Zip line Pazinska jama, Hum – najmanji grad na svijetu i Kotli – Istra vol. 4

Zip line Pazinska jama

Da ne mislite da smo samo kao penzići šetali i razgledavali, petog dana začinili smo naše putovanje sa dozom adrenalina i otišli na zip line Pazinska jama. Ja obožavam takve stvari. Alan obožava mene, pa se pravi da ih i on voli. Ali stoički ih podnese.

Cijena ovog zip linea je 140 kuna po osobi i to nam je bilo prihvatljivo. Kad smo bili na Krku i tamo sam našla super zip line sa 8 staza, ali koštao je 390 kuna po osobi, a to nam je bilo ipak malo previše i bilo smo škrti dati te novce, ali ja već više od mjesec dana razmišljam o otme i planiram nam to priuštit do kraja ljeta. Nadam se da će mi se taj plan i ostvarit.

Ovaj zip line sastoji se od 2 staze / linije (nisam sigurna kako se to zove). Spuštate se s jedne stane kanjona dubokog 100 metara na drugu i vozite se iznad pazinske jame i rijeke Pazinčice. S drugom linijom idete nazad na stranu sa koje ste i krenuli. Prva staza duga je 220 metara, a druga 280 metara. U većini slučajeva vozite se brzinom od 50 km/h a maksimalno možete dostići brzinu od 100 km/h. U pravilu vožnja traje 20-ak sekundi. Šteta jer je stvarno super. Imate 2 vodiča, jedan vas ispraća, a drugi dočekuje na suprotnoj strani. Prilikom vožnje možete na dnu kanjona vidjeti i ulaz u Pazinsku jamu i rijeku, no u prvoj vožnji me vjetar okrenuo u suprotnu stranu, pa sam bila zaokupljena mahanjem Alanu koji je išao poslije mene, te sam zaboravila gledati dolje. U povratku sam se sjetila gledati dolje, no vidjela sam samo rijeku, a ulaz u jamu nisam uspjela naći. Osjećaj kad se vozite iznad rog kanjona je neopisivo dobar. Ja nisam osjetila preveliki nalet adrenalina jer me nje bio strah, ali je bio stvarno veliki užitak. Kad smo bili na zip line „Pazi medo“ u Rudopolju, tu me je baš oprao adrenalin jer se tamo voziš ležeći na trbuhu sa rukama na leđima. Ovdje ste u uspravnom položaju i zapravo sjedite na remenima koji vam idu oko nogu i stražnjice. Zapravo je osjećaj sličan vožnji na skijaškoj sjedežnici samo bez sjedalice. No ja bi se mogla cijeli dan voziti simo tamo tim zip lineom. Vodiči su super simpatični i stvarno se odlično zabavite. Vrijedi svaku plaćenu kunu. Ako ste u blizini, obavezno posjetite. Odite i ako se bojite. Kad krenete više vas neće biti strah, samo ćete neopisivo uživati. Meni sad još predstoji da negdje letim balonom i da skočim s padobranom, ali sa instruktorom. To su mi velike želje. Bungee jumping mi nije privlačan jer visiš na glavu, ali probala bi onu veliku ljuljačku na kojoj si okrenut s glavom gore. Mislim da je i to nevjerojatan užitak. Moram samo nagovorit Alana da ide samnom. Ništa nije tako dobro kad si sam. Sve je ljepše u paru.

Hum – najmanji gradić na svijetu

Nakon zip linea imali preostao nam je još veliki dio dana koji je trebao najbolje iskoristiti, pa smo tada odlučili skoknuti do Huma i vidjeti Kotle. To ne bi bio nikakav problem da cesta do tamo nije raskopana i treba se ići obilaznim putem, no putokazi su dosta konfuzni, pa smo mi završili vozeći se gradilištem, po šljuku i između bagera mašući radnicima očito naviklim na zalutale putnike. Hvala Bogu na našem džipu iz antičkog doba koji može sve izdržati.

Da biste parkirali auto ispred Huma, plačete 10 kn. Sasvim fer i korektno jer se radi o stvarno malom gradiću sa jednom konobom i ako niste spremni patiti ručak ili kupiti suvenir, nećete potrošit ništa. A tu turističku atrakciju treba održavati da bi i dalje bila atrakcija. I van Hrvatske se svaki kamen naplaćuje, pa je u redu da se i tu nešto plati.

