jaruna betonirana staza, a ovdje je većinom šumska stazica koja je s obzirom na doba godine, barem trećinom svoje dužine prekrivena blatom. I to ne malim blatnim lokvicama. To su ogromne blatne površine, klizavog, tekućeg, kašastog blata, koje nikako ne možete zaobići. Morate kroz njih proći. I velike su šanse da ćete u njega upasti. Jako velike. Vjerujete, znam iz iskustva. Stala sam na malu uzbrdicu s moje desne strane nadajući se da ću na taj način izbjeći veliku kaljužu ispred mene, no noge su mi otklizale u lijevo, a ostatak tijela je završio u blatnom glibu. Ustala sam brzinom svjetlosti jer sam vidjela skupinu ljudi koja nam se približavala, a nisam mogla podnijeti sramotu da me vide kako ležim u tom blatu u šljokičastim uggsicama, antilop rukavicama, svojim ručno rađenim šalom i kapom i najljepšoj trenirci koju posjedujem. Podsjećam da smo poslije planirali u dvorac, a za dvorac se ipak moraš malo sredit jer ako si u dvorcu budi princeza.

Jedna slika prije nego što je princeza upala u blato

No ako zanemarimo blato i padove (ne samo moje, svaki drugi čovjek koji je prošao imao je blatnu mrlju na odjeći što je upućivalo da je prošao isto kao ja), šetnja nam je jako pasala. Cijela šetnica je jako lijepo uređena, blato je neizbježno jer se topio snijeg kojeg je obasjavalo sunce, iako je bio jedan od najhladnijih dana ove zime, na nekim mjestima nalaze se drveni mostići koji podsjećaju na mostiće na Plitvicama. Jezero je prekrasno, zrak je čist, šetnja okrepljujuća. Taj dan je usprkos hladnoći bilo izuzetno puno ljudi. Vjerojatno su i oni pročitali da će se jezero praznit pa su pohitali na još jednu šetnju prije isušivanja.

Bilo je i dosta pasa sa vlasnicima (ili vlasnika sa psima, kako vam bolje zvuči i kako više odgovara vašem mentalnom sklopu) koji su svi bili pristojni i nismo svjedočili niti jednom incidentu. Mi smo poveli Lina i Rubija koji su najmanje neodgojeni od svih naših pasa, a žele hodati. Zapravo je najbolja Mimi, ne zato jer smo ju nabolje odgojili već zato što ima najbolji karakter, no ona brzo kapitulira pred izazovom šetnje, te ju onda moram nositi. S obzirom da se radi o krupnijoj gospođi, to mi je dosta naporno i zato Mimi ne ide na izlete koji zahtijevaju puno hodanja. Bubi je specifičan i kada idemo na mjesta gdje će biti puno drugih pasa ne vodimo njega ako ide još koji pas sa nama, jer nas u tom slučaju dovede do ludila. Vuče, laje, svađa se… Njega obično vodimo samog jer je tada puno bolji. Ja obično inzistiram da vodimo svako po jednog psa, no nekada mi Alan uvali još kojeg, a to je izuzetno iscrpljujuće za mene. U ovom slučaju su Lino i Rubi bili dobra kombinacija.

S obzirom da je temperatura bila dosta ispod ništice, obukla sam našim malim frajerima kaputiće. Jako su zgodni, jedan rozi, jedan svijetlo zeleni, od samta podstavljenog krznom. Dobila sam ih od moje tete Adele koja ih je zapravo kupila bratićevim psima, no nije im odgovarala veličina. Teta se dobrano zeznula jer bratićevi psi imaju oko 20 kila. Rubi ima 4, Lino 5, a jedva ih uguramo u njih. Ali jako im dobro stoje. Pravi pseći manekeni. Jedino sam previdjela činjenicu da se ti kaputići kopčaju preko psećih pimpaća. To smo shvatili tek kad je Alan primijetio da psi piške, a nema lokvice. Ni kapljice. Naime piškili su u vlastite kaputiće. Preslatko. Sad moram smisliti kako da ih prekrojim i prilagodim muškim psima jer su ovi očito namijenjeni za curice. Možda sam to trebala i prije zaključiti, ako po ničem drugom onda po boji. Iako se Rubi nije bunio što je u rozom.

Šetnja oko jezera trajala je 3 sata. Možda bi trajala kraće da se nismo slikali i padali u blato, ali stvarno smo uživali (usprkos padovima u blato) i nismo željeli žuriti. To je rezultiralo činjenicom da nismo stigli u muzej jer tijekom zimskog dijela godine radi do 16 sati. No ionako nam se onako blatnima i nije više išlo razgledavati plemićke odaje, pa nismo bili previše tužni zbog toga. U muzej možemo otići jedan drugi dan i kada jezero bude prazno.

