Svetvinčenat i Bale, te gdje smo fino jeli, osim u Plodinama – Istra vol. 5

Istaknuto

Od zanimljivih mjesta koje smo vidjeli i posjetili, navest ću još Svetvinčenat i Bale, no u Istri ima još puno predivnih i interesantnih lokacija koje nismo ovaj put uspjeli posjetiti.

Svetvinčenat

U Svetvinčenat smo svratili slučajno, uz put do Bala, jer smo vidjeli znak sa imenom mjesta. U sjećanju mi je zazvonilo da sam negdje čula da je jako lijep gradić koji se isplati posjetiti, iako nam odlazak tamo nije bio prvotnom planu. Gradić je stvarno lijep, a ovdje, osim već toliko puta spomenutih tipično istarskih crkvice i bunara, tamo se nalazi i veliki lijepi očuvani kaštel koji se nalazi na renesansnom trgu „Placa“ (na kojem je i bunar, naravno). Kaštel Morosini – Grimani je simbol samog mjesta i jedna od najvažnijih utvrda mletačke voske u Atari. Prva tvrđava sagrađena je još početkom 13. stoljeća, no obnovljen je 1485. Saniran je 1907. godine, a temeljito obnovljen 1933. U kaštel možete ući i razgledati ga iznutra uz kupnju ulaznice po cijeni od 50 kuna. Na ulazu možete vidjeti i mladića obučenog u srednjevjekovnu odoru kako maše vjerojatno također srednjovjekovnim mačem izvodeći neki neobičan ritual nalik plesu. Ne znam ima li to zaista neko povijesno značenje ili je namijenjeno samo prihvaćenju turista, no zgodno je za vidjeti. Alan se naravno s njim upustio u razgovor o mačevima i srednjevjekovnom oružju, pri čemu nas je on pokušao nagovorit da kupimo kartu i razgledamo kaštel. No kako smo bili sa psima to nije bila opcija, ali kaštel je lijep i izvana. Oko kaštela ima nekoliko ugostiteljskih objekata, pa možete jesti ili piti kavu s pogledom na kaštel.

Bale / Valle

O Balama sam čitala na internetu i bile su opisane kao nešto što obavezno morate vidjeti dok ste u Istri jer su jedan od najljepših gradova. I zaista jesu.

Gradić opasan bedemima prvi put se spominje još 965. godine kao Castrum Valis, odnosno Valle. Bedeme i danas možete vidjeti, kao i gradsku vijećnicu sa lođom iz 14. stoljeća na kojoj je, za našeg posjeta, bilo raspjevani mletački kralj sa svojom svitom. Ne znam povodom čega je kralj pjevao i što su slavili, no bilo je zanimljivo za vidjeti i poslušati.

Naravno i ovdje imate trg sa crkvom, tornjem i bunarom gdje je jedna baka prodavala ručno rađene suvenire. Kako sam ja slaba na bake, kupili smo heklanog anđela kojeg smo stavili među našu kolekciju krunica u autu (da, mi smo jedni od tih ljudi) i bubamaru koja je zapravo ofarbani kamen s natpisom Bale / Valle. Mi volimo kupovati te sakupljače prašine i svi nam imaju sentimentalnu vrijednost. A bakini suveniri nisu bili skupi, pa smo sretni da je nešto i ona zaradila.

Što me najviše oduševilo u Balama je kafić / restoran / hostel „Kamene priče“. To je toliko slatko uređeno i toliko se dobro uklopilo u mjesto kojem daje dodatni šarm, da ako vas put nanese u Bale obavezno morate tamo popiti kavu. Koja je, btw, izvanredna.

A sad malo o papanju……

Cijelo vrijeme našeg boravka u Istri hranili smo se u Plodinama u Žminju. Ne zato što smo škrti, iako pomalo i jesmo (mora čovjek priznati svoje mane), nego zato jer smo odlazili ujutro i vračali se navečer i bili smo već stvarno umorni i nije nam bilo do restorana. Isprobali smo valjda sve postojeće juhe iz vrