Ljetovanje gotovo u stilu Robinsona i Petka

https://www.facebook.com/holidayhousenikka/

Uskoro će biti vrijeme za novo ljetovanje, a još nisam napisala ništa o prošlogodišnjem iako je bilo sasvim drugačije od naših dosadašnjih ljetovanja. Naime htjeli smo svojevrsnu izolaciju, da budemo na osami, izvan gužve i vreve, a da možemo povesti sva 4 naša psa. Željeli smo da psi imaju također svoju slobodu, odnosno da mogu slobodno švrljati oko kuće bez straha od automobila i drugih pasa, te da pri tome nikome ne smetaju. Da bismo to mogli imati, tražili smo malu kućicu na osami. Moglo je to biti i preuređeno spremište za čamce. Nikakav luksuz nam nije bio bitan, samo ono osnovno što nam treba za preživjeti. Kuhinjica u kojoj se može pripremiti jednostavan obrok, mali frižider, kupaona, čisti krevet i prozori. Možda neobično zvuči da spominjem prozore, ali jedne godine nudili su nam smještaj na Rabu koji je zapravo bio spremište ispod stepenica preuređeno u „apartman“ koji nije imao prozore, za 80 eura dnevno. Tada sam shvatila da je bitno napomenuti da želiš imati prozre u prostoru u kojem boraviš jer, eto, volio bi disati ta dva tjedna. S obzirom da Alan dozna kad će moći na godišnji maksimalno mjesec dana prije istog, uvijek nam je problem naći smještaj u tako kratkom roku jer je sve već popunjeno. Olakotna okolnost je jedino to što obično dobije godišnji krajem kolovoza i početkom rujna, pa je popunjenost ipak nešto manja. Kako na Bookingu nisam našla ništa, potražila sam smještaj u jednoj Facebook grupi namijenjenoj upravo tome. Iako su se neki čudili i smijali mojoj objavi, u kojoj mi nije bilo bitno ono što je obično svima ostalima važno kao što je recimo blizina plaže, dućana, ugostiteljskih objekata, već da oko sebe imamo što manje toga, a smještaj može biti zaista skroman sa onim osnovnim za preživljavanje i da ima ograđeno dvorište u kojem ima hlada, dobila sam nekoliko zaista ozbiljnih ponuda. Od svih nam se najviše svidjela Holliday house Nikka u Košljunu na otoku Pagu. Kućica je mala, ali kao iz bajke. Pokojni vlasnik čija kćer sada kućicu daje u najam je bio svestrani umjetnik, te je sve ukrašeno njegovim umjetninama, slikama, rezbarijama, mozaicima… Meni koja u slobodno vrijeme volim slikati ovo je bilo izrazito inspirirajuće okruženje. Veliki plus je što je udaljena od ceste i od susjeda, samo povremeno prođe jedan gospodin koji u blizini drži ovce i s kojim smo se sprijateljili. Od pogleda je zaštićena vegetacijom, te sve daje dojam kao da se nalazite u oazi usred pustinje.

Ono što bi nekoga moglo možda odbit je to što kućica nije spojena na električnu mrežu, već ima solarne panele koji proizvedu dovoljno električne energije za navečer osvijetlit cijelu kuću i dvorište, za rad radio aparata, te za napuniti mobitele. U kući je čak bio i mali televizor kojeg mi nismo koristili. Nezgodno je to što nema utičnica, samo ulaz za usb. Tako da se ne može puniti laptop, uključiti fen, pegla za kosu, epilator i slično. Većina ovoga mi nije bilo bitno, osim laptopa, ali preživjela sam i bez njega. Frižider i štednjak rade na plin.

