izlet u okolici Zagreba – Lupretty Life

Kako u Trakošćanu nisam bila od osnovne škole, činjenica da će početkom ožujka ispraznit jezero, potakla nas je da prvi slobodni dan odemo tamo na izlet. Dok još ima vode u jezeru. Jer jezero bez vode i nije neka atrakcija. A vode neće biti do proljeća 2022.

Jezero je nužno isprazniti da bi ga se očistilo od mulja koji se nataložio na dnu zbog čega se bitno smanjila dubina jezera, te se ono na taj način pretvara u baru, što nije dobro za njegove stanovnike. Zadnji put je mulj čišćen 1960.godine i od tada ga se jako puno nakupilo. Ribe će izmjestiti u ribnjak kod Bjelovara, a kada čišćenje jezera završi, vratit će ih nazad. No žao mi je jer će neke životinjice ipak u cijelom tom procesu stradati, no da se jezero ne čisti nastradalo bi ih puno više.

Plan nam je bio da nakon šetnje oko jezera posjetimo i muzej u dvorcu, te da me Alan slika sa šalovima i kapama koje sam isheklala (u uspjeh ovog dijela pothvata sam bila malo skeptična jer kad me Alan slika obično ispadnem kao punoglavac sa malenim, kratkim nogicama, ali nadala sam se najboljem).

S obzirom da je od mog zadnjeg posjeta Trakošćanu u osnovnoj školi prošlo jako puno vremena, zaboravila sam koliko je jezero veliko. A možda ni nismo obišli cijeli krug oko njega. Kako sam rekla, davno je to bilo, ne sjećam se više. No Karla koja je također bila u Trakošćanu u osnovnoj školi (to je vjerojatno ekskurzija na koju idu svi učenici osnovnih škola još od vremena kad su u Trakošćanu stolovali Draškovići) je znalački izjavila da je to jako malo jezero, puno manje od Jaruna i da je za obići ga i uz put slikati moje rukotvorine, sat vremena i više nego dovoljno. S obzirom da je ona išla u osnovnu školu i bila u Trakošćanu 22 godine nakon mene, bila sam sigurna da se ona toga dobro sjeća, te da su informacije koje mi je dala točne, pa smo prema njima i napravili plan našeg izleta. Ispostavilo se da je to bila poveća greška.

Naime, krug oko jezera je 9 kilometara. Dakle veće je nego Jarun. S tom razlikom da je oko Jaruna betonirana staza, a ovdje je većinom šumska stazica koja je s obzirom na doba godine, barem trećinom svoje dužine prekrivena blatom. I to ne malim blatnim lokvicama. To su ogromne blatne površine, klizavog, tekućeg, kašastog blata, koje nikako ne možete zaobići. Morate kroz njih proći. I velike su šanse da ćete u njega upasti. Jako velike. Vjerujete, znam iz iskustva. Stala sam na malu uzbrdicu s moje desne strane nadajući se da ću na taj način izbjeći veliku kaljužu ispred mene, no noge su mi otklizale u lijevo, a ostatak tijela je završio u blatnom glibu. Ustala sam brzinom svjetlosti jer sam vidjela skupinu ljudi koja nam se približavala, a nisam mogla podnijeti sramotu da me vide kako ležim u tom blatu u šljokičastim uggsicama, antilop rukavicama, svojim ručno rađenim šalom i kapom i najljepšoj trenirci koju posjedujem. Podsjećam da smo poslije planirali u dvorac, a za dvorac se ipak moraš malo sredit jer ako si u dvorcu budi princeza.

Jedna slika prije nego što je princeza upala u blato

No ako zanemarimo blato i padove (ne samo moje, svaki drugi čovjek koji je prošao imao je blatnu mrlju na odjeći što je upućivalo da je prošao isto kao ja), šetnja nam je jako pasala. Cijela šetnica je jako lijepo uređena, blato je neizbježno jer se topio snijeg kojeg je obasjavalo sunce, iako je bio jedan od najhladnijih dana ove zime, na nekim mjestima nalaze se drveni mostići koji podsjećaju na mostiće na Plitvicama. Jezero je prekrasno, zrak je čist, šetnja okrepljujuća. Taj dan je usprkos hladnoći bilo izuzetno puno ljudi. Vjerojatno su i oni pročitali da će se jezero praznit pa su pohitali na još jednu šetnju prije isušivanja.

