Ljetovanje gotovo u stilu Robinsona i Petka

https://www.facebook.com/holidayhousenikka/

Uskoro će biti vrijeme za novo ljetovanje, a još nisam napisala ništa o prošlogodišnjem iako je bilo sasvim drugačije od naših dosadašnjih ljetovanja. Naime htjeli smo svojevrsnu izolaciju, da budemo na osami, izvan gužve i vreve, a da možemo povesti sva 4 naša psa. Željeli smo da psi imaju također svoju slobodu, odnosno da mogu slobodno švrljati oko kuće bez straha od automobila i drugih pasa, te da pri tome nikome ne smetaju. Da bismo to mogli imati, tražili smo malu kućicu na osami. Moglo je to biti i preuređeno spremište za čamce. Nikakav luksuz nam nije bio bitan, samo ono osnovno što nam treba za preživjeti. Kuhinjica u kojoj se može pripremiti jednostavan obrok, mali frižider, kupaona, čisti krevet i prozori. Možda neobično zvuči da spominjem prozore, ali jedne godine nudili su nam smještaj na Rabu koji je zapravo bio spremište ispod stepenica preuređeno u „apartman“ koji nije imao prozore, za 80 eura dnevno. Tada sam shvatila da je bitno napomenuti da želiš imati prozre u prostoru u kojem boraviš jer, eto, volio bi disati ta dva tjedna. S obzirom da Alan dozna kad će moći na godišnji maksimalno mjesec dana prije istog, uvijek nam je problem naći smještaj u tako kratkom roku jer je sve već popunjeno. Olakotna okolnost je jedino to što obično dobije godišnji krajem kolovoza i početkom rujna, pa je popunjenost ipak nešto manja. Kako na Bookingu nisam našla ništa, potražila sam smještaj u jednoj Facebook grupi namijenjenoj upravo tome. Iako su se neki čudili i smijali mojoj objavi, u kojoj mi nije bilo bitno ono što je obično svima ostalima važno kao što je recimo blizina plaže, dućana, ugostiteljskih objekata, već da oko sebe imamo što manje toga, a smještaj može biti zaista skroman sa onim osnovnim za preživljavanje i da ima ograđeno dvorište u kojem ima hlada, dobila sam nekoliko zaista ozbiljnih ponuda. Od svih nam se najviše svidjela Holliday house Nikka u Košljunu na otoku Pagu. Kućica je mala, ali kao iz bajke. Pokojni vlasnik čija kćer sada kućicu daje u najam je bio svestrani umjetnik, te je sve ukrašeno njegovim umjetninama, slikama, rezbarijama, mozaicima… Meni koja u slobodno vrijeme volim slikati ovo je bilo izrazito inspirirajuće okruženje. Veliki plus je što je udaljena od ceste i od susjeda, samo povremeno prođe jedan gospodin koji u blizini drži ovce i s kojim smo se sprijateljili. Od pogleda je zaštićena vegetacijom, te sve daje dojam kao da se nalazite u oazi usred pustinje.

Ono što bi nekoga moglo možda odbit je to što kućica nije spojena na električnu mrežu, već ima solarne panele koji proizvedu dovoljno električne energije za navečer osvijetlit cijelu kuću i dvorište, za rad radio aparata, te za napuniti mobitele. U kući je čak bio i mali televizor kojeg mi nismo koristili. Nezgodno je to što nema utičnica, samo ulaz za usb. Tako da se ne može puniti laptop, uključiti fen, pegla za kosu, epilator i slično. Većina ovoga mi nije bilo bitno, osim laptopa, ali preživjela sam i bez njega. Frižider i štednjak rade na plin.

