Umag, Novigrad, ušće Mirne, Poreč i Rovinj – Istra vol. 2

Drugog dana našeg boravka u Istri odlučili smo obići gradove uz more. Krenuli smo od sjevera prema jugu, te smo prvo obišli Umag, zatim Novigrad, Poreč te na kraju Rovinj.

Umag

Od svih gradova koje smo posjetili u Istri, ne samo onih uz more Umag nam se najmanje svidio. Imali smo dojam da mu je masovni turizam uništio dušu. Većina ugostiteljskih i drugih objekata uopće se nije uklopila u staru gradsku jezgru, nego ju je baš nagrdila i unakazila. Jeftini metalni i plastični izlozi u starim kamenim kućama podsjećaju na osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća. Čudne nadogradnje od stakla i metala nikako se ovdje nisu uklopili. Dobili smo dojam da je ovdje svatko mogao gradit i obnavljat zgrade i kuće kako mu je palo na pamet, uopće ne vodeći računa o zaštiti stare povijesne baštine.

Ovakvih vizura ima jako puno. U pozadini se vidi betonsko - staklena prilično oronula zgrada casina.

Turista je bilo dosta, očito se njima tamo sviđa. Vjerujem da ima lijepih resorta u okolici, ali nas je Umag baš razočarao.

Centralo mjesto grada je Trg slobode je lijep trg na kojem možete popit kavu s pogledom na Župnu crkvu iz 1730. godine, zvonik i bunar sa spremnikom za vodu, no nećete osjetiti neku povezanost s gradom, neku dušu grada, neku vibru. Barem mi nismo osjetili. Pored njega je Obala Josipa Broza Tita i na kojoj se nalaze brojni restorani, ali sve to izgleda dosta neukusno (ne mislim na haranu u restoranima, ona je možda vrhunska), neusklađeno i jeftino (ne mislim da je ponuda restorana jeftina, sumnjam da je, već govorim o samom izgledu terasa, tenda i vidljivog inventara.

Ima jedna, dvije uličice u samom centru koje su i dalje lijepe i u njima smo se naravno slikali, ali to je sve.

Dakle Umag nam je bio dosta razočaravajući. Ako nemate baš toliko vremena u Istri da ne znate što bi sami sa sobom, preskočite Umag. Žali Bože potrošenog vremena i goriva.

Novigrad

Novigrad je i Alanu i meni poznat od prije. Alan je tu bio smješten dok je davno radio nešto u Istri, a ja sam dva puta ovdje ljetovala. Plaže su tamo totalno bez veze, ali sam Novigrad je jako lijep i šarmantan istarski gradić. Nije velik kao Umag, Poreč ili Rovinj, ali sasvim dovoljan da se možete lijepo prošetat i po samom gradu i uz more, te sjesti u jedan od brojnih kafića i restorana koji ovdje izgledaju sasvim zgodno i uklapaju se u okoliš. Također imate crkvu i zvonik u koji ste s nekoć mogli popeti, no sada je bio zaključan. Zapravo nismo mogli ući ni u jednu crkvu u čitavoj Istri. Sve su zatvorene osim u vrijeme služenja mise. Unutrašnjost nekih malih kapelica slikala sam kroz rešetke na prozorima. Samo smo u jednu jedinu kapelicu u Balama mogli ući i pomoliti se, no o njoj ću pisati kad taj dio dođe na red.

Novigrad bi svakako preporučila za posjetiti.

Ušće rijeke Mirne

Na putu od Novigrada prema Poreču, stali smo na mjestu gdje rijeka Mirna utječe u more. Interesantno je vidjeti kako se slatka voda miješa sa morem. Točno se vidi oštra granica između mutne vode i plavog mora. Oko ušća je močvarno područje i tu se mogu vidjeti ptice koje žive oko slatkih voda kao što su labudovi i patke. Na obali rijeke sve je puno morskih školjaka. Doslovno ih možete zagrabiti šakom. Iako ovo mjesto nije nešto izrazito spektakularno, interesantno ga je za vidjeti i šteta je ne stati uz put i odvojiti desetak minuta ako ste već na tom potezu.

Poreč

Iako smo u Poreču oboje davno bili, Poreč nas je oduševio. Predivan je! Nama čak ljepši i od Rovinja. Iako obiluje turističkim sadržajima, svi su lijepo i ukusno uklopljeni u njegovu povijesnu vizuru. Očuvan je stari duh grada i šetnja njegovim ulicama je pravi užitak.

Eufrazijeva bazilika je otvorena za turiste no morate kupit ulaznicu čija je cijena 50 kn. Bez ulaznice možete samo ući u atrij, no i to je jako lijepo. Mi nismo ulazili s obzirom da smo bili sa psima, osim u atrij jedan po jedan. Bazilika j sagrađena u 6-om stoljeću u doba biskupa Eufrazija po kojem je i nazvana, a 1997. godine uvrštena je na UNESCO-vu listu svjetske baštine. Najvažniji je kulturno-povijesni spomenik u Poreču.

U gradu imate puno slastičarnica sa izvrsnim sladoledom. Ne sjećam se kad sam pojela tako dobar sladoled kao u Poreču. Također ima začudno puno dućana sa bombonima. Vjerojatno ljudi to kupuju u enormnim količinama jer pretpostavljam da ih u suprotnom ne bi bilo toliko. Mislim da se tamo nalazi 10 puta više dućana specijaliziranih za bombone nego u čitavom Zagrebu.

Iako sezona još nije počela, a i život se još nije vratio na stanje prije korone, bilo je dosta turista.

Ako se želite šetati uz more, postoji velika lijepa šetnica uz plaže na kojima se, usprkos ne baš toplom vremenu, nekoliko ljudi odvažilo okupati.

Nama se Poreč toliko svidio da smo se još predzadnji dan vratili tamo na kavu i prošetat po gradu i duž obale. Bilo nam je žao otići.

Rovinj

U Rovinj smo došli već predvečer i dosta je zahladilo pa se nismo dugo zadržali, već smo samo malo prošetali. Bili smo tamo prije otprilike 3 godine pa nam je sve ionako bilo poznato. Ja sam htjela naći jedan kafić koji je navodno kao stvoren za slikanje za Instagram, no kada sam ga konačno uspjela naći, on je bio zatvoren. Htjela sam potražiti i ulicu Montalbano jer volim seriju Inspektor Montalbano, no kako sam se zaokupila traženjem kafića, zaboravila sam na Montalbana i njegovu ulicu. A baš sam se htjela slikati pored table sa imenom ulice.

Rovinj je definitivno krasan i treba ga posjetiti. Sav je prepun boja. Obavezno treba prošetati i do crkve Svete Eufemije, koja je jedna predivna i velika crkva, okružena zelenilom.

Kako je Rovinj smješten na brdašcu, spremite se na šetnju uzbrdo. Jako su zgodne male uličice koje izlaze na more. Često ih možete vidjeti na Instagramu.

S Rovinjem smo završili drugi dan našeg obilaska Istre, pa ću sada s njime završiti i ovaj post. Nastavci slijede uskoro.

Vodnjan i Pula – Istra vol. 1

Svi znamo da je Istra prekrasna. Stoga smo ju ove godine odlučili detaljnije istražiti iako smo neke dijelove već prije posjetili, no većinu ipak nismo. Stoga smo sada odlučili posjetiti dijelove koje prije nismo vidjeli, a neke, koji su nam se jako svidjeli smo i reprizirali. I mogli bi reprizirati reprizu. I reprizu reprizine reprize.

Naravno, nisu svi gradovi i mjesta na nas ostavili isti dojam. U većinu bi se vratili, ali na neke, ako nemate dovoljno vremena, a mi smo ovaj put imali 8 dana što je dosta, ne bi preporučila kao nešto na što bi trebali trošiti svoje ograničeno vrijeme.

S obzirom da smo mi obišli stvarno dosta toga, o Istri ću pisati u nekoliko postova jer bi jedan post u kojem bi sve opisivala bio toliko dug da ga ni najuporniji među vama ne bi dovršili.

Smjestili smo se u Žminju, malom gradiću u samom srcu Istre. Iznajmili smo malu kućicu od 40-ak kvadrata sa velikim dvorištem jer smo vodili dva psa, Lina i Rubija, pa nam je to bilo izuzetno važno. Imali smo sreću jer naš domaćin je divan čovjek, nenametljiv, a uvijek na usluzi, voli životinje, nabavit će vam sve što vam treba (ja sam zaboravila punjač za laptop i on mi ga je nabavio, Alanu je nabavio tekućine za električnu cigaretu) i već sam mu dala sve desetke na Bookingu. U kućici imate sve što vam je potrebno. Kuhinju sa štednjakom i pećnicom, mikrovalnu, aparat za filter kavu, grijač za vodu, frižider sa ledenicom, mašinu za pranje rublja, detergent, sušilo za rublje, fen, klimu… Ako netko želi boraviti u „našoj“ kućici, javite mi se i dat ću vam direktan kontakt gospodina Ivana.

Žminj je idealan za smještaj ako mislite ići na sve strane Istre. S obzirom da je smješten u samom središtu, sve vam je blizu. Idealno za naše planove obilaska svega i svačega.

Prvi dan našeg istraživanja Istre obišli smo Vodnjan i Pulu.

Vodnjan

Vodnjan je zgodan srednjevjekovni (prvi put se spominje 1150. godine) gradić u unutrašnjosti Istre. Udaljen je 11,7 km od Pule pa nam je bio uz put, a ja sam željela vidjeti poznate vodnjanske mumije koje se nalaze u župnoj crkvi Svetog Blaža iz 1800. godine. Vodnjanske mumije su zapravo zbirka relikvija i Svetih Tijela iz razdoblja od 5. do 19. stoljeća. Sastoji se od ukupno 370 relikvija, odnosno zemaljskih ostataka 250 svetaca. Na žalost, nismo ih uspjeli vidjeti jer je crvka zatvorena i mumije se mogu vidjeti jedino uz prethodnu najavu velečasnom. U uredu za turističke informacije izuzetno simpatična i ljubazna djelatnica nam je rekla da se nekada moglo doći bez najave, no od kad je korona, to više ne funkcionira tako. No dala nam je prospekte o Vodnjanu i Istri općenito, te nas uputila da pogledamo murale kojima su oslikani vodnjanski zidovi i fasade, te da posjetimo park kažuna na izlazu iz Vodnjana.

Vodnjanskih murala ima ukupno 38, od kojih smo mi vidjeli od prilike trećinu. Nastali su za vrijeme trajanja Boombarstick i Street Art festivala, a naslikali si ih umjetnici iz cijelog svijeta.

Park kažuna je mali park u kojem možete vidjeti i uči u kažune, nastambe koje su gradili stočari da bi se sklonili od vremenskih nepogoda. Na području Vodnjana ima ih preko 30, a u parku su prikazani kažuni u nekoliko fazi izgradnje. Park se nalazi na izlazu iz Vodnjana u smjeru Rovinja, no sve je jako dobro označeno, pa ga je vrlo lako naći.

