Zip line Pazinska jama, Hum – najmanji grad na svijetu i Kotli – Istra vol. 4

Zip line Pazinska jama

Da ne mislite da smo samo kao penzići šetali i razgledavali, petog dana začinili smo naše putovanje sa dozom adrenalina i otišli na zip line Pazinska jama. Ja obožavam takve stvari. Alan obožava mene, pa se pravi da ih i on voli. Ali stoički ih podnese.

Cijena ovog zip linea je 140 kuna po osobi i to nam je bilo prihvatljivo. Kad smo bili na Krku i tamo sam našla super zip line sa 8 staza, ali koštao je 390 kuna po osobi, a to nam je bilo ipak malo previše i bilo smo škrti dati te novce, ali ja već više od mjesec dana razmišljam o otme i planiram nam to priuštit do kraja ljeta. Nadam se da će mi se taj plan i ostvarit.

Ovaj zip line sastoji se od 2 staze / linije (nisam sigurna kako se to zove). Spuštate se s jedne stane kanjona dubokog 100 metara na drugu i vozite se iznad pazinske jame i rijeke Pazinčice. S drugom linijom idete nazad na stranu sa koje ste i krenuli. Prva staza duga je 220 metara, a druga 280 metara. U većini slučajeva vozite se brzinom od 50 km/h a maksimalno možete dostići brzinu od 100 km/h. U pravilu vožnja traje 20-ak sekundi. Šteta jer je stvarno super. Imate 2 vodiča, jedan vas ispraća, a drugi dočekuje na suprotnoj strani. Prilikom vožnje možete na dnu kanjona vidjeti i ulaz u Pazinsku jamu i rijeku, no u prvoj vožnji me vjetar okrenuo u suprotnu stranu, pa sam bila zaokupljena mahanjem Alanu koji je išao poslije mene, te sam zaboravila gledati dolje. U povratku sam se sjetila gledati dolje, no vidjela sam samo rijeku, a ulaz u jamu nisam uspjela naći. Osjećaj kad se vozite iznad rog kanjona je neopisivo dobar. Ja nisam osjetila preveliki nalet adrenalina jer me nje bio strah, ali je bio stvarno veliki užitak. Kad smo bili na zip line „Pazi medo“ u Rudopolju, tu me je baš oprao adrenalin jer se tamo voziš ležeći na trbuhu sa rukama na leđima. Ovdje ste u uspravnom položaju i zapravo sjedite na remenima koji vam idu oko nogu i stražnjice. Zapravo je osjećaj sličan vožnji na skijaškoj sjedežnici samo bez sjedalice. No ja bi se mogla cijeli dan voziti simo tamo tim zip lineom. Vodiči su super simpatični i stvarno se odlično zabavite. Vrijedi svaku plaćenu kunu. Ako ste u blizini, obavezno posjetite. Odite i ako se bojite. Kad krenete više vas neće biti strah, samo ćete neopisivo uživati. Meni sad još predstoji da negdje letim balonom i da skočim s padobranom, ali sa instruktorom. To su mi velike želje. Bungee jumping mi nije privlačan jer visiš na glavu, ali probala bi onu veliku ljuljačku na kojoj si okrenut s glavom gore. Mislim da je i to nevjerojatan užitak. Moram samo nagovorit Alana da ide samnom. Ništa nije tako dobro kad si sam. Sve je ljepše u paru.

Hum – najmanji gradić na svijetu

Nakon zip linea imali preostao nam je još veliki dio dana koji je trebao najbolje iskoristiti, pa smo tada odlučili skoknuti do Huma i vidjeti Kotle. To ne bi bio nikakav problem da cesta do tamo nije raskopana i treba se ići obilaznim putem, no putokazi su dosta konfuzni, pa smo mi završili vozeći se gradilištem, po šljuku i između bagera mašući radnicima očito naviklim na zalutale putnike. Hvala Bogu na našem džipu iz antičkog doba koji može sve izdržati.