Jedino što je meni bilo dosta nezgodno je nedostatak tople vode. Naravno, voda je iz cisterne, nema vodovoda, dakle ne preporuča se da ju pijete. To nije problem jer kupite vodu za piće u dućanu. Voda u kupaoni je hladna, odnosno na temperaturi na koju ju ugrije sunce u cisterni, ali ima vanjski tuš sa solarnim bojlerom. E taj solarni bojler je dosta zeznuta stvar. Ja sam ga zamišljala kao neki bojler koji koristi solarnu energiju koju onda konvergira u električnu, pa onda taj bojler grije vodu kao svaki električni bojler u našim zagrebačkim kućanstvima. Tu sam zbog svog neiskustva doživjela mali šok. Taj solarni bojler je zapravo samo kotao, pretpostavljam od nekog pravog bojlera, ofarban u crno da privlači sunce koje onda direktno grije vodu u njemu. Ali iz nekog razloga ta voda nikada nije bila topla. Često je bila ista kao i ona u kupaoni, ali u kupaoni ne puše vjetar, pa je tamo tuširanje čak bilo podnošljivije. Ja vjerujem da je u srpnju i kolovozu ta voda ipak toplija, no mi smo došli zadnju subotu u kolovozu, te većinu vremena od ta dva tjedna tamo boravili u rujnu kada je ipak znatno manje toplo. Dva dana je padala kiša što je dodatno ohladilo vodu, pa sam ja zaradila upalu mjehura koje sam se jedva riješila nakon dvije doze antibiotika. Ali meni je mjehur inače slaba točka, pa ne znači da bi se i vama to desilo. Također mogla sam zagrijati vodu na štednjaku i prati se s njom, ali za to sam bila previše lijena.

No ovo je manji minus koji nije umanjio naše oduševljenje sa ovom kućicom iz bajke. Vlasnici su jako simpatični, komunikativni i dragi. Naši psi su uživali u slobodi koju su imali, mi smo uživali u terasi i dvorištu. Ja sam pola ljetovanja provela u hammocku (ona krpena ležaljka razvučena između dva drveta), 80% odjeće koju sam ponijela nisam koristila, opustili smo se maksimalno, ronili smo s bocama, povremeno se družili sa obitelji i prijateljima koji su se u nekom momentu našli na istom mjestu kao i mi, odmorili se kao rijetko kad. Hranili smo lokalne mačke, jednu vodili kod veterinara na operaciju uha, veselili se kad nam je došla kornjača, posjetili Lunske maslinike i vidjeli maslinu staru 2000 godina s najvećim rasponom krošnje na svijetu, pokušali naći Paški trokut (bezuspješno)…

Svakome tko se želi zaista dobro odmorit i isključit se od svega, a nije mu bitno da je u centru svih događanja i da ima tip top frizuru na moru, već jednostavno želi uživati u okruženju i miru, preporučujem ovaj tip ljetovanja. Naravno tekuća voda i električna mreža bi bile poželjne, ali nama se nisu pokazale kao nužne. Nedostatak ovih blagodati moderne civilizacije vjerojatno utječe i na cijenu pa je ona ovdje bila zaista povoljna. Dva tjedna, istina na samom kraju sezone, platili smo oko 4500 kuna. Iskreno, do nedavno ne bi ni pomislila ovako ljetovat, no sada u ovim godinama i trenutnom stanju uma mi je izuzetno pasalo. Ne to što nije bilo vode i struje, nego upravo ta izolacija i osama koja pruža jedan divan osjećaj slobode što je nama bitno, naročito zbog pasa. Nigdje nema nikog da prigovori da psi laju, smetaju, piške na kamen koji je baš njihov pokojni deda tu postavio 1907. i slične stvari koje smo doživjeli na svojim ljetovanjima sa psima. Struja i topla voda ne mogu mi nadomjestiti živce koje sam izgubila zbog neljubaznih i netolerantnih ljudi koji ne vole životinje (koje mi zaista uvijek imamo pod kontrolom i pazimo da nikome ne smetaju i nikoga ne diraju). Stoga i ove godine planiramo naći nešto slično, možda čak i isto, ako bude moguće. Gdje ljudima neće smetati psi, ni psima ljudi.

Zip line Pazinska jama, Hum – najmanji grad na svijetu i Kotli – Istra vol. 4

Istaknuto

Zip line Pazinska jama

Da ne mislite da smo samo kao penzići šetali i razgledavali, petog dana začinili smo naše putovanje sa dozom adrenalina i otišli na zip line Pazinska jama. Ja obožavam takve stvari. Alan obožava mene, pa se pravi da ih i on voli. Ali stoički ih podnese.