Na kraju svega jako nas je razveselilo što bistro u sklopu parka radi i moglo se kupiti fritule i kuhano vino za van. Fritule nisu nešto fenomenalne, ali nisu ni loše, ali kad si gladan sve ti je dobro. No kuhano vino nam je okrijepilo i tijelo i dušu.

Sada nam je još preostalo da se vratimo i obiđemo muzej i uklopimo to u istraživanje nečeg novog u tom kraju. Već imam razne ideje, pa kada ih realiziram tipkat ću o tome.

Quadom po Gorskom Kotaru

Jedna od blagodati interneta, barem što se mene tiče, je lagano pronalaženje ideja i mjesta za nove avanture i putovanja, kao i za učenje novih stvari. Tako sam obnovila znanje heklanja, završila online tečaj digitalnog marketinga, blogginga (vidi se kako uspješno to znanje ovdje primjenjujem), marketinga društvenih mreža, digitalne fotografije, šminkanja i još nekoliko vještina od kojih nemam apsolutno nikakve korist, ali imam diplomu. Čak sam našla i oglas za snimanje reklame na koji sam se javila, za što mi je tečaj heklanja dobro došao jer su se tražile žene koje znaju plesti ili heklati, pa sam i to isprobala.

Između ostalog našla sam i Facebook stranicu Quad Gorski kotar (https://www.facebook.com/QuadGorskikotar) i odmah sam dobila želju isprobati vožnju na quadovima jer nikada prije to nisam iskusila. A život se sastoji od sakupljanja iskustava i što više toga probaš, to ti je život bogatiji. A ja želim biti bogata, ako ništa drugo, onda barem iskustvima. I predivnim uspomenama.

Sat vremena vožnje na quadu s vodičem je 300 kn. Ako si sam na quadu je 200 kn. S obzirom na to zaključila sam da se više isplati da nas ide 2 po quadu. Ljepše je da nitko ne bude sam, a ionako se možemo mijenjati za volanom, pa smo poveli i Karlinu prijateljicu Paulu, divnu djevojčicu (23 godine) koju jako volimo. Vožnja traje sat vremena, ali mislim da smo mi vozili duže.

Kreće se iz planinarskog doma Skrad koji se nalazi na izlazu iz Skrada ako se dolazi iz smjera Zagreba. Tamo vas prvo dočeka simpatičan pas Bobi. Veliki je i crn, ali jako drag i mazan. Prije nego krenete morate potpisati ugovor kojim pristajete da snosite troškove ako napravite štetu na quadu i da priznajete da pružatelji usluga nisu odgovorni ako se ozlijedite tijekom vožnje. Dosta logično jer su im se nedavno jedni klijenti navodno zabili quadom u drvo. No ako slijedite upute i vozite razumno, ne može vam se ništa dogodit. Da biste vozili quad morate imati vozačku dozvolu B kategorije, a da biste bili suvozač koji ne vozi morate imati najmanje 12 godina.

Ispred Planinarskog doma Skrad opremljeni kacigama i spremni za vožnju

Nakon što što sredite papirologiju i dobijete kacige adekvatne veličini svoje glave, vodič vam objasni sve detalje u svezi vožnje quada. Sve se vrlo lako shvati i zaista nije teško voziti ga. Ako niste nikada prije pokušali, nema veze, nismo ni mi, ali smo vozili kao da smo rođeni na quadu. Nakon toga avantura u vidu vožnje može početi.

Prvo idete cestom jedno 5 km, nije velik promet pa to nije problem, a zatim ulazite u šumu i vozite po šumskim putevima. Osjećaj je savršen. Ne vozite brzo, ali meni se činilo da jurimo. Naravno Alan i ja smo bili zadnji i najsporiji (to nas prati još od naše avanture na raftingu u kajacima gdje smo bili osjetno sporiji od svih u grupi i naš kajak je uvijek bio okrenut u čudnom smjeru i većinu vremena smo se vrtili u krug; to je jedna neispričana priča još iz vremena dok nisam pisala blog, ali možda jednom i o tome napišem par riječi). U svakom zavoju smo se naginjali u suprotnu stranu od zavoja u stilu pravih motorista ili quadista što je izazvalo podsmjeh naših cura, a i vodiča. To smo tek kasnije saznali. Sebi smo bili super. U našu obranu što se sporosti tiče, moram napomenuti da smo bili osjetno teži od ostalih pa zato naš quad nije mogao postići veliku brzinu. Vodič je bio sam na quadu, a cure su lakše od Alana i mene. Priroda kroz koju smo prolazili je prekrasna, a zrak tako svjež i čist da sam imala osjećaj da su mi se pluća preporodila i očistila od sveg udahnutog smoga i nikotina.