Da biste parkirali auto ispred Huma, plačete 10 kn. Sasvim fer i korektno jer se radi o stvarno malom gradiću sa jednom konobom i ako niste spremni patiti ručak ili kupiti suvenir, nećete potrošit ništa. A tu turističku atrakciju treba održavati da bi i dalje bila atrakcija. I van Hrvatske se svaki kamen naplaćuje, pa je u redu da se i tu nešto plati.

Hum je zaista mali. Ima svega 20-ak stanovnika, zidine, 2 ulice i 3 reda kuća. Prema legendi, kada su divovi gradili okolne gradove kao što je Motovun, ostalo im je kamenja, pa su od njih napravili Hum. Navodno iz Huma potiče biska, rakija s imelom, koju možete kupiti u malim dućančićima, suvenirnicama kojih, za tako mali gradić, ima puno. Sve je jako slatko, slikovito, imate osjećaj kao da ste došli u selo hobita iz neke filmske bajke.

Spada u jedan od gradića iz kojih će vam biti žao otići.

Kotli

Koti su jako blizu Huma, pa je šteta da ih ne obiđete kada ste već u tom dijelu Istre. Nas je zanimalo da vidimo kotlaste udubine u rijeci Mirni u kojima se za toplog vremena ljudi kupaju, no samo selo nismo obilazili. Priroda je ovdje zaista prekrasna. Inače Kotli su dio staze 7 slapova koju sam jako željela obići. No Lino nam se prehladio i imao začepljen nosić pa smo zbog toga odustali od te staze jer je duga više od 17 kilometara, a Alan je smatrao da je to previše za Lina u tom stanju. Ja mislim da je to previše za Alana u bilo kojem stanju, pa mu je ovo došlo kao savršen izgovor. No ja ne odustajem od staze 7 slapova i planiram ju u skorijoj budućnosti prehodati. Ionako mislim da se u Kotlima nalazi još puno više predivnih prizora koje mi nismo vidjeli.

Veliki Kalnik i mali bijeg iz Zagreba

Nekoliko dana po povratku sa Krka odlučili smo se uputiti na izlet na Kalnik. Plan je bio krenuti rano ujutro da vidimo i sedam zuba, no većina planova se ne odvija kako smo zamislili, a pa tako ni ovaj. S obzirom da je bio radni dan, iako radimo od kuće, morala sam napraviti neke stvari za posao, jer plaću se mora zaraditi, pa smo krenuli tek iza 14 sati i zato nam je otpalo 7 zuba. Ne naših vlastitih zuba, hvala dragom Bogu, već onih kalničkih.

S obzirom na nedostatak vremena odlučili smo se razgledati dvorac Veliki Kalnik jer ja jako volim obilaziti stare dvorce. Osjetiti taj duh nekih prošlih remena koji je u svakom od njih i dalje prisutan. Hodam istim putevima gdje su hodali neki davni ljudi prije gotovo 1000 godina i zamišljam njihove živote. Njihove životne priče. O čemu su razmišljali, kako su živjeli, čemu su se veselili i od čega strahovali. Koliko je života ovdje započelo i koliko završilo. Volim taknut stare kamene zidove i razmišljat o tome tko ih je nekoć davno isto tako doticao.

Do dvorca smo došli bez komplikacija, samo jednom smo krivo skrenuli, ali smo grešku brzo shvatili i ispravili. To je za nas uspjeh jer i kad smo išli u Trakošćan uspjeli smo se izgubit u Đurmancu. Ne pitajte me kako, ni nama nije jasno.

Stari grad Veliki Kalnik zaista izgleda impresivno i relativno dobro očuvano. Vidi se da su rađeni konzervatorski zahvati da se spriječi daljnje propadanje, te su postavljeni rukohvati da bi posjetitelji mogli sigurno koračati starim stepeništem.