Cijena ovog zip linea je 140 kuna po osobi i to nam je bilo prihvatljivo. Kad smo bili na Krku i tamo sam našla super zip line sa 8 staza, ali koštao je 390 kuna po osobi, a to nam je bilo ipak malo previše i bilo smo škrti dati te novce, ali ja već više od mjesec dana razmišljam o otme i planiram nam to priuštit do kraja ljeta. Nadam se da će mi se taj plan i ostvarit.

Ovaj zip line sastoji se od 2 staze / linije (nisam sigurna kako se to zove). Spuštate se s jedne stane kanjona dubokog 100 metara na drugu i vozite se iznad pazinske jame i rijeke Pazinčice. S drugom linijom idete nazad na stranu sa koje ste i krenuli. Prva staza duga je 220 metara, a druga 280 metara. U većini slučajeva vozite se brzinom od 50 km/h a maksimalno možete dostići brzinu od 100 km/h. U pravilu vožnja traje 20-ak sekundi. Šteta jer je stvarno super. Imate 2 vodiča, jedan vas ispraća, a drugi dočekuje na suprotnoj strani. Prilikom vožnje možete na dnu kanjona vidjeti i ulaz u Pazinsku jamu i rijeku, no u prvoj vožnji me vjetar okrenuo u suprotnu stranu, pa sam bila zaokupljena mahanjem Alanu koji je išao poslije mene, te sam zaboravila gledati dolje. U povratku sam se sjetila gledati dolje, no vidjela sam samo rijeku, a ulaz u jamu nisam uspjela naći. Osjećaj kad se vozite iznad rog kanjona je neopisivo dobar. Ja nisam osjetila preveliki nalet adrenalina jer me nje bio strah, ali je bio stvarno veliki užitak. Kad smo bili na zip line „Pazi medo“ u Rudopolju, tu me je baš oprao adrenalin jer se tamo voziš ležeći na trbuhu sa rukama na leđima. Ovdje ste u uspravnom položaju i zapravo sjedite na remenima koji vam idu oko nogu i stražnjice. Zapravo je osjećaj sličan vožnji na skijaškoj sjedežnici samo bez sjedalice. No ja bi se mogla cijeli dan voziti simo tamo tim zip lineom. Vodiči su super simpatični i stvarno se odlično zabavite. Vrijedi svaku plaćenu kunu. Ako ste u blizini, obavezno posjetite. Odite i ako se bojite. Kad krenete više vas neće biti strah, samo ćete neopisivo uživati. Meni sad još predstoji da negdje letim balonom i da skočim s padobranom, ali sa instruktorom. To su mi velike želje. Bungee jumping mi nije privlačan jer visiš na glavu, ali probala bi onu veliku ljuljačku na kojoj si okrenut s glavom gore. Mislim da je i to nevjerojatan užitak. Moram samo nagovorit Alana da ide samnom. Ništa nije tako dobro kad si sam. Sve je ljepše u paru.

Hum – najmanji gradić na svijetu

Nakon zip linea imali preostao nam je još veliki dio dana koji je trebao najbolje iskoristiti, pa smo tada odlučili skoknuti do Huma i vidjeti Kotle. To ne bi bio nikakav problem da cesta do tamo nije raskopana i treba se ići obilaznim putem, no putokazi su dosta konfuzni, pa smo mi završili vozeći se gradilištem, po šljuku i između bagera mašući radnicima očito naviklim na zalutale putnike. Hvala Bogu na našem džipu iz antičkog doba koji može sve izdržati.

Da biste parkirali auto ispred Huma, plačete 10 kn. Sasvim fer i korektno jer se radi o stvarno malom gradiću sa jednom konobom i ako niste spremni patiti ručak ili kupiti suvenir, nećete potrošit ništa. A tu turističku atrakciju treba održavati da bi i dalje bila atrakcija. I van Hrvatske se svaki kamen naplaćuje, pa je u redu da se i tu nešto plati.

Hum je zaista mali. Ima svega 20-ak stanovnika, zidine, 2 ulice i 3 reda kuća. Prema legendi, kada su divovi gradili okolne gradove kao što je Motovun, ostalo im je kamenja, pa su od njih napravili Hum. Navodno iz Huma potiče biska, rakija s imelom, koju možete kupiti u malim dućančićima, suvenirnicama kojih, za tako mali gradić, ima puno. Sve je jako slatko, slikovito, imate osjećaj kao da ste došli u selo hobita iz neke filmske bajke.