Kavu smo popili na Gradskom trgu koji se danas zove Narodni trg, pored gradske plače.

U Vodnjanu je u njegovim uličicama očuvan onaj srednjovjekovni duh i grad je zaista lijep, no ako ste u nedostatku vremena, slobodno ga preskočite. Ima drugih mjesta koja se, prema mom mišljenju više isplati posjetiti, no ako imate vremena onda se uputite u Vodnjan. Definitivno je interesantan za vidjeti.

U Vodnjanu se duh prošlosti osjeti u svakom kamenu, svakoj ulici, svakoj kući

Jednu stvar bi spomenula kada pišem o Vodnjanu, a meni je bila interesantna. Gotovo uopće nema ljudi. Grad je gotovo prazan. No ima izuzetno puno djece koja sama jurcaju ulicama. Pitali smo gospođu u kafiću o tome i ona je rekla da se iz Vodnjana iselilo jako puno ljudi, a sada da imaju jako dobre uvjete za mlade obitelji kao što su povoljne cijene zemljišta i stanova za one koji žele tamo živjeti, pa su se ljudi počeli vračati. No njihov život je pretežno orijentiran na Pulu, pa je Vodnjan, osim djece i dalje prazan.

Prazne Vodnjanske ulice i crkva Sv. Katarine

Pula

Pula je veliki grad. Najveći u Istri. No bez obzira što izostaje onaj šarm malih istarskih mjesta, meni je Pula prekrasna. Već sama Arena je dovoljan razlog za posjetu. No uz Arenu ima mnoštvo drugih povijesnih znamenitosti kao što je Augustov hram, Slavoluk Sergijevaca, Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije, Crkva Svetog Nikole i mnoge druge crkve.

Arena je građena u 1. stoljeću za vrijeme cara Vespazijana istovremeno kada se gradio i Coloseum u Rimu. Tada je služila za borbe gladijatora, a u srednjem vijeku koristila se za viteške turnir i sajmove. I danas osim što je turistička atrakcija, služi za održavanje raznih ljetnih festivala.

Augustov hram posvećen je rimskom caru Augustu i izgrađen je još za njegovog života, negdje između 2. godine prije Krista i 14.godine nakon Krista, no tako dobrom je stanju da je teško povjerovati da je stariji od 2000 godine. Iz nekog čudnog razloga cijelo vrijeme sam bila uvjerena da se radi o Zeusovom hramu. Bila bi se spremna zakleti da je na svim putokazima pisalo Zeusov hram.

Slavoluk Sergijevaca ili Zlatna vrata izgradila je moćna rimska obitelj Sergijevaca u 1. stoljeću prije Krista. Nekoć je imao zlatnu pozlatu i naslanjao se na gradska vrata i zidine koje su kasnije srušene, te je ostao samo slavoluk.

Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije nastala je na mjestu gdje su se kršćani okupljali još za vrijeme njihovog progona koji je trajao do 4. stoljeća.

Stara gradska jezgra je očuvana i obiluje mnoštvom simpatičnih dućana i kafića. U jednom od njih je kip Jamesa Joycea na mjestu gdje je on navodno pio kavu u vremenu kad je živio u Puli početkom 20. stoljeća. Možete sjesti za Jamesov stol i popiti kavu s njim, odnosno njegovim kipom i to direktno ispred Slavoluka Sergijevaca. Parking kod Arene je 4 kune po satu, no ako ga zaboravite produžiti, što se nama desilo, dobit ćete kaznu 100 kn. Ali ako ju platite isti dan na blagajni njihovog parking poduzeća, onda je 50 kn. Mi smo se odlučili za tu opciju jer blagajna nije bila daleko, a šteta baciti 50 kn. S obzirom da je Pula dosta velika, prilično ćete se našetati po njoj pa budite spremni za to. Ali stvarno se isplati. Da smo imali više vremena ja bi se još jednom uputila do Pule, no ostavit ćemo to za neku drugu priliku.

U Puli ima jako puno života. Posvuda su turisti i domaći ljudi i vidi se da je ona najvažniji grad u Istri u kojem najviše ljudi živi i radi. Grad je čist, uredan i ugodan.

Kavu pili na Trgu forum ispred Augustovog hrama i uživali u pogledu. Ili u mom svijetu ispred Zeusovog hrama.

Pulu svakako preporučujem svima koji još nisu u njoj bili. Mi jesmo, ali svejedno smo se vratili i vratili bi se ponovo. Pula je grad koji itekako vrijedi vidjeti.

S obzirom da je posjetom Puli završio naš obilazak prvog dana boravka u Istri i ja ću time završiti ovaj post. Ostale gradove i mjesta opisat ću u idućim postovima posvećenim predivnoj Istri.

Veliki Kalnik i mali bijeg iz Zagreba

Nekoliko dana po povratku sa Krka odlučili smo se uputiti na izlet na Kalnik. Plan je bio krenuti rano ujutro da vidimo i sedam zuba, no većina planova se ne odvija kako smo zamislili, a pa tako ni ovaj. S obzirom da je bio radni dan, iako radimo od kuće, morala sam napraviti neke stvari za posao, jer plaću se mora zaraditi, pa smo krenuli tek iza 14 sati i zato nam je otpalo 7 zuba. Ne naših vlastitih zuba, hvala dragom Bogu, već onih kalničkih.

S obzirom na nedostatak vremena odlučili smo se razgledati dvorac Veliki Kalnik jer ja jako volim obilaziti stare dvorce. Osjetiti taj duh nekih prošlih remena koji je u svakom od njih i dalje prisutan. Hodam istim putevima gdje su hodali neki davni ljudi prije gotovo 1000 godina i zamišljam njihove živote. Njihove životne priče. O čemu su razmišljali, kako su živjeli, čemu su se veselili i od čega strahovali. Koliko je života ovdje započelo i koliko završilo. Volim taknut stare kamene zidove i razmišljat o tome tko ih je nekoć davno isto tako doticao.

Do dvorca smo došli bez komplikacija, samo jednom smo krivo skrenuli, ali smo grešku brzo shvatili i ispravili. To je za nas uspjeh jer i kad smo išli u Trakošćan uspjeli smo se izgubit u Đurmancu. Ne pitajte me kako, ni nama nije jasno.

Stari grad Veliki Kalnik zaista izgleda impresivno i relativno dobro očuvano. Vidi se da su rađeni konzervatorski zahvati da se spriječi daljnje propadanje, te su postavljeni rukohvati da bi posjetitelji mogli sigurno koračati starim stepeništem.

Stari grad je dosta velik. Zauzima cijelu padinu brda i stvarno imate što za razgledavati i dosta se penjati do vrha od kuda se pruža predivan pogled na okolicu. Ja sam se stručno i spretno popela na vrh dvorca, dok je Alan to procijenio kao previše rizično za pse, te se držao nižih nivoa. Ja sam obavila kratki photosession gore i sigurno i neoštećeno se spustila istim putem. Nakon toga smo još malo šetali po dvorcu. Našli smo tamo i mali oltar no nismo shvatili kome je točno posvećen.

Oko dvorca ima mnoštvo poučnih staza za šetnju, no mi nismo imali više vremena da ih obilazimo jer je već bilo kasno, a nismo se željeli izgubiti po mraku u šumi. No odlučili smo se prošetati do vidikovca i još malo cestom do nekog televizijskog tornja. Ili nije bio televizijski. No bio je toranj. I tamo ta cestica završava, pa smo se istim putem i vratili nazad. Nismo se baš umorili, ali smo se ipak malo razgibali i posjetili još jednu znamenitost naše zemlje koju smo do sada vidjeli samo na slikama.

Vidikovac. Stepenice koje vode u njega su prilično opasne jer je svaka druga daska puknuta.

Alan je našao nove prijatelje s kojima je popio gemišt. Simpatične lokalne dečke koji su pripremali kamp kućicu za prodaju hamburgera i hot dogova. Na žalost samo su je pripremali, hamburgera još nije bilo. Uranili smo 2 dana. A baš sam bila ogladnjela, pa je došlo vrijeme da krenemo put kuće, a i mrak je već počeo padati, pa se nazirala mogućnost gubitka jednog ili više pasa u mračnim bespućima Kalnika.

No kako to kd nas obično biva, ni ovdje nije sve prošlo bez omanjih nezgodacja. Iako sam se ja spretno i neozlijeđeno popela i spustila sa vrha dvorca, uspjela sam pasti u podnožju na sasvim maloj strmini. Stala sam na suhu i trusnu zemlju i otklizala se tako da sam pala cijelom dužinom svog prilično dugačkog tijela. Opružila sam se punom dužinom po podu i od užasa pčela plakali. No onda sam shvatila da me zapravo ništa ne boli i nema razloga za suze, pa nisam više plakala. Iako sam trebala nastaviti plakat jer mi je idući dan poplavila cijela desna ruka.

Za potpuni doživljaj, dok sam uživala u pogledu na dvorac, zanemarila sam pogleda na pse i svoje tenisice, pa mi se Lino pokakao na tenisicu. I to mi je gotovo izmamilo suze na oći, ali je Alan bio dobar i očistio tu gadost koliko je bilo moguće.

Kući smo poveli, uz nas dvoje i 4 psa, i 1001 krpelja. Skidala sam ih idućih dana ne samo sa pasa nego smo našli jednog i na Alanu. Psi su imali dvostruku zaštitu, odnosno stavili smo im ampule sa razmakom od 2 tjedna s time da smo drugu stavili par dana prije izleta. Dakle Kalnik osim povijesnim i prirodnim ljepotama obiluje i krpeljima. A čak i nismo hodali po šumi. Možda ukupno 10 metara. Ali očito je i to dovoljno da se ti mali gadovi zakače.

I za kraj ovog teksta koji je trebao bili dosta kratak, ali se ipak malo odužio, da navedem i neku zanimljivost vezanu uz sami stari grad Veliki Kalnik. On se zapravo sastoji od kompleksa utvrda koje su se počele graditi u dvanaestom stoljeću. 1243. godine tamo se sklonio kralj Bela IV bježeći pred Tatarima koji su okružili grad iako nisu znali da se tamo nalazi kralj sa svojom pratnjom. Plan im je bio osvojiti grad na način da opsada traje dok stanovnici ne potroše svu hranu i glad ih ne natjera na predaju. No lokalni stanovnici su pod okriljem noći nosili i preko zidina ubacivali grane prepune šljiva i na taj način hranili branitelje utvrde. Tatari su na kraju odustali i povukli se, te je kralj Bela IV iz zahvalnosti svojim pomagačima podijelio plemićke titule. Nije mi jasno zašto na te grane nisu objesili i pokoju kokoš, da ovi sirotani ne jedu samo šljive, no barem su dobili dovoljno vitamina i sigurno nisu imali problema s probavom.