Preporođeni od svježeg zraka i predivne prirode

Vozili smo malim stazicama koje su na nekim dijelovima bile stvarno jako strme i pune rupa što je izazvalo dodatno pojačano lučenje adrenalina. Za volanom smo se mijenjali tako da smo svi i vozili i bili suvozač.

Jurimo na quadu. Na nekim slikama smo mutni od silne brzine koju smo postigli.

Vodič nas je odveo na vidikovac gdje se pruža predivan pogled čak do Slovenije i gdje smo se slikali.

Nakon vožnje vratili smo se u planinarski dom gdje su nas naši domaćini počastili toplim čajem i rakijicom, te ugodim druženjem i razgovorom.

Bio je to dobro proveden dan i izvrsno utrošeno vrijeme. Boravak u prirodi nas je baš nekako okrijepio, osvježio i dao nam dodatnu snagu za suočavanje sa svakodnevnim izazovima.

Malo nam je žao što nije bilo snijega, no barem nam nije bilo hladno. Bili smo prilično blatni, ali to sve opere veš mašina. Planiramo se vratit i sve ovo ponovit kad malo zatopli i priroda se zazeleni jer vjerujem da je tada još ljepše, iako je Gorski Kotar prekrasan u svako doba godine.

Okićka snježna čarolija

S obzirom da nam je limitirano kretanje zbog činjenice da ne rade kafići i restorani (da, to nas limitira, objasnit ću kasnije kako), a u kući ne možemo stalno biti jer će nam živci stradati i linija nam je ozbiljno narušena, tražili smo neko mjesto u blizini Zagreba na koje bi otišli, a da bude interesantno i novo, odnosno da tamo prije nismo bili. Kako je moj brat u jednom razgovoru spomenuo da mu prijatelj živi podno Okića, to mi je odmah dalo ideju da idemo na stari grad Okić.

Imali smo mi i druge ideje kao otići jedan dan na more ili do Gorskog Kotara, no činjenica da su ugostiteljski objekti zatvoreni dosta komplicira stvari. Pogotovo za žene. Naime razmišljala sam kako bi bilo lijepo šetati uz more po nekom Lungo mare, i uživati u mirisu i zvuku mora, povremeno dati pusu mom tuljanu kroz mokru bradu dok nas psi sumanuto vuku (tako izgleda naša romantika), no onda mi se u glavi pojavilo jedno banalno pitanje koje je odmah ubilo tu romantičnu sliku: „Gdje ću ja piškiti?“ Znam, zvuči glupo, ali to je veliki problem. Prije bi nakon cca 2 sata šetnje ili prema potrebi (fiziološkoj) sjeli u neki kafić, naručili kavicu ili sok i obavili te neodgodive potrebe. I tako barem 2 puta tijekom jednog izleta. Plus uz put na benzinskoj. A kako sada to riješiti? Muškarcima je puno lakše. Oni samo okrenu leđa uz neki grm, kao psi i baš ih briga. Čak ih ni prolaznici ne gledaju čudno. Osim mene. Ja sam stara čangrizava baba koja zgroženo okrene glavu uz tihi komentar „fuj“. No u slučaju krajnje nužda, može im se oprostit. Naročito sada kad nemaju gdje. Ali kako ću ja? Ne mogu skinuti gaće i čučnut pored puta i piškiti. A svaki put tražiti benzinsku je također neizvedivo. I baš nisu na svakom ćošku. Dok ja nađem koju već bi mi se odavno desila nezgodacija (znam da to nije prava riječ, ali ja ju volim. To je nezgoda u tragikomičnom obliku). Dakle, more je otpalo.

E sad Gorski Kotar ili Lika su malo jednostavniji što se tih fizioloških stvari tiče. Možeš se sklonit u šumu daleko od pogleda (barem ljudskih, ako me neki medvjed vidi to mi ne predstavlja neki problem, osim ako me ne odluči pojest), ogulit sve slojeve garderobe sa ključnih dijelova (nije baš idealno, ali može se) i obaviti što se mora. No nakon cijelog dana u snijegu, čovjek poželi sjest u toplo i popit neki čaj, kavu, kuhano vino i pojest topli gulaš da ugrije tijelo i dušu. Bez toga mi se gubi čar takvih izleta. A toga sada nema. Otpao i jednodnevni izlet u Gorski Kotar ili Liku.

Palo nam je na pamet i da iznajmimo neku kućicu ili apartman u tom kraju i ostanemo par dana. Učlanila sam se i u grupu te svrhe na Fejsu. No s obzirom da ljudi ne mogu putovati na skijanje ili gdje bi već putovali da su okolnosti normalne, svi su se okrenuli Lici i Gorskom Kotaru. Posljedično tome cijene su skočile u nebesa. Ispalo je da bi me gotovo jeftinije došlo 10 dana Zanzibara nego 5 dana Gorskog Kotara. Pa je eto otpala i ova ideja.