Spada u jedan od gradića iz kojih će vam biti žao otići.

Kotli

Koti su jako blizu Huma, pa je šteta da ih ne obiđete kada ste već u tom dijelu Istre. Nas je zanimalo da vidimo kotlaste udubine u rijeci Mirni u kojima se za toplog vremena ljudi kupaju, no samo selo nismo obilazili. Priroda je ovdje zaista prekrasna. Inače Kotli su dio staze 7 slapova koju sam jako željela obići. No Lino nam se prehladio i imao začepljen nosić pa smo zbog toga odustali od te staze jer je duga više od 17 kilometara, a Alan je smatrao da je to previše za Lina u tom stanju. Ja mislim da je to previše za Alana u bilo kojem stanju, pa mu je ovo došlo kao savršen izgovor. No ja ne odustajem od staze 7 slapova i planiram ju u skorijoj budućnosti prehodati. Ionako mislim da se u Kotlima nalazi još puno više predivnih prizora koje mi nismo vidjeli.

Vodnjan i Pula – Istra vol. 1

Istaknuto

Svi znamo da je Istra prekrasna. Stoga smo ju ove godine odlučili detaljnije istražiti iako smo neke dijelove već prije posjetili, no većinu ipak nismo. Stoga smo sada odlučili posjetiti dijelove koje prije nismo vidjeli, a neke, koji su nam se jako svidjeli smo i reprizirali. I mogli bi reprizirati reprizu. I reprizu reprizine reprize.

Naravno, nisu svi gradovi i mjesta na nas ostavili isti dojam. U većinu bi se vratili, ali na neke, ako nemate dovoljno vremena, a mi smo ovaj put imali 8 dana što je dosta, ne bi preporučila kao nešto na što bi trebali trošiti svoje ograničeno vrijeme.

S obzirom da smo mi obišli stvarno dosta toga, o Istri ću pisati u nekoliko postova jer bi jedan post u kojem bi sve opisivala bio toliko dug da ga ni najuporniji među vama ne bi dovršili.

Smjestili smo se u Žminju, malom gradiću u samom srcu Istre. Iznajmili smo malu kućicu od 40-ak kvadrata sa velikim dvorištem jer smo vodili dva psa, Lina i Rubija, pa nam je to bilo izuzetno važno. Imali smo sreću jer naš domaćin je divan čovjek, nenametljiv, a uvijek na usluzi, voli životinje, nabavit će vam sve što vam treba (ja sam zaboravila punjač za laptop i on mi ga je nabavio, Alanu je nabavio tekućine za električnu cigaretu) i već sam mu dala sve desetke na Bookingu. U kućici imate sve što vam je potrebno. Kuhinju sa štednjakom i pećnicom, mikrovalnu, aparat za filter kavu, grijač za vodu, frižider sa ledenicom, mašinu za pranje rublja, detergent, sušilo za rublje, fen, klimu… Ako netko želi boraviti u „našoj“ kućici, javite mi se i dat ću vam direktan kontakt gospodina Ivana.

Žminj je idealan za smještaj ako mislite ići na sve strane Istre. S obzirom da je smješten u samom središtu, sve vam je blizu. Idealno za naše planove obilaska svega i svačega.

Prvi dan našeg istraživanja Istre obišli smo Vodnjan i Pulu.

Vodnjan

Vodnjan je zgodan srednjevjekovni (prvi put se spominje 1150. godine) gradić u unutrašnjosti Istre. Udaljen je 11,7 km od Pule pa nam je bio uz put, a ja sam željela vidjeti poznate vodnjanske mumije koje se nalaze u župnoj crkvi Svetog Blaža iz 1800. godine. Vodnjanske mumije su zapravo zbirka relikvija i Svetih Tijela iz razdoblja od 5. do 19. stoljeća. Sastoji se od ukupno 370 relikvija, odnosno zemaljskih ostataka 250 svetaca. Na žalost, nismo ih uspjeli vidjeti jer je crvka zatvorena i mumije se mogu vidjeti jedino uz prethodnu najavu velečasnom. U uredu za turističke informacije izuzetno simpatična i ljubazna djelatnica nam je rekla da se nekada moglo doći bez najave, no od kad je korona, to više ne funkcionira tako. No dala nam je prospekte o Vodnjanu i Istri općenito, te nas uputila da pogledamo murale kojima su oslikani vodnjanski zidovi i fasade, te da posjetimo park kažuna na izlazu iz Vodnjana.