Jedino što je meni bilo dosta nezgodno je nedostatak tople vode. Naravno, voda je iz cisterne, nema vodovoda, dakle ne preporuča se da ju pijete. To nije problem jer kupite vodu za piće u dućanu. Voda u kupaoni je hladna, odnosno na temperaturi na koju ju ugrije sunce u cisterni, ali ima vanjski tuš sa solarnim bojlerom. E taj solarni bojler je dosta zeznuta stvar. Ja sam ga zamišljala kao neki bojler koji koristi solarnu energiju koju onda konvergira u električnu, pa onda taj bojler grije vodu kao svaki električni bojler u našim zagrebačkim kućanstvima. Tu sam zbog svog neiskustva doživjela mali šok. Taj solarni bojler je zapravo samo kotao, pretpostavljam od nekog pravog bojlera, ofarban u crno da privlači sunce koje onda direktno grije vodu u njemu. Ali iz nekog razloga ta voda nikada nije bila topla. Često je bila ista kao i ona u kupaoni, ali u kupaoni ne puše vjetar, pa je tamo tuširanje čak bilo podnošljivije. Ja vjerujem da je u srpnju i kolovozu ta voda ipak toplija, no mi smo došli zadnju subotu u kolovozu, te većinu vremena od ta dva tjedna tamo boravili u rujnu kada je ipak znatno manje toplo. Dva dana je padala kiša što je dodatno ohladilo vodu, pa sam ja zaradila upalu mjehura koje sam se jedva riješila nakon dvije doze antibiotika. Ali meni je mjehur inače slaba točka, pa ne znači da bi se i vama to desilo. Također mogla sam zagrijati vodu na štednjaku i prati se s njom, ali za to sam bila previše lijena.

No ovo je manji minus koji nije umanjio naše oduševljenje sa ovom kućicom iz bajke. Vlasnici su jako simpatični, komunikativni i dragi. Naši psi su uživali u slobodi koju su imali, mi smo uživali u terasi i dvorištu. Ja sam pola ljetovanja provela u hammocku (ona krpena ležaljka razvučena između dva drveta), 80% odjeće koju sam ponijela nisam koristila, opustili smo se maksimalno, ronili smo s bocama, povremeno se družili sa obitelji i prijateljima koji su se u nekom momentu našli na istom mjestu kao i mi, odmorili se kao rijetko kad. Hranili smo lokalne mačke, jednu vodili kod veterinara na operaciju uha, veselili se kad nam je došla kornjača, posjetili Lunske maslinike i vidjeli maslinu staru 2000 godina s najvećim rasponom krošnje na svijetu, pokušali naći Paški trokut (bezuspješno)…

Svakome tko se želi zaista dobro odmorit i isključit se od svega, a nije mu bitno da je u centru svih događanja i da ima tip top frizuru na moru, već jednostavno želi uživati u okruženju i miru, preporučujem ovaj tip ljetovanja. Naravno tekuća voda i električna mreža bi bile poželjne, ali nama se nisu pokazale kao nužne. Nedostatak ovih blagodati moderne civilizacije vjerojatno utječe i na cijenu pa je ona ovdje bila zaista povoljna. Dva tjedna, istina na samom kraju sezone, platili smo oko 4500 kuna. Iskreno, do nedavno ne bi ni pomislila ovako ljetovat, no sada u ovim godinama i trenutnom stanju uma mi je izuzetno pasalo. Ne to što nije bilo vode i struje, nego upravo ta izolacija i osama koja pruža jedan divan osjećaj slobode što je nama bitno, naročito zbog pasa. Nigdje nema nikog da prigovori da psi laju, smetaju, piške na kamen koji je baš njihov pokojni deda tu postavio 1907. i slične stvari koje smo doživjeli na svojim ljetovanjima sa psima. Struja i topla voda ne mogu mi nadomjestiti živce koje sam izgubila zbog neljubaznih i netolerantnih ljudi koji ne vole životinje (koje mi zaista uvijek imamo pod kontrolom i pazimo da nikome ne smetaju i nikoga ne diraju). Stoga i ove godine planiramo naći nešto slično, možda čak i isto, ako bude moguće. Gdje ljudima neće smetati psi, ni psima ljudi.

Zavirili smo u Vir

Istaknuto

Ove godine sam prvi puta posjetila otok Vir. Jedno od rijetkih mjesta za koje sam čula doslovno samo negativne komentare iako izuzetno puno ljudi ljetuje upravo na Viru što je zapravo prilično kontradiktorno. No kada očekuješ najgore vrlo često se pozitivno iznenadiš.