Bilo je i dosta pasa sa vlasnicima (ili vlasnika sa psima, kako vam bolje zvuči i kako više odgovara vašem mentalnom sklopu) koji su svi bili pristojni i nismo svjedočili niti jednom incidentu. Mi smo poveli Lina i Rubija koji su najmanje neodgojeni od svih naših pasa, a žele hodati. Zapravo je najbolja Mimi, ne zato jer smo ju nabolje odgojili već zato što ima najbolji karakter, no ona brzo kapitulira pred izazovom šetnje, te ju onda moram nositi. S obzirom da se radi o krupnijoj gospođi, to mi je dosta naporno i zato Mimi ne ide na izlete koji zahtijevaju puno hodanja. Bubi je specifičan i kada idemo na mjesta gdje će biti puno drugih pasa ne vodimo njega ako ide još koji pas sa nama, jer nas u tom slučaju dovede do ludila. Vuče, laje, svađa se… Njega obično vodimo samog jer je tada puno bolji. Ja obično inzistiram da vodimo svako po jednog psa, no nekada mi Alan uvali još kojeg, a to je izuzetno iscrpljujuće za mene. U ovom slučaju su Lino i Rubi bili dobra kombinacija.

S obzirom da je temperatura bila dosta ispod ništice, obukla sam našim malim frajerima kaputiće. Jako su zgodni, jedan rozi, jedan svijetlo zeleni, od samta podstavljenog krznom. Dobila sam ih od moje tete Adele koja ih je zapravo kupila bratićevim psima, no nije im odgovarala veličina. Teta se dobrano zeznula jer bratićevi psi imaju oko 20 kila. Rubi ima 4, Lino 5, a jedva ih uguramo u njih. Ali jako im dobro stoje. Pravi pseći manekeni. Jedino sam previdjela činjenicu da se ti kaputići kopčaju preko psećih pimpaća. To smo shvatili tek kad je Alan primijetio da psi piške, a nema lokvice. Ni kapljice. Naime piškili su u vlastite kaputiće. Preslatko. Sad moram smisliti kako da ih prekrojim i prilagodim muškim psima jer su ovi očito namijenjeni za curice. Možda sam to trebala i prije zaključiti, ako po ničem drugom onda po boji. Iako se Rubi nije bunio što je u rozom.

Šetnja oko jezera trajala je 3 sata. Možda bi trajala kraće da se nismo slikali i padali u blato, ali stvarno smo uživali (usprkos padovima u blato) i nismo željeli žuriti. To je rezultiralo činjenicom da nismo stigli u muzej jer tijekom zimskog dijela godine radi do 16 sati. No ionako nam se onako blatnima i nije više išlo razgledavati plemićke odaje, pa nismo bili previše tužni zbog toga. U muzej možemo otići jedan drugi dan i kada jezero bude prazno.

Na kraju svega jako nas je razveselilo što bistro u sklopu parka radi i moglo se kupiti fritule i kuhano vino za van. Fritule nisu nešto fenomenalne, ali nisu ni loše, ali kad si gladan sve ti je dobro. No kuhano vino nam je okrijepilo i tijelo i dušu.

Sada nam je još preostalo da se vratimo i obiđemo muzej i uklopimo to u istraživanje nečeg novog u tom kraju. Već imam razne ideje, pa kada ih realiziram tipkat ću o tome.

S obzirom da nam je limitirano kretanje zbog činjenice da ne rade kafići i restorani (da, to nas limitira, objasnit ću kasnije kako), a u kući ne možemo stalno biti jer će nam živci stradati i linija nam je ozbiljno narušena, tražili smo neko mjesto u blizini Zagreba na koje bi otišli, a da bude interesantno i novo, odnosno da tamo prije nismo bili. Kako je moj brat u jednom razgovoru spomenuo da mu prijatelj živi podno Okića, to mi je odmah dalo ideju da idemo na stari grad Okić.