Vodnjanskih murala ima ukupno 38, od kojih smo mi vidjeli od prilike trećinu. Nastali su za vrijeme trajanja Boombarstick i Street Art festivala, a naslikali si ih umjetnici iz cijelog svijeta.

Park kažuna je mali park u kojem možete vidjeti i uči u kažune, nastambe koje su gradili stočari da bi se sklonili od vremenskih nepogoda. Na području Vodnjana ima ih preko 30, a u parku su prikazani kažuni u nekoliko fazi izgradnje. Park se nalazi na izlazu iz Vodnjana u smjeru Rovinja, no sve je jako dobro označeno, pa ga je vrlo lako naći.

Kavu smo popili na Gradskom trgu koji se danas zove Narodni trg, pored gradske plače.

U Vodnjanu je u njegovim uličicama očuvan onaj srednjovjekovni duh i grad je zaista lijep, no ako ste u nedostatku vremena, slobodno ga preskočite. Ima drugih mjesta koja se, prema mom mišljenju više isplati posjetiti, no ako imate vremena onda se uputite u Vodnjan. Definitivno je interesantan za vidjeti.

U Vodnjanu se duh prošlosti osjeti u svakom kamenu, svakoj ulici, svakoj kući

Jednu stvar bi spomenula kada pišem o Vodnjanu, a meni je bila interesantna. Gotovo uopće nema ljudi. Grad je gotovo prazan. No ima izuzetno puno djece koja sama jurcaju ulicama. Pitali smo gospođu u kafiću o tome i ona je rekla da se iz Vodnjana iselilo jako puno ljudi, a sada da imaju jako dobre uvjete za mlade obitelji kao što su povoljne cijene zemljišta i stanova za one koji žele tamo živjeti, pa su se ljudi počeli vračati. No njihov život je pretežno orijentiran na Pulu, pa je Vodnjan, osim djece i dalje prazan.

Prazne Vodnjanske ulice i crkva Sv. Katarine

Pula

Pula je veliki grad. Najveći u Istri. No bez obzira što izostaje onaj šarm malih istarskih mjesta, meni je Pula prekrasna. Već sama Arena je dovoljan razlog za posjetu. No uz Arenu ima mnoštvo drugih povijesnih znamenitosti kao što je Augustov hram, Slavoluk Sergijevaca, Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije, Crkva Svetog Nikole i mnoge druge crkve.

Arena je građena u 1. stoljeću za vrijeme cara Vespazijana istovremeno kada se gradio i Coloseum u Rimu. Tada je služila za borbe gladijatora, a u srednjem vijeku koristila se za viteške turnir i sajmove. I danas osim što je turistička atrakcija, služi za održavanje raznih ljetnih festivala.

Augustov hram posvećen je rimskom caru Augustu i izgrađen je još za njegovog života, negdje između 2. godine prije Krista i 14.godine nakon Krista, no tako dobrom je stanju da je teško povjerovati da je stariji od 2000 godine. Iz nekog čudnog razloga cijelo vrijeme sam bila uvjerena da se radi o Zeusovom hramu. Bila bi se spremna zakleti da je na svim putokazima pisalo Zeusov hram.

Slavoluk Sergijevaca ili Zlatna vrata izgradila je moćna rimska obitelj Sergijevaca u 1. stoljeću prije Krista. Nekoć je imao zlatnu pozlatu i naslanjao se na gradska vrata i zidine koje su kasnije srušene, te je ostao samo slavoluk.

Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije nastala je na mjestu gdje su se kršćani okupljali još za vrijeme njihovog progona koji je trajao do 4. stoljeća.

