Leica kuharica

Vjerojatno ne znate, ali ja jako volim kuhati. I zapravo jako dobro kuham. Iako se neki ljudi dosta iznenade kada to čuju. Vjerojatno im ne djelujem kao osoba koja kuha. Dapače želja mi je da se Karla i ja prijavimo za neki kulinarski show tipa „3, 2, 1, kuhaj“. Moram samo nju još malo uvježbati.

Prije par mjeseci našli su mi povišenu razinu kolesterola u krvi, te sam odlučila da se malo zdravije hranim. Da napišem da sam odlučila da se „zdravo hranim“ lagala bi, ali pokušavam jesti više povrća, a manje pizze, čipsa, pekarskih proizvoda i sličnog. Ne kažem da sam se toga u potpunosti odrekla, ali sam smanjila. I pijem jabučni ocat s medom ujutro i navečer (drevni recept mog muža. U početku mi je bilo užasno, ali u međuvremenu sam se navikla i mislim da sam sad malo i ovisna o tome).

Osim što volim kuhati prema već postojećim receptima, volim i sama smišljati jela i kombinirati sastojke. Tako sam ponukana akcijskim cijenama prokulice i brokule u Kauflandu smislila ovaj dolje navedeni recept. I dala mu ovo maštovito ime.

Složenac antikolesterolac a la Leica

Zapravo nemam pojma koliko tu ima kolesterola. Ja sam sebe uvjerila da ga ne može biti previše jer se jelo sastoji većinom od povrća.

1 patliđan
1 tikvica
1 kg prokulica
2 brokule
Cca 800 grama mljevenog mesa (miješano ili svinjetina ili junetina, ne puretina jer ju ne volim)
Cca pola litre milerama
1 jaje
Malo parmezana
1 luk
3 češnja češnjaka
Špeka, pancete, šunke, pršuta ili nečeg sličnog koliko želite
Začini: sol, chilli, đumbir, curry, crvena paprika, origano, češnjak u prahu, mješavina začina za pečenje, papar ako ga imate što kod mene danas nije bio slučaj jer sam potrošila sve za sarmu.

Prvo nasjeckate luk i kratko ga propržite na ulju da uvene. Dodate meso i začine, te dinstate meso bez dodavanja vode.

Brokulu skuhati nakon što ste joj odrezali stabljiku. Dakle kuhate samo cvjetove.

Tikvicu i patliđan narezati i kratko popržiti na maslinovom ulju. Patliđan prije toga nasoliti da pusti gorčinu i prije stavljanja na ulje obrisati ga papirnatim ručnikom.

Prokulice očistiti i prerezati na pola, te osušiti krpom. Popržiti ih na maslinovom ulju, posoliti i dodati narezani špek, pancetu, šunku, pršut ili nešto drugo sličnog okusa što volite ili što vam je pri ruci. Ako nemate ništa od toga ili ništa takvog ne volite, može i bez toga. Ali bolje je sa. Kada je pri kraju dodati 3 češnja češnjaka zgnječena u onoj gnječilici za češnjak. Ako imate volje sjeckati, sjeckajte. Čitala sam da je bolje tako. Ja sam previše lijena pa ja gnječim.

Kad ste sve ovo obavili u tepsiju slažete prvo patliđan i tikvice da pokriju dno, onda ide meso, pa brokula i na kraju prokulica.

Zatim to sve zalijete umakom od milerama u kojem ste razmutili jaje i dodali iste začine kao što ste dodali u meso osim one mješavine za pečenje.

Sve posipate ribanim parmezanom i stavite peči 30 – 35 minuta na cca 180 ˚C. Gotovo je kada se parmezan lijepo rastopi i zapeče, a ne posmeđi.

Kada ga izvadite iz pećnice ostavite ga malo da se ohladi. Ionako ga nećete moći jesti dok je vruć, a raspadat će se kod vađenja iz tepsije. Kad se ohladi ostaje lijepo u komadu.

Ako se odlučite ovo skuhati, a volite sve sastojke, sigurna sam da ćete uživati. Ako ne volite neki od sastojaka zamijenite ga nekim drugim koji volite, npr. prokulicu zamijenite karfiolom. Jer ako ne volite prokulicu, a napravite složenac od prokulice, vjerojatno baš i nećete biti oduševljeni. Recept je vrlo varijabilan i možete dodavati i oduzimati što god volite i želite. Sigurna sam da će biti fino u svim varijantama.

Skuhala sam i sarmu. Nema veze sa receptom iznad, samo se hvalim.

Adventiranje i adventsko prigovaranje

Do sada je već svatko tko zna sva slova napisao nešto o zagrebačkom Adventu, pa je red da se i ja oglasim. A ove godine sam postala pravi ekspert za Advent s obzirom da sam ga posjetila vjerojatno duplo više puta nego svih dosadašnjih godina njegovog postojanja zajedno. Uzrok mom čestom gostovanju na Adventu je taj da mi je ove godine ured u centru grada pa nisam opterećena traženjem parkinga ni čekanjem tramvaja koji bi me doveo do željene lokacije, a što mi je uvijek predstavljalo problem.

Zapravo na pisanje posta o Adventu potaknule su me objave u raznim grupama na temu Zagreba gdje je pljuvanje po Adventu postalo uobičajeno. Nazivaju ga vašarom, seljačlukom, neukusom, nečim što su u naš divan grad donijeli “dotepenci s brda” i uništavaju našu kulturu i tradiciju. Plaču za vremenom kad je na Trgu bila samo jedna okićena jelka, a oni su u miru mogli kupiti hrenovku u neboderu i u tišini prošetati Zrinjevcem. Tvrde da se gastronomska ponuda Adventa svodi na jeftine kobasice i tvrde fritule iz užeglog ulja. E pa nije tako. Provjerila sam višekratno. Gastronomska ponuda je raznolika i sve što sam pojela bilo je ukusno i svježe. Grad je divno ukrašen, naročito Gornji grad i tunel Grič, posjetitelja ima puno, i domaćih i stranaca i svi su veseli i dobre volje. Ljudi iz čitavog svijeta dolaze vidjeti naš Advent koji je nekoliko puta proglašen za najljepši advent u Europi i treći u svijetu, pa izgleda da samo nama Zagrepčanima ne valja. I to me baš ljuti. Umjesto da budemo ponosni na svoj grad i sretni što se u njemu događa nešto što ljudi iz cijelog svijeta žele vidjeti i doživjeti, mi po tome pljujemo jer je sve to Bandićevo djelo. Zar je bitno da li je to Bandić započeo ili netko drugi? Mislite li da stranci znaju tko je Bandić? Ili da ih zanima što on radi? Ili kolika je cijena adventske kućice? Mislite da bi stranci dolazili u tom broju gledati naš grad koji je definitivno divan sam po sebi da nema adventa? Da bi dolazili gledati samo zgrade i jednu okićenu jelku na Trgu i jeli hrenovku u neboderu i nakon toga mirno šetali Zrinjevcem? Vjerujte mi, ne bi. A ako nekome ovo ide na živce, neka se strpe tih mjesec dana, pa će nakon Nove godine opet u miru jesti svoju hrenovku.

Od svih dijelova Adventa najmanje me se dojmilo Fuliranje koje je najpopularniji dio Adventa. Ima mnogo kućica sa hranom, ali malo stolova, a pogotovo sjedećih mjesta, gužva je velika, pa nijednom nisam osjetila potrebu zadržat se tamo. I od svih drugih dijelova, ovaj mi je djelovao najmanje čisto i uredno. Tako da sam kroz njega u pravilu samo prošetala bez zadržavanja. Obzirom da Advent na toj lokaciji traje još samo sutra, pokušat ću ipak nešto i tamo pojest jer sam čitala izvrsne recenzije o gastronomskoj ponudi Fuliranja, a želja mi je probati bubble waffle s čokoladom i kikirikijem. Vidjela sam slike i već one su izazvale pojačanu salivaciju u mojim ustima.

Na Tomislavcu je već klasični Ledeni park koji je predivan i ove godine, ali nisam isprobala klizalište jer nisam klizala valjda 30 godina i nikako mi nije privlačno sramotit se pred hrpom ljudi koji se slikaju i šetaju uokolo. Možda nekom slučajno upadnem u kadar pa me objavi na Instagramu. Mislim da bi scena gospođe u zrelim godinama (neko bi možda rekao babe, ali taj je fakat bezobrazan) koja mlatara rukama i nogama i pada među djecom i teenagerima mogla postati viralna, a to baš nije popularnost kakvu bi željela.

Zrinjevac mi je malo dosadan. Lijepo izgleda, ali realno tamo nema ništa meni interesantno. Većina kučica je za prodaju suvenira i umjetnina, iz paviljona svira muzika, ali meni je to samo za prošetati, nema ništa što bi me zadržalo da tamo provedem neko vrijeme.

Na Trgu je ove godine super. Uz onaj klasični dio sa umjetnim snijegom, klupicama i borićima uz Johann Franck, odnosno nekadašnju Gradsku kavanu i Zagrebačku banku, prema Banu iznad niza kučica sa hranom napravljena je terasa sa stolovima na kojoj možete jesti ili piti uz pogleda na čitav Trg. Cijene su više nego prihvatljive. U “Žirafi” čija je zadnja kučica prema Banu Malibu sa sokom od jabuke košta 12 kuna, taquitos con pollo 7 komada sa dva umaka 15 kuna, a kobasica „mamma mia“ sa topljenim sirom, umakom od vrhnja i češnjaka i prženim lukom 19 kuna. Od jedne takve kobasice siti ste cijeli dan. Na kućici “Okruglice” uz slana jela ima super ponuda slastica gdje sam probala fritule sa rupom u sredini i nugat umakom za 20 kuna koje su bila stvarno ukusne, i ne, nisu pečene u užeglom ulju. Jedino što me smetalo na Trgu je što ima puno žicara. Nisam neosjetljiva na ljudsku patnju i siromaštvo, pomognem kada imam priliku i mogućnosti, ali za profesionalne žicare romske nacionalnosti stvarno ne osjećam sažaljenje. Naročito me iritira kada mi se netko zalijepi za stol kada zijevam za kobasicom i neće se maknut dok mu nešto ne dam. E pa takvima zasta nikada ništa ne dam. Možete reći da sam zločesta, ali barem bi mogli pričekati da pojedem pa da mogu posegnuti u torbu čistim rukama za kojom kunom. Osim profesionalnih žicara, ima i prevaranata koji se predstavljaju da sakupljaju novac za udruge za napuštene psiće. S obzirom da sam u mnogim psećim grupama na fejsu i pratim stranice raznih udruga tog karaktera, znam da se radi o varalicama jer su udruge već nebrojeno puta upozoravale upravo na takve koji se po Trgu predstavljaju da sakupljaju novac u ime njihovih udruga, ta molili da ih se prijavi policiji. Nisam nikoga prijavila, ali nisam ni dala pare. Ni oni ne čekaju da pojedeš nego uskaču u pola zalogaja.

Taquitos con pollo i “mamma mia” iz Žirafe

Na Gornjem gradu je prekrasno. Od Matoša, preko platoa Gradec, Klovićevih dvora, Strossa pa sve do tunela je neopisivo lijepo. U Klovićevim dvorima je malo klizalište, ispred njih imate i Nivein aparat za slikanje koji vam slike pošalje na mail pa ako vas je više ovo je idealno mjesto za napravit grupnu fotku sa svima na njoj. Na platou Gradec jela sam crni hamburger sa umakom od tartufa. Jako, jako fino. Cijena 55 kuna. Nije malo, ali nije ni pretjerano. No još bolji hamburger jela sam kod Matoša u „Bear’s Cave“ kućici. Taj je koštao 48 kuna i mislim da je bio jedan od najboljih hamburgera koje sam u životu pojela. Tamo sam također pila punč s alkoholom (ima i bezalkoholni) za 16 kn i on je bio prefini, pa sam se u idućem posjetu na tu lokaciju opet vratila po njega. Na cijelom gornjem gradu ima savršenih mjesta namijenjenih fotkanju, tako da se sigurno nećete vratiti, a da nemate barem nekoliko slika za Instagram. Ili za uspomenu. Ili za poslati baki. Tunel je sasvim posebna priča. Od ulaska do izlaska osjećat ćete se kao da idete kroz neku bajku, neki nestvarni svijet mašte. Sve je u stilu Orašara i kada izađete iz tunela u Radićevu ulicu odmah ste pored trgovine koja prodaje figurice Orašara, pa se turisti pod dojmom atmosfere iz tunela lako navuku na kupnju. I mi samo zamalo “pale”. Ali ipak nam je puno bilo 250 kuna za jednog osrednje velikog Orašara, naročito jer ne znamo koliko bi preživio pored naših hiperaktivnih mačaka.

Na Europskom trgu mi se najviše svidjela jelka Udruge Ozana koja je napravljena od heklanih i pletenih kvadratića od kojih će kasnije biti napravljene deke za beskućnike. Tamo se nalazi i kućica u kojoj se prodaju talijanske slastice, a ja uvijek kupim cannolije. Preskupi su, ali su i fini, pa mi je teško odoljeti im.

Jelka Udruge Ozana od heklanih i pletenih kvadratića

Sve u svemu Advent nam je prekrasan. Nadam se da će biti ovakav svake godine, a možda bude i još veći i još ljepši. A čangrizave stare Zagrepčance mrzitelje svega novog i modernog molim da se strpe tih mjesec dana i puste nas ne tako fine i ne tako stare da uživamo i veselimo se ovom šarenilu, lampicama, kobasicama i kuhanom vinu, jer život je puno ljepši kad se opustite i uživate u ovome što vam se pruža, a ne tražite nešto negativno u svemu što vas okružuje. A ako se potrudite u svemu možete naći i negativne i pozitivne stvari. Ja preporučujem da se usredotočite na one pozitivne. Biti će vam život puno ljepši i kvalitetniji.

Jesu li priče o Ribiču bile samo “ribičke priče”?

O restoranu Ribič u Zagorju slušala sam priče od rane mladosti. O njihovom pregolemom zagrebačkom šniclu od kojeg se može najesti četvero ljudi. I oduvijek sam htjela otići tamo, ali nekako nikada nisam. Ili me nitko nije htio vodit ili su me obeshrabrili govoreći kako je tamo uvijek gužva, ne može se bez rezervacije, a ja baš ne planiram unaprijed, a i kad planiram to se rijetko realizira baš planiranim vremenskim slijedom.

No nedavno sam odlučila da ču otići na sva poznata i legendarna mjesta u Zagrebu i okolici koja slove kao cjenovno prihvatljiva, pa tako i do Ribiča.

Prilika se ukazala kad smo krenuli u Mariju Bistricu na otvorenje Adventa. Zapravo smo se krenuli pomoliti i prošetati Kalvarijom, ali slučajno je ispalo da je baš taj dan bio prvi dan Adventa i koncert Luke Nižetića. Tako da smo imali baš pravi izlazak. I ručak i šetnja i kava i koncert! Sve u svemu jedan iznadprosječan dan za radnog čovjeka.

Moji strahovi da nećemo naći slobodni stol u restoranu pokazali su se kao neosnovani. Ljudi je bilo, ali i slobodnih stolova. Dočekao na je izuzetno simpatičan konobar koji je vodio o nama brigu cijelo vrijeme. Pravi stari profesionalac iz onog vremena kad su konobari morali imati završenu ugostiteljsku školu, kada nije bilo dovoljno da znaju samo držati tacnu da bi mogli obavljati taj posao.

Interijer je lijep i ugodan, ukrašen prigodno u duhu Božića.

Što se tiče hrane, oduševljena sam! Meni svašta bude fino, nisam baš izbirljiva, ali ovo je realno jako dobro. Za predjelo smo podijelili paštetu od teletine na prženoj rukoli sa tostiranim kruhom. To je bilo toliko fino da smo i ostatke te pržene rukole polizali sa tanjura lijepeći ju na fragmente paštete zaostale na nožu. Nije baš u skladu sa bontonom, ali bilo je jače od nas.

Teleća pašteta na prženoj rukoli sa tostiranim kruhom

Nakon toga stigla je krem juha od kestena i nju smo također podijelili. Prvi puta smo jeli nešto tako. Okus je slatkasto slani, sa komadićima kestena u sebi. Da li trebam i tu naglasit da je bilo prefino?

Za glavno jelo Alan je uzeo teletinu ispod peke sa krumpirom koja se prodaje na porcije, a ja sam tražila onaj njihov čuveni zagrebački šnicl. Obzirom da sam čula da je ogroman, nisam uzela prilog, već smo podijelili jednu grah salatu sa bučinim uljem. Teletina ispod peke je meka, sočna i ima dosta povrća. Moj šnicl me nije razočarao. Osim što je stvarno golem i odlično je napravljen. Meso je tanko, a iznutra bogato sirom i šunkom. Prilog je suvišan, jer je sam po sebi sočan od topljenog sira. Iako sam ja priličan kapacitet za pojesti, uspjela sam savladati možda četvrtinu tog giganta. Ostatak smo ponijeli doma i svi tri jeli idući dan.

Zagrebački šnicl, teletina ispod peke s krumpirom i povrćem, grah salata sa bučinim uljem

Uz sve se dobije domaći kruh koji je također dobar idući dan jer smo molili da nam spremi šnitu koja nam je ostala jer nam je bilo žao da se nešto tako fino baci.

Jako sam željela desert, ali bilo je to neostvarivo jer više nisam imala mjesta za ugurati ni miligram bilo kakve hrane, iako sam sigurna da nas ni on ne bi razočarao.

Na žalost ne mogu pisati o drugim jelima sa menija jer ih nisam probala, ali planiram se vratit, pa nadopunit ovaj post sa novim slikama i osvrtom na jela koja ću probati.

A ako ste kao i ja čuli za ovaj restoran, no niste nikada svratili iako ste željeli, odvažite se na taj korak. Bit ćete sretni i siti.

Ljubljana – Pariz u malom

U Ljubljani sam bila par dana prije odlaska u Skopje. Bila je divna sunčana listopadska subota. Karla i ja smo imale izuzetnu sreću s vremenom jer smo karte kupile još u svibnju ili lipnju kad je bila godišnjica Flix busa i karta Zagreb – Ljubljana je koštala 1 kunu. To je bio jedan od naših girls trip-ova koje jako volimo, a nismo bile duže vrijeme.

Kada idete na girls trip onda planirate jedno vrijeme potrošiti na slikanje za Instagram koje nam je Karla uvrstila u plan puta koji je prethodno napravila. S obzirom da je ona nedavno u dva navrata posjetila Ljubljanu, znala je sva instagramična mjesta na kojima se moramo slikat. Tada nisam znala da ću u Skopju napravit kolekciju slika za koje se nisam morala ni truditi jer je Skopje jednostavno stvoreno za to, no ni Ljubljani ne nedostaje takvih mjesta.

Ljubljana je pravi europski grad. Mene je asocirala na Pariz umanjenih dimenzija. Kafići i restorani pored rijeke po kojoj voze turistički brodići, a čije obale spajaju šarmantni mostići, veliki broj umjetnika koji prodaju svoje uratke, sviraju, pjevaju, glume, veliki broj turista koji šeću u grupama s vodičem ili u svojem vlastitom aranžmanu.

No kada šećete ulicama osjeti se i malo Austrijskog „štiha“. Slično Grazu ili Salzburgu. Restoran „Sokol“ u kojem smo ručale poslužuje slovenske specijalitete i uređen je u tradicionalnom slovenskom stilu. Nisam pojma imala da Slovenci imaju tako ukusnu gastro ponudu. Ostala sam ugodno iznenađena.

Ljubljana ima i svoju tvrđavu do koje vozi i uspinjača za koju povratna karta košta 5 eura, no s obzirom da zaista nije na nekom strmom i visokom brdu, već na malom brdašcu, odlučile smo se prošetati i uštedjeti novac. Radije smo ga odlučile potrošit u Primarku. A tamo za 5 eura možete i nešto konkretno kupit. U samu tvrđavu nismo ulazili jer se ulaz plaća, pa smo samo prošetale uokolo i malo se slikale, no u tome nas je ometao jak vjetar koji nije imao razumijevanja za zahtjeve Instagrama.

Obzirom da centar grada nije velik, za šetnju je dovoljno sat vremena. Ako uračunate slikanje, kavu, ručak i posjet tvrđavi, nećete potrošit više od 4 sata. A mi smo trebale tamo provesti punih 10 sati stoga je odlazak u Primark bio logičan odabir. Naravno nismo planirale ništa kupiti, samo neku sitnicu ako nam se baš svidi jer putujemo zbog novih iskustava i uspomena, ne zbog shoppinga, no izašle smo svaka sa ogromnom vrećom punom stvari. Ja sam između ostalog kupila i kaput i cipele. Ali ostat će nam u uspomeni i iskustvo kupovanja u Primarku. A opće je poznata činjenica da se tamo može za malo para puno toga kupiti. I nađe se stvarno dobrih stvari. Ima i onih katastrofičnih, ali zar ih nema gotovo svugdje?

U Primarku smo provele gotovo isti vremenski period kao i u centru grada. Tamo vrijeme neobično brzo prolazi. Da živim u dućanima, život bi mi proletio. Nakon njega vratile smo se u centar, što je sada predstavljalo i ozbiljnu tjelovježbu s obzirom da smo nosile prilično težak i velik teret. Tako da je jedini izbor bio ponovo sjest na kavu u kafić pored rijeke u kojem smo već sjedile, a koji je Karlino obavezno odredište kad dođe u Ljubljanu. On ima i dio koji se nalazi na samoj vodi, kao na maloj splavi, ali mi smo odabrale stol na čvrstom tlu jer patim od morske bolesti, a nije baš neki doživljaj povraćati u stranoj zemlji. Ni u svojoj zemlji. Ni u međuzemlju.

Taj dan u Ljubljani nam je tako brzo prošao vjerojatno zato što nam je bilo jako lijepo, ne samo zbog ambijenta, već i zbog toga što smo bile zajedno, a sve što je lijepo kratko traje. Srećom Ljubljana je udaljena od Zagreba autobusom samo dva i pol sata pa ćemo ubrzo opet svratiti na kavicu, ručak, a vjerojatno i shopping.

Skopje – grad stvoren za Instagram

Skopje je grad koji definitivno treba posjetiti. Da ga trebam opisati u jednoj riječi, to bi bila kič. Ali ne u negativnom, već u izuzetno instagramičnom kontekstu.

Tamo sam bila poslovno, no imala sam dovoljno vremena i za turistički aspekt putovanja, te sam stigla razgledati veliki dio grada i okolice.

Odmah nakon odlaska s aerodroma osjetila sam duh osamdesetih. Putokazi za gradove čija imena su nam poznata jer su nekada bili dio države kojoj smo i mi pripadali, jezik koji je još ostao u nekim zakutcima centra za pamćenje jer je ponekad Nedjeljni dnevnik bio emitiran iz studija Skopje, sjećanje na dedu iz čijeg sam krila ponekad gledala taj Nedjelji dnevnik na, meni kao djetetu, slabo razumljivom jeziku. Preplavio me osjećaj nostalgije za ljudima i trenucima iz tog vremena. I sada kad ovo pišem osjećam prisustvo i miris mog već 35 godina pokojnog dede. I padne mi na pamet drug Tito čiji spomenik i dalje stoji gotovo u centru Skopja. Sličan spomeniku u uskoro kineskom Kumrovcu.

Ne znam kako je Skopje izgledalo u prošlosti, no rekli su nam da je sve što je izgrađeno u centru, sve velebne građevine retro izgleda kombiniranih povijesnih stilova, svi spomenici, fontane i gotovo svi mostovi i mostići, izgrađeno u posljednjih nekoliko godina. Puno građevina je započeto, no izgradnja je stala, pa sad tako polu izgrađene čekaju neka bolja vremena. Navodno je izgradnju započela bivša vlast, pa je ova sadašnja zaključila da su ti projekti preskupi, te sve zaustavila. Možda će sa novom promjenom vlasti ti projekti ponovo zaživjeti i izroditi nove neobične građevine.

Hotel nam je bio smješten na pola sata lagane šetnje do samog centra, na ulazu u koji vas dočeka ogromni slavoluk. Kao u Parizu ili Berlinu. Sa natpisom „Makedonija“. Sa obje strane slavoluka su dva golema kipa udobno smještena u svojim foteljama. Zaboravila sam koga predstavljaju, jer sam vidjela toliko kipova da im nisam mogla upamtiti imena. Od svih su najimpresivniji oni Aleksandra, Filipa i Olimpije. I dimenzijama i brojem detalja. Oni su kipovi i fontane u jednom. U kojem god smjeru pogledate, u vidnom polju imate barem 3 kipa.

Kroz grad protječe rijeka Vardar koja je sada u listopadu toliko plitka da ju se može prehodati, a da se ne smočite previše. No usprkos tome u Vardaru postoje 3 galije. Da, prave drvene galije. Nisu namijenjene za plovidbu, već su to restorani i hoteli. Iz nekoliko velikih posuda nasred Vradara rastu vrbe. Što god milili o tome neobičnom konceptu, mora se priznati da je jedinstven u bližoj i daljoj okolici.

Preko Vardara ima poveći broj mostova i mostića. Svi su nakićeni spomenicima i lampama. Mislim da su u Skopju podigli spomenik svakom tko je ikada kročio na makedonsko tlo. Možda jednog dana i moj spomenik osvane tamo. Sa obje strane rijeke smještene su ogromne građevine. Neke sa stupovima pa podsjećaju na Akropolu. A i sličnih su dimenzija. U njima su smješteni uredi vodovoda, gradske uprave, policije…

Sa jedne strane Vardara je kip Aleksandra Makedonskog sa isukanim mačem na konju na vrhu fontane u podnožju koje su lavovi koji pljuju mlazove vode i Aleksandrovi ratnici. Sa druge strane Vardara je Filip Veliki istih dimenzija i sličnog dizajna.

Postoje tu i kipovi Ćirila i Metoda, njihovih učenika Klimenta i Nauma, Goce Delčeva, skopskih atentatora i još mnogih, mnogih drugih. I Olimpija ima svoju osobnu fontanu koja prikazuje nju u raznim fazama njenog majčinstva, odnosno od kad je bila trudna sa Aleksandrom pa kroz još nekoliko faza njegovog odrastanja. I lavovi imaju svoju fontanu. Ne znam imaju li neko posebno povijesno značenje ili Makedonci jednostavno vole lavove, ali ja ih volim, pa se meni fontana svidjela.

U centru me se naročito dojmila spomen kuća Majke Tereze, sitne ženice golemog srca kojoj se beskonačno divim. U noj se nalaze fotografije iz njezinog djetinjstva i života, njezini rukopisi, neke osobne stvari, voštana figura koja prikazuje njezin lik, kao i mala kapelica posvećena njoj.

Na uzvisini pored Stare čaršije, koja je muslimanski dio grada, smjestila se Skopska tvrđava koja je nažalost zapuštena i nedovoljno uređena, no vjerojatno je zato ulaz u nju besplatan. Žalosno je da jedan tako važan povijesni spomenik propada.

Stara skopska čaršija je orijentalni dio Skopja gdje su se smjestile većinom filigranske radnje, kafeterije, čevabđinice, slastičarne sa orijentalnim kolačima, trgovine tekstila. Jedna izvrsna turska kava tamo košta 50 denara što je manje od 1 eura. Vlasnici tih radnji su Albanci i vrhunski trgovci. Nas je jedan odmah zaskočio, uzeo mobitel, slikao nas, ispričao cijelu svoju povijest, kako je on 4 generacija filigranskih majstora, brat mu ima zlatne ruke, sav nakit sam radi, a on ima kafeteriju, slastičarnu, cijedi naranče i još svašta nešto. Mi smo odmah sjele kod njega popit kavu jer takvog majstora ne možeš odbit. A kava je stvarno ukusna. I slike su ispale iznadprosječno dobre pa smo se osjećale dužnima uzvratit uslugu. Čak smo se i vratile zadnji dan, a kolegica je kupila i srebrni prsten za 10 eura. Divna uspomena iz Skopja. Ja sam bila preškrta. Kupit ću nešto kad idući put dođem.

Na brdu Vodno iznad Skopja nalazi se Milenijski križ. On je simbol pravoslavne vjere Makedonaca, te je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda po broju lampica koje noću svijetle i čine ga vidljivim u svako doba. Do križa vodi žičara i od tamo se pruža pogled na cijelo Skopje. Jest da je malo sitno od tamo, ali može se razaznati što je što.

Na padinama Vodnog nalazi se crkva Sv. Pantelejmona koja je stara 1000 godina i oslikana je freskama od kojih neke datiraju iz vremena izgradnje crkve. U nju se ulaz naplaćuje no vodič kada je čuo da smo iz Zagreba proveo nas je besplatno što nas je izuzetno usrećilo. Također u sklopu parka sa crkvom nalazi se i toalet koji ima školjku što je naročito razveselilo mene, jer je prethodni pokušaj odlaska u wc završio neuspješno jer se tamo nalazio čučavac. Da, vjerovali ili ne, oni još postoje. Zadnji put sam se susrela sa njim na nekom trajektu prije 20 i koju godinu.

Pored Skopja nalazi se kanjon Matka kroz koji protječe Vardar. Jedan je od makedonskih parkova prirode. Možete se provozati turističkim brodićem ili kanuom i doći do spilje. Mi smo samo prošetale i popile kavu pored rijeke. U usporedbi sa cijenama na drugim mjestima u Skopju ovdje je kava izuzetno skupa. Dvije kave s mlijekom su bile preko 200 denara. I tamo je taj čuveni čučavac. Dakle ako odete tamo, a imate isti problem kao ja sa tim čudnim rupama na podu u koje biste trebali piškit, potrudite se wc obavit prije toga.

Ljubaznošću naših domaćina dva puta smo večerali u restoranu Dukat koji je jedan od najpopularnijih restorana u Skopju. Iako se radilo o srijedi i četvrtku navečer svaki stolac bio je zauzet. Hrana je božanstvena. Nisam probala, ali kolegica je rekla da je takvo i njihovo lokalno crno vino. Ja sam bila na internacionalnoj crnoj Coca-Coli. Jer moje avanture povezane sa konzumacijom bilo čega što sadrži alkohol ne bi ostavile dobar dojam na poslovne partnere. Cijene ne znam jer su nas naši domaćini počastili, ali koliko god da je koštalo, vrijedilo je. Cijelu večer zabavljali su nas muzikaši koji uz harmoniku, violinu, bas i gitaru izvode sve od makedonskih narodnih pjesama do „I want to break free“ od Queena.

Iako je sami centar grada savršeno uređen, van njega nogostupi nisu u najboljem stanju, nađe se tu i poneki neobilježeni otvoreni šaht, prometna regulacija je prilično nelogična, ulicama luta veliki broj napuštenih pasa. Neki imaju ušnu markicu što znači da su kastrirani i cijepljeni, no nisu plašljivi ni pretjerano mršavi, pa pretpostavljam da ih stanovnici i turisti hrane. Sva sreća da smo putovale avionom, jer bi vjerojatno nekog povela kući. Ako ne psa, onda nekog mačića. A to bi bila stvarno suluda odluka.

Skopje je definitivno izuzetno interesantan i neobičan grad iz kojeg ćete otići sa punim želucem i izvrsnim slikama za Instagram, te sa blagim osjećajem nostalgije koju je teško objasnit. I usprkos čučavcima, grbavim pločnicima, šahtovima i napuštenim životinjama, isplati ga se posjetiti. I to više puta. Definitivno ga preporučujem kao destinaciju za putovanje. Ja se nadam da ću se uskoro tamo vratiti i sve ovo ponovit.

“Pet friendly” odmor ili kako da se vlasnik umori

Prije par dana počelo je ljeto i bliže nam se godišnji odmori. I sasvim slučajno, baš na prvi dan ljeta, odlučih srediti hrpu papira koji skupljaju prašinu u stolu u dnevnom boravku i naiđoh na bilježnicu u kojoj sam napisala svoj osvrt na godišnji od prije dvije godine. Planirala sa to objaviti na fejsu, ali su me moji dobronamjerno ismijali i objasnili dosadnu stranu dugih objava koje nitko ne čita. I imaju pravo. Ni meni se ne čita knjiga na fejsu. Pa sam odlučila dugu i dosadnu objavu napisati ovdje. Ne morate ju čitati. Ali bi me veselilo da ju pročitate. Ne zato što je osobito pametna, nego zato što me volite. A ja volim da me volite.

S obzirom da je dosta komplicirano putovati i još kompliciranije naći smještaj sa sva 4 psa, a isto tako i nekog tko bi ih sve čuvao, odlučili smo naš čopor podijelit u dva dijela – jedan dio putuje, jedan ostaje. Ovaj puta je putovanje zapalo Lina i Bubija, ostanak Mimi i Rubija. Ne mogu reći koji su imali više sreće. Niti su prvi dvoje djelovali ushićeno što putuju, niti drugi dvoje utučeno što ostaju.

Idući logičan korak je bio potraga za apartmanom. Nismo imali velike zahtjeve, čak nam je i lokacija bila nebitna. Samo da primaju pse i da su negdje na moru. E tu smo već naišli na ajne klajne problem. Naime masa apartmana koji se na Booking-u i Airbnb-u oglašavaju kao pet friendly uz parolu „Povedite svog dlakavog prijatelja – dobrodošao je!“ zapravo uopće ne primaju pse. Pa kad rezervirate i dobijete kontakt podatke domaćina, nazovete, te im kažete da dolazite sa psom i to čak 2, uz napomenu da su mali i ne linjaju se, oni vam odgovore da ipak ne bi psa niti jednog, a pogotovo 2, te vam daju ingenioznu ideju da ih ostavite doma. Jer vi se tog sami ne biste sjetili da imate recimo tu mogućnost. Možda i imate ali jednostavno ih želite voditi sa sobom. Jer ih volite. Jer mislite da oni to vole. Jer ste mazohista. Razlog nebitan. Smisao ovog misteriozan. Možda očekuju da će turisti sa psima izabrati pet friendly apartman zato jer imaju pet-a i vodili bi ga sa sobom, no onda će im vlasnik reći da neka ipak ostave pet-a doma i dođu u lažno pet friendly apartman bez tog pet-a zbog kojeg su i izabrali taj apartman i turisti će biti oduševljeni sa tom idejom i odmah tako postupiti. Da se razumijemo, ja savršeno shvaćam da netko ne želi tuđe pseto u svom apartmanu, ali onda to i napiši. Čemu ovo? Tako smo jedno pet puta rezervirali apartman (pet friendly da ponovo napomenem ako nisam ovo dovoljno jasno naglasila u prethodnih 101-om spominjanju te dvije riječi), nazvali, čuli „jao, nemojte psa vodit, molim vas“, otkazali rezervaciju apartmana, prošli fiktivno pola naše obale i Bingo! našli apartman u mjestu Preko na otoku Ugljanu. Iskreno da nas nisu svi drugi pet friendly iznajmljivači koji ne primaju pse otkantali, ne bi se ni sjetili Ugljana.

Jednom davno bila sam sa bakom na Pašmanu koji je sa Ugljanom povezan mostom, ali nisam baš nešto obišla ta dva otoka pa mi je izgledalo zgodno da sad u jednom ljetovanju obiđemo oba otoka bez promjene smještaja jer ponovo zivkanje i mijenjanje lokacije po istim kriterijima bi mi uzelo previše živaca.

Ukratko, nama je Preko daleko najljepše mjesto od svih mjesta na Ugljanu i Pašmanu. Djeluje najživlje i nekako „ima dušu“. Plaže su prilično bezvezne, većina ih je betonirana sa stepenicama po kojima se ulazi u more (što meni savršeno paše jer imam fobiju od dodira morskog dna ako nije pješčano, a ovako ga uopće ne moram taknuti već zaplivam direktno sa stepenica), ali imaju besplatne ležaljke duž cijele plaže i to lijepe drvene i nije čak ni velika navala za njih pa imate veliku šansu da ulovite koju. More je čisto i te je godine bilo izuzetno toplo, a ja volim toplo more. Ima i nekoliko jako zgodnih i cjenovno prihvatljivih restorančića, pa smo gotovo svakodnevno fino papali, a ja uz to što volim toplo more volim i fino papati.

Ima dosta pješačkih zona za šetnju, ali po njima uredno voze auti. Zapravo, autom možeš apsolutno svugdje. Što je super ako si u autu, ali ne baš toliko super ako šetaš. Moj ne pretjerano mladi život je skoro skončao pod kotačima bijesnog Fiata Punto. Spasio me neki deda koji je sumanuto mahao rukama pokušavajući trčati prema meni. Mislila sam da je manijak koji me želi napasti. Imala sam slušalice u ušima. Hvala nepoznatom i nemanijakalnom dedi.

Kako se ova objava većinom bavi psima i čarima ljetovanja s njima, nastavit ću i dalje u tom tonu. Čisto da budem dosljedna. Dakle, Ugljan nema pseću plažu. Iako ima jako puno turista sa psima. I jako puno ploča sa znakom zabrane za pse. Nama su savjetovali da idemo na divlje plaže na nenastanjenom dijelu otoka. No do divljih plaža vode divlji putevi. Divljih puteva nema na Google Maps. Ni na starinskim štampanim turističkim kartama. Divlji putevi nemaju ni asvalt. Nama velikim avanturistima to ne smeta, pa smo se hrabro zaputili u istraživanje divljine Ugljana. Nismo dugo istraživali. Jer divlji put se ubrzo grana na dva divlja puta, pa ti nasumično izabereš jedan od njih (ja obično biram desni vođena Thompsonovim stihovima „nemoj ići lijevo na križanju staze, tu ne ide nitko, svi se zvijeri paze. Nego ajde desno do velike stijene, gorske će te vile dovesti do mene.“- u ovom slučaju plaže. Samo da napomenem da dugo nisam shvatila političku konotaciju ove pjesme, već sam mislila da se radi o pravim zvijerima, vukovima, medvjedima, čagljevima… Isto kao što sam do prije koju godinu bila uvjerena da je Balašević spjevao pjesmu o svojem dragom pijetlu, pravom pijetlu, odnosno muškoj kokoši koja mu je bila voljeni ljubimac). Nakon toga se nasumično odabrani put grana na nova tri, pa sad imaš lijevi, desni i centralni, pa opet na nova dva i tako u nedogled. Usporedno sa grananjem puteva nestaje i signal na mobitelu, naš avanturistički duh nestaje i odustajemo od divljih plaža. Možda ćemo imati više sreće na Pašmanu. Googleamo. „Najljepše plaže za pse u Hrvatskoj“. I među njima plaža Lučica na Pašmanu. U Lučici ni jedna tabla koja označava pseću plažu. Ali barem 10 sa znakom zabrane za pse. Pitamo lokalni živalj, konobare, ljude sa psima da nas upute na jednu od najljepših psećih plaža u Hrvatskoj. Nitko pojma nema o čemu pričamo. Tu nema pseće plaže. Google laže. No ne predajemo se mi tako lako. U Tkonu nađemo turističke informacije. Simpa mlada cura izreferira govor kako je grad Tkon izdvojio jednu plažu za psiće i njihove vlasnike jer ima razumijevanja i sluha za sve turiste koji posjete njihov mali gradić i želi da se svi u njemu osjećaja ugodno i da svačije potrebe budu zadovoljene. Bila sam toliko oduševljena da mi je malo falilo da napišem mail gradonačelniku Tkona sa prijedlogom da se kandidira za Predsjednika Republike jer moj glas ima. Dobro da nisam. Jer pseća plaža je cca 10 kvadrata šljunka ispod zida od 2 metra. I može se koristit samo kad je oseka. Za vrijeme plime ju preplavi more. Dakle postojanje te plaže ovisi o dobu dana i Mjesečevim mijenama. Nadasve fascinantno.

Na kraju svega odustali smo od psećih plaža. Psi se nisu niti jednom okupali. Nama zapravo nije ni bilo do toga da se oni kupaju, a vjerujem da ni njima to nije bila pretjerana želja, no htjeli smo da možemo sa njima na plažu, da ne ostaju u apartmanu bez nadzora, da eventualnim lavežom ne bi smetali drugim gostima ili tako nešto. No iz detaljno opisanih razloga ostajali su sami u apartmanu. Nitko se nije žalio pa pretpostavljam da nisu lajali. Ili barem nisu puno lajali.

Bubi u svom “dog friendly” ljetnom domu.

Možda ovaj tekst ostavlja dojam su nam Ugljan i Pašman bili veliko razočaranje i da smo cijeli godišnji potrošili u potrazi za psećim plažama, no to nije tako. Ali krenula sam pisati u tom smjeru pa da se držim teme do kraja. Osim toga ovo je bilo prije dvije godine. Možda se u međuvremenu nešto promijenilo. Kad bi sad krenula pisati o stvarima koje se tiču samo nas ljudi i koje su nam bile super ovaj tekst ne bi nikada završio. A zapravo nam je bilo jako lijepo i stvarno smo se odmorili. I rado bi se tamo vratili. I ovaj put možda odvažili na nasumično biranje divljih puteva pa gdje nas sudbina odnese. Nadam se do plaže, ne do divljih zvijeri.

Nebeski labirinti

Od kad sam se vratila s mora želim napisati nešto o Nebeskim labirintima koji se nalaze na Velebitu u mjestu Krmpote (iako tada nisam znala da su u Krmpotama, to sam pročitala naknadno na netu). U svakom slučaju kako mi volimo plaziti po svijetu sa psima (odnosno možda nije da baš toliko to volimo, koliko obično nemamo kome ostaviti 4 komada, pa smo prisiljeni na to) ne možemo ići baš na neka naročito fina i otmjena mjesta na kojima ima puno ljudi i djece, pa najčešće istražujemo prirodne ljepote naše zemlje. Što veća zabit, to bolje za nas.

Nakon tjedan dana iznenađujuće zabavnog i ugodnog boravka u Ičićima sa seniorskim dijelom naše obitelji, na povratku u Zagreb odlučili smo malo skrenuti s puta i vidjeti nešto što do sada još nismo vidjeli i upoznati dio naše predivne zemlje koji nam je do tada bio nepoznat. Mi i inače volimo skrenuti s puta. Zato i imamo prethistorijski džip i nikada ne idemo autocestom što za posljedicu ima da put koji većina prođe za 2 sata, mi prolazimo cca 10 sati.

Dakle nakon što smo shvatili da su naši starci zapravo super (tu mislim na moju mamu, tetu i uju – raspon godina od 66 do 73) i da su zapravo uvijek i bili super samo što ti dok si mlađi valjda moraju ići na živce jer si ti jako pametan, a oni tako dosadni i stari, onda ti pređeš neku dobnu granicu i upadneš u „dosadni i stari“ škvadru, pa ti onda oni ispod te granice budu bedasti i balavi, spakirali smo svojih 10 miliona kofera, ruksaka, torbi, vreća i vrećica u naš auto iz doba dinosaurusa koji sa svim zaštitama od sunca po prozorima (moj muž brine za svoje bebice – one četveronožne) izgleda kao cirkusko vozilo i krenuli u avanturu. Planirali smo krenuti oko 8 sati ujutro, ali kavica, pakiranje, nečiji obavezni odlazak na wc (ne moj samo da se zna), pozdravljanje i već je otkucalo 11 sati. Ok, nije to tako strašno, znali smo mi biti i gori, pa umjesto u 8 ujutro krenuti u 4 popodne, tako da ovo možemo smatrati čak i uspjehom.

Prvo smo skoknuli do Fužina. Mi jako volimo Fužine. Uvijek tamo stanemo, popijemo kavu i prošetamo pored jezera Bajer. Ponekad i prespavamo u pansionu „Ela“ jer tamo vole pse i rado ih ugošćuju, pa su nam odmah dragi i simpatični. I stvarno nisu skupi, a smještaj je ugodan. I hrana u njihovoj konobi „Volta“ je super, tako da jako često i papamo tamo. Jedne godine nam je Karla poklonila odmor od 3 dana u maloj drvenoj kućici u Fužinama. Bilo nam je divno, uživali smo i imamo prekrasne uspomene. Možda zato tako volimo Fužine.

Nakon gotovo 2 sata u Fužinama krenuli smo u potragu za Nebeskim labirintima. Nisam baš nešto puno znala o njima. Nisam se čak potrudila niti googleati o njima (zato ni nisam znala da su u Krmpotama za koje, iskreno priznajem, nikad prije nisam ni čula). Nije zapravo ni potrebno jer sve je objašnjeno na licu mjesta. No kojim putem krenuti iz Fužina, to nismo baš najbolje znali. Moj muž (Alan, da ne moram stalno tipkat moj muž, ovo je krače) jako voli pitat ljude koje sretne po putu da ga usmjere, što mene neopisivo živcira. Pa postoji Google maps pobogu! Ali tamo nema signala. Dakle ništa od Google maps. I tako je Alan došao na svoje i pitao nasumičnog dedu da mu kaže kako bi on mogao doći do Velebita. Mislim ono, Velebita! Nije da je baš mali pa da se ne vidi. Samo ideš prema njemu. To je naime moja logika. I nakon pola sata dedinog objašnjavanja na nekom neobičnom narječju (starofužinskom pretpostavljam), pitam ja Alana „I gdje trebamo ići?“. Kaže on meni „Pojma nemam. Mislim lijevo.“ I tako vozimo se mi po lijevoj cesti uz moje konstantno prigovaranje kako ćemo stići u guzicu, a ne do labirinta, no nerado priznajem da sam bila u krivu i stvarno smo stigli na Velebit. Vremenske prilike nisu bile idealne, povremeno je padalo malo kiše, no ja sam ostala zapanjena surovom i netaknutom veličanstvenom prirodom. Inače sam osoba kojoj je sve super i svakakve gluposti me oduševljavaju, ali ovi prizori su stvarno nekako posebno djelovali na mene. Kao da sam u nekom potpuno drugom svijetu, u neko potpuno drugo doba. Uz cestu, koja je stvarno mala i uska, i po cesti naišli smo na slobodne konje koji se bezbrižno šetaju ne obraćajući pažnju na nas. S jedne strane puca pogled na more i otok Krk (nismo znali da je to Krk, također smo naknadno googleali), a s druge na Velebitski krš.

Sami Nebeski labirinti su izuzetno neobični. Djeluju jako staro, drevno, nešto kao velebitski Stonehenge, iako su napravljeni 2012. godine. Ima ih 10 i svaki se sastoji od spiralno postavljenog kamenja unutar kojega je put kojim se morate kretati. Tu su: Labirint ljubavi i stvaralaštva, Labirint slobode, Labirint preobrazbe, Labirint života, Labirint osjećaja, Labirint moći, Labirint energije, Labirint povezanosti, Labirint mudrosti i Ganešov labirint. Taj zadnji, Ganešov labirint je zapravo labirint koji obuhvaća djelovanje svih ostalih i najmoćniji je. Ako labirint prođete ispravnim putem, on bi trebao utjecati na neke tjelesne i duševne funkcije i stanja na način da ih poboljša, ozdravi, da vam donese uspjeh u raznim životnim područjima. Navodno su povezani za nekim astronomskim i kozmičkim silama. Ja inače ne vjerujem u te kozmičke i astrološke pričice, ali nakon prolaska svih labirinata osjećala sam se stvarno super! Možda je to utjecaj prirode, možda sam to umislila, možda jer sam se nahodala po svježem zraku, a možda su to stvarno zvijezde utjecale na moje raspoloženje. Staza koja vodi do labirinata duga je 800 metara, no kada sam pogledala na aplikaciju u mom mobitelu vidjela sam da smo prohodali gotovo 4 km. Jer u labirintima stvarno imaš što hodati. Izgleda malo, ali kad kreneš, iznenadiš se. Nikako da izađeš iz labirinta. Naravno možeš izaći u 3 koraka, ali onda neće šetnja imati učinka. Ništa od kozmičkog blagostanja. A svi želimo blagostanje. Kozmičko ili neko drugo.

Pored svakog labirinta je tabla s objašnjenjem na što on djeluje i koje zvijezde su involvirane u koji labirint, te na koji način ga morate proći. Također uz cijelu stazu se nalaze natpisi sa motivirajućim porukicama tipa „Život te voli!“, „Što više ljubavi daješ, to si bogatiji!“ i slično.

Naknadno sam pročitala kako su Nebeski labirinti izuzetno posječeni i da uvijek ima turista, te da planiraju izgradnju sjenice i dječjeg igrališta, no kada smo mi bili, a proveli smo tamo sigurno 2 do 3 sata, hvala dragom Bogu, žive duše nije bilo, a ni dječjeg igrališta. Sjenica je djelomično napravljena, ali nije dovršena, a igralište nije ni započeto. Nadam se da ni neće biti jer se užasavam prizora crvenih, žutih i plavih plastičnih konjića i tobogana koji narušavaju ovu netaknutu prirodnu ljepotu i donose duh vašara negdje gdje ga zaista ne bi trebalo biti. Da se ne bi krivo razumjeli, ja volim vašar. Ali ne u bespućima Velebita. No članak u kojem su navedeni ti planovi je iz 2015., pa ako do sada to nisu realizirali iskreno se nadam da ni neće.

U neposrednoj blizini Nebeskih labirinata je Staklena kapelica. Toliko je blizu da dijele parking. Ali nju nismo posjetili. Ne pitajte me zašto. Ni ja ne znam. Ostavili smo ju za drugi put. Možda čudno i neobično za vas, ali ništa čudno i neobično za nas. Logika nam nije jača strana.

Nakon labirinata otišli smo do sela Alana. To nam je zapravo i bila inicijalna ideja. Idemo do sela Alana da bi se Alan mogao slikati pored table na kojoj piše „Alan“. Mogu samo reći – misija obavljena. Dokaz u priloženim slikama. Samo selo Alan je selo od 3 kuće i jednog psa i naravno dede kojeg je Alan pitao za put nazad. Ovaj put smo završili na još manjoj, beskonačnoj, vijugavoj cesti po kojoj smo morali jedno vrijeme doslovno voziti iza obitelji konja dok se nisu odlučili pomaknuti da možemo proći. Vozili smo se satima dok nismo došli do blagih naznaka civilizacije. Mrak je već odavno pao.

Od povratka u kakvu takvu civilizaciju do Zagreba vozili smo se također satima. Sav blagotvoran utjecaj labirinata i kozmičkih sila je nestao i osim užasnog umora i pospanosti, osjećala sam i neopisivu bol u onom dijelu tijela koji je u kontaktu sa automobilskim sjedištem. Čak sam u jednom trenutku, možda zbog vremena provedenog sa seniorima s početka priče, pomislila da zasigurno imam hemoroide. Na sreću ispostavilo se da ih ipak nemam. Samo sam predugo sjedila u autu. Glava mi je padala od umora, s vremena na vrijeme osjetila sam blago curenje sline s kuta mojih usana, no Alan mi nije dao da spavam. Moram navodno njega držati budnim. Kafića koji radi kasno navečer nema. Našli smo jedan koji tijekom noći ne poslužuje kavu. Dobili smo Coca-Colu.

Uz ogromne napore negdje oko 2 u noći došli smo do Karlovca. Na benzinskoj smo kupili kavu. Onu u tetrapaku. Alan je došao na ideju da bi mogao malo odspavati tu na pumpi. U Karlovcu! Pola sata od doma! Pola sata od mog kreveta! A mene imaginarni hemoroidi ubijaju. Cijela stražnjica mi je obamrla. Gluteusi su mi utrnuti. U konačnici sam ga uspjela pokrenuti i stigli smo kući oko pola 3 ujutro. Krepani. Ali mi stvarno volimo ovakve izlete. Umor prođe, a uspomene i dojmovi ostaju. Sad kad sam ovo napisala imam takvu želju sjesti u našu starudiju i opet negdje krenuti. Samo se nadam da neću predugo čekati.

Jedi, jedi i opet jedi

Iako sam već preko mjesec i pol na dijeti, a osim dijete mi se ništa posebno zanimljivo ne događa u životu, ovaj post sam odlučila posvetiti svom omiljenom restoranu. Ne radi se tu o nekom otmjenom mjestu u kojem kuhaju poznati svjetski kuhari i svaki tanjur izgleda kao umjetničko djelo, a kada dobiješ račun prisjedne ti to što si pojeo, već se radi o azijskom “all you can eat” (ili ti “žderi dok ti ne pozli”) restoranu imena Wok one. Dakle, za mene taj restoran predstavlja savršen omjer cijene i kvalitete, a o kvantiteti da i ne govorimo. Naime, što se tiče hrane vrlo sam “kvantitetna” osoba. Mogu pojesti čuda. I tako intenzivno volim jesti. Što je rezultiralo time da sam sada na dijeti. Također intenzivnoj.

Moj intenzivno obožavan Wok one je samoposlužni restoran u kojem u vrijeme ručka imate dva stola s hranom, na jednom su sushiji, voće, povrće, salate i deserti, a na drugom gotova slana jela. Sve je izuzetno ukusno, a cijena ručka tijekom tjedna iznosi 69,00 kn po osobi. S obzirom da možeš pojesti koliko želiš i možeš, u mom slučaju i jedno i drugo je jako puno, cijena je i više nego prihvatljiva. Vikendima i u vrijeme večere cijena je 99 kn po osobi, ali tada imate još jedan stol na kojem se nalaze sirovi sastojci (meso, morski plodovi, tjestenina i povrće) koje sami birate i nosite kuharu koji onda to sve peče, a vi možete gledati ili se vratiti za svoj stol i pričekati da vam konobar donese kada je gotovo.

Također postoji i opcija gableca, koju ja ne bi ni skužila da nisam primijetila ljude sa toliko pretrpanim tanjurima da im sve ispada iz njih. Prvo sam komentirala “gle ovog pretjerano korpulentnog gospodina, prelijen je dignuti se više puta i otići po hranu pa si je natrpao tri puta više nego što stane na tanjur” jer ja volim stavljati po malo na tanjur i onda odlaziti jedno stotinjak puta po hranu (tako vježbam, krećem se, pa će se manje lovit – dijeta, kako sam već napomenula). No onda sam vidjela tablu sa opcijom gableca koja podrazumijeva jedan tanjur sa dva glavna jela i dva priloga za 35 kn. Nije bitno koliko natrpate, bitno je da sve stane u jedan tanjur. Tada sam shvatila korpulentnog gospodina. I ja bi isto toliko natrpala i pojela. Da nisam na dijeti, logično.

Super mi je i to što je ispred Solidum centra (Wok one je naime u sklopu istoga) veliki besplatni parking, a nije potrebna ni rezervacija stola. Prvi put sam zvala da rezerviram stol i onda mi je djelatnica, pretpostavljam Kineskinja, rekla: “Ti ne trebaš ništa. Ti samo dođeš.” i od onda ja samo dođem. I samo sam došla već više puta. I samo ću doći još više puta.

Na kraju samo želim reći da ovo nije plaćena reklama od strane Wok one-a. Jednog dana kada postanem svjetski poznata blogerica možda mi netko nešto i plati (dovoljno je da me nahrani, ne trebaju mi novci), a do tada ću pisati o onom gdje me srce (ili želudac u ovom slučaju) vuče.

A5C8C85E-549C-431E-A282-09EF2E84A3D7-COLLAGE

BA4AA399-155A-4CCE-9E56-8B78A6C44B0F-COLLAGE

Ja sam blogerica! Leica blogerica!

Konačno da i to postanem. Blogerica. Svašta sam bila u životu: djevojčica, mamica, ženica, doktorica (životinjska), radnica, šefica, ravnateljica, prijateljica, ali nikako da postanem i blogerica. Planiram to već godinama, a nikako da se upustim u tu avanturu. No s obzirom da se ova 2018. godina primiče kraju, odlučila sam ju završiti ovim pothvatom i u novu 2019. ući kao blogerica. Popularno je to u današnje vrijeme pa da budem u trendu. Da imam mjesto gdje ću s vama podijeliti svoja iskustva, razmišljanja, zabavne i možda manje zabavne stvari, pa koga zanima može mi se pridružiti na ovom putovanju. Još ne znam gdje će me ono odvesti ni koliko će trajati, ali svako putovanje započinje prvim korakom, a ovo je moj. Nadam se da će potrajati i da ćemo se dobro zabavljati dok traje. Dobrodošli u moj svijet!