Stari grad je dosta velik. Zauzima cijelu padinu brda i stvarno imate što za razgledavati i dosta se penjati do vrha od kuda se pruža predivan pogled na okolicu. Ja sam se stručno i spretno popela na vrh dvorca, dok je Alan to procijenio kao previše rizično za pse, te se držao nižih nivoa. Ja sam obavila kratki photosession gore i sigurno i neoštećeno se spustila istim putem. Nakon toga smo još malo šetali po dvorcu. Našli smo tamo i mali oltar no nismo shvatili kome je točno posvećen.

Oko dvorca ima mnoštvo poučnih staza za šetnju, no mi nismo imali više vremena da ih obilazimo jer je već bilo kasno, a nismo se željeli izgubiti po mraku u šumi. No odlučili smo se prošetati do vidikovca i još malo cestom do nekog televizijskog tornja. Ili nije bio televizijski. No bio je toranj. I tamo ta cestica završava, pa smo se istim putem i vratili nazad. Nismo se baš umorili, ali smo se ipak malo razgibali i posjetili još jednu znamenitost naše zemlje koju smo do sada vidjeli samo na slikama.

Vidikovac. Stepenice koje vode u njega su prilično opasne jer je svaka druga daska puknuta.

Alan je našao nove prijatelje s kojima je popio gemišt. Simpatične lokalne dečke koji su pripremali kamp kućicu za prodaju hamburgera i hot dogova. Na žalost samo su je pripremali, hamburgera još nije bilo. Uranili smo 2 dana. A baš sam bila ogladnjela, pa je došlo vrijeme da krenemo put kuće, a i mrak je već počeo padati, pa se nazirala mogućnost gubitka jednog ili više pasa u mračnim bespućima Kalnika.

No kako to kd nas obično biva, ni ovdje nije sve prošlo bez omanjih nezgodacja. Iako sam se ja spretno i neozlijeđeno popela i spustila sa vrha dvorca, uspjela sam pasti u podnožju na sasvim maloj strmini. Stala sam na suhu i trusnu zemlju i otklizala se tako da sam pala cijelom dužinom svog prilično dugačkog tijela. Opružila sam se punom dužinom po podu i od užasa pčela plakali. No onda sam shvatila da me zapravo ništa ne boli i nema razloga za suze, pa nisam više plakala. Iako sam trebala nastaviti plakat jer mi je idući dan poplavila cijela desna ruka.

Za potpuni doživljaj, dok sam uživala u pogledu na dvorac, zanemarila sam pogleda na pse i svoje tenisice, pa mi se Lino pokakao na tenisicu. I to mi je gotovo izmamilo suze na oći, ali je Alan bio dobar i očistio tu gadost koliko je bilo moguće.

Kući smo poveli, uz nas dvoje i 4 psa, i 1001 krpelja. Skidala sam ih idućih dana ne samo sa pasa nego smo našli jednog i na Alanu. Psi su imali dvostruku zaštitu, odnosno stavili smo im ampule sa razmakom od 2 tjedna s time da smo drugu stavili par dana prije izleta. Dakle Kalnik osim povijesnim i prirodnim ljepotama obiluje i krpeljima. A čak i nismo hodali po šumi. Možda ukupno 10 metara. Ali očito je i to dovoljno da se ti mali gadovi zakače.

I za kraj ovog teksta koji je trebao bili dosta kratak, ali se ipak malo odužio, da navedem i neku zanimljivost vezanu uz sami stari grad Veliki Kalnik. On se zapravo sastoji od kompleksa utvrda koje su se počele graditi u dvanaestom stoljeću. 1243. godine tamo se sklonio kralj Bela IV bježeći pred Tatarima koji su okružili grad iako nisu znali da se tamo nalazi kralj sa svojom pratnjom. Plan im je bio osvojiti grad na način da opsada traje dok stanovnici ne potroše svu hranu i glad ih ne natjera na predaju. No lokalni stanovnici su pod okriljem noći nosili i preko zidina ubacivali grane prepune šljiva i na taj način hranili branitelje utvrde. Tatari su na kraju odustali i povukli se, te je kralj Bela IV iz zahvalnosti svojim pomagačima podijelio plemićke titule. Nije mi jasno zašto na te grane nisu objesili i pokoju kokoš, da ovi sirotani ne jedu samo šljive, no barem su dobili dovoljno vitamina i sigurno nisu imali problema s probavom.