Hum je zaista mali. Ima svega 20-ak stanovnika, zidine, 2 ulice i 3 reda kuća. Prema legendi, kada su divovi gradili okolne gradove kao što je Motovun, ostalo im je kamenja, pa su od njih napravili Hum. Navodno iz Huma potiče biska, rakija s imelom, koju možete kupiti u malim dućančićima, suvenirnicama kojih, za tako mali gradić, ima puno. Sve je jako slatko, slikovito, imate osjećaj kao da ste došli u selo hobita iz neke filmske bajke.

Spada u jedan od gradića iz kojih će vam biti žao otići.

Kotli

Koti su jako blizu Huma, pa je šteta da ih ne obiđete kada ste već u tom dijelu Istre. Nas je zanimalo da vidimo kotlaste udubine u rijeci Mirni u kojima se za toplog vremena ljudi kupaju, no samo selo nismo obilazili. Priroda je ovdje zaista prekrasna. Inače Kotli su dio staze 7 slapova koju sam jako željela obići. No Lino nam se prehladio i imao začepljen nosić pa smo zbog toga odustali od te staze jer je duga više od 17 kilometara, a Alan je smatrao da je to previše za Lina u tom stanju. Ja mislim da je to previše za Alana u bilo kojem stanju, pa mu je ovo došlo kao savršen izgovor. No ja ne odustajem od staze 7 slapova i planiram ju u skorijoj budućnosti prehodati. Ionako mislim da se u Kotlima nalazi još puno više predivnih prizora koje mi nismo vidjeli.

Vodnjan i Pula – Istra vol. 1

Istaknuto

Svi znamo da je Istra prekrasna. Stoga smo ju ove godine odlučili detaljnije istražiti iako smo neke dijelove već prije posjetili, no većinu ipak nismo. Stoga smo sada odlučili posjetiti dijelove koje prije nismo vidjeli, a neke, koji su nam se jako svidjeli smo i reprizirali. I mogli bi reprizirati reprizu. I reprizu reprizine reprize.

Naravno, nisu svi gradovi i mjesta na nas ostavili isti dojam. U većinu bi se vratili, ali na neke, ako nemate dovoljno vremena, a mi smo ovaj put imali 8 dana što je dosta, ne bi preporučila kao nešto na što bi trebali trošiti svoje ograničeno vrijeme.

S obzirom da smo mi obišli stvarno dosta toga, o Istri ću pisati u nekoliko postova jer bi jedan post u kojem bi sve opisivala bio toliko dug da ga ni najuporniji među vama ne bi dovršili.

Smjestili smo se u Žminju, malom gradiću u samom srcu Istre. Iznajmili smo malu kućicu od 40-ak kvadrata sa velikim dvorištem jer smo vodili dva psa, Lina i Rubija, pa nam je to bilo izuzetno važno. Imali smo sreću jer naš domaćin je divan čovjek, nenametljiv, a uvijek na usluzi, voli životinje, nabavit će vam sve što vam treba (ja sam zaboravila punjač za laptop i on mi ga je nabavio, Alanu je nabavio tekućine za električnu cigaretu) i već sam mu dala sve desetke na Bookingu. U kućici imate sve što vam je potrebno. Kuhinju sa štednjakom i pećnicom, mikrovalnu, aparat za filter kavu, grijač za vodu, frižider sa ledenicom, mašinu za pranje rublja, detergent, sušilo za rublje, fen, klimu… Ako netko želi boraviti u „našoj“ kućici, javite mi se i dat ću vam direktan kontakt gospodina Ivana.

Žminj je idealan za smještaj ako mislite ići na sve strane Istre. S obzirom da je smješten u samom središtu, sve vam je blizu. Idealno za naše planove obilaska svega i svačega.

Prvi dan našeg istraživanja Istre obišli smo Vodnjan i Pulu.