Što sve vidjeti na otoku Krku u 3 dana, a da vam ne bude prenaporno (odnosno kako smo mi iskoristili naše vrijeme tamo)

Kako smo mi lovci na dobre ponude, odnosno, vjerojatno kao i većina drugih pokušavamo putovati što više za što manje novca, a opet da to bude lijepo i ugodno i da imamo neki određeni komfor na koji smo navikli, ponudu na koju smo naišli nismo mogli zanemariti. Naime našli smo preko Megabona 3 dana, 2 noćenja sa polupansionom u hotelu Corinthia (3 zvjezdice) u Baškoj na otoku Krku za dvije osobe za 970 kuna. Uključeno je u cijenu i korištenje bazena i wellnessa. Realno, to je zaista odlična ponuda i bilo ju je šteta ne iskoristit, a ta baš nam se vremenski poklopilo sa Alanovim slobodnim danima.

S obzirom da smo išli u hotel, nismo poveli pse pa smo odlučili razgledati ona mjesta gdje inače ne možemo sa psima, pa smo se odlučili za akvarij u Baškoj, špilju Biserujku i željeli smo vidjeti Baščansku ploču u crkvi Svete Lucije (odnosnu njenu kopiju jer original se čuva u Zagrebu u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti).

Baška je jako lijep i slikovit gradić i uživali smo šećući njenim uličicama, iako smo ju posjetili i nebrojeno puta ranije. Ima predivnu župnu crkvu Presvete Trojice izgrađenu u 18.-om stoljeću. Prije toga su Baščani na misu išli u crkvu Svetog Ivana, no ona je visoko na brdu, a kako ih je način života približio moru, ta crkva im je postala predaleko, te su izgradili ovu crkvu. Uz nju se nalazi i zavičajni muzej koji na žalost nismo posjetili jer krajem travnja još su radna vremena lokacija interesantnih turistima dosta kratka, pa na to valja obratiti pažnju prilikom planiranja posjeta.

Vela plaža je lijepa kao i na slikama. Do sada nikada nisam prošetala po njoj jer smo uvijek bili sa psima kojima je tokom sezone zabranjen ulaz na plažu, te smo ju uvijek gledali iz udaljenosti. Kada sam šetala po noj nije mi više djelovala toliko veliko kao kad ju se gleda iz daljine. No to ne znači da je mala. Jednostavno nije toliko velika kako mi se prije činilo. No predivna je, čista, šljunčana i sigurno se divno kupati na njoj.

Akvarij u Baškoj je malen, ali zaista ga se isplati posjetiti. Vidjet ćete veliki broj riba sa ovog područja, a najstariji stanovnici su kirnja i murina koje su tamo od otvaranja akvarija 2008.godine. Meni se naročito dopala kirnja. Izgledala mi je kao neki čovjek i nisam s mogla odvojiti od njene nastambe. Imam jedno 50-ak njenih slika i slika nas dvije zajedno. Ostvarila sam posebnu vezu s kirnjom i bilo mi je žao napustiti ju. Mislim da više nikad neću jesti kirnju, ako sam je uopće ikada jela. Mladi djelatnik je izuzetno ljubazan i odgovorit će na sva vaša pitanja. Uz njega je tamo i jedan presladak mačji recepcioner koji pospanim pogledom kontrolira posjetitelje sa svoga stolca. Ulaznice nisu skupe. Mi smo kupili zajedničke ulaznice za spilju Biserujku i akvarij za nas dvoje i platili smo ukupno 100 kuna. Samo je važno da pratite radno vrijeme jer u travnju i akvarij i spilja rade samo do 15 sati.

Špilja Biserujka nalazi se u blizini mjesta Rudine, u općini Dobrinj. To je najveća spilja na otoku Krku i jedina koja je otvorena za posjetitelje. Za nju se zna već više od 100 godina. Postoji legenda da se u njoj krijumčari skrivali blago. Tu su nađeni i dijelovi spiljskog medvjeda za kojeg se pretpostavlja da je bio velik kao današnji polarni medvjed, te da je u njoj obitavao još u doba kada je otok Krk bio dio kopna. Bedrenu kost jednog medvjeda nisu mogli izvaditi jer je postao dio špilje. Obiluje stalagmitima i stalaktitima, kao i predivnim stupovima stalagnatima koji su nastali spajanjem stalagmitia i stalaktita. Na žalost kako je špilja već više od stoljeća poznata ljudima, u to doba njihovo znanje o vrijednosti i važnosti kalcitnih ukrasa nije bilo veliko, te su ih trgali i iznosili van špilje, nesvjesni da će u drugim mikroklimatskim uvjetima oni propasti i pretvoriti se u prah. No usprkos tome, špilja je impresivna i sada pod strogim nadzorom stručnjaka. Ulaz je dozvoljen samo uz vodiča, što je odlično jer vas puno nauči o samoj špiji i njenoj povijesti , a ujedno i pazi da poštujete sva pravila ponašanja. Temperatura u spilji je uvijek 15 stupnjeva celzijusa, a vlažnost je 95%, što je jako ugodno za kraći boravak. Kad biste tamo proveli duže vrijeme vjerojatno bi vam postalo hladno zbog visoke vlažnosti. No s obzirom da je dan kada smo mi bili tamo bio dosta hladan, nama je u špilji bilo ugodnije nego vani. U špilji obitavaju šišmiši od kojih smo jednog imali priliku i vidjeti, te 6 stenoendemičnih vrsta koje se nalaze samo na području Kvarnera. Radi se o vrlo malim beskralježnjacima, pa ih se ne može vidjeti, a jedan od njih, lažištipavac, pronađen je samo u Biserujki. Zove se lažištipavac je ima kliješta poput škorpiona, ali nema bodlju na repu. Staze unutar spilje su lijepo uređene i sigurne, pa su dostupne i za posjetitelje s djecom.

Do Crkve Svete Lucije u Jurandvoru pored Baške možete bez problema iz same Baške doći pješke. Od centra je udaljena možda 20 minuta hoda prema mojoj slobodnoj procjeni jer mi smo išli autom i trebalo nam je 3 minute vožnje od hotela. Željeli smo vidjeti Baščansku poču tj. njenu kopiju na mjestu na kojem je ona i nađena, no na žalost nismo uspjeli jer je crkvica bila zatvorena kao i ured za prodaju ulaznica. Stoga smo unutrašnjost crkve gledali kroz rešetke, a ploču vidjeli nismo. No okolica je također lijepa, crkva je izgrađena u srednjem vijeku na ostacima antičke gospodarske građevine čije ostatke također možete vidjeti pored crkve, kao i stari samostan u kojem su nekoć živjeli redovnici. Na žalost ni u njega nije bilo moguće ući pa smo gledali kroz prozor i šetali uokolo. No tamo smo sreli preslatkog magarca, pa smo dio vremena proveli u druženju s njim. Magarci su uvijek dobro društvo.

Posjetili smo i Vrbnik, rodni grad vrbničke žlahtine. To će vinoljupcima biti poznata i bitna stvar, a mene je u Vrbnik privukao Klančić, najuža ulica na svijetu. Vrbnik se smjestio na istočnoj strani otoka Krka na 50-ak metara visokoj hridi. U centru mjesta je visoki zvonik župne crkve Svete Marije od Uznesenja. Klančić je ulica koja je u svom najužem dijelu široka samo 43 cm i zapravo izgleda kao prolaz između dvije kuće. Ne bi ni pomislili da se radi o ulici da isto nije navedeno na tabli na ulazu u nju. Cijeli Vrbnik je, poput ostalih starih naselja na Krku jako pitoreskan i romantičan i uživat ćete u šetnji njime. Prvi puta se spominje 1100 godine i duh prošlih vremena tamo i dalje živi. Ne znam kakva je gastronomska pouda jer kada smo mi bili nije baš puno toga radilo. Tek dan prije je završio lock down koji je vrijedio za područje Primorsko-Goranske županije, pa vjerojatno je i to razlog što nismo primijetili restorane i kafiće (osim jednog na samo ulazu u Vrbnik), a ni turista nije bilo gotovo uopće. Zato je nama bilo još ljepše šetati uokolo bez gužve.

Na ulazu u Vrbnik nalazi se crkva Svetog Ivana Krstitelja izgrađena 1323. godine. U njoj se i danas sahranjuju vrbnički svećenici u svećeničkoj loži ispred crkve.

Svećenička loža gdje počivaju vrbnički svećenici

Nakon što smo prošetali po centru Vrbnika spustili smo se do mora. Naišli smo na predivnu plažu sakrivenu stijenama, odnosno do nje se može doći samo kroz rascjep u stijeni. Ovako bez ljudi izgledala je zaista kao da je doslovno dio Raja na zemlji. No slika nje pretrpane turistima, mi nikako nije privlačna i jako mi je drago što sam je doživjela upravo ovako u svoj njenoj ljepoti, neukaljanu luftićima, badićima i šarenim ručnicima.

Nakon Vrbnika odlučili smo svratiti do Stare Baške, koja je zapravo jako blizu Baške, iza brda, no cesta vodi kroz Punat, pa se vračate prema Staroj Baški. Na tom putu prelazite 45 paralelu koja, osim kroz otok Krk prolazi, između ostalog, i kroz Torino u Italiji, Bordeaux u Francuskoj, Ottawu u Kanadi, Minneapolis i Portland u SAD-u, Hokkaido u Japanu, Harbin u Kini i Krasnodar u Rusiji.

Stara Baška je bila pomalo razočaranje jer osim 3 kuće i jedne crkve nismo tamo vidjeli ništa staroga. A vodeći se imenom očekivali smo da će to biti Baška, starija od originalne Baške. No tamo su većinom vikendice smještene na padinama brda. Možda nismo sve uspjeli vidjeti jer je u međuvremenu počela pljuštati kiša, pa nismo ni izlazili iz auta već smo razgledavali kroz prozore. No, nema veze, sada možemo reći i da smo bili i u Staroj Baškoj.

Posjetili smo na kratko i Dobrinj, predivan gradić u unutrašnjosti Krka koji oboje obožavamo. Toliko je romantičan i bajkovit da se često tamo vračamo. Ljeti ne možete ući autom u njega, no do kraja svibnja to je dozvoljeno. Tamo se nalazi konoba Zora u kojoj i obožavamo jesti domaće šurlice, Alan sa goveđim gulašom, ja sa škampima. Te šurlice su čisto savršenstvo i bila bi u stanju potegnuti do Krka samo zbog njih, a cijene su zaista pristupačne. No ovaj put smo na žalost ostali gladni i razočarani jer konoba Zora nije radila.

Slike Dobrinja iz 2016. i naših omiljenih jela iz konobe Zora. Ovaj puta se nismo zadržali i nismo ništa slikali, pa stavljam stare slike da vidite kako je ovo očaravajući gradić.

