krk – Lupretty Life

Već desetak godina, od kad sam prvi put sa svojim sadašnjim mužem bila na Krku i vidjela tablu sa natpisom „Ostaci sela Dolova“ želi vidjeti to napušteno selo. No iako smo u tom vremenskom periodu na Krku bili nebrojeno puta, nikad smo stali i otišli do njega, pa mi je isto postalo svojevrsna opsesija. Užasno sam željela vidjeti selo Dolovo, odnosno njegove ostatke. Nisam imala nikakvu predodžbu o njihovom izgledu i namjerno nisam htjela pregledati slike s interneta. Željela sam ih vidjeti uživo iako zapravo ne znam zašto me to toliko zainteresiralo. Ali je.

Moja sretna faca jer sam konačno u Dolovu

Krajem lipnja otišli smo na 3 dana na Krk i odlučila sam da se ovaj put ne vraćam doma bez da sam vidjela Dolovo. I vidjela sam ga. Barem ono što je od njega ostalo. Ostatke sela Dolova.

Do samog sela vodi put kroz šumu pa vas ne prži sunce ni po najtoplijem danu. Šetnja je lagana i ne preduga.

Dolovo je dobilo ime prema dolu u kojem je smješteno. Nalazi se između sela Kras i Gostinjac i službeno od 1981. godine nema niti jednog stanovnika.

Iako je označeno gdje se nalazi, u prvi mah nismo ni primijetili da smo došli do sela jer ga je gotovo cijelog prekrila vegetacija i djeluje prilično sablasno. Naročito uz zvuk nekih ptica koje su meni zvučale kao vrane. Zidovi nekoliko kuća još stoje iako su većinom sakriveni zelenilom biljaka, no krovova više nema. U kuće se nisam usudila ulaziti jer nisam sigurna da bi podovi, tamo gdje se ih još ima, izdržali moju težinu. Sve djeluje nekako nestvarno, zeleno, kao iz neke morbidne bajke, a s druge strane jako tužno. Naročito me je rastužila zaboravljena mala starinska ženska cipelica koja je preživjela možda i duže od osobe koja ju je davno nosila. Uvijek kada vidim takve stare napuštene kuće pokušam zamisliti ljude koji su tu živjeli, njihove životne priče. U tim sada ruševnim kućama nekoć su živjeli ljudi. Tu su se rađali, tu su umirali, voljeli se, svađali se, mirili se. Zamišljam ih oko stola kako jedu domaći kruh pečen ispod peke, ovčji ili kozji sir i piju crno vino. Žene u ti mojim predodžbama uvijek imaju crne marame i pregače, a muškarci bijele platnene košulje i brkove. Ne znam zašto ih tako zamišljam, ali za mene su oni upravo tako izgledali.

Cijelo vrijeme sam imala neki čudan osjećaj nelagode, kao da smo negdje gdje zapravo ne bi trebali biti i kao remetimo nečiji spokoj. Spokoj napuštenog sela i duhova njegovih stanovnika. Možda sam malo previše razmišljala o tome pa od tuda taj osjećaj, ali stvarno sam se neobično osjećala.

Sve sam pokušala slikati, ali na slikama se kuće zarasle biljem još slabije vide nego u realnosti, no ako se potrudite, možete vidjeti prozore između grana i zidove iza bršljana.

Ovo su kuće obrasle biljkama. ni u realnosti se ne vide ništa bolje. Tek se naziru između zelenila.

Ovaj izlet me pomalo rastužio, ali željela sam saznati više o Dolovu i njegovim stanovnicima, pa sam potražila više o njemu na internetu. U nastavku slijedi par zanimljivosti koje sam pročitala.

1790. godine zajedno sa obližnjim Gostinjcem imalo je 128 stanovnika. 1880. u Dolovu je živjelo 30 stanovnika, a 1900. 22 stanovnika. 1910. broj stanovnika se gotovo utrostručio i tada je tamo živjelo 53 žitelja. No broj stanovnika je opet pao, te je 1921. tamo živjelo samo 14 osoba. 1931. godine ima 15 stanovnika, 1948. 9, 1961. 6, a prema popisu stanovništva iz 1971. samo 4 stanovnika. to je i zadnji popis stanovništva na kojem je u Dolovu još bilo ljudi. Na popisu stanovništva iz 1981. u Dolovu više nitko nije živio.

Stanovnici Dolova su navodno bili siromašni, ali veseli ljudi koji su se bavili poljoprivredom jer je tamo zemlja plodna. Djevojke iz Dolova slovile su kao prave ljepotice. Život tamo je bio težak, a ljudi su često stradavali od ugriza poskoka kojih tamo ima izuzetno puno.