Vodnjan

Vodnjan je zgodan srednjevjekovni (prvi put se spominje 1150. godine) gradić u unutrašnjosti Istre. Udaljen je 11,7 km od Pule pa nam je bio uz put, a ja sam željela vidjeti poznate vodnjanske mumije koje se nalaze u župnoj crkvi Svetog Blaža iz 1800. godine. Vodnjanske mumije su zapravo zbirka relikvija i Svetih Tijela iz razdoblja od 5. do 19. stoljeća. Sastoji se od ukupno 370 relikvija, odnosno zemaljskih ostataka 250 svetaca. Na žalost, nismo ih uspjeli vidjeti jer je crvka zatvorena i mumije se mogu vidjeti jedino uz prethodnu najavu velečasnom. U uredu za turističke informacije izuzetno simpatična i ljubazna djelatnica nam je rekla da se nekada moglo doći bez najave, no od kad je korona, to više ne funkcionira tako. No dala nam je prospekte o Vodnjanu i Istri općenito, te nas uputila da pogledamo murale kojima su oslikani vodnjanski zidovi i fasade, te da posjetimo park kažuna na izlazu iz Vodnjana.

Vodnjanskih murala ima ukupno 38, od kojih smo mi vidjeli od prilike trećinu. Nastali su za vrijeme trajanja Boombarstick i Street Art festivala, a naslikali si ih umjetnici iz cijelog svijeta.

Park kažuna je mali park u kojem možete vidjeti i uči u kažune, nastambe koje su gradili stočari da bi se sklonili od vremenskih nepogoda. Na području Vodnjana ima ih preko 30, a u parku su prikazani kažuni u nekoliko fazi izgradnje. Park se nalazi na izlazu iz Vodnjana u smjeru Rovinja, no sve je jako dobro označeno, pa ga je vrlo lako naći.

Kavu smo popili na Gradskom trgu koji se danas zove Narodni trg, pored gradske plače.

U Vodnjanu je u njegovim uličicama očuvan onaj srednjovjekovni duh i grad je zaista lijep, no ako ste u nedostatku vremena, slobodno ga preskočite. Ima drugih mjesta koja se, prema mom mišljenju više isplati posjetiti, no ako imate vremena onda se uputite u Vodnjan. Definitivno je interesantan za vidjeti.

U Vodnjanu se duh prošlosti osjeti u svakom kamenu, svakoj ulici, svakoj kući

Jednu stvar bi spomenula kada pišem o Vodnjanu, a meni je bila interesantna. Gotovo uopće nema ljudi. Grad je gotovo prazan. No ima izuzetno puno djece koja sama jurcaju ulicama. Pitali smo gospođu u kafiću o tome i ona je rekla da se iz Vodnjana iselilo jako puno ljudi, a sada da imaju jako dobre uvjete za mlade obitelji kao što su povoljne cijene zemljišta i stanova za one koji žele tamo živjeti, pa su se ljudi počeli vračati. No njihov život je pretežno orijentiran na Pulu, pa je Vodnjan, osim djece i dalje prazan.

Prazne Vodnjanske ulice i crkva Sv. Katarine

Pula

Pula je veliki grad. Najveći u Istri. No bez obzira što izostaje onaj šarm malih istarskih mjesta, meni je Pula prekrasna. Već sama Arena je dovoljan razlog za posjetu. No uz Arenu ima mnoštvo drugih povijesnih znamenitosti kao što je Augustov hram, Slavoluk Sergijevaca, Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije, Crkva Svetog Nikole i mnoge druge crkve.

Arena je građena u 1. stoljeću za vrijeme cara Vespazijana istovremeno kada se gradio i Coloseum u Rimu. Tada je služila za borbe gladijatora, a u srednjem vijeku koristila se za viteške turnir i sajmove. I danas osim što je turistička atrakcija, služi za održavanje raznih ljetnih festivala.

Augustov hram posvećen je rimskom caru Augustu i izgrađen je još za njegovog života, negdje između 2. godine prije Krista i 14.godine nakon Krista, no tako dobrom je stanju da je teško povjerovati da je stariji od 2000 godine. Iz nekog čudnog razloga cijelo vrijeme sam bila uvjerena da se radi o Zeusovom hramu. Bila bi se spremna zakleti da je na svim putokazima pisalo Zeusov hram.

Slavoluk Sergijevaca ili Zlatna vrata izgradila je moćna rimska obitelj Sergijevaca u 1. stoljeću prije Krista. Nekoć je imao zlatnu pozlatu i naslanjao se na gradska vrata i zidine koje su kasnije srušene, te je ostao samo slavoluk.

Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije nastala je na mjestu gdje su se kršćani okupljali još za vrijeme njihovog progona koji je trajao do 4. stoljeća.

Stara gradska jezgra je očuvana i obiluje mnoštvom simpatičnih dućana i kafića. U jednom od njih je kip Jamesa Joycea na mjestu gdje je on navodno pio kavu u vremenu kad je živio u Puli početkom 20. stoljeća. Možete sjesti za Jamesov stol i popiti kavu s njim, odnosno njegovim kipom i to direktno ispred Slavoluka Sergijevaca. Parking kod Arene je 4 kune po satu, no ako ga zaboravite produžiti, što se nama desilo, dobit ćete kaznu 100 kn. Ali ako ju platite isti dan na blagajni njihovog parking poduzeća, onda je 50 kn. Mi smo se odlučili za tu opciju jer blagajna nije bila daleko, a šteta baciti 50 kn. S obzirom da je Pula dosta velika, prilično ćete se našetati po njoj pa budite spremni za to. Ali stvarno se isplati. Da smo imali više vremena ja bi se još jednom uputila do Pule, no ostavit ćemo to za neku drugu priliku.

U Puli ima jako puno života. Posvuda su turisti i domaći ljudi i vidi se da je ona najvažniji grad u Istri u kojem najviše ljudi živi i radi. Grad je čist, uredan i ugodan.

Kavu pili na Trgu forum ispred Augustovog hrama i uživali u pogledu. Ili u mom svijetu ispred Zeusovog hrama.

Pulu svakako preporučujem svima koji još nisu u njoj bili. Mi jesmo, ali svejedno smo se vratili i vratili bi se ponovo. Pula je grad koji itekako vrijedi vidjeti.

S obzirom da je posjetom Puli završio naš obilazak prvog dana boravka u Istri i ja ću time završiti ovaj post. Ostale gradove i mjesta opisat ću u idućim postovima posvećenim predivnoj Istri.

Veliki Kalnik i mali bijeg iz Zagreba

Nekoliko dana po povratku sa Krka odlučili smo se uputiti na izlet na Kalnik. Plan je bio krenuti rano ujutro da vidimo i sedam zuba, no većina planova se ne odvija kako smo zamislili, a pa tako ni ovaj. S obzirom da je bio radni dan, iako radimo od kuće, morala sam napraviti neke stvari za posao, jer plaću se mora zaraditi, pa smo krenuli tek iza 14 sati i zato nam je otpalo 7 zuba. Ne naših vlastitih zuba, hvala dragom Bogu, već onih kalničkih.

S obzirom na nedostatak vremena odlučili smo se razgledati dvorac Veliki Kalnik jer ja jako volim obilaziti stare dvorce. Osjetiti taj duh nekih prošlih remena koji je u svakom od njih i dalje prisutan. Hodam istim putevima gdje su hodali neki davni ljudi prije gotovo 1000 godina i zamišljam njihove živote. Njihove životne priče. O čemu su razmišljali, kako su živjeli, čemu su se veselili i od čega strahovali. Koliko je života ovdje započelo i koliko završilo. Volim taknut stare kamene zidove i razmišljat o tome tko ih je nekoć davno isto tako doticao.

Do dvorca smo došli bez komplikacija, samo jednom smo krivo skrenuli, ali smo grešku brzo shvatili i ispravili. To je za nas uspjeh jer i kad smo išli u Trakošćan uspjeli smo se izgubit u Đurmancu. Ne pitajte me kako, ni nama nije jasno.

Stari grad Veliki Kalnik zaista izgleda impresivno i relativno dobro očuvano. Vidi se da su rađeni konzervatorski zahvati da se spriječi daljnje propadanje, te su postavljeni rukohvati da bi posjetitelji mogli sigurno koračati starim stepeništem.

Stari grad je dosta velik. Zauzima cijelu padinu brda i stvarno imate što za razgledavati i dosta se penjati do vrha od kuda se pruža predivan pogled na okolicu. Ja sam se stručno i spretno popela na vrh dvorca, dok je Alan to procijenio kao previše rizično za pse, te se držao nižih nivoa. Ja sam obavila kratki photosession gore i sigurno i neoštećeno se spustila istim putem. Nakon toga smo još malo šetali po dvorcu. Našli smo tamo i mali oltar no nismo shvatili kome je točno posvećen.