U potrazi za ručkom uputili smo se prema gradu Krku gdje se nalazi konoba Corsaro u kojoj smo jednom prilikom jeli škampe na pariški po razumnoj cijeni, pa smo odlučili tamo skoknuti na ručak. Na sreću, Corsaro je radio, pa smo uspjeli ipak napuniti naše uvijek gladne želuce.

Nakon ručka i lagane šetnje, došlo je i vrijeme za povratak u Zagreb, pa smo teška srca, krenuli doma.

Što se tiče usluge u hotelu Corinthia Baška Sunny Holel by Valamar (to je puni naziv hotela) za cijenu koju smo mi platili bilo bi nezahvalno reći da nešto nije bilo dobro. Mi smo za utrošeni novac dobili i više nego što smo očekivali. Soba je bila standardna za hotel sa 3 zvjezdice, no vrlo čista, uredna i ugodna. Meni je jedino smetao gel za tuširanje u rinfuzi i što nije bilo mlijeka za tijelo jer ga nisam ponijela očekujući da će ga biti u sobi. Šampon i regenerator mi nisu falili jer to ionako nikada ne koristim, no falile su mi jednokratne papuče. Nekako sa navikla na to, a ne volim hodat bosa. Hrana je bila ukusna, raznovrsna i mi smo uživali u svakom obroku.

Sada dok ovo pišem ponovo proživljavam svaki trenutak opisanog putovanja i jedva čekam opet spakirat kofer i ponovo se negdje uputiti. Već imamo plan i uskoro krećemo u nove avanture!

Dan žena (a nije ni muževima bio loše) u hotelu Ivan pored Šibenika

Imamo jednog prijatelja. Bokija. Boki ima turističku agenciju „Sport i putovanja“. Bokijeva turistička agencija ima super ponude za super putovanja. Raznovrsna. Od penjanja na Kilimanjaro do wellnessa. Ja bi voljela ići na Kilimanjaro, ali moji životni suputnici nisu baš zainteresirani. No ako netko ima želju, javite se ovoj genijalnoj agenciji. Kaže Boki da je put lagan, kao da se penjete na Japetić. A ne bi li bilo savršeno reći da ste osvojili Kilimanjaro? Sve o njihovim ponudama možete pogledati na http://www.sportiputovanja.hr/ .

Bokija i „Sport i putovanja“ spominjem jer nam je on organizirao ovaj predivni trodnevni odmor po super prihvatljivoj cijeni.

Sad je vrijeme da se iz Afrike vratim u okolicu Šibenika. Točnije u Amadria park hotel Ivan.

Kako smo mi ljudi koji volimo kretanje i dinamiku (ja malo više, Alan malo manje, Karla malo više, ali ne sa nama), osjetili smo intenzivnu potrebu za maknut se iz Zagreba na koji dan. To je sasvim dovoljno za neki mentalni reset koji je svima potreban s vremena na vrijeme. Idealno bi bilo kada bismo to mogli napraviti svaki mjesec. Mi se smatramo sretnima jer barem povremeno možemo uživati u takvom bijegu iz svakodnevne rutine.

Za nepunih 1500 kn mi smo tri dana uživali u hrani, odmoru, izletu, yogi, koktelima, bazenima i saunama. Za to vrijeme boravili smo u predivnoj moderno uređenoj sobi.

Po dolasku (imali smo rani check in pa smo se u hotel mogli prijaviti već u 12 sati), naravno u skladu sa epidemiološkim mjerama, vam prvo izmjere temperaturu. Ako je povišena, na žalost ne smijete u hotel. Čim uđete dobijete piće dobrodošlice po izboru. Ja sam odabrala pjenušac i sve žene su povodom dana žena dobile i cvijet. Crveni karanfil. Malo je podsjećalo na neka prošla vremena.

Smjestite se u sobu i tamo vas također dočeka poklon. Čokolade i suveniri. I personalizirana poruka. Soba je bila vrhunska, a naročito mi se svidjelo što je kupaona od sobe odvojena staklenom stijenom, pa kad bi razmaknula zavjesu, gledala bi svog muža kako se tušira. To mi je bilo umjesto televizora koji nismo znali naštimati za gledanje hrvatskih programa. Mogli smo gledati samo promotivni video Amadria parka, a na ostalim kanalima imali smo samo ton, ali ne sliku. No nema veze jer nam to stvarno nije falilo. Mogli smo se obratiti osoblju hotela da nam to popravi, ali nam se uopće nije dalo. Navečer smo ionako bili preumorni za bilo što drugo osim spavanja. A možda to i nije bio kvar, nego jednostavno nismo znali kako podesiti kanale.

Soba u hotelu Ivan i pokloni dobrodošlice

Prvi dan smo šetali po okolici. Uz more. Cijeli taj kompleks je jako lijepo uređen sa bogatim popratnim sadržajima i mislim da je super za ljude koji imaju malu djecu. Čak je i u hotelu bilo organizirano čuvanje djece da bi roditelji mogli u miru uživati. No mislim da su ovaj puta gosti većinom bile žene kojima su njihove firme patile odmor povodom Dna žena. Jer su 80% gostiju bile žene. Muškarci su bili u manjini. Tako da i nije bilo puno djece. Što je odgovaralo nama jer ni mi nemamo malu djecu pa nam ista idu na živce. Naravno da je situacija obrnuta, onda bi nam pasalo da ima djece. Te stvari se u životu mijenjaju ovisno u kojoj si životnoj fazi.

U sklopu Amadria parka nalazi se staro dalmatinsko selo koje se nekoć nalazilo u okolici Benkovca i doslovno je rastavljeno i preseljeno te ponovo sastavljeno na novoj lokaciji. Naravno, bilo je tu nekih improvizacija da bi izgledalo atraktivnije, što je u potpunosti uspjelo jer smo mi ušli u selo i bilo nam je žao izaći. Čak je Alan pristao na slikanje pored svakog kamena. Unutar tog sela ima i nekoliko malih restorančića u kojima osim u hrani možete uživati i u ambijentu u kojem se nalazite. S obzirom da smo mi bili početkom ožujka i na dan dolaska se hotel tek otvorio, radio je samo jedan od tih restorana, ali vjerujem da ih s e s vremenom otvorio više, jer taj vikend je hotel bio dupkom pun.

Taj prvi dan prohodali smo gotovo 20 kilometara i poprilično ogladnjeli, te smo jedva čekali večeru koja nas je više nego ugodno iznenadila. Prije svake večere dobijete aperitiv po izboru. Večera je u buffet stilu, kao i doručak, a izbor hrane je ogroman. Mislim da možete naći gotovo sve što vam padne na pamet. Za večeru drugog dana, između ostalog, pripremili su nam velike škampe na buzaru koje nisam odavno jela i baš su me razveselili. Naravno da smo se svaki puta najeli do besvijesti. Tu je bilo i dagnji, lignji na sve načine, tjestenina raznih vrsta, mesa, ribe, umaka, pizza, quicheva, sireva, narezaka, peciva i kruha svih vrsta, salata, dimljeni losos i za doručak i za večeru…. Doslovno hrane za svračji ukus. I najizbirljiviji bi bili zadovoljni. Maske se moraju nositi kada birate hranu, no naravno da ih za svojim stolom skinete i jedete normalno.

Poslije večere u lobiju je svirala živa muzika i tamo ste mogli uživati u piću prije spavanja ili se još malo proveseliti sa svojim društvom. Mi smo ipak malo stariji ljudi pa smo to preskočili, te nakon večere otišli još u kratku šetnju i vratili se u našu divnu sobu na spavanje.

Drugi dan smo bili prvi na doručku. Zapravo i teći dan smo bili prvi na doručku. I na večeri. Sindrom bake i dede valjda. Nakon doručka tog drugog dana otišla sa na sat yoge koji je uključen u ponudu. Prvi put sam vježbala yogu. Navodno najlakši oblik. Uvijek sam mislila da je ta yoga bez veze, neke lagane vježbice za stare babe, ali sam se bome dobrano iznenadila. Ili sam ja u lošijoj kondiciji od tih baba. Sve kao samo malo ćemo se istegnuti, mene zakoči u ramenu, pa me zakoči u križima. Pa idemo stati na jednu nogu. Stanem ja na jednu nogu, ali ravnoteža me zeza pa umjesto da stojim na jednoj nozi, ja skačem na jednoj nozi. Nešto kao lagano mašeš nožicama, mene ulovi grč. Tako da ako ste imali mišljenje o yogi kao što sam ga ja imala, promijenite ga. Bolje da učite na mojim greškama nego na svojim. Yoga je fakat teška.

Nakon yoge imali smo organizirani izlet u Nacionalni park Krka. Mogli ste birati da li želite ići svojim autom ili autobusom u organizaciji hotela. Mi smo odbrali da idemo autobusom i to je bio pametan odabir jer nismo morali tražiti parking. Samo sjedneš i dovezu te pred ulaz, a poslije te pokupe. Sve je bilo uključeno u cijenu aranžmana. I prijevoz i ulaznice, kao i lunch paket koji smo svi dobili. O slapovima Krke nemam što novo napisati. Mi smo već bili tamo, no mogli bi ići još milion puta jer su toliko prekrasni da ih se nikada ne možeš zasititi. Imali smo i svog vodiča, odnosno vodićicu, rangericu Branku koja nam je pričala o sedrenim barijerama i životinjskom i biljnom svijetu koji tamo obitava.

Po povratku iz NP Krka, odlučili smo malo uživati u wellnessu pa smo se malo namakali u hidromasažnom bazenu i znojili u sauni. U sklopu wellnessa nalaze se finska, turska i infracrvena sauna. Mi obožavamo saune. Imamo osjećaj da izvuku sve toksine iz naših tijela. I nekako smo nakon nje posebno opušteni i osjećamo se lagano.

Nakon opuštanja, smo se sredili i otišli u bar na malu školu izrade koktela. Ja sam radila Cuba libre. Vrlo je jednostavan, ali ja ga volim. Naučit ću i vas. Prvo stavite par kriščica limete u veliku čašu i izgnječite ju sa drvenim batom. Zatim dodate mjericu i pol ruma. Ubacite mljeveni led, promiješate sa štapićem, dodate cole koliko stane i ukrasite sa limetom. Nije neka mudrost, ali je bilo zabavno. I fino za popiti prije večere koju smo jedva dočekali.

Zadnji dan smo nakon doručka odmah pojurili u wellness i saunizirali se do iza podneva. Kako smo imali i kasni chech out, odnosno mogli smo ostati do 14 sati, imali smo dovoljno vremena i za tuširanje i spremanje. Nakon što smo se odjavili bilo nam je žao otići, pa smo još malo šetali i popili kavu uz more. Na kraju je naš auto ostao zadnji na parkingu, pa smo to shvatili kao neki znak da je možda ipak vrijeme da krenemo. Samo da napomenem da kad smo došli naš auto je bio prvi na parkingu iz čega proizlazi zaključak da smo zaista iskoristili svaku sekundu našeg boravka tamo.

Na povratku smo odlučili svratiti na farmu magaraca imena Ranč Dar-Mar u Vrsima koju sam zapazila još ljetos kad smo s vračali sa Vira, ali ju nismo stigli obići. Zadala sam si da ću ju obići drugom prilikom i ovo je jedna od rijetkih takvih zadaća koju sam zapravo i ostvarila. Jer ja želim jako puno stvari vidjeti, a većinom to nije proporcionalno vremenu koje imam.

Farma magaraca radi samo nedjeljom i kod ljubaznih domaćina za donaciju od 20 kuna dobijete zdjelicu kukuruza kojim hranite magarce. Magaraca ima jako puno, svih oblika, dimenzija i boja. Nađe se tu i pokoja mula i mazga. Svi su jako prijateljski raspoloženi i navikli na ljude. Samo morate paziti jer su i vrlo spretni pa je meni već treći magarac kojem sam ponudila hranu iščupao zdjelu iz ruke i prosuo sav kukuruz. Alan je to puno bolje odradio pa je on uspio sačuvati svoju zdjelicu dok magarci nisu sve pojeli. Iako i moj kukuruz su pojeli, ali s poda. Bila sam malo ljubomorna na svog muža jer ih je duže hranio.

Na farmi živi i preslatki razigrani pas koji se jako veseli ljudima i na njih skače. Mi smo ga oduševljeno krenuli maziti i igrat se s njim, no vlasnik nas je zamolio da to ne radimo jer da dolaze i ljudi koji ne vole pse, a pas ne prepoznaje tko ga voli, a tko ne, pa se i takvim ljudima raduje, no onda ga oni znaju udarit. Dakle ako ne volite pse ili ih se bojite, ne idite u kuću, dvorište ili farmu gdje živi pas. To je njegov dom i vi ste tu samo gosti. Poštujte svog domaćina i njegove ljubimce.

Posjetom magarcima zaokružili smo naš savršeni trodnevni izlet.

Cijena aranžmana je bila 1490 kn za nas dvoje, a uključivala je sve gore nabrojano osim farme magaraca.

Uvijek se uz malo truda mogu naći stvarno dobre, sadržajne i isplative ponude. Ako vam se ne da tražiti, s punim povjerenjem se obratite Agenciji Sport i putovanja. Nas su oduševili sa ovim aranžmanom.

Trakošćansko jezero – jezero kojeg godinu dana neće biti

Kako u Trakošćanu nisam bila od osnovne škole, činjenica da će početkom ožujka ispraznit jezero, potakla nas je da prvi slobodni dan odemo tamo na izlet. Dok još ima vode u jezeru. Jer jezero bez vode i nije neka atrakcija. A vode neće biti do proljeća 2022.

Jezero je nužno isprazniti da bi ga se očistilo od mulja koji se nataložio na dnu zbog čega se bitno smanjila dubina jezera, te se ono na taj način pretvara u baru, što nije dobro za njegove stanovnike. Zadnji put je mulj čišćen 1960.godine i od tada ga se jako puno nakupilo. Ribe će izmjestiti u ribnjak kod Bjelovara, a kada čišćenje jezera završi, vratit će ih nazad. No žao mi je jer će neke životinjice ipak u cijelom tom procesu stradati, no da se jezero ne čisti nastradalo bi ih puno više.

Plan nam je bio da nakon šetnje oko jezera posjetimo i muzej u dvorcu, te da me Alan slika sa šalovima i kapama koje sam isheklala (u uspjeh ovog dijela pothvata sam bila malo skeptična jer kad me Alan slika obično ispadnem kao punoglavac sa malenim, kratkim nogicama, ali nadala sam se najboljem).

S obzirom da je od mog zadnjeg posjeta Trakošćanu u osnovnoj školi prošlo jako puno vremena, zaboravila sam koliko je jezero veliko. A možda ni nismo obišli cijeli krug oko njega. Kako sam rekla, davno je to bilo, ne sjećam se više. No Karla koja je također bila u Trakošćanu u osnovnoj školi (to je vjerojatno ekskurzija na koju idu svi učenici osnovnih škola još od vremena kad su u Trakošćanu stolovali Draškovići) je znalački izjavila da je to jako malo jezero, puno manje od Jaruna i da je za obići ga i uz put slikati moje rukotvorine, sat vremena i više nego dovoljno. S obzirom da je ona išla u osnovnu školu i bila u Trakošćanu 22 godine nakon mene, bila sam sigurna da se ona toga dobro sjeća, te da su informacije koje mi je dala točne, pa smo prema njima i napravili plan našeg izleta. Ispostavilo se da je to bila poveća greška.

Naime, krug oko jezera je 9 kilometara. Dakle veće je nego Jarun. S tom razlikom da je oko Jaruna betonirana staza, a ovdje je većinom šumska stazica koja je s obzirom na doba godine, barem trećinom svoje dužine prekrivena blatom. I to ne malim blatnim lokvicama. To su ogromne blatne površine, klizavog, tekućeg, kašastog blata, koje nikako ne možete zaobići. Morate kroz njih proći. I velike su šanse da ćete u njega upasti. Jako velike. Vjerujete, znam iz iskustva. Stala sam na malu uzbrdicu s moje desne strane nadajući se da ću na taj način izbjeći veliku kaljužu ispred mene, no noge su mi otklizale u lijevo, a ostatak tijela je završio u blatnom glibu. Ustala sam brzinom svjetlosti jer sam vidjela skupinu ljudi koja nam se približavala, a nisam mogla podnijeti sramotu da me vide kako ležim u tom blatu u šljokičastim uggsicama, antilop rukavicama, svojim ručno rađenim šalom i kapom i najljepšoj trenirci koju posjedujem. Podsjećam da smo poslije planirali u dvorac, a za dvorac se ipak moraš malo sredit jer ako si u dvorcu budi princeza.

Jedna slika prije nego što je princeza upala u blato

No ako zanemarimo blato i padove (ne samo moje, svaki drugi čovjek koji je prošao imao je blatnu mrlju na odjeći što je upućivalo da je prošao isto kao ja), šetnja nam je jako pasala. Cijela šetnica je jako lijepo uređena, blato je neizbježno jer se topio snijeg kojeg je obasjavalo sunce, iako je bio jedan od najhladnijih dana ove zime, na nekim mjestima nalaze se drveni mostići koji podsjećaju na mostiće na Plitvicama. Jezero je prekrasno, zrak je čist, šetnja okrepljujuća. Taj dan je usprkos hladnoći bilo izuzetno puno ljudi. Vjerojatno su i oni pročitali da će se jezero praznit pa su pohitali na još jednu šetnju prije isušivanja.

Bilo je i dosta pasa sa vlasnicima (ili vlasnika sa psima, kako vam bolje zvuči i kako više odgovara vašem mentalnom sklopu) koji su svi bili pristojni i nismo svjedočili niti jednom incidentu. Mi smo poveli Lina i Rubija koji su najmanje neodgojeni od svih naših pasa, a žele hodati. Zapravo je najbolja Mimi, ne zato jer smo ju nabolje odgojili već zato što ima najbolji karakter, no ona brzo kapitulira pred izazovom šetnje, te ju onda moram nositi. S obzirom da se radi o krupnijoj gospođi, to mi je dosta naporno i zato Mimi ne ide na izlete koji zahtijevaju puno hodanja. Bubi je specifičan i kada idemo na mjesta gdje će biti puno drugih pasa ne vodimo njega ako ide još koji pas sa nama, jer nas u tom slučaju dovede do ludila. Vuče, laje, svađa se… Njega obično vodimo samog jer je tada puno bolji. Ja obično inzistiram da vodimo svako po jednog psa, no nekada mi Alan uvali još kojeg, a to je izuzetno iscrpljujuće za mene. U ovom slučaju su Lino i Rubi bili dobra kombinacija.

S obzirom da je temperatura bila dosta ispod ništice, obukla sam našim malim frajerima kaputiće. Jako su zgodni, jedan rozi, jedan svijetlo zeleni, od samta podstavljenog krznom. Dobila sam ih od moje tete Adele koja ih je zapravo kupila bratićevim psima, no nije im odgovarala veličina. Teta se dobrano zeznula jer bratićevi psi imaju oko 20 kila. Rubi ima 4, Lino 5, a jedva ih uguramo u njih. Ali jako im dobro stoje. Pravi pseći manekeni. Jedino sam previdjela činjenicu da se ti kaputići kopčaju preko psećih pimpaća. To smo shvatili tek kad je Alan primijetio da psi piške, a nema lokvice. Ni kapljice. Naime piškili su u vlastite kaputiće. Preslatko. Sad moram smisliti kako da ih prekrojim i prilagodim muškim psima jer su ovi očito namijenjeni za curice. Možda sam to trebala i prije zaključiti, ako po ničem drugom onda po boji. Iako se Rubi nije bunio što je u rozom.

Šetnja oko jezera trajala je 3 sata. Možda bi trajala kraće da se nismo slikali i padali u blato, ali stvarno smo uživali (usprkos padovima u blato) i nismo željeli žuriti. To je rezultiralo činjenicom da nismo stigli u muzej jer tijekom zimskog dijela godine radi do 16 sati. No ionako nam se onako blatnima i nije više išlo razgledavati plemićke odaje, pa nismo bili previše tužni zbog toga. U muzej možemo otići jedan drugi dan i kada jezero bude prazno.

Na kraju svega jako nas je razveselilo što bistro u sklopu parka radi i moglo se kupiti fritule i kuhano vino za van. Fritule nisu nešto fenomenalne, ali nisu ni loše, ali kad si gladan sve ti je dobro. No kuhano vino nam je okrijepilo i tijelo i dušu.

Sada nam je još preostalo da se vratimo i obiđemo muzej i uklopimo to u istraživanje nečeg novog u tom kraju. Već imam razne ideje, pa kada ih realiziram tipkat ću o tome.

Quadom po Gorskom Kotaru

Jedna od blagodati interneta, barem što se mene tiče, je lagano pronalaženje ideja i mjesta za nove avanture i putovanja, kao i za učenje novih stvari. Tako sam obnovila znanje heklanja, završila online tečaj digitalnog marketinga, blogginga (vidi se kako uspješno to znanje ovdje primjenjujem), marketinga društvenih mreža, digitalne fotografije, šminkanja i još nekoliko vještina od kojih nemam apsolutno nikakve korist, ali imam diplomu. Čak sam našla i oglas za snimanje reklame na koji sam se javila, za što mi je tečaj heklanja dobro došao jer su se tražile žene koje znaju plesti ili heklati, pa sam i to isprobala.

Između ostalog našla sam i Facebook stranicu Quad Gorski kotar (https://www.facebook.com/QuadGorskikotar) i odmah sam dobila želju isprobati vožnju na quadovima jer nikada prije to nisam iskusila. A život se sastoji od sakupljanja iskustava i što više toga probaš, to ti je život bogatiji. A ja želim biti bogata, ako ništa drugo, onda barem iskustvima. I predivnim uspomenama.

Sat vremena vožnje na quadu s vodičem je 300 kn. Ako si sam na quadu je 200 kn. S obzirom na to zaključila sam da se više isplati da nas ide 2 po quadu. Ljepše je da nitko ne bude sam, a ionako se možemo mijenjati za volanom, pa smo poveli i Karlinu prijateljicu Paulu, divnu djevojčicu (23 godine) koju jako volimo. Vožnja traje sat vremena, ali mislim da smo mi vozili duže.

Kreće se iz planinarskog doma Skrad koji se nalazi na izlazu iz Skrada ako se dolazi iz smjera Zagreba. Tamo vas prvo dočeka simpatičan pas Bobi. Veliki je i crn, ali jako drag i mazan. Prije nego krenete morate potpisati ugovor kojim pristajete da snosite troškove ako napravite štetu na quadu i da priznajete da pružatelji usluga nisu odgovorni ako se ozlijedite tijekom vožnje. Dosta logično jer su im se nedavno jedni klijenti navodno zabili quadom u drvo. No ako slijedite upute i vozite razumno, ne može vam se ništa dogodit. Da biste vozili quad morate imati vozačku dozvolu B kategorije, a da biste bili suvozač koji ne vozi morate imati najmanje 12 godina.

Ispred Planinarskog doma Skrad opremljeni kacigama i spremni za vožnju

Nakon što što sredite papirologiju i dobijete kacige adekvatne veličini svoje glave, vodič vam objasni sve detalje u svezi vožnje quada. Sve se vrlo lako shvati i zaista nije teško voziti ga. Ako niste nikada prije pokušali, nema veze, nismo ni mi, ali smo vozili kao da smo rođeni na quadu. Nakon toga avantura u vidu vožnje može početi.

Prvo idete cestom jedno 5 km, nije velik promet pa to nije problem, a zatim ulazite u šumu i vozite po šumskim putevima. Osjećaj je savršen. Ne vozite brzo, ali meni se činilo da jurimo. Naravno Alan i ja smo bili zadnji i najsporiji (to nas prati još od naše avanture na raftingu u kajacima gdje smo bili osjetno sporiji od svih u grupi i naš kajak je uvijek bio okrenut u čudnom smjeru i većinu vremena smo se vrtili u krug; to je jedna neispričana priča još iz vremena dok nisam pisala blog, ali možda jednom i o tome napišem par riječi). U svakom zavoju smo se naginjali u suprotnu stranu od zavoja u stilu pravih motorista ili quadista što je izazvalo podsmjeh naših cura, a i vodiča. To smo tek kasnije saznali. Sebi smo bili super. U našu obranu što se sporosti tiče, moram napomenuti da smo bili osjetno teži od ostalih pa zato naš quad nije mogao postići veliku brzinu. Vodič je bio sam na quadu, a cure su lakše od Alana i mene. Priroda kroz koju smo prolazili je prekrasna, a zrak tako svjež i čist da sam imala osjećaj da su mi se pluća preporodila i očistila od sveg udahnutog smoga i nikotina.

Preporođeni od svježeg zraka i predivne prirode

Vozili smo malim stazicama koje su na nekim dijelovima bile stvarno jako strme i pune rupa što je izazvalo dodatno pojačano lučenje adrenalina. Za volanom smo se mijenjali tako da smo svi i vozili i bili suvozač.

Jurimo na quadu. Na nekim slikama smo mutni od silne brzine koju smo postigli.

Vodič nas je odveo na vidikovac gdje se pruža predivan pogled čak do Slovenije i gdje smo se slikali.

Nakon vožnje vratili smo se u planinarski dom gdje su nas naši domaćini počastili toplim čajem i rakijicom, te ugodim druženjem i razgovorom.

Bio je to dobro proveden dan i izvrsno utrošeno vrijeme. Boravak u prirodi nas je baš nekako okrijepio, osvježio i dao nam dodatnu snagu za suočavanje sa svakodnevnim izazovima.

Malo nam je žao što nije bilo snijega, no barem nam nije bilo hladno. Bili smo prilično blatni, ali to sve opere veš mašina. Planiramo se vratit i sve ovo ponovit kad malo zatopli i priroda se zazeleni jer vjerujem da je tada još ljepše, iako je Gorski Kotar prekrasan u svako doba godine.

Okićka snježna čarolija

S obzirom da nam je limitirano kretanje zbog činjenice da ne rade kafići i restorani (da, to nas limitira, objasnit ću kasnije kako), a u kući ne možemo stalno biti jer će nam živci stradati i linija nam je ozbiljno narušena, tražili smo neko mjesto u blizini Zagreba na koje bi otišli, a da bude interesantno i novo, odnosno da tamo prije nismo bili. Kako je moj brat u jednom razgovoru spomenuo da mu prijatelj živi podno Okića, to mi je odmah dalo ideju da idemo na stari grad Okić.

Imali smo mi i druge ideje kao otići jedan dan na more ili do Gorskog Kotara, no činjenica da su ugostiteljski objekti zatvoreni dosta komplicira stvari. Pogotovo za žene. Naime razmišljala sam kako bi bilo lijepo šetati uz more po nekom Lungo mare, i uživati u mirisu i zvuku mora, povremeno dati pusu mom tuljanu kroz mokru bradu dok nas psi sumanuto vuku (tako izgleda naša romantika), no onda mi se u glavi pojavilo jedno banalno pitanje koje je odmah ubilo tu romantičnu sliku: „Gdje ću ja piškiti?“ Znam, zvuči glupo, ali to je veliki problem. Prije bi nakon cca 2 sata šetnje ili prema potrebi (fiziološkoj) sjeli u neki kafić, naručili kavicu ili sok i obavili te neodgodive potrebe. I tako barem 2 puta tijekom jednog izleta. Plus uz put na benzinskoj. A kako sada to riješiti? Muškarcima je puno lakše. Oni samo okrenu leđa uz neki grm, kao psi i baš ih briga. Čak ih ni prolaznici ne gledaju čudno. Osim mene. Ja sam stara čangrizava baba koja zgroženo okrene glavu uz tihi komentar „fuj“. No u slučaju krajnje nužda, može im se oprostit. Naročito sada kad nemaju gdje. Ali kako ću ja? Ne mogu skinuti gaće i čučnut pored puta i piškiti. A svaki put tražiti benzinsku je također neizvedivo. I baš nisu na svakom ćošku. Dok ja nađem koju već bi mi se odavno desila nezgodacija (znam da to nije prava riječ, ali ja ju volim. To je nezgoda u tragikomičnom obliku). Dakle, more je otpalo.

E sad Gorski Kotar ili Lika su malo jednostavniji što se tih fizioloških stvari tiče. Možeš se sklonit u šumu daleko od pogleda (barem ljudskih, ako me neki medvjed vidi to mi ne predstavlja neki problem, osim ako me ne odluči pojest), ogulit sve slojeve garderobe sa ključnih dijelova (nije baš idealno, ali može se) i obaviti što se mora. No nakon cijelog dana u snijegu, čovjek poželi sjest u toplo i popit neki čaj, kavu, kuhano vino i pojest topli gulaš da ugrije tijelo i dušu. Bez toga mi se gubi čar takvih izleta. A toga sada nema. Otpao i jednodnevni izlet u Gorski Kotar ili Liku.

Palo nam je na pamet i da iznajmimo neku kućicu ili apartman u tom kraju i ostanemo par dana. Učlanila sam se i u grupu te svrhe na Fejsu. No s obzirom da ljudi ne mogu putovati na skijanje ili gdje bi već putovali da su okolnosti normalne, svi su se okrenuli Lici i Gorskom Kotaru. Posljedično tome cijene su skočile u nebesa. Ispalo je da bi me gotovo jeftinije došlo 10 dana Zanzibara nego 5 dana Gorskog Kotara. Pa je eto otpala i ova ideja.

Da se vratim na Okić jer sam već i u Zanzibaru završila (u ovom tekstu, a i mislima).

Dakle, kad meni padne neka ideja na pamet, ja to moram realizirati sada i odmah. Možda je to neka vrsta opsesivno – kompulzivnog poremećaja. A ideju za Okić dobila sam baš u trenutku kada je tamo bila poveća količina snijega. Meni nije smetao, dapače to je svemu dalo naročitu čar, ali moj tuljanić baš i nije bio oduševljen.

Auto smo parkirali kod planinarskog doma Maks Plotnikov koji je na 411 metara nadmorske visine u neku nakupinu snijega pored ceste (čitaj uskog puta) jer nije bilo druge opcije, a naš auto je bio jedini tamo.

Prvo smo hrabro krenuli putem koji smo odmah primijetili, bez puno razmišljanja. Naišli smo na putokaz iz kojeg smo brzopleto shvatili da postoje 2 staze, jedna lagana druga teška i odlučili se za laganu. Zbog pasa naravno. Samo nismo gledali gdje te staze vode. I nakon cca 10-ak minuta hodanja po laganoj stazi shvatili smo da ona vodi u sasvim suprotnom smjeru od starog grada Okića, te smo se odlučili vratiti. Tuljan je predložio da se vratimo kući jer nisu dobre okolnosti za penjanje na stari grad. Snijeg, led i druge prepreke. No ne dam se ja tako lako. Čak mi je palo na pamet da se penjem do starog grada ravno gore kroz šumu, no nisam naišla na razumijevanje druge strane. I njuškajući oko doma našla sam putokaz (koji je na vidljivom mjestu, ali nisam u prvom navratu obratila pažnju na njega). I našla sam gdje je staza koja izgleda prilično kratko i jednostavno. I nagovorim ja tuljana da damo Okiću još jednu šansu.

Dakle ta jednostavna staza je dosta strma, stjenovita i meni stvarno nije jako zahtjevna, no snijeg i led ju čine nešto zahtjevnijom. Za mene to nije problem, ali Alanu je bilo dosta teško. Toliko teško da smo se pred sami kraj posvađali jer se on htio vratit nazad jer se klizao i jedva ostao na nogama, a tvrdi i da se jedan pas survao niz stijenu visoku nekoliko metara i zaustavio se tik uz provaliju. Ja to nisam vidjela, pa baš nisam sigurna u istinitost tog navoda. Mislim da je to rečeno samo da bi ja odlučila odustati. I baš u trenutku kad je on rezolutno izjavio da se o vraća, a ja nek radim što hoću, pored nas je prošao jedan gospodin u pratnji časne sestre. I s obzirom da je čuo da tuljan hoće odustati, krenuo ga je nagovarati da smo već gotovo na samom vrhu, da imamo još desetak metara i da bi bila šteta sada odustati. Gospodin kao da je bio moj poslanik na tom putu. Baš me razveselio. I još sam ja dodatno napomenula da ako može časna u haljinici gotovo trčati tom stazom, onda može i veliki jaki tuljan lagano prošetati do gore. To mu je ipak bio poticaj da nevoljko nastavi dalje.

