S obzirom da nam je limitirano kretanje zbog činjenice da ne rade kafići i restorani (da, to nas limitira, objasnit ću kasnije kako), a u kući ne možemo stalno biti jer će nam živci stradati i linija nam je ozbiljno narušena, tražili smo neko mjesto u blizini Zagreba na koje bi otišli, a da bude interesantno i novo, odnosno da tamo prije nismo bili. Kako je moj brat u jednom razgovoru spomenuo da mu prijatelj živi podno Okića, to mi je odmah dalo ideju da idemo na stari grad Okić.

• 

Imali smo mi i druge ideje kao otići jedan dan na more ili do Gorskog Kotara, no činjenica da su ugostiteljski objekti zatvoreni dosta komplicira stvari. Pogotovo za žene. Naime razmišljala sam kako bi bilo lijepo šetati uz more po nekom Lungo mare, i uživati u mirisu i zvuku mora, povremeno dati pusu mom tuljanu kroz mokru bradu dok nas psi sumanuto vuku (tako izgleda naša romantika), no onda mi se u glavi pojavilo jedno banalno pitanje koje je odmah ubilo tu romantičnu sliku: „Gdje ću ja piškiti?“ Znam, zvuči glupo, ali to je veliki problem. Prije bi nakon cca 2 sata šetnje ili prema potrebi (fiziološkoj) sjeli u neki kafić, naručili kavicu ili sok i obavili te neodgodive potrebe. I tako barem 2 puta tijekom jednog izleta. Plus uz put na benzinskoj. A kako sada to riješiti? Muškarcima je puno lakše. Oni samo okrenu leđa uz neki grm, kao psi i baš ih briga. Čak ih ni prolaznici ne gledaju čudno. Osim mene. Ja sam stara čangrizava baba koja zgroženo okrene glavu uz tihi komentar „fuj“. No u slučaju krajnje nužda, može im se oprostit. Naročito sada kad nemaju gdje. Ali kako ću ja? Ne mogu skinuti gaće i čučnut pored puta i piškiti. A svaki put tražiti benzinsku je također neizvedivo. I baš nisu na svakom ćošku. Dok ja nađem koju već bi mi se odavno desila nezgodacija (znam da to nije prava riječ, ali ja ju volim. To je nezgoda u tragikomičnom obliku). Dakle, more je otpalo.

E sad Gorski Kotar ili Lika su malo jednostavniji što se tih fizioloških stvari tiče. Možeš se sklonit u šumu daleko od pogleda (barem ljudskih, ako me neki medvjed vidi to mi ne predstavlja neki problem, osim ako me ne odluči pojest), ogulit sve slojeve garderobe sa ključnih dijelova (nije baš idealno, ali može se) i obaviti što se mora. No nakon cijelog dana u snijegu, čovjek poželi sjest u toplo i popit neki čaj, kavu, kuhano vino i pojest topli gulaš da ugrije tijelo i dušu. Bez toga mi se gubi čar takvih izleta. A toga sada nema. Otpao i jednodnevni izlet u Gorski Kotar ili Liku.

Palo nam je na pamet i da iznajmimo neku kućicu ili apartman u tom kraju i ostanemo par dana. Učlanila sam se i u grupu te svrhe na Fejsu. No s obzirom da ljudi ne mogu putovati na skijanje ili gdje bi već putovali da su okolnosti normalne, svi su se okrenuli Lici i Gorskom Kotaru. Posljedično tome cijene su skočile u nebesa. Ispalo je da bi me gotovo jeftinije došlo 10 dana Zanzibara nego 5 dana Gorskog Kotara. Pa je eto otpala i ova ideja.

Da se vratim na Okić jer sam već i u Zanzibaru završila (u ovom tekstu, a i mislima).

Dakle, kad meni padne neka ideja na pamet, ja to moram realizirati sada i odmah. Možda je to neka vrsta opsesivno – kompulzivnog poremećaja. A ideju za Okić dobila sam baš u trenutku kada je tamo bila poveća količina snijega. Meni nije smetao, dapače to je svemu dalo naročitu čar, ali moj tuljanić baš i nije bio oduševljen.