Oko dvorca ima mnoštvo poučnih staza za šetnju, no mi nismo imali više vremena da ih obilazimo jer je već bilo kasno, a nismo se željeli izgubiti po mraku u šumi. No odlučili smo se prošetati do vidikovca i još malo cestom do nekog televizijskog tornja. Ili nije bio televizijski. No bio je toranj. I tamo ta cestica završava, pa smo se istim putem i vratili nazad. Nismo se baš umorili, ali smo se ipak malo razgibali i posjetili još jednu znamenitost naše zemlje koju smo do sada vidjeli samo na slikama.

Vidikovac. Stepenice koje vode u njega su prilično opasne jer je svaka druga daska puknuta.

Alan je našao nove prijatelje s kojima je popio gemišt. Simpatične lokalne dečke koji su pripremali kamp kućicu za prodaju hamburgera i hot dogova. Na žalost samo su je pripremali, hamburgera još nije bilo. Uranili smo 2 dana. A baš sam bila ogladnjela, pa je došlo vrijeme da krenemo put kuće, a i mrak je već počeo padati, pa se nazirala mogućnost gubitka jednog ili više pasa u mračnim bespućima Kalnika.

No kako to kd nas obično biva, ni ovdje nije sve prošlo bez omanjih nezgodacja. Iako sam se ja spretno i neozlijeđeno popela i spustila sa vrha dvorca, uspjela sam pasti u podnožju na sasvim maloj strmini. Stala sam na suhu i trusnu zemlju i otklizala se tako da sam pala cijelom dužinom svog prilično dugačkog tijela. Opružila sam se punom dužinom po podu i od užasa pčela plakali. No onda sam shvatila da me zapravo ništa ne boli i nema razloga za suze, pa nisam više plakala. Iako sam trebala nastaviti plakat jer mi je idući dan poplavila cijela desna ruka.

Za potpuni doživljaj, dok sam uživala u pogledu na dvorac, zanemarila sam pogleda na pse i svoje tenisice, pa mi se Lino pokakao na tenisicu. I to mi je gotovo izmamilo suze na oći, ali je Alan bio dobar i očistio tu gadost koliko je bilo moguće.

Kući smo poveli, uz nas dvoje i 4 psa, i 1001 krpelja. Skidala sam ih idućih dana ne samo sa pasa nego smo našli jednog i na Alanu. Psi su imali dvostruku zaštitu, odnosno stavili smo im ampule sa razmakom od 2 tjedna s time da smo drugu stavili par dana prije izleta. Dakle Kalnik osim povijesnim i prirodnim ljepotama obiluje i krpeljima. A čak i nismo hodali po šumi. Možda ukupno 10 metara. Ali očito je i to dovoljno da se ti mali gadovi zakače.

I za kraj ovog teksta koji je trebao bili dosta kratak, ali se ipak malo odužio, da navedem i neku zanimljivost vezanu uz sami stari grad Veliki Kalnik. On se zapravo sastoji od kompleksa utvrda koje su se počele graditi u dvanaestom stoljeću. 1243. godine tamo se sklonio kralj Bela IV bježeći pred Tatarima koji su okružili grad iako nisu znali da se tamo nalazi kralj sa svojom pratnjom. Plan im je bio osvojiti grad na način da opsada traje dok stanovnici ne potroše svu hranu i glad ih ne natjera na predaju. No lokalni stanovnici su pod okriljem noći nosili i preko zidina ubacivali grane prepune šljiva i na taj način hranili branitelje utvrde. Tatari su na kraju odustali i povukli se, te je kralj Bela IV iz zahvalnosti svojim pomagačima podijelio plemićke titule. Nije mi jasno zašto na te grane nisu objesili i pokoju kokoš, da ovi sirotani ne jedu samo šljive, no barem su dobili dovoljno vitamina i sigurno nisu imali problema s probavom.

Trakošćansko jezero – jezero kojeg godinu dana neće biti

Kako u Trakošćanu nisam bila od osnovne škole, činjenica da će početkom ožujka ispraznit jezero, potakla nas je da prvi slobodni dan odemo tamo na izlet. Dok još ima vode u jezeru. Jer jezero bez vode i nije neka atrakcija. A vode neće biti do proljeća 2022.