Trakošćansko jezero – jezero kojeg godinu dana neće biti

Kako u Trakošćanu nisam bila od osnovne škole, činjenica da će početkom ožujka ispraznit jezero, potakla nas je da prvi slobodni dan odemo tamo na izlet. Dok još ima vode u jezeru. Jer jezero bez vode i nije neka atrakcija. A vode neće biti do proljeća 2022.

Jezero je nužno isprazniti da bi ga se očistilo od mulja koji se nataložio na dnu zbog čega se bitno smanjila dubina jezera, te se ono na taj način pretvara u baru, što nije dobro za njegove stanovnike. Zadnji put je mulj čišćen 1960.godine i od tada ga se jako puno nakupilo. Ribe će izmjestiti u ribnjak kod Bjelovara, a kada čišćenje jezera završi, vratit će ih nazad. No žao mi je jer će neke životinjice ipak u cijelom tom procesu stradati, no da se jezero ne čisti nastradalo bi ih puno više.

Plan nam je bio da nakon šetnje oko jezera posjetimo i muzej u dvorcu, te da me Alan slika sa šalovima i kapama koje sam isheklala (u uspjeh ovog dijela pothvata sam bila malo skeptična jer kad me Alan slika obično ispadnem kao punoglavac sa malenim, kratkim nogicama, ali nadala sam se najboljem).

S obzirom da je od mog zadnjeg posjeta Trakošćanu u osnovnoj školi prošlo jako puno vremena, zaboravila sam koliko je jezero veliko. A možda ni nismo obišli cijeli krug oko njega. Kako sam rekla, davno je to bilo, ne sjećam se više. No Karla koja je također bila u Trakošćanu u osnovnoj školi (to je vjerojatno ekskurzija na koju idu svi učenici osnovnih škola još od vremena kad su u Trakošćanu stolovali Draškovići) je znalački izjavila da je to jako malo jezero, puno manje od Jaruna i da je za obići ga i uz put slikati moje rukotvorine, sat vremena i više nego dovoljno. S obzirom da je ona išla u osnovnu školu i bila u Trakošćanu 22 godine nakon mene, bila sam sigurna da se ona toga dobro sjeća, te da su informacije koje mi je dala točne, pa smo prema njima i napravili plan našeg izleta. Ispostavilo se da je to bila poveća greška.

Naime, krug oko jezera je 9 kilometara. Dakle veće je nego Jarun. S tom razlikom da je oko Jaruna betonirana staza, a ovdje je većinom šumska stazica koja je s obzirom na doba godine, barem trećinom svoje dužine prekrivena blatom. I to ne malim blatnim lokvicama. To su ogromne blatne površine, klizavog, tekućeg, kašastog blata, koje nikako ne možete zaobići. Morate kroz njih proći. I velike su šanse da ćete u njega upasti. Jako velike. Vjerujete, znam iz iskustva. Stala sam na malu uzbrdicu s moje desne strane nadajući se da ću na taj način izbjeći veliku kaljužu ispred mene, no noge su mi otklizale u lijevo, a ostatak tijela je završio u blatnom glibu. Ustala sam brzinom svjetlosti jer sam vidjela skupinu ljudi koja nam se približavala, a nisam mogla podnijeti sramotu da me vide kako ležim u tom blatu u šljokičastim uggsicama, antilop rukavicama, svojim ručno rađenim šalom i kapom i najljepšoj trenirci koju posjedujem. Podsjećam da smo poslije planirali u dvorac, a za dvorac se ipak moraš malo sredit jer ako si u dvorcu budi princeza.