Posljednji stanovnik Dolova bio je stanoviti Frane. Iako je ostao sam u selu, odbijao ga je napustiti. No jedan dan ugrizla ga je zmija, te ga je jedva spasio doktor iz Krasa davši mu protuotrov, te je po oporavku Frane nastavio živjeti u Krasu. No često je odlazio u Dolovo. Tako je jedan put otišao i više se nije vratio. Našli su ga u njegovoj kući naslonjenog na zid, a pred njega je bio njegov pas.

Dolovo je napušteno jer su ga zaobišle sve blagodati modernog doba. U njega nikada nisu uvedene struja ni voda, pa su stanovnici odlazili u mjesta u kojima su one bile dostupne. Pristup selu nikada nije omogućen autom, pa se do tamo moglo samo pješice ili konjem i magarcem. Nisu imali ni turističkog potencijala, pa se ljudski život tamo ugasio i preselio negdje drugdje, a Dolovo su zaposjele biljke. Sada je to vjerojatno najzelenije selo na svijetu.

Kako smo mi lovci na dobre ponude, odnosno, vjerojatno kao i većina drugih pokušavamo putovati što više za što manje novca, a opet da to bude lijepo i ugodno i da imamo neki određeni komfor na koji smo navikli, ponudu na koju smo naišli nismo mogli zanemariti. Naime našli smo preko Megabona 3 dana, 2 noćenja sa polupansionom u hotelu Corinthia (3 zvjezdice) u Baškoj na otoku Krku za dvije osobe za 970 kuna. Uključeno je u cijenu i korištenje bazena i wellnessa. Realno, to je zaista odlična ponuda i bilo ju je šteta ne iskoristit, a ta baš nam se vremenski poklopilo sa Alanovim slobodnim danima.

S obzirom da smo išli u hotel, nismo poveli pse pa smo odlučili razgledati ona mjesta gdje inače ne možemo sa psima, pa smo se odlučili za akvarij u Baškoj, špilju Biserujku i željeli smo vidjeti Baščansku ploču u crkvi Svete Lucije (odnosnu njenu kopiju jer original se čuva u Zagrebu u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti).

Baška je jako lijep i slikovit gradić i uživali smo šećući njenim uličicama, iako smo ju posjetili i nebrojeno puta ranije. Ima predivnu župnu crkvu Presvete Trojice izgrađenu u 18.-om stoljeću. Prije toga su Baščani na misu išli u crkvu Svetog Ivana, no ona je visoko na brdu, a kako ih je način života približio moru, ta crkva im je postala predaleko, te su izgradili ovu crkvu. Uz nju se nalazi i zavičajni muzej koji na žalost nismo posjetili jer krajem travnja još su radna vremena lokacija interesantnih turistima dosta kratka, pa na to valja obratiti pažnju prilikom planiranja posjeta.

Vela plaža je lijepa kao i na slikama. Do sada nikada nisam prošetala po njoj jer smo uvijek bili sa psima kojima je tokom sezone zabranjen ulaz na plažu, te smo ju uvijek gledali iz udaljenosti. Kada sam šetala po noj nije mi više djelovala toliko veliko kao kad ju se gleda iz daljine. No to ne znači da je mala. Jednostavno nije toliko velika kako mi se prije činilo. No predivna je, čista, šljunčana i sigurno se divno kupati na njoj.

Akvarij u Baškoj je malen, ali zaista ga se isplati posjetiti. Vidjet ćete veliki broj riba sa ovog područja, a najstariji stanovnici su kirnja i murina koje su tamo od otvaranja akvarija 2008.godine. Meni se naročito dopala kirnja. Izgledala mi je kao neki čovjek i nisam s mogla odvojiti od njene nastambe. Imam jedno 50-ak njenih slika i slika nas dvije zajedno. Ostvarila sam posebnu vezu s kirnjom i bilo mi je žao napustiti ju. Mislim da više nikad neću jesti kirnju, ako sam je uopće ikada jela. Mladi djelatnik je izuzetno ljubazan i odgovorit će na sva vaša pitanja. Uz njega je tamo i jedan presladak mačji recepcioner koji pospanim pogledom kontrolira posjetitelje sa svoga stolca. Ulaznice nisu skupe. Mi smo kupili zajedničke ulaznice za spilju Biserujku i akvarij za nas dvoje i platili smo ukupno 100 kuna. Samo je važno da pratite radno vrijeme jer u travnju i akvarij i spilja rade samo do 15 sati.