Na Vir smo zapravo dospjeli slučajno jer mi nikada unaprijed ne odlučimo gdje ćemo ljetovati već upišemo na Booking najjeftiniji mogući raspon cijena, te da smještaj raspolaže kuhinjom, da prima ljubimce, te da ima osiguran parking i wi-fi. I onda između ponuđenoga izaberemo gdje ćemo. Prednost je ako tamo do sada još nismo bili jer volimo istraživati nova mjesta.

Ovaj put između ostalog Booking nam je izbacio apartmane Maja na Viriću na Viru. 3200 kn za 8 noćenja za 3 odrasle osobe. Ljubimci dozvoljeni. Sva 4 što je stvarno rijetkost jer nas često odbiju i apartmani koji primaju ljubimce kada čuju da ih je više od jednog.

Sam apartman je bio dosta spartanski opremljen, bez televizije, što nam je bilo sasvim u redu jer tv možemo gledati doma i uopće nam ne treba na ljetovanju, te ga ne koristimo ni u apartmanima koji ga imaju. Kuhinjica je mala bez pećnice, ali i to je bilo prihvatljivo jer ni ne kuham ništa zahtjevnije od juhe iz vrećice i tjestenine na godišnjem odmoru. Dapače, ovdje smo prva 3 dana jeli isključivo sendviče i paradajz. Kupaona je extra mala sa otvorenim tušem pa je sve bilo potopljeno kada bismo se tuširali, ali ni to nas nije smetalo. Malo nezgodno je bilo samo to što nas je tresla struja kad bismo za vrijeme tuširanja dotakli metalne dijelove tuša ili pipu. No nije strašno, preživjeli smo, nitko od nas nema pacemaker ili nešto slično pa smo prošli bez posljedica. Vlasnici su jako simpatični, obožavaju životinje, oduševili su se s našom ludom četvorkom, pa smo im oprostili struju i vodu koja je curila sa stropa za vrijeme nevremena. Gotovo u svakom apartmanu je bio barem jedan pas, tako smo zaključili da se radi o istinskim ljubiteljima životinja. Čak su, kad smo jednom izašli bez pasa, pazili na njih i kada su lajali, razgovarali su s njima kroz zatvorena vrata. Nije im smetao lavež jer bilo je pasa koji su puno više lajali od naših, no željeli su ih malo utješiti. Jako lijepo od njih.

Voda na Viru nije pitka. To je koliko se sjećam prvi naš otok na kojem sam bila, a da se voda iz pipe ne može piti. Na nekima nije baš ukusna, ali može se konzumirati bez negativnih posljedica za zdravlje, no ovdje su nam odah napomenuli da voda služi isključivo za pranje i tuširanje. Tako da smo kuhali i prali zube u kupovnoj vodi. Nije nam to bio problem i odmah smo se privikli na to, ali čisto da napomenem.

Moja predodžba Vira, prema onome što sam čula, pročitala i vidjela na televiziji bila je da će to biti neka mješavina brazilskih favela i golemih nelegalno izgrađenih urbanih vila koje ulaze praktički u more i gdje se osjeti miris kanalizacije, odnosno septičkih jama. Mislila sa da je to mjesto bez ikakvih povijesnih znamenitosti gdje su apartmane izgradili oni koji ne drže previše do zakona i teže brzoj zaradi, ne mareći pritom za urbanističke planove, estetiku, higijenu i prirodu. No iznenadila sam se, na sreću, vrlo ugodno.

Naravno ima građevina čudnog izgleda, ali ima i prekrasnih zdanja i moram reći da se moja percepcija Vira zaista promijenila kada sam ga zaista i posjetila. Možda nedostaje onih tradicionalnih otočkih starih kamenih trgića sa crkvicom u sredini, no ima staru utvrdu Kaštelinu na rtu Kozjak, izgrađenu u 16. stoljeću koja je služila za obranu Virana i stanovnika ninskog kraja od uskoka i Turaka. Ona na žalost danas nije u najboljem stanju, no nadam se da će ju nadležni konzervatorski zavod spasiti od daljnjeg propadanja. Postoji i svjetionik koji je izgrađen 1881. godine, koji nismo posjetili jer smo iz nekog razloga svaki put promašili skretanje koje vodi do njega, te je „budemo sutra“ preraslo u „budemo neke druge godine“.