Auto smo parkirali kod planinarskog doma Maks Plotnikov koji je na 411 metara nadmorske visine u neku nakupinu snijega pored ceste (čitaj uskog puta) jer nije bilo druge opcije, a naš auto je bio jedini tamo.

Prvo smo hrabro krenuli putem koji smo odmah primijetili, bez puno razmišljanja. Naišli smo na putokaz iz kojeg smo brzopleto shvatili da postoje 2 staze, jedna lagana druga teška i odlučili se za laganu. Zbog pasa naravno. Samo nismo gledali gdje te staze vode. I nakon cca 10-ak minuta hodanja po laganoj stazi shvatili smo da ona vodi u sasvim suprotnom smjeru od starog grada Okića, te smo se odlučili vratiti. Tuljan je predložio da se vratimo kući jer nisu dobre okolnosti za penjanje na stari grad. Snijeg, led i druge prepreke. No ne dam se ja tako lako. Čak mi je palo na pamet da se penjem do starog grada ravno gore kroz šumu, no nisam naišla na razumijevanje druge strane. I njuškajući oko doma našla sam putokaz (koji je na vidljivom mjestu, ali nisam u prvom navratu obratila pažnju na njega). I našla sam gdje je staza koja izgleda prilično kratko i jednostavno. I nagovorim ja tuljana da damo Okiću još jednu šansu.

Dakle ta jednostavna staza je dosta strma, stjenovita i meni stvarno nije jako zahtjevna, no snijeg i led ju čine nešto zahtjevnijom. Za mene to nije problem, ali Alanu je bilo dosta teško. Toliko teško da smo se pred sami kraj posvađali jer se on htio vratit nazad jer se klizao i jedva ostao na nogama, a tvrdi i da se jedan pas survao niz stijenu visoku nekoliko metara i zaustavio se tik uz provaliju. Ja to nisam vidjela, pa baš nisam sigurna u istinitost tog navoda. Mislim da je to rečeno samo da bi ja odlučila odustati. I baš u trenutku kad je on rezolutno izjavio da se o vraća, a ja nek radim što hoću, pored nas je prošao jedan gospodin u pratnji časne sestre. I s obzirom da je čuo da tuljan hoće odustati, krenuo ga je nagovarati da smo već gotovo na samom vrhu, da imamo još desetak metara i da bi bila šteta sada odustati. Gospodin kao da je bio moj poslanik na tom putu. Baš me razveselio. I još sam ja dodatno napomenula da ako može časna u haljinici gotovo trčati tom stazom, onda može i veliki jaki tuljan lagano prošetati do gore. To mu je ipak bio poticaj da nevoljko nastavi dalje.

• 

• 

• 

Nakon dosta ljutnje i nagovaranja stigli smo do vrha i ruševina starog grada koje su na 499 metara nadmorske visine. Iskreno, nema se baš puno za vidjeti osim tih ruševina. Slično kao stari grad Samobor samo manje. Pogled je navodno divan, ali ja nisam uspjela uočit tu ljepotu jer je bio siv i tmuran dan. Možda je u prolijeće ili ljeto zaista božanstven. No drago mi je da sam bila i popela se do vrha. I da se tuljan popeo. I planiram se ponovo popeti, ali na proljeće i na ljeto i to kružnom stazom koja je navodno dosta duža i nije zahtjevna. Iako meni ni ovo nije problem, ali sam uspon kratko traje, možda 10, 15 minuta, a ja volim duže šetati.

• 

• 

• 

• 

• 

Kada smo okretali auto na uskoj cesti ispred planinarskog doma, uspjeli smo se nasaditi na panj. Kaže Alan da je to od šoka uzrokovanog spuštanjem s brda. Dakle, ako ste u šoku, posebno pazite na panjeve.

Iako stari grad Okić i nje vizualno nešto spektakularan, sretna sam da smo vidjeli jedan dio naše povijesti. Taj stari grad branio je stanovnike ovog kraja i od Mongola i od Turaka, a postoji već gotovo 1000 godina. Već sama ta spoznaja je spektakularna.

• 

• 

• 

• 

• 

•