Jezero je nužno isprazniti da bi ga se očistilo od mulja koji se nataložio na dnu zbog čega se bitno smanjila dubina jezera, te se ono na taj način pretvara u baru, što nije dobro za njegove stanovnike. Zadnji put je mulj čišćen 1960.godine i od tada ga se jako puno nakupilo. Ribe će izmjestiti u ribnjak kod Bjelovara, a kada čišćenje jezera završi, vratit će ih nazad. No žao mi je jer će neke životinjice ipak u cijelom tom procesu stradati, no da se jezero ne čisti nastradalo bi ih puno više.

Plan nam je bio da nakon šetnje oko jezera posjetimo i muzej u dvorcu, te da me Alan slika sa šalovima i kapama koje sam isheklala (u uspjeh ovog dijela pothvata sam bila malo skeptična jer kad me Alan slika obično ispadnem kao punoglavac sa malenim, kratkim nogicama, ali nadala sam se najboljem).

S obzirom da je od mog zadnjeg posjeta Trakošćanu u osnovnoj školi prošlo jako puno vremena, zaboravila sam koliko je jezero veliko. A možda ni nismo obišli cijeli krug oko njega. Kako sam rekla, davno je to bilo, ne sjećam se više. No Karla koja je također bila u Trakošćanu u osnovnoj školi (to je vjerojatno ekskurzija na koju idu svi učenici osnovnih škola još od vremena kad su u Trakošćanu stolovali Draškovići) je znalački izjavila da je to jako malo jezero, puno manje od Jaruna i da je za obići ga i uz put slikati moje rukotvorine, sat vremena i više nego dovoljno. S obzirom da je ona išla u osnovnu školu i bila u Trakošćanu 22 godine nakon mene, bila sam sigurna da se ona toga dobro sjeća, te da su informacije koje mi je dala točne, pa smo prema njima i napravili plan našeg izleta. Ispostavilo se da je to bila poveća greška.

Naime, krug oko jezera je 9 kilometara. Dakle veće je nego Jarun. S tom razlikom da je oko Jaruna betonirana staza, a ovdje je većinom šumska stazica koja je s obzirom na doba godine, barem trećinom svoje dužine prekrivena blatom. I to ne malim blatnim lokvicama. To su ogromne blatne površine, klizavog, tekućeg, kašastog blata, koje nikako ne možete zaobići. Morate kroz njih proći. I velike su šanse da ćete u njega upasti. Jako velike. Vjerujete, znam iz iskustva. Stala sam na malu uzbrdicu s moje desne strane nadajući se da ću na taj način izbjeći veliku kaljužu ispred mene, no noge su mi otklizale u lijevo, a ostatak tijela je završio u blatnom glibu. Ustala sam brzinom svjetlosti jer sam vidjela skupinu ljudi koja nam se približavala, a nisam mogla podnijeti sramotu da me vide kako ležim u tom blatu u šljokičastim uggsicama, antilop rukavicama, svojim ručno rađenim šalom i kapom i najljepšoj trenirci koju posjedujem. Podsjećam da smo poslije planirali u dvorac, a za dvorac se ipak moraš malo sredit jer ako si u dvorcu budi princeza.

Jedna slika prije nego što je princeza upala u blato

No ako zanemarimo blato i padove (ne samo moje, svaki drugi čovjek koji je prošao imao je blatnu mrlju na odjeći što je upućivalo da je prošao isto kao ja), šetnja nam je jako pasala. Cijela šetnica je jako lijepo uređena, blato je neizbježno jer se topio snijeg kojeg je obasjavalo sunce, iako je bio jedan od najhladnijih dana ove zime, na nekim mjestima nalaze se drveni mostići koji podsjećaju na mostiće na Plitvicama. Jezero je prekrasno, zrak je čist, šetnja okrepljujuća. Taj dan je usprkos hladnoći bilo izuzetno puno ljudi. Vjerojatno su i oni pročitali da će se jezero praznit pa su pohitali na još jednu šetnju prije isušivanja.