Špilja Biserujka nalazi se u blizini mjesta Rudine, u općini Dobrinj. To je najveća spilja na otoku Krku i jedina koja je otvorena za posjetitelje. Za nju se zna već više od 100 godina. Postoji legenda da se u njoj krijumčari skrivali blago. Tu su nađeni i dijelovi spiljskog medvjeda za kojeg se pretpostavlja da je bio velik kao današnji polarni medvjed, te da je u njoj obitavao još u doba kada je otok Krk bio dio kopna. Bedrenu kost jednog medvjeda nisu mogli izvaditi jer je postao dio špilje. Obiluje stalagmitima i stalaktitima, kao i predivnim stupovima stalagnatima koji su nastali spajanjem stalagmitia i stalaktita. Na žalost kako je špilja već više od stoljeća poznata ljudima, u to doba njihovo znanje o vrijednosti i važnosti kalcitnih ukrasa nije bilo veliko, te su ih trgali i iznosili van špilje, nesvjesni da će u drugim mikroklimatskim uvjetima oni propasti i pretvoriti se u prah. No usprkos tome, špilja je impresivna i sada pod strogim nadzorom stručnjaka. Ulaz je dozvoljen samo uz vodiča, što je odlično jer vas puno nauči o samoj špiji i njenoj povijesti , a ujedno i pazi da poštujete sva pravila ponašanja. Temperatura u spilji je uvijek 15 stupnjeva celzijusa, a vlažnost je 95%, što je jako ugodno za kraći boravak. Kad biste tamo proveli duže vrijeme vjerojatno bi vam postalo hladno zbog visoke vlažnosti. No s obzirom da je dan kada smo mi bili tamo bio dosta hladan, nama je u špilji bilo ugodnije nego vani. U špilji obitavaju šišmiši od kojih smo jednog imali priliku i vidjeti, te 6 stenoendemičnih vrsta koje se nalaze samo na području Kvarnera. Radi se o vrlo malim beskralježnjacima, pa ih se ne može vidjeti, a jedan od njih, lažištipavac, pronađen je samo u Biserujki. Zove se lažištipavac je ima kliješta poput škorpiona, ali nema bodlju na repu. Staze unutar spilje su lijepo uređene i sigurne, pa su dostupne i za posjetitelje s djecom.

Do Crkve Svete Lucije u Jurandvoru pored Baške možete bez problema iz same Baške doći pješke. Od centra je udaljena možda 20 minuta hoda prema mojoj slobodnoj procjeni jer mi smo išli autom i trebalo nam je 3 minute vožnje od hotela. Željeli smo vidjeti Baščansku poču tj. njenu kopiju na mjestu na kojem je ona i nađena, no na žalost nismo uspjeli jer je crkvica bila zatvorena kao i ured za prodaju ulaznica. Stoga smo unutrašnjost crkve gledali kroz rešetke, a ploču vidjeli nismo. No okolica je također lijepa, crkva je izgrađena u srednjem vijeku na ostacima antičke gospodarske građevine čije ostatke također možete vidjeti pored crkve, kao i stari samostan u kojem su nekoć živjeli redovnici. Na žalost ni u njega nije bilo moguće ući pa smo gledali kroz prozor i šetali uokolo. No tamo smo sreli preslatkog magarca, pa smo dio vremena proveli u druženju s njim. Magarci su uvijek dobro društvo.

Posjetili smo i Vrbnik, rodni grad vrbničke žlahtine. To će vinoljupcima biti poznata i bitna stvar, a mene je u Vrbnik privukao Klančić, najuža ulica na svijetu. Vrbnik se smjestio na istočnoj strani otoka Krka na 50-ak metara visokoj hridi. U centru mjesta je visoki zvonik župne crkve Svete Marije od Uznesenja. Klančić je ulica koja je u svom najužem dijelu široka samo 43 cm i zapravo izgleda kao prolaz između dvije kuće. Ne bi ni pomislili da se radi o ulici da isto nije navedeno na tabli na ulazu u nju. Cijeli Vrbnik je, poput ostalih starih naselja na Krku jako pitoreskan i romantičan i uživat ćete u šetnji njime. Prvi puta se spominje 1100 godine i duh prošlih vremena tamo i dalje živi. Ne znam kakva je gastronomska pouda jer kada smo mi bili nije baš puno toga radilo. Tek dan prije je završio lock down koji je vrijedio za područje Primorsko-Goranske županije, pa vjerojatno je i to razlog što nismo primijetili restorane i kafiće (osim jednog na samo ulazu u Vrbnik), a ni turista nije bilo gotovo uopće. Zato je nama bilo još ljepše šetati uokolo bez gužve.