Ako volite fotografiju, ili samo želite super slike za Instagram, otiđite na Crvene stijene, plažu na kojoj slike ne mogu ispasti nikako drugačije osim savršene. Kako im i samo ime kaže, tamo su stijene neobične crvene boje. Preporučujem odlazak za vrijeme golden hour-a, tj. tzv. zlatnog sata i to ujutro za vrijeme izlaska sunca. slike bi sigurno ispale lijepe i za vrijeme večernjega zlatnog sata, tj. za vrijeme zalaska sunca, no onda nećete biti sami na plaži. Mi smo ustali u 5 sati ujutro, spremili se i prije 6 već bili na plaži. Imale smo savršeni photo session. Nigdje nikoga, samo mi, izlazak sunca i mobiteli u akciji. Moram pohvaliti Alana kojeg Instagram i slikanje ne zanimaju ni malo, jer se nama za ljubav ustao u 5, stoički pretrpio preko sat vremena našeg uslikavanja i ni jednom nije prigovorio ni jednu riječ. Pazio je na pse, skupljao kakicu i uživao u pogledu na nas i stijene. Čak se nije uzrujao kad sam po povratu u apartman golemim napuhanim jednorogom prolila kavu po stolu i svim stvarima na njemu. Gadni su ti jednorozi. Ali dobro izgledaju na slikama, pa “kud svi Turci, tud i mali Mujo”, moramo i mi imati sliku kako bezbrižno plutamo na tom stvorenju. Naravno to je samo za slikanje jer te vjetar odnese taj čas skupa sa tom beštijom, pa jedva čekaš da je se oslobodiš. Ajde, moram priznati da nije loša kad nema vjetra i za plutanje u bazenu, ali ne preporučujem korištenje za vjetrovitih dana.

Mladih ljudi na Viru je ove godine bilo izuzetno puno. Zabava se nakon zatvaranja kafića i klubova koje je ove godine bilo u ponoć zbog epidemije korona virusa, preselila u centar na rivu, gdje je bilo živo do ranih jutarnjih sati. Mladima je ionako svejedno gdje se zabavljaju, glavno da je party.

Na Viru postoji i plaža za pse koja je dosta razočaravajuća, ali barem postoji i velika je. Dakle to je plaža, koja baš i nje plaža, nego je neuređeni dio obale koji gleda prema Ninu i do kojeg vodi makadamski put na koje se ne mogu mimoići 2 auta. To i nije neki problem jer ni ne ide nešto puno auta prema tamo, no oni koji idu se bez problema uvezu na tu plažu, doslovno gotovo uđu u more, a to baš i nije super za one koji su na plaži. Ta plaža više podsjeća na slanu močvaru nego na plažu. Ne znam to bolje opisati. Naime tlo se sastoji od otočića okruženih morem, prevladava blato i nije baš plaža na kojoj biste poželjeli odložiti ručnik i sunčati se. Morsko dno se sastoji od blatnog pijeska iz kojeg raste trava, a stopala propadaju u tu blatnu smjesu do polovice potkoljenice. Na drugim mjestima je taj pijesak toliko zaglađen da podsjeća na kamen, a sklizav je poput leda pa postoji opasnost od pada i lomova svih mogućih dijelova tijela. Toliko je plitko da vjerojatno možete prošetati do Nina. Ne mogu reći da su se psi žalili, njima je bilo super, ali mogli bi ipak tu plažu malo prilagoditi i ljudima jer u pravilu psi neće sami doći na plažu. A nama vlasnicima bi ipak bilo zgodno da možemo negdje leći, možda iznajmiti suncobran ili čak ležaljku i negdje popiti kavu. Prometa bi zasigurno bilo jer je bilo jako puno pasa i vlasnika, a mi smo u pravilu dobri potrošači. Također bi na samu plažu trebalo postaviti znak da se radi o plaži za pse, jer do nje postoje putokazi koji jasno indiciraju da je na kraju tog puta plaža za pse, no na samoj plaži nema znaka. Tako smo jednom bili prijekorno gledani od strane obitelji s djecom, jer smo došli na plažu sa 4 psa. Ubrzo su se demonstrativno digli i pokupili negodujući, nama je bez razloga bilo neugodno jer jadna dječica sad moraju s plaže, a to bi se moglo jednostavno izbjeći da ima oznaka o kakvoj se plaži radi.