Staza koja vodi do starog grada Okića. Ovo je teža staza, navodno postoji i kružna koju mi nismo našli (a nismo ju baš ni tražili)

Nakon dosta ljutnje i nagovaranja stigli smo do vrha i ruševina starog grada koje su na 499 metara nadmorske visine. Iskreno, nema se baš puno za vidjeti osim tih ruševina. Slično kao stari grad Samobor samo manje. Pogled je navodno divan, ali ja nisam uspjela uočit tu ljepotu jer je bio siv i tmuran dan. Možda je u prolijeće ili ljeto zaista božanstven. No drago mi je da sam bila i popela se do vrha. I da se tuljan popeo. I planiram se ponovo popeti, ali na proljeće i na ljeto i to kružnom stazom koja je navodno dosta duža i nije zahtjevna. Iako meni ni ovo nije problem, ali sam uspon kratko traje, možda 10, 15 minuta, a ja volim duže šetati.

Kada smo okretali auto na uskoj cesti ispred planinarskog doma, uspjeli smo se nasaditi na panj. Kaže Alan da je to od šoka uzrokovanog spuštanjem s brda. Dakle, ako ste u šoku, posebno pazite na panjeve.

Iako stari grad Okić i nje vizualno nešto spektakularan, sretna sam da smo vidjeli jedan dio naše povijesti. Taj stari grad branio je stanovnike ovog kraja i od Mongola i od Turaka, a postoji već gotovo 1000 godina. Već sama ta spoznaja je spektakularna.

Zavirili smo u Vir

Ove godine sam prvi puta posjetila otok Vir. Jedno od rijetkih mjesta za koje sam čula doslovno samo negativne komentare iako izuzetno puno ljudi ljetuje upravo na Viru što je zapravo prilično kontradiktorno. No kada očekuješ najgore vrlo često se pozitivno iznenadiš.

Na Vir smo zapravo dospjeli slučajno jer mi nikada unaprijed ne odlučimo gdje ćemo ljetovati već upišemo na Booking najjeftiniji mogući raspon cijena, te da smještaj raspolaže kuhinjom, da prima ljubimce, te da ima osiguran parking i wi-fi. I onda između ponuđenoga izaberemo gdje ćemo. Prednost je ako tamo do sada još nismo bili jer volimo istraživati nova mjesta.

Ovaj put između ostalog Booking nam je izbacio apartmane Maja na Viriću na Viru. 3200 kn za 8 noćenja za 3 odrasle osobe. Ljubimci dozvoljeni. Sva 4 što je stvarno rijetkost jer nas često odbiju i apartmani koji primaju ljubimce kada čuju da ih je više od jednog.

Sam apartman je bio dosta spartanski opremljen, bez televizije, što nam je bilo sasvim u redu jer tv možemo gledati doma i uopće nam ne treba na ljetovanju, te ga ne koristimo ni u apartmanima koji ga imaju. Kuhinjica je mala bez pećnice, ali i to je bilo prihvatljivo jer ni ne kuham ništa zahtjevnije od juhe iz vrećice i tjestenine na godišnjem odmoru. Dapače, ovdje smo prva 3 dana jeli isključivo sendviče i paradajz. Kupaona je extra mala sa otvorenim tušem pa je sve bilo potopljeno kada bismo se tuširali, ali ni to nas nije smetalo. Malo nezgodno je bilo samo to što nas je tresla struja kad bismo za vrijeme tuširanja dotakli metalne dijelove tuša ili pipu. No nije strašno, preživjeli smo, nitko od nas nema pacemaker ili nešto slično pa smo prošli bez posljedica. Vlasnici su jako simpatični, obožavaju životinje, oduševili su se s našom ludom četvorkom, pa smo im oprostili struju i vodu koja je curila sa stropa za vrijeme nevremena. Gotovo u svakom apartmanu je bio barem jedan pas, tako smo zaključili da se radi o istinskim ljubiteljima životinja. Čak su, kad smo jednom izašli bez pasa, pazili na njih i kada su lajali, razgovarali su s njima kroz zatvorena vrata. Nije im smetao lavež jer bilo je pasa koji su puno više lajali od naših, no željeli su ih malo utješiti. Jako lijepo od njih.

Voda na Viru nije pitka. To je koliko se sjećam prvi naš otok na kojem sam bila, a da se voda iz pipe ne može piti. Na nekima nije baš ukusna, ali može se konzumirati bez negativnih posljedica za zdravlje, no ovdje su nam odah napomenuli da voda služi isključivo za pranje i tuširanje. Tako da smo kuhali i prali zube u kupovnoj vodi. Nije nam to bio problem i odmah smo se privikli na to, ali čisto da napomenem.

Moja predodžba Vira, prema onome što sam čula, pročitala i vidjela na televiziji bila je da će to biti neka mješavina brazilskih favela i golemih nelegalno izgrađenih urbanih vila koje ulaze praktički u more i gdje se osjeti miris kanalizacije, odnosno septičkih jama. Mislila sa da je to mjesto bez ikakvih povijesnih znamenitosti gdje su apartmane izgradili oni koji ne drže previše do zakona i teže brzoj zaradi, ne mareći pritom za urbanističke planove, estetiku, higijenu i prirodu. No iznenadila sam se, na sreću, vrlo ugodno.

Naravno ima građevina čudnog izgleda, ali ima i prekrasnih zdanja i moram reći da se moja percepcija Vira zaista promijenila kada sam ga zaista i posjetila. Možda nedostaje onih tradicionalnih otočkih starih kamenih trgića sa crkvicom u sredini, no ima staru utvrdu Kaštelinu na rtu Kozjak, izgrađenu u 16. stoljeću koja je služila za obranu Virana i stanovnika ninskog kraja od uskoka i Turaka. Ona na žalost danas nije u najboljem stanju, no nadam se da će ju nadležni konzervatorski zavod spasiti od daljnjeg propadanja. Postoji i svjetionik koji je izgrađen 1881. godine, koji nismo posjetili jer smo iz nekog razloga svaki put promašili skretanje koje vodi do njega, te je „budemo sutra“ preraslo u „budemo neke druge godine“.

Ako volite fotografiju, ili samo želite super slike za Instagram, otiđite na Crvene stijene, plažu na kojoj slike ne mogu ispasti nikako drugačije osim savršene. Kako im i samo ime kaže, tamo su stijene neobične crvene boje. Preporučujem odlazak za vrijeme golden hour-a, tj. tzv. zlatnog sata i to ujutro za vrijeme izlaska sunca. slike bi sigurno ispale lijepe i za vrijeme večernjega zlatnog sata, tj. za vrijeme zalaska sunca, no onda nećete biti sami na plaži. Mi smo ustali u 5 sati ujutro, spremili se i prije 6 već bili na plaži. Imale smo savršeni photo session. Nigdje nikoga, samo mi, izlazak sunca i mobiteli u akciji. Moram pohvaliti Alana kojeg Instagram i slikanje ne zanimaju ni malo, jer se nama za ljubav ustao u 5, stoički pretrpio preko sat vremena našeg uslikavanja i ni jednom nije prigovorio ni jednu riječ. Pazio je na pse, skupljao kakicu i uživao u pogledu na nas i stijene. Čak se nije uzrujao kad sam po povratu u apartman golemim napuhanim jednorogom prolila kavu po stolu i svim stvarima na njemu. Gadni su ti jednorozi. Ali dobro izgledaju na slikama, pa “kud svi Turci, tud i mali Mujo”, moramo i mi imati sliku kako bezbrižno plutamo na tom stvorenju. Naravno to je samo za slikanje jer te vjetar odnese taj čas skupa sa tom beštijom, pa jedva čekaš da je se oslobodiš. Ajde, moram priznati da nije loša kad nema vjetra i za plutanje u bazenu, ali ne preporučujem korištenje za vjetrovitih dana.

Mladih ljudi na Viru je ove godine bilo izuzetno puno. Zabava se nakon zatvaranja kafića i klubova koje je ove godine bilo u ponoć zbog epidemije korona virusa, preselila u centar na rivu, gdje je bilo živo do ranih jutarnjih sati. Mladima je ionako svejedno gdje se zabavljaju, glavno da je party.

Na Viru postoji i plaža za pse koja je dosta razočaravajuća, ali barem postoji i velika je. Dakle to je plaža, koja baš i nje plaža, nego je neuređeni dio obale koji gleda prema Ninu i do kojeg vodi makadamski put na koje se ne mogu mimoići 2 auta. To i nije neki problem jer ni ne ide nešto puno auta prema tamo, no oni koji idu se bez problema uvezu na tu plažu, doslovno gotovo uđu u more, a to baš i nije super za one koji su na plaži. Ta plaža više podsjeća na slanu močvaru nego na plažu. Ne znam to bolje opisati. Naime tlo se sastoji od otočića okruženih morem, prevladava blato i nije baš plaža na kojoj biste poželjeli odložiti ručnik i sunčati se. Morsko dno se sastoji od blatnog pijeska iz kojeg raste trava, a stopala propadaju u tu blatnu smjesu do polovice potkoljenice. Na drugim mjestima je taj pijesak toliko zaglađen da podsjeća na kamen, a sklizav je poput leda pa postoji opasnost od pada i lomova svih mogućih dijelova tijela. Toliko je plitko da vjerojatno možete prošetati do Nina. Ne mogu reći da su se psi žalili, njima je bilo super, ali mogli bi ipak tu plažu malo prilagoditi i ljudima jer u pravilu psi neće sami doći na plažu. A nama vlasnicima bi ipak bilo zgodno da možemo negdje leći, možda iznajmiti suncobran ili čak ležaljku i negdje popiti kavu. Prometa bi zasigurno bilo jer je bilo jako puno pasa i vlasnika, a mi smo u pravilu dobri potrošači. Također bi na samu plažu trebalo postaviti znak da se radi o plaži za pse, jer do nje postoje putokazi koji jasno indiciraju da je na kraju tog puta plaža za pse, no na samoj plaži nema znaka. Tako smo jednom bili prijekorno gledani od strane obitelji s djecom, jer smo došli na plažu sa 4 psa. Ubrzo su se demonstrativno digli i pokupili negodujući, nama je bez razloga bilo neugodno jer jadna dječica sad moraju s plaže, a to bi se moglo jednostavno izbjeći da ima oznaka o kakvoj se plaži radi.

Plaže su pješčane, odnosno prvo ide dio sa kamenčićima, a zatim prevladava pijesak, i more ja jako dugo izuzetno plitko. I toplo. Predivno toplo. Barem ove godine. Meni koja volim toplo more ovo je bio pravi užitak.