Bilo je i dosta pasa sa vlasnicima (ili vlasnika sa psima, kako vam bolje zvuči i kako više odgovara vašem mentalnom sklopu) koji su svi bili pristojni i nismo svjedočili niti jednom incidentu. Mi smo poveli Lina i Rubija koji su najmanje neodgojeni od svih naših pasa, a žele hodati. Zapravo je najbolja Mimi, ne zato jer smo ju nabolje odgojili već zato što ima najbolji karakter, no ona brzo kapitulira pred izazovom šetnje, te ju onda moram nositi. S obzirom da se radi o krupnijoj gospođi, to mi je dosta naporno i zato Mimi ne ide na izlete koji zahtijevaju puno hodanja. Bubi je specifičan i kada idemo na mjesta gdje će biti puno drugih pasa ne vodimo njega ako ide još koji pas sa nama, jer nas u tom slučaju dovede do ludila. Vuče, laje, svađa se… Njega obično vodimo samog jer je tada puno bolji. Ja obično inzistiram da vodimo svako po jednog psa, no nekada mi Alan uvali još kojeg, a to je izuzetno iscrpljujuće za mene. U ovom slučaju su Lino i Rubi bili dobra kombinacija.

S obzirom da je temperatura bila dosta ispod ništice, obukla sam našim malim frajerima kaputiće. Jako su zgodni, jedan rozi, jedan svijetlo zeleni, od samta podstavljenog krznom. Dobila sam ih od moje tete Adele koja ih je zapravo kupila bratićevim psima, no nije im odgovarala veličina. Teta se dobrano zeznula jer bratićevi psi imaju oko 20 kila. Rubi ima 4, Lino 5, a jedva ih uguramo u njih. Ali jako im dobro stoje. Pravi pseći manekeni. Jedino sam previdjela činjenicu da se ti kaputići kopčaju preko psećih pimpaća. To smo shvatili tek kad je Alan primijetio da psi piške, a nema lokvice. Ni kapljice. Naime piškili su u vlastite kaputiće. Preslatko. Sad moram smisliti kako da ih prekrojim i prilagodim muškim psima jer su ovi očito namijenjeni za curice. Možda sam to trebala i prije zaključiti, ako po ničem drugom onda po boji. Iako se Rubi nije bunio što je u rozom.

Šetnja oko jezera trajala je 3 sata. Možda bi trajala kraće da se nismo slikali i padali u blato, ali stvarno smo uživali (usprkos padovima u blato) i nismo željeli žuriti. To je rezultiralo činjenicom da nismo stigli u muzej jer tijekom zimskog dijela godine radi do 16 sati. No ionako nam se onako blatnima i nije više išlo razgledavati plemićke odaje, pa nismo bili previše tužni zbog toga. U muzej možemo otići jedan drugi dan i kada jezero bude prazno.

Na kraju svega jako nas je razveselilo što bistro u sklopu parka radi i moglo se kupiti fritule i kuhano vino za van. Fritule nisu nešto fenomenalne, ali nisu ni loše, ali kad si gladan sve ti je dobro. No kuhano vino nam je okrijepilo i tijelo i dušu.

Sada nam je još preostalo da se vratimo i obiđemo muzej i uklopimo to u istraživanje nečeg novog u tom kraju. Već imam razne ideje, pa kada ih realiziram tipkat ću o tome.

Quadom po Gorskom Kotaru

Istaknuto

Jedna od blagodati interneta, barem što se mene tiče, je lagano pronalaženje ideja i mjesta za nove avanture i putovanja, kao i za učenje novih stvari. Tako sam obnovila znanje heklanja, završila online tečaj digitalnog marketinga, blogginga (vidi se kako uspješno to znanje ovdje primjenjujem), marketinga društvenih mreža, digitalne fotografije, šminkanja i još nekoliko vještina od kojih nemam apsolutno nikakve korist, ali imam diplomu. Čak sam našla i oglas za snimanje reklame na koji sam se javila, za što mi je tečaj heklanja dobro došao jer su se tražile žene koje znaju plesti ili heklati, pa sam i to isprobala.

Između ostalog našla sam i Facebook stranicu Quad Gorski kotar (https://www.facebook.com/QuadGorskikotar) i odmah sam dobila želju isprobati vožnju na quadovima jer nikada prije to nisam iskusila. A život se sastoji od sakupljanja iskustava i što više toga probaš, to ti je život bogatiji. A ja želim biti bogata, ako ništa drugo, onda barem iskustvima. I predivnim uspomenama.