Imali smo mi i druge ideje kao otići jedan dan na more ili do Gorskog Kotara, no činjenica da su ugostiteljski objekti zatvoreni dosta komplicira stvari. Pogotovo za žene. Naime razmišljala sam kako bi bilo lijepo šetati uz more po nekom Lungo mare, i uživati u mirisu i zvuku mora, povremeno dati pusu mom tuljanu kroz mokru bradu dok nas psi sumanuto vuku (tako izgleda naša romantika), no onda mi se u glavi pojavilo jedno banalno pitanje koje je odmah ubilo tu romantičnu sliku: „Gdje ću ja piškiti?“ Znam, zvuči glupo, ali to je veliki problem. Prije bi nakon cca 2 sata šetnje ili prema potrebi (fiziološkoj) sjeli u neki kafić, naručili kavicu ili sok i obavili te neodgodive potrebe. I tako barem 2 puta tijekom jednog izleta. Plus uz put na benzinskoj. A kako sada to riješiti? Muškarcima je puno lakše. Oni samo okrenu leđa uz neki grm, kao psi i baš ih briga. Čak ih ni prolaznici ne gledaju čudno. Osim mene. Ja sam stara čangrizava baba koja zgroženo okrene glavu uz tihi komentar „fuj“. No u slučaju krajnje nužda, može im se oprostit. Naročito sada kad nemaju gdje. Ali kako ću ja? Ne mogu skinuti gaće i čučnut pored puta i piškiti. A svaki put tražiti benzinsku je također neizvedivo. I baš nisu na svakom ćošku. Dok ja nađem koju već bi mi se odavno desila nezgodacija (znam da to nije prava riječ, ali ja ju volim. To je nezgoda u tragikomičnom obliku). Dakle, more je otpalo.

E sad Gorski Kotar ili Lika su malo jednostavniji što se tih fizioloških stvari tiče. Možeš se sklonit u šumu daleko od pogleda (barem ljudskih, ako me neki medvjed vidi to mi ne predstavlja neki problem, osim ako me ne odluči pojest), ogulit sve slojeve garderobe sa ključnih dijelova (nije baš idealno, ali može se) i obaviti što se mora. No nakon cijelog dana u snijegu, čovjek poželi sjest u toplo i popit neki čaj, kavu, kuhano vino i pojest topli gulaš da ugrije tijelo i dušu. Bez toga mi se gubi čar takvih izleta. A toga sada nema. Otpao i jednodnevni izlet u Gorski Kotar ili Liku.

Palo nam je na pamet i da iznajmimo neku kućicu ili apartman u tom kraju i ostanemo par dana. Učlanila sam se i u grupu te svrhe na Fejsu. No s obzirom da ljudi ne mogu putovati na skijanje ili gdje bi već putovali da su okolnosti normalne, svi su se okrenuli Lici i Gorskom Kotaru. Posljedično tome cijene su skočile u nebesa. Ispalo je da bi me gotovo jeftinije došlo 10 dana Zanzibara nego 5 dana Gorskog Kotara. Pa je eto otpala i ova ideja.

Da se vratim na Okić jer sam već i u Zanzibaru završila (u ovom tekstu, a i mislima).

Dakle, kad meni padne neka ideja na pamet, ja to moram realizirati sada i odmah. Možda je to neka vrsta opsesivno – kompulzivnog poremećaja. A ideju za Okić dobila sam baš u trenutku kada je tamo bila poveća količina snijega. Meni nije smetao, dapače to je svemu dalo naročitu čar, ali moj tuljanić baš i nije bio oduševljen.

Auto smo parkirali kod planinarskog doma Maks Plotnikov koji je na 411 metara nadmorske visine u neku nakupinu snijega pored ceste (čitaj uskog puta) jer nije bilo druge opcije, a naš auto je bio jedini tamo.