Na ulazu u Vrbnik nalazi se crkva Svetog Ivana Krstitelja izgrađena 1323. godine. U njoj se i danas sahranjuju vrbnički svećenici u svećeničkoj loži ispred crkve.

Svećenička loža gdje počivaju vrbnički svećenici

Nakon što smo prošetali po centru Vrbnika spustili smo se do mora. Naišli smo na predivnu plažu sakrivenu stijenama, odnosno do nje se može doći samo kroz rascjep u stijeni. Ovako bez ljudi izgledala je zaista kao da je doslovno dio Raja na zemlji. No slika nje pretrpane turistima, mi nikako nije privlačna i jako mi je drago što sam je doživjela upravo ovako u svoj njenoj ljepoti, neukaljanu luftićima, badićima i šarenim ručnicima.

Nakon Vrbnika odlučili smo svratiti do Stare Baške, koja je zapravo jako blizu Baške, iza brda, no cesta vodi kroz Punat, pa se vračate prema Staroj Baški. Na tom putu prelazite 45 paralelu koja, osim kroz otok Krk prolazi, između ostalog, i kroz Torino u Italiji, Bordeaux u Francuskoj, Ottawu u Kanadi, Minneapolis i Portland u SAD-u, Hokkaido u Japanu, Harbin u Kini i Krasnodar u Rusiji.

Stara Baška je bila pomalo razočaranje jer osim 3 kuće i jedne crkve nismo tamo vidjeli ništa staroga. A vodeći se imenom očekivali smo da će to biti Baška, starija od originalne Baške. No tamo su većinom vikendice smještene na padinama brda. Možda nismo sve uspjeli vidjeti jer je u međuvremenu počela pljuštati kiša, pa nismo ni izlazili iz auta već smo razgledavali kroz prozore. No, nema veze, sada možemo reći i da smo bili i u Staroj Baškoj.

Posjetili smo na kratko i Dobrinj, predivan gradić u unutrašnjosti Krka koji oboje obožavamo. Toliko je romantičan i bajkovit da se često tamo vračamo. Ljeti ne možete ući autom u njega, no do kraja svibnja to je dozvoljeno. Tamo se nalazi konoba Zora u kojoj i obožavamo jesti domaće šurlice, Alan sa goveđim gulašom, ja sa škampima. Te šurlice su čisto savršenstvo i bila bi u stanju potegnuti do Krka samo zbog njih, a cijene su zaista pristupačne. No ovaj put smo na žalost ostali gladni i razočarani jer konoba Zora nije radila.

Slike Dobrinja iz 2016. i naših omiljenih jela iz konobe Zora. Ovaj puta se nismo zadržali i nismo ništa slikali, pa stavljam stare slike da vidite kako je ovo očaravajući gradić.

U potrazi za ručkom uputili smo se prema gradu Krku gdje se nalazi konoba Corsaro u kojoj smo jednom prilikom jeli škampe na pariški po razumnoj cijeni, pa smo odlučili tamo skoknuti na ručak. Na sreću, Corsaro je radio, pa smo uspjeli ipak napuniti naše uvijek gladne želuce.

Nakon ručka i lagane šetnje, došlo je i vrijeme za povratak u Zagreb, pa smo teška srca, krenuli doma.

Što se tiče usluge u hotelu Corinthia Baška Sunny Holel by Valamar (to je puni naziv hotela) za cijenu koju smo mi platili bilo bi nezahvalno reći da nešto nije bilo dobro. Mi smo za utrošeni novac dobili i više nego što smo očekivali. Soba je bila standardna za hotel sa 3 zvjezdice, no vrlo čista, uredna i ugodna. Meni je jedino smetao gel za tuširanje u rinfuzi i što nije bilo mlijeka za tijelo jer ga nisam ponijela očekujući da će ga biti u sobi. Šampon i regenerator mi nisu falili jer to ionako nikada ne koristim, no falile su mi jednokratne papuče. Nekako sa navikla na to, a ne volim hodat bosa. Hrana je bila ukusna, raznovrsna i mi smo uživali u svakom obroku.

Sada dok ovo pišem ponovo proživljavam svaki trenutak opisanog putovanja i jedva čekam opet spakirat kofer i ponovo se negdje uputiti. Već imamo plan i uskoro krećemo u nove avanture!

Oznaka: krk

Ostatci sela Dolova, najzelenijeg sela na svijetu

Što sve vidjeti na otoku Krku u 3 dana, a da vam ne bude prenaporno (odnosno kako smo mi iskoristili naše vrijeme tamo)