Po restoranima nismo išli. Nije nam se dalo spremati, a ni vuči 4 psa sa sobom na takva mjesta. Samo smo jednu večer odlučili večerati vani. Prvo smo željeli jesti u Konobi “Branimir” u Ninu, no na telefonsko broj koji mo našli na internetu se nitko nije javljao, pa nismo mogli rezervirati. Kada smo stigli tamo, naravno nije bilo mjesta, što smo i očekivali s obzirom da imaju odlične recenzije. Uz put do auta pokušali smo se nahranit u nekom drugom ninskom restoranu, no bez uspjeha. Vratili smo se na Vir i googleali restorane i našli konobu “Kod Spavalice” sa dobrim recenzijama. Tamo smo jedva uspjeli dobiti mjesto jer se taman jedan stol ispraznio. Goolge rezenzenti nas nisu prevarili jer je konoba stvarno slatka, hrana ukusna, cijene umjerene, a konobar vrhunski. Ako ste na Viru i gladni ste, preporučujem “Spavalicu”.

Vir je definitivno pun života, pa ako želite mirno ljetovanje na osami, izaberite nešto drugo. Nama, a pogotovo Karli, je ovo pasalo. Baš nas je ugodno iznenadio cijeli otok. Mene naročito pečeno prase s ražnja koje sam zapazila još prvu večer i svaki dan maštala o njemu. Na kraju smo se počastili sa tom sasvim običnom delicijom zadnji dan. Toliko sam ga željno iščekivala, da sam ga pojela u slast bez kruha i ikakvih dodataka. I sad kad ga se sjetim pojača mi se salivacija.

Zgodno je također i to što je Vir mostom povezan s kopnom, pa je jednostavno obići i okolicu. Tako smo mi skoknuli do već spomenutog Nina i do Paga. U Ninu nisam nikada prije bila, pa mi je bilo jako lijepo i interesantno vidjeti njegove znamenitosti, a na Pagu smo posjetili grad Pag i plažu u Povljani na kojima također nikad nisam bila iako sam više puta bila na otoku Pagu. Naravno ima u okolici još hrpa mjesta koje sam htjela posjetiti, ali za to nije bilo vremena jer smo se željeli malo i odmoriti. No vidjela sam znak za farmu magaraca na koju bi baš željela otići kao i u Buffalo Bill City u Vrsima. Ali ovo je dodatni razlog da se vratim u taj kraj možda već i iduće ljeto.

Moja grčka avantura

Iz Grčke smo se vratili prije više od 3 mjeseca i ovo je valjda već 33. pokušaj pisanja blog posta o tome. U zadnjem pokušaju sam napisala pola knjige, a stigla sam do drugog dana i shvatila da tu sagu nitko ne želi i neće pročitati. Dakle, neću pisati o tome kako je Atena divna i koje povijesne znamenitosti možete tamo vidjeti jer to sve možete naći na internetu. Opisat ću u kratko naše dogodovštine koje su pratile razgledavanje povijesnih znamenitosti. I da, usprkos svega što nam se desilo, Atena nam je divna i super smo se proveli.

Iznajmili smo divan apartman blizu Nacionalnog arheološkog muzeja, no ispalo je da se nalazi u kvartu koji liči na Bronx Atene. Usprkos tome što je apartman na slikama i u živo bio presladak, u ladici u kuhinji bio je pokojni žohar, a na wc školjku smo mogli sjesti samo bočno jer je ispred bila mašina za veš pa nam nisu stale noge. Nema veze. Bilo nam je lijepo.

Prvi dan po dolasku razgledali smo Akropolu i na povratku u Bronx opljačkali su nas u metrou. Osim novca, Alan je ostao bez vozačke i prometne. Prijavili policiji. Policija maksimalno nezainteresirana. Predložili su nam da prijavimo gubitak dokumenata, ne pljačku jer u slučaju pljačke dobijemo potvrdu o ukradenoj vozačkoj na grčkom što nitko nigdje neće razumjeti, a u slučaju gubitka na engleskom što nam je bitno jer nam treba za vožnju kroz Austriju i Mađarsku. Naravno pristanemo i prijavimo gubitak. Dobijemo potvrdu koju uredno pospremimo, zahvalimo se i odemo bez provjeravanja što smo dobili (jako pametan potez). Tek u Zagrebu vidimo da smo dobili potvrdu na grčkom koju naravno u MUP-u nitko ne razumije.

Akropola. Metro i policijsku stanicu nisam slikala.

U Ateni nema PBZ-a. Što je i za očekivati, ali s obzirom da Privredna banka Zagreb spada u Intesa Saopaolo grupu, tražili smo banku Intesa Saopaolo. Google maps nas je doveo do brazilske ambasade. Dakle nema ni PBZ-a, ni Banke Intesa, ni pripadajućih joj bankomata. Ali mjenjačnice uredno mijenjaju kune u eure i svugdje možete plaćati karticama.

Toaleti u Grčkoj su katastrofa. Predivni restoran u centru Atene ima wc kao lokalna krčma u nekoj teškoj zabiti u Hrvatskoj. I gori. U pola ih se jedva uvučete. Morate preskakati školjku da biste zatvorili vrata ili izvodit neke slične egzibicije. I prljavi su. I mokri. Nema veze. Svejedno nam je bilo lijepo. Nismo pokupili nikakvu boleštinu.

Atenjani vole pse. To mi je super. Šetaju ih posvuda. Naročito u vrtu Nacionalnog arheološkog muzeja gdje smo ujutro pili kavu i jeli kroasane. Većina ih hoda slobodno, nisu na uzicama, ali nismo prisustvovali niti jednom psećem ekscesu. Psići kakaju posvuda. Vlasnici to baš i ne pokupe. Vidjeli smo samo jednog savjesnog gospodina kako čisti za svojim psom, a jako puno smo ih vidjeli kako samo produže. No nema ni dežurnih baba, deda i samoprozvanih komunalnih redara koji jedva čekaju da krenu upozoravat i korit nesavjesne vlasnike. Tamo vjerojatno isto prepuštaju ovlaštenim komunalcima ili onima čiji je posao upozoravat i kažnjava nesavjesne vlasnike. Ne opravdavam nesakupljanje kakice, ali još me više živciraju oni koji jedva čekaju da mogu nekome solit, makar i s razlogom. Ili možda tamo jednostavno nikog nije briga gdje pas kaka. Nismo stali u pseću kakicu i bilo nam je super.

Ali mačke su druga stvar. U mačju kakicu sam stala. Naime u Ateni ima jako pun slobodno živućih mačaka koje građani i turisti hrane i jako su pitome, druželjubive i debele. S obzirom da obožavam mačke, htjela sam se slikati s njima i u zanosu i oduševljenju sa micikama, stala sam u micikino govance. Ako se poveća slika, može se i vidjeti dokaz na mojoj tenisici. Nije bilo neočekivano jer tamo gdje su mace logično je da ima i mačje kakice. Nema veze. Svejedno mi je bilo lijepo i sretna sam što sam se slikala s macama. Kakicu sam očistila.

Oko rimske Agore ima milion crnaca koji prodaju končane narukvice. Odnosno primaju donacije za afričku kulturnu večer. Jako su srdačni, jako te vole i dosadni su kao dijareja. Ako odgovoriš na ijedno njihovo pitanje, gotov si. Više te ne puštaju bez narukvice. Alan se naravno odmah upustio u konverzaciju jer mu je brat crnac pohvalio bradu i rekao mu da je kralj. Osvojio ga je na prvu. Alan dao 10 eura za 2 narukvice od konca. Crnac nas izgrlio i ponudio nam da kupimo i travu. Kralj je ljubazno odbio. Narukvice se drže i dan danas nakon gotovo 4 mjeseca. Izgleda da vrijede 10 eura. Ili je u cijenu bila uračunata i ona trava koju smo odbili. Nije nam žao, bilo nam je zabavno.

Rimska Agora i mjesto gdje su nam umalo prodali travu.

Upoznali smo sve zlatare i srebrnare na Plaki jer ako zastanete pogledati izlog makar na 3 sekunde odmah se stvore pored vas i započnu vašu metamorfozu od osobe koja je pokazala interes preko potencijalnog kupca do kupca. Alan se sprijateljio sa svima, ali se u kupca ipak nije dao preobratiti. Vjerojatno zato jer su nam odmah po dolasku ukrali novce. No nakit je krasan i jeftiniji nego u Hrvatskoj. Alan mi je za Valentinovo kupio divan srebrni prsten za 20 eura. Toliko smo para još imali. Naši prijatelji zlatari svi od reda su nas upozorili da lančiće obavezno nosimo unutar majice jer da će nam ih netko strgnuti s vrata. Hvala im na tome jer smo uspjeli barem to sačuvati. I nisu samo zlatari takvi. Svi trgovci i ugostitelji će vas pokušati vrbovati da kod njih potrošite novac. Ali svi su jako ljubazni pa vam nije žao potrošit.

Za one koji planiraju posjet Ateni želim napomenuti da su „The Big Bad Wolf“ hamburgeri apsolutno fenomenalni i ogromni, a koštaju od 4,5 do 6,5 eura. Mi smo prva tri dana jeli po restoranima i ručak za dvoje sa pićem, kavom i jednim desertom plaćali cca 30-ak eura. Birali smo najjeftinija jela, ali sva su bila fina. No kad smo otkrili Wolfa živjeli smo na hamburgerima. Stoga ako ste u Ateni a niste pri novcima ili vam ih ukradu u metrou kao nama, ovo vam je dosta bitna informacija.

The Big Bad Wolf, najfiniji kolači u Bronxu i mi u restoranu prije otkrića BBW.

Naša grčka avantura trajala je doslovno u obliku avanture do samog kraja, pa su tako Alanu na aerodromu našli bokser koji je propao kroz rupu u džepu jakne i potpuno smo zaboravili na njega. Pozvali su nam policiju. Alan je pokušao policajca podmitit sa kavom. Oduzeli su mu bokser. Ja sam mirno sve podnijela tipkajući na mobitel i nimalo se ne uzrujavajući. Mora da sam ili jako ostarjela ili jako volim tog muškarca ili mi je bilo jako lijepo u Grčkoj pa mi ništa nije moglo pokvarit dojam. Mislim da su ove zadnje dvije stavke u pitanju. Ipak sam ja još mlada.

I za kraj da ukratko samo pobrojim lokacije koje smo posjetili. Radi se o onim klasičnim znamenitostima koje svi obilaze, ali s razlogom, a to su Akropola i njeni obronci, Rimska Agora, Drevna Agora, Aristotelova gimnazija, Keramikos, Zeusov hram, Hadrijanova vrata, Mitropolitska katedrala na Trgu Mitropoleos, Plaka, Trg Syntagma, Lycabettus Hill ili ti brdo na kojem je mala crkva i sa kojeg se pruža savršen pogled na Atenu, Hadrijanova biblioteka, te Posjedonov hram na rtu Sounio. Njih vidite na slikama, a ako vas zanima njihovo povijesno značenje bez problema ćete sve saznati na internetu.

Ako planirate put u Atenu želim vam da uživate, da upoznate crnce sa narukvicama, da jedete u Big Bad Wolfu i da vas ne opljačkaju u metrou niti igdje drugdje. Sretan put i znajte da vam zavidim.