Plaže su pješčane, odnosno prvo ide dio sa kamenčićima, a zatim prevladava pijesak, i more ja jako dugo izuzetno plitko. I toplo. Predivno toplo. Barem ove godine. Meni koja volim toplo more ovo je bio pravi užitak.

Po restoranima nismo išli. Nije nam se dalo spremati, a ni vuči 4 psa sa sobom na takva mjesta. Samo smo jednu večer odlučili večerati vani. Prvo smo željeli jesti u Konobi “Branimir” u Ninu, no na telefonsko broj koji mo našli na internetu se nitko nije javljao, pa nismo mogli rezervirati. Kada smo stigli tamo, naravno nije bilo mjesta, što smo i očekivali s obzirom da imaju odlične recenzije. Uz put do auta pokušali smo se nahranit u nekom drugom ninskom restoranu, no bez uspjeha. Vratili smo se na Vir i googleali restorane i našli konobu “Kod Spavalice” sa dobrim recenzijama. Tamo smo jedva uspjeli dobiti mjesto jer se taman jedan stol ispraznio. Goolge rezenzenti nas nisu prevarili jer je konoba stvarno slatka, hrana ukusna, cijene umjerene, a konobar vrhunski. Ako ste na Viru i gladni ste, preporučujem “Spavalicu”.

Vir je definitivno pun života, pa ako želite mirno ljetovanje na osami, izaberite nešto drugo. Nama, a pogotovo Karli, je ovo pasalo. Baš nas je ugodno iznenadio cijeli otok. Mene naročito pečeno prase s ražnja koje sam zapazila još prvu večer i svaki dan maštala o njemu. Na kraju smo se počastili sa tom sasvim običnom delicijom zadnji dan. Toliko sam ga željno iščekivala, da sam ga pojela u slast bez kruha i ikakvih dodataka. I sad kad ga se sjetim pojača mi se salivacija.

Zgodno je također i to što je Vir mostom povezan s kopnom, pa je jednostavno obići i okolicu. Tako smo mi skoknuli do već spomenutog Nina i do Paga. U Ninu nisam nikada prije bila, pa mi je bilo jako lijepo i interesantno vidjeti njegove znamenitosti, a na Pagu smo posjetili grad Pag i plažu u Povljani na kojima također nikad nisam bila iako sam više puta bila na otoku Pagu. Naravno ima u okolici još hrpa mjesta koje sam htjela posjetiti, ali za to nije bilo vremena jer smo se željeli malo i odmoriti. No vidjela sam znak za farmu magaraca na koju bi baš željela otići kao i u Buffalo Bill City u Vrsima. Ali ovo je dodatni razlog da se vratim u taj kraj možda već i iduće ljeto.

“Pet friendly” odmor ili kako da se vlasnik umori

Prije par dana počelo je ljeto i bliže nam se godišnji odmori. I sasvim slučajno, baš na prvi dan ljeta, odlučih srediti hrpu papira koji skupljaju prašinu u stolu u dnevnom boravku i naiđoh na bilježnicu u kojoj sam napisala svoj osvrt na godišnji od prije dvije godine. Planirala sa to objaviti na fejsu, ali su me moji dobronamjerno ismijali i objasnili dosadnu stranu dugih objava koje nitko ne čita. I imaju pravo. Ni meni se ne čita knjiga na fejsu. Pa sam odlučila dugu i dosadnu objavu napisati ovdje. Ne morate ju čitati. Ali bi me veselilo da ju pročitate. Ne zato što je osobito pametna, nego zato što me volite. A ja volim da me volite.

S obzirom da je dosta komplicirano putovati i još kompliciranije naći smještaj sa sva 4 psa, a isto tako i nekog tko bi ih sve čuvao, odlučili smo naš čopor podijelit u dva dijela – jedan dio putuje, jedan ostaje. Ovaj puta je putovanje zapalo Lina i Bubija, ostanak Mimi i Rubija. Ne mogu reći koji su imali više sreće. Niti su prvi dvoje djelovali ushićeno što putuju, niti drugi dvoje utučeno što ostaju.