Prvo smo hrabro krenuli putem koji smo odmah primijetili, bez puno razmišljanja. Naišli smo na putokaz iz kojeg smo brzopleto shvatili da postoje 2 staze, jedna lagana druga teška i odlučili se za laganu. Zbog pasa naravno. Samo nismo gledali gdje te staze vode. I nakon cca 10-ak minuta hodanja po laganoj stazi shvatili smo da ona vodi u sasvim suprotnom smjeru od starog grada Okića, te smo se odlučili vratiti. Tuljan je predložio da se vratimo kući jer nisu dobre okolnosti za penjanje na stari grad. Snijeg, led i druge prepreke. No ne dam se ja tako lako. Čak mi je palo na pamet da se penjem do starog grada ravno gore kroz šumu, no nisam naišla na razumijevanje druge strane. I njuškajući oko doma našla sam putokaz (koji je na vidljivom mjestu, ali nisam u prvom navratu obratila pažnju na njega). I našla sam gdje je staza koja izgleda prilično kratko i jednostavno. I nagovorim ja tuljana da damo Okiću još jednu šansu.

Dakle ta jednostavna staza je dosta strma, stjenovita i meni stvarno nije jako zahtjevna, no snijeg i led ju čine nešto zahtjevnijom. Za mene to nije problem, ali Alanu je bilo dosta teško. Toliko teško da smo se pred sami kraj posvađali jer se on htio vratit nazad jer se klizao i jedva ostao na nogama, a tvrdi i da se jedan pas survao niz stijenu visoku nekoliko metara i zaustavio se tik uz provaliju. Ja to nisam vidjela, pa baš nisam sigurna u istinitost tog navoda. Mislim da je to rečeno samo da bi ja odlučila odustati. I baš u trenutku kad je on rezolutno izjavio da se o vraća, a ja nek radim što hoću, pored nas je prošao jedan gospodin u pratnji časne sestre. I s obzirom da je čuo da tuljan hoće odustati, krenuo ga je nagovarati da smo već gotovo na samom vrhu, da imamo još desetak metara i da bi bila šteta sada odustati. Gospodin kao da je bio moj poslanik na tom putu. Baš me razveselio. I još sam ja dodatno napomenula da ako može časna u haljinici gotovo trčati tom stazom, onda može i veliki jaki tuljan lagano prošetati do gore. To mu je ipak bio poticaj da nevoljko nastavi dalje.

Staza koja vodi do starog grada Okića. Ovo je teža staza, navodno postoji i kružna koju mi nismo našli (a nismo ju baš ni tražili)

Nakon dosta ljutnje i nagovaranja stigli smo do vrha i ruševina starog grada koje su na 499 metara nadmorske visine. Iskreno, nema se baš puno za vidjeti osim tih ruševina. Slično kao stari grad Samobor samo manje. Pogled je navodno divan, ali ja nisam uspjela uočit tu ljepotu jer je bio siv i tmuran dan. Možda je u prolijeće ili ljeto zaista božanstven. No drago mi je da sam bila i popela se do vrha. I da se tuljan popeo. I planiram se ponovo popeti, ali na proljeće i na ljeto i to kružnom stazom koja je navodno dosta duža i nije zahtjevna. Iako meni ni ovo nije problem, ali sam uspon kratko traje, možda 10, 15 minuta, a ja volim duže šetati.

Kada smo okretali auto na uskoj cesti ispred planinarskog doma, uspjeli smo se nasaditi na panj. Kaže Alan da je to od šoka uzrokovanog spuštanjem s brda. Dakle, ako ste u šoku, posebno pazite na panjeve.

Iako stari grad Okić i nje vizualno nešto spektakularan, sretna sam da smo vidjeli jedan dio naše povijesti. Taj stari grad branio je stanovnike ovog kraja i od Mongola i od Turaka, a postoji već gotovo 1000 godina. Već sama ta spoznaja je spektakularna.