Stara gradska jezgra je očuvana i obiluje mnoštvom simpatičnih dućana i kafića. U jednom od njih je kip Jamesa Joycea na mjestu gdje je on navodno pio kavu u vremenu kad je živio u Puli početkom 20. stoljeća. Možete sjesti za Jamesov stol i popiti kavu s njim, odnosno njegovim kipom i to direktno ispred Slavoluka Sergijevaca. Parking kod Arene je 4 kune po satu, no ako ga zaboravite produžiti, što se nama desilo, dobit ćete kaznu 100 kn. Ali ako ju platite isti dan na blagajni njihovog parking poduzeća, onda je 50 kn. Mi smo se odlučili za tu opciju jer blagajna nije bila daleko, a šteta baciti 50 kn. S obzirom da je Pula dosta velika, prilično ćete se našetati po njoj pa budite spremni za to. Ali stvarno se isplati. Da smo imali više vremena ja bi se još jednom uputila do Pule, no ostavit ćemo to za neku drugu priliku.

U Puli ima jako puno života. Posvuda su turisti i domaći ljudi i vidi se da je ona najvažniji grad u Istri u kojem najviše ljudi živi i radi. Grad je čist, uredan i ugodan.

Kavu pili na Trgu forum ispred Augustovog hrama i uživali u pogledu. Ili u mom svijetu ispred Zeusovog hrama.

Pulu svakako preporučujem svima koji još nisu u njoj bili. Mi jesmo, ali svejedno smo se vratili i vratili bi se ponovo. Pula je grad koji itekako vrijedi vidjeti.

S obzirom da je posjetom Puli završio naš obilazak prvog dana boravka u Istri i ja ću time završiti ovaj post. Ostale gradove i mjesta opisat ću u idućim postovima posvećenim predivnoj Istri.

Nebeski labirinti

Od kad sam se vratila s mora želim napisati nešto o Nebeskim labirintima koji se nalaze na Velebitu u mjestu Krmpote (iako tada nisam znala da su u Krmpotama, to sam pročitala naknadno na netu). U svakom slučaju kako mi volimo plaziti po svijetu sa psima (odnosno možda nije da baš toliko to volimo, koliko obično nemamo kome ostaviti 4 komada, pa smo prisiljeni na to) ne možemo ići baš na neka naročito fina i otmjena mjesta na kojima ima puno ljudi i djece, pa najčešće istražujemo prirodne ljepote naše zemlje. Što veća zabit, to bolje za nas.

Nakon tjedan dana iznenađujuće zabavnog i ugodnog boravka u Ičićima sa seniorskim dijelom naše obitelji, na povratku u Zagreb odlučili smo malo skrenuti s puta i vidjeti nešto što do sada još nismo vidjeli i upoznati dio naše predivne zemlje koji nam je do tada bio nepoznat. Mi i inače volimo skrenuti s puta. Zato i imamo prethistorijski džip i nikada ne idemo autocestom što za posljedicu ima da put koji većina prođe za 2 sata, mi prolazimo cca 10 sati.

Dakle nakon što smo shvatili da su naši starci zapravo super (tu mislim na moju mamu, tetu i uju – raspon godina od 66 do 73) i da su zapravo uvijek i bili super samo što ti dok si mlađi valjda moraju ići na živce jer si ti jako pametan, a oni tako dosadni i stari, onda ti pređeš neku dobnu granicu i upadneš u „dosadni i stari“ škvadru, pa ti onda oni ispod te granice budu bedasti i balavi, spakirali smo svojih 10 miliona kofera, ruksaka, torbi, vreća i vrećica u naš auto iz doba dinosaurusa koji sa svim zaštitama od sunca po prozorima (moj muž brine za svoje bebice – one četveronožne) izgleda kao cirkusko vozilo i krenuli u avanturu. Planirali smo krenuti oko 8 sati ujutro, ali kavica, pakiranje, nečiji obavezni odlazak na wc (ne moj samo da se zna), pozdravljanje i već je otkucalo 11 sati. Ok, nije to tako strašno, znali smo mi biti i gori, pa umjesto u 8 ujutro krenuti u 4 popodne, tako da ovo možemo smatrati čak i uspjehom.