Idući logičan korak je bio potraga za apartmanom. Nismo imali velike zahtjeve, čak nam je i lokacija bila nebitna. Samo da primaju pse i da su negdje na moru. E tu smo već naišli na ajne klajne problem. Naime masa apartmana koji se na Booking-u i Airbnb-u oglašavaju kao pet friendly uz parolu „Povedite svog dlakavog prijatelja – dobrodošao je!“ zapravo uopće ne primaju pse. Pa kad rezervirate i dobijete kontakt podatke domaćina, nazovete, te im kažete da dolazite sa psom i to čak 2, uz napomenu da su mali i ne linjaju se, oni vam odgovore da ipak ne bi psa niti jednog, a pogotovo 2, te vam daju ingenioznu ideju da ih ostavite doma. Jer vi se tog sami ne biste sjetili da imate recimo tu mogućnost. Možda i imate ali jednostavno ih želite voditi sa sobom. Jer ih volite. Jer mislite da oni to vole. Jer ste mazohista. Razlog nebitan. Smisao ovog misteriozan. Možda očekuju da će turisti sa psima izabrati pet friendly apartman zato jer imaju pet-a i vodili bi ga sa sobom, no onda će im vlasnik reći da neka ipak ostave pet-a doma i dođu u lažno pet friendly apartman bez tog pet-a zbog kojeg su i izabrali taj apartman i turisti će biti oduševljeni sa tom idejom i odmah tako postupiti. Da se razumijemo, ja savršeno shvaćam da netko ne želi tuđe pseto u svom apartmanu, ali onda to i napiši. Čemu ovo? Tako smo jedno pet puta rezervirali apartman (pet friendly da ponovo napomenem ako nisam ovo dovoljno jasno naglasila u prethodnih 101-om spominjanju te dvije riječi), nazvali, čuli „jao, nemojte psa vodit, molim vas“, otkazali rezervaciju apartmana, prošli fiktivno pola naše obale i Bingo! našli apartman u mjestu Preko na otoku Ugljanu. Iskreno da nas nisu svi drugi pet friendly iznajmljivači koji ne primaju pse otkantali, ne bi se ni sjetili Ugljana.

Jednom davno bila sam sa bakom na Pašmanu koji je sa Ugljanom povezan mostom, ali nisam baš nešto obišla ta dva otoka pa mi je izgledalo zgodno da sad u jednom ljetovanju obiđemo oba otoka bez promjene smještaja jer ponovo zivkanje i mijenjanje lokacije po istim kriterijima bi mi uzelo previše živaca.

Ukratko, nama je Preko daleko najljepše mjesto od svih mjesta na Ugljanu i Pašmanu. Djeluje najživlje i nekako „ima dušu“. Plaže su prilično bezvezne, većina ih je betonirana sa stepenicama po kojima se ulazi u more (što meni savršeno paše jer imam fobiju od dodira morskog dna ako nije pješčano, a ovako ga uopće ne moram taknuti već zaplivam direktno sa stepenica), ali imaju besplatne ležaljke duž cijele plaže i to lijepe drvene i nije čak ni velika navala za njih pa imate veliku šansu da ulovite koju. More je čisto i te je godine bilo izuzetno toplo, a ja volim toplo more. Ima i nekoliko jako zgodnih i cjenovno prihvatljivih restorančića, pa smo gotovo svakodnevno fino papali, a ja uz to što volim toplo more volim i fino papati.

Ima dosta pješačkih zona za šetnju, ali po njima uredno voze auti. Zapravo, autom možeš apsolutno svugdje. Što je super ako si u autu, ali ne baš toliko super ako šetaš. Moj ne pretjerano mladi život je skoro skončao pod kotačima bijesnog Fiata Punto. Spasio me neki deda koji je sumanuto mahao rukama pokušavajući trčati prema meni. Mislila sam da je manijak koji me želi napasti. Imala sam slušalice u ušima. Hvala nepoznatom i nemanijakalnom dedi.