Jedna slika prije nego što je princeza upala u blato

No ako zanemarimo blato i padove (ne samo moje, svaki drugi čovjek koji je prošao imao je blatnu mrlju na odjeći što je upućivalo da je prošao isto kao ja), šetnja nam je jako pasala. Cijela šetnica je jako lijepo uređena, blato je neizbježno jer se topio snijeg kojeg je obasjavalo sunce, iako je bio jedan od najhladnijih dana ove zime, na nekim mjestima nalaze se drveni mostići koji podsjećaju na mostiće na Plitvicama. Jezero je prekrasno, zrak je čist, šetnja okrepljujuća. Taj dan je usprkos hladnoći bilo izuzetno puno ljudi. Vjerojatno su i oni pročitali da će se jezero praznit pa su pohitali na još jednu šetnju prije isušivanja.

Bilo je i dosta pasa sa vlasnicima (ili vlasnika sa psima, kako vam bolje zvuči i kako više odgovara vašem mentalnom sklopu) koji su svi bili pristojni i nismo svjedočili niti jednom incidentu. Mi smo poveli Lina i Rubija koji su najmanje neodgojeni od svih naših pasa, a žele hodati. Zapravo je najbolja Mimi, ne zato jer smo ju nabolje odgojili već zato što ima najbolji karakter, no ona brzo kapitulira pred izazovom šetnje, te ju onda moram nositi. S obzirom da se radi o krupnijoj gospođi, to mi je dosta naporno i zato Mimi ne ide na izlete koji zahtijevaju puno hodanja. Bubi je specifičan i kada idemo na mjesta gdje će biti puno drugih pasa ne vodimo njega ako ide još koji pas sa nama, jer nas u tom slučaju dovede do ludila. Vuče, laje, svađa se… Njega obično vodimo samog jer je tada puno bolji. Ja obično inzistiram da vodimo svako po jednog psa, no nekada mi Alan uvali još kojeg, a to je izuzetno iscrpljujuće za mene. U ovom slučaju su Lino i Rubi bili dobra kombinacija.

S obzirom da je temperatura bila dosta ispod ništice, obukla sam našim malim frajerima kaputiće. Jako su zgodni, jedan rozi, jedan svijetlo zeleni, od samta podstavljenog krznom. Dobila sam ih od moje tete Adele koja ih je zapravo kupila bratićevim psima, no nije im odgovarala veličina. Teta se dobrano zeznula jer bratićevi psi imaju oko 20 kila. Rubi ima 4, Lino 5, a jedva ih uguramo u njih. Ali jako im dobro stoje. Pravi pseći manekeni. Jedino sam previdjela činjenicu da se ti kaputići kopčaju preko psećih pimpaća. To smo shvatili tek kad je Alan primijetio da psi piške, a nema lokvice. Ni kapljice. Naime piškili su u vlastite kaputiće. Preslatko. Sad moram smisliti kako da ih prekrojim i prilagodim muškim psima jer su ovi očito namijenjeni za curice. Možda sam to trebala i prije zaključiti, ako po ničem drugom onda po boji. Iako se Rubi nije bunio što je u rozom.

Šetnja oko jezera trajala je 3 sata. Možda bi trajala kraće da se nismo slikali i padali u blato, ali stvarno smo uživali (usprkos padovima u blato) i nismo željeli žuriti. To je rezultiralo činjenicom da nismo stigli u muzej jer tijekom zimskog dijela godine radi do 16 sati. No ionako nam se onako blatnima i nije više išlo razgledavati plemićke odaje, pa nismo bili previše tužni zbog toga. U muzej možemo otići jedan drugi dan i kada jezero bude prazno.

Na kraju svega jako nas je razveselilo što bistro u sklopu parka radi i moglo se kupiti fritule i kuhano vino za van. Fritule nisu nešto fenomenalne, ali nisu ni loše, ali kad si gladan sve ti je dobro. No kuhano vino nam je okrijepilo i tijelo i dušu.

Sada nam je još preostalo da se vratimo i obiđemo muzej i uklopimo to u istraživanje nečeg novog u tom kraju. Već imam razne ideje, pa kada ih realiziram tipkat ću o tome.