Da se vratim na Okić jer sam već i u Zanzibaru završila (u ovom tekstu, a i mislima).

Dakle, kad meni padne neka ideja na pamet, ja to moram realizirati sada i odmah. Možda je to neka vrsta opsesivno – kompulzivnog poremećaja. A ideju za Okić dobila sam baš u trenutku kada je tamo bila poveća količina snijega. Meni nije smetao, dapače to je svemu dalo naročitu čar, ali moj tuljanić baš i nije bio oduševljen.

Auto smo parkirali kod planinarskog doma Maks Plotnikov koji je na 411 metara nadmorske visine u neku nakupinu snijega pored ceste (čitaj uskog puta) jer nije bilo druge opcije, a naš auto je bio jedini tamo.

Prvo smo hrabro krenuli putem koji smo odmah primijetili, bez puno razmišljanja. Naišli smo na putokaz iz kojeg smo brzopleto shvatili da postoje 2 staze, jedna lagana druga teška i odlučili se za laganu. Zbog pasa naravno. Samo nismo gledali gdje te staze vode. I nakon cca 10-ak minuta hodanja po laganoj stazi shvatili smo da ona vodi u sasvim suprotnom smjeru od starog grada Okića, te smo se odlučili vratiti. Tuljan je predložio da se vratimo kući jer nisu dobre okolnosti za penjanje na stari grad. Snijeg, led i druge prepreke. No ne dam se ja tako lako. Čak mi je palo na pamet da se penjem do starog grada ravno gore kroz šumu, no nisam naišla na razumijevanje druge strane. I njuškajući oko doma našla sam putokaz (koji je na vidljivom mjestu, ali nisam u prvom navratu obratila pažnju na njega). I našla sam gdje je staza koja izgleda prilično kratko i jednostavno. I nagovorim ja tuljana da damo Okiću još jednu šansu.

Dakle ta jednostavna staza je dosta strma, stjenovita i meni stvarno nije jako zahtjevna, no snijeg i led ju čine nešto zahtjevnijom. Za mene to nije problem, ali Alanu je bilo dosta teško. Toliko teško da smo se pred sami kraj posvađali jer se on htio vratit nazad jer se klizao i jedva ostao na nogama, a tvrdi i da se jedan pas survao niz stijenu visoku nekoliko metara i zaustavio se tik uz provaliju. Ja to nisam vidjela, pa baš nisam sigurna u istinitost tog navoda. Mislim da je to rečeno samo da bi ja odlučila odustati. I baš u trenutku kad je on rezolutno izjavio da se o vraća, a ja nek radim što hoću, pored nas je prošao jedan gospodin u pratnji časne sestre. I s obzirom da je čuo da tuljan hoće odustati, krenuo ga je nagovarati da smo već gotovo na samom vrhu, da imamo još desetak metara i da bi bila šteta sada odustati. Gospodin kao da je bio moj poslanik na tom putu. Baš me razveselio. I još sam ja dodatno napomenula da ako može časna u haljinici gotovo trčati tom stazom, onda može i veliki jaki tuljan lagano prošetati do gore. To mu je ipak bio poticaj da nevoljko nastavi dalje.

Staza koja vodi do starog grada Okića. Ovo je teža staza, navodno postoji i kružna koju mi nismo našli (a nismo ju baš ni tražili)

Nakon dosta ljutnje i nagovaranja stigli smo do vrha i ruševina starog grada koje su na 499 metara nadmorske visine. Iskreno, nema se baš puno za vidjeti osim tih ruševina. Slično kao stari grad Samobor samo manje. Pogled je navodno divan, ali ja nisam uspjela uočit tu ljepotu jer je bio siv i tmuran dan. Možda je u prolijeće ili ljeto zaista božanstven. No drago mi je da sam bila i popela se do vrha. I da se tuljan popeo. I planiram se ponovo popeti, ali na proljeće i na ljeto i to kružnom stazom koja je navodno dosta duža i nije zahtjevna. Iako meni ni ovo nije problem, ali sam uspon kratko traje, možda 10, 15 minuta, a ja volim duže šetati.

Kada smo okretali auto na uskoj cesti ispred planinarskog doma, uspjeli smo se nasaditi na panj. Kaže Alan da je to od šoka uzrokovanog spuštanjem s brda. Dakle, ako ste u šoku, posebno pazite na panjeve.

Iako stari grad Okić i nje vizualno nešto spektakularan, sretna sam da smo vidjeli jedan dio naše povijesti. Taj stari grad branio je stanovnike ovog kraja i od Mongola i od Turaka, a postoji već gotovo 1000 godina. Već sama ta spoznaja je spektakularna.