Sat vremena vožnje na quadu s vodičem je 300 kn. Ako si sam na quadu je 200 kn. S obzirom na to zaključila sam da se više isplati da nas ide 2 po quadu. Ljepše je da nitko ne bude sam, a ionako se možemo mijenjati za volanom, pa smo poveli i Karlinu prijateljicu Paulu, divnu djevojčicu (23 godine) koju jako volimo. Vožnja traje sat vremena, ali mislim da smo mi vozili duže.

Kreće se iz planinarskog doma Skrad koji se nalazi na izlazu iz Skrada ako se dolazi iz smjera Zagreba. Tamo vas prvo dočeka simpatičan pas Bobi. Veliki je i crn, ali jako drag i mazan. Prije nego krenete morate potpisati ugovor kojim pristajete da snosite troškove ako napravite štetu na quadu i da priznajete da pružatelji usluga nisu odgovorni ako se ozlijedite tijekom vožnje. Dosta logično jer su im se nedavno jedni klijenti navodno zabili quadom u drvo. No ako slijedite upute i vozite razumno, ne može vam se ništa dogodit. Da biste vozili quad morate imati vozačku dozvolu B kategorije, a da biste bili suvozač koji ne vozi morate imati najmanje 12 godina.

Ispred Planinarskog doma Skrad opremljeni kacigama i spremni za vožnju

Nakon što što sredite papirologiju i dobijete kacige adekvatne veličini svoje glave, vodič vam objasni sve detalje u svezi vožnje quada. Sve se vrlo lako shvati i zaista nije teško voziti ga. Ako niste nikada prije pokušali, nema veze, nismo ni mi, ali smo vozili kao da smo rođeni na quadu. Nakon toga avantura u vidu vožnje može početi.

Prvo idete cestom jedno 5 km, nije velik promet pa to nije problem, a zatim ulazite u šumu i vozite po šumskim putevima. Osjećaj je savršen. Ne vozite brzo, ali meni se činilo da jurimo. Naravno Alan i ja smo bili zadnji i najsporiji (to nas prati još od naše avanture na raftingu u kajacima gdje smo bili osjetno sporiji od svih u grupi i naš kajak je uvijek bio okrenut u čudnom smjeru i većinu vremena smo se vrtili u krug; to je jedna neispričana priča još iz vremena dok nisam pisala blog, ali možda jednom i o tome napišem par riječi). U svakom zavoju smo se naginjali u suprotnu stranu od zavoja u stilu pravih motorista ili quadista što je izazvalo podsmjeh naših cura, a i vodiča. To smo tek kasnije saznali. Sebi smo bili super. U našu obranu što se sporosti tiče, moram napomenuti da smo bili osjetno teži od ostalih pa zato naš quad nije mogao postići veliku brzinu. Vodič je bio sam na quadu, a cure su lakše od Alana i mene. Priroda kroz koju smo prolazili je prekrasna, a zrak tako svjež i čist da sam imala osjećaj da su mi se pluća preporodila i očistila od sveg udahnutog smoga i nikotina.

Preporođeni od svježeg zraka i predivne prirode

Vozili smo malim stazicama koje su na nekim dijelovima bile stvarno jako strme i pune rupa što je izazvalo dodatno pojačano lučenje adrenalina. Za volanom smo se mijenjali tako da smo svi i vozili i bili suvozač.

Jurimo na quadu. Na nekim slikama smo mutni od silne brzine koju smo postigli.

Vodič nas je odveo na vidikovac gdje se pruža predivan pogled čak do Slovenije i gdje smo se slikali.

Nakon vožnje vratili smo se u planinarski dom gdje su nas naši domaćini počastili toplim čajem i rakijicom, te ugodim druženjem i razgovorom.

Bio je to dobro proveden dan i izvrsno utrošeno vrijeme. Boravak u prirodi nas je baš nekako okrijepio, osvježio i dao nam dodatnu snagu za suočavanje sa svakodnevnim izazovima.

Malo nam je žao što nije bilo snijega, no barem nam nije bilo hladno. Bili smo prilično blatni, ali to sve opere veš mašina. Planiramo se vratit i sve ovo ponovit kad malo zatopli i priroda se zazeleni jer vjerujem da je tada još ljepše, iako je Gorski Kotar prekrasan u svako doba godine.