Kako se ova objava većinom bavi psima i čarima ljetovanja s njima, nastavit ću i dalje u tom tonu. Čisto da budem dosljedna. Dakle, Ugljan nema pseću plažu. Iako ima jako puno turista sa psima. I jako puno ploča sa znakom zabrane za pse. Nama su savjetovali da idemo na divlje plaže na nenastanjenom dijelu otoka. No do divljih plaža vode divlji putevi. Divljih puteva nema na Google Maps. Ni na starinskim štampanim turističkim kartama. Divlji putevi nemaju ni asvalt. Nama velikim avanturistima to ne smeta, pa smo se hrabro zaputili u istraživanje divljine Ugljana. Nismo dugo istraživali. Jer divlji put se ubrzo grana na dva divlja puta, pa ti nasumično izabereš jedan od njih (ja obično biram desni vođena Thompsonovim stihovima „nemoj ići lijevo na križanju staze, tu ne ide nitko, svi se zvijeri paze. Nego ajde desno do velike stijene, gorske će te vile dovesti do mene.“- u ovom slučaju plaže. Samo da napomenem da dugo nisam shvatila političku konotaciju ove pjesme, već sam mislila da se radi o pravim zvijerima, vukovima, medvjedima, čagljevima… Isto kao što sam do prije koju godinu bila uvjerena da je Balašević spjevao pjesmu o svojem dragom pijetlu, pravom pijetlu, odnosno muškoj kokoši koja mu je bila voljeni ljubimac). Nakon toga se nasumično odabrani put grana na nova tri, pa sad imaš lijevi, desni i centralni, pa opet na nova dva i tako u nedogled. Usporedno sa grananjem puteva nestaje i signal na mobitelu, naš avanturistički duh nestaje i odustajemo od divljih plaža. Možda ćemo imati više sreće na Pašmanu. Googleamo. „Najljepše plaže za pse u Hrvatskoj“. I među njima plaža Lučica na Pašmanu. U Lučici ni jedna tabla koja označava pseću plažu. Ali barem 10 sa znakom zabrane za pse. Pitamo lokalni živalj, konobare, ljude sa psima da nas upute na jednu od najljepših psećih plaža u Hrvatskoj. Nitko pojma nema o čemu pričamo. Tu nema pseće plaže. Google laže. No ne predajemo se mi tako lako. U Tkonu nađemo turističke informacije. Simpa mlada cura izreferira govor kako je grad Tkon izdvojio jednu plažu za psiće i njihove vlasnike jer ima razumijevanja i sluha za sve turiste koji posjete njihov mali gradić i želi da se svi u njemu osjećaja ugodno i da svačije potrebe budu zadovoljene. Bila sam toliko oduševljena da mi je malo falilo da napišem mail gradonačelniku Tkona sa prijedlogom da se kandidira za Predsjednika Republike jer moj glas ima. Dobro da nisam. Jer pseća plaža je cca 10 kvadrata šljunka ispod zida od 2 metra. I može se koristit samo kad je oseka. Za vrijeme plime ju preplavi more. Dakle postojanje te plaže ovisi o dobu dana i Mjesečevim mijenama. Nadasve fascinantno.

Na kraju svega odustali smo od psećih plaža. Psi se nisu niti jednom okupali. Nama zapravo nije ni bilo do toga da se oni kupaju, a vjerujem da ni njima to nije bila pretjerana želja, no htjeli smo da možemo sa njima na plažu, da ne ostaju u apartmanu bez nadzora, da eventualnim lavežom ne bi smetali drugim gostima ili tako nešto. No iz detaljno opisanih razloga ostajali su sami u apartmanu. Nitko se nije žalio pa pretpostavljam da nisu lajali. Ili barem nisu puno lajali.

Bubi u svom “dog friendly” ljetnom domu.

Možda ovaj tekst ostavlja dojam su nam Ugljan i Pašman bili veliko razočaranje i da smo cijeli godišnji potrošili u potrazi za psećim plažama, no to nije tako. Ali krenula sam pisati u tom smjeru pa da se držim teme do kraja. Osim toga ovo je bilo prije dvije godine. Možda se u međuvremenu nešto promijenilo. Kad bi sad krenula pisati o stvarima koje se tiču samo nas ljudi i koje su nam bile super ovaj tekst ne bi nikada završio. A zapravo nam je bilo jako lijepo i stvarno smo se odmorili. I rado bi se tamo vratili. I ovaj put možda odvažili na nasumično biranje divljih puteva pa gdje nas sudbina odnese. Nadam se do plaže, ne do divljih zvijeri.