Prvo smo skoknuli do Fužina. Mi jako volimo Fužine. Uvijek tamo stanemo, popijemo kavu i prošetamo pored jezera Bajer. Ponekad i prespavamo u pansionu „Ela“ jer tamo vole pse i rado ih ugošćuju, pa su nam odmah dragi i simpatični. I stvarno nisu skupi, a smještaj je ugodan. I hrana u njihovoj konobi „Volta“ je super, tako da jako često i papamo tamo. Jedne godine nam je Karla poklonila odmor od 3 dana u maloj drvenoj kućici u Fužinama. Bilo nam je divno, uživali smo i imamo prekrasne uspomene. Možda zato tako volimo Fužine.

Nakon gotovo 2 sata u Fužinama krenuli smo u potragu za Nebeskim labirintima. Nisam baš nešto puno znala o njima. Nisam se čak potrudila niti googleati o njima (zato ni nisam znala da su u Krmpotama za koje, iskreno priznajem, nikad prije nisam ni čula). Nije zapravo ni potrebno jer sve je objašnjeno na licu mjesta. No kojim putem krenuti iz Fužina, to nismo baš najbolje znali. Moj muž (Alan, da ne moram stalno tipkat moj muž, ovo je krače) jako voli pitat ljude koje sretne po putu da ga usmjere, što mene neopisivo živcira. Pa postoji Google maps pobogu! Ali tamo nema signala. Dakle ništa od Google maps. I tako je Alan došao na svoje i pitao nasumičnog dedu da mu kaže kako bi on mogao doći do Velebita. Mislim ono, Velebita! Nije da je baš mali pa da se ne vidi. Samo ideš prema njemu. To je naime moja logika. I nakon pola sata dedinog objašnjavanja na nekom neobičnom narječju (starofužinskom pretpostavljam), pitam ja Alana „I gdje trebamo ići?“. Kaže on meni „Pojma nemam. Mislim lijevo.“ I tako vozimo se mi po lijevoj cesti uz moje konstantno prigovaranje kako ćemo stići u guzicu, a ne do labirinta, no nerado priznajem da sam bila u krivu i stvarno smo stigli na Velebit. Vremenske prilike nisu bile idealne, povremeno je padalo malo kiše, no ja sam ostala zapanjena surovom i netaknutom veličanstvenom prirodom. Inače sam osoba kojoj je sve super i svakakve gluposti me oduševljavaju, ali ovi prizori su stvarno nekako posebno djelovali na mene. Kao da sam u nekom potpuno drugom svijetu, u neko potpuno drugo doba. Uz cestu, koja je stvarno mala i uska, i po cesti naišli smo na slobodne konje koji se bezbrižno šetaju ne obraćajući pažnju na nas. S jedne strane puca pogled na more i otok Krk (nismo znali da je to Krk, također smo naknadno googleali), a s druge na Velebitski krš.

Sami Nebeski labirinti su izuzetno neobični. Djeluju jako staro, drevno, nešto kao velebitski Stonehenge, iako su napravljeni 2012. godine. Ima ih 10 i svaki se sastoji od spiralno postavljenog kamenja unutar kojega je put kojim se morate kretati. Tu su: Labirint ljubavi i stvaralaštva, Labirint slobode, Labirint preobrazbe, Labirint života, Labirint osjećaja, Labirint moći, Labirint energije, Labirint povezanosti, Labirint mudrosti i Ganešov labirint. Taj zadnji, Ganešov labirint je zapravo labirint koji obuhvaća djelovanje svih ostalih i najmoćniji je. Ako labirint prođete ispravnim putem, on bi trebao utjecati na neke tjelesne i duševne funkcije i stanja na način da ih poboljša, ozdravi, da vam donese uspjeh u raznim životnim područjima. Navodno su povezani za nekim astronomskim i kozmičkim silama. Ja inače ne vjerujem u te kozmičke i astrološke pričice, ali nakon prolaska svih labirinata osjećala sam se stvarno super! Možda je to utjecaj prirode, možda sam to umislila, možda jer sam se nahodala po svježem zraku, a možda su to stvarno zvijezde utjecale na moje raspoloženje. Staza koja vodi do labirinata duga je 800 metara, no kada sam pogledala na aplikaciju u mom mobitelu vidjela sam da smo prohodali gotovo 4 km. Jer u labirintima stvarno imaš što hodati. Izgleda malo, ali kad kreneš, iznenadiš se. Nikako da izađeš iz labirinta. Naravno možeš izaći u 3 koraka, ali onda neće šetnja imati učinka. Ništa od kozmičkog blagostanja. A svi želimo blagostanje. Kozmičko ili neko drugo.

Pored svakog labirinta je tabla s objašnjenjem na što on djeluje i koje zvijezde su involvirane u koji labirint, te na koji način ga morate proći. Također uz cijelu stazu se nalaze natpisi sa motivirajućim porukicama tipa „Život te voli!“, „Što više ljubavi daješ, to si bogatiji!“ i slično.

Naknadno sam pročitala kako su Nebeski labirinti izuzetno posječeni i da uvijek ima turista, te da planiraju izgradnju sjenice i dječjeg igrališta, no kada smo mi bili, a proveli smo tamo sigurno 2 do 3 sata, hvala dragom Bogu, žive duše nije bilo, a ni dječjeg igrališta. Sjenica je djelomično napravljena, ali nije dovršena, a igralište nije ni započeto. Nadam se da ni neće biti jer se užasavam prizora crvenih, žutih i plavih plastičnih konjića i tobogana koji narušavaju ovu netaknutu prirodnu ljepotu i donose duh vašara negdje gdje ga zaista ne bi trebalo biti. Da se ne bi krivo razumjeli, ja volim vašar. Ali ne u bespućima Velebita. No članak u kojem su navedeni ti planovi je iz 2015., pa ako do sada to nisu realizirali iskreno se nadam da ni neće.

U neposrednoj blizini Nebeskih labirinata je Staklena kapelica. Toliko je blizu da dijele parking. Ali nju nismo posjetili. Ne pitajte me zašto. Ni ja ne znam. Ostavili smo ju za drugi put. Možda čudno i neobično za vas, ali ništa čudno i neobično za nas. Logika nam nije jača strana.

Nakon labirinata otišli smo do sela Alana. To nam je zapravo i bila inicijalna ideja. Idemo do sela Alana da bi se Alan mogao slikati pored table na kojoj piše „Alan“. Mogu samo reći – misija obavljena. Dokaz u priloženim slikama. Samo selo Alan je selo od 3 kuće i jednog psa i naravno dede kojeg je Alan pitao za put nazad. Ovaj put smo završili na još manjoj, beskonačnoj, vijugavoj cesti po kojoj smo morali jedno vrijeme doslovno voziti iza obitelji konja dok se nisu odlučili pomaknuti da možemo proći. Vozili smo se satima dok nismo došli do blagih naznaka civilizacije. Mrak je već odavno pao.

Od povratka u kakvu takvu civilizaciju do Zagreba vozili smo se također satima. Sav blagotvoran utjecaj labirinata i kozmičkih sila je nestao i osim užasnog umora i pospanosti, osjećala sam i neopisivu bol u onom dijelu tijela koji je u kontaktu sa automobilskim sjedištem. Čak sam u jednom trenutku, možda zbog vremena provedenog sa seniorima s početka priče, pomislila da zasigurno imam hemoroide. Na sreću ispostavilo se da ih ipak nemam. Samo sam predugo sjedila u autu. Glava mi je padala od umora, s vremena na vrijeme osjetila sam blago curenje sline s kuta mojih usana, no Alan mi nije dao da spavam. Moram navodno njega držati budnim. Kafića koji radi kasno navečer nema. Našli smo jedan koji tijekom noći ne poslužuje kavu. Dobili smo Coca-Colu.

Uz ogromne napore negdje oko 2 u noći došli smo do Karlovca. Na benzinskoj smo kupili kavu. Onu u tetrapaku. Alan je došao na ideju da bi mogao malo odspavati tu na pumpi. U Karlovcu! Pola sata od doma! Pola sata od mog kreveta! A mene imaginarni hemoroidi ubijaju. Cijela stražnjica mi je obamrla. Gluteusi su mi utrnuti. U konačnici sam ga uspjela pokrenuti i stigli smo kući oko pola 3 ujutro. Krepani. Ali mi stvarno volimo ovakve izlete. Umor prođe, a uspomene i dojmovi ostaju. Sad kad sam ovo napisala imam takvu želju sjesti u našu starudiju i opet negdje krenuti. Samo se nadam da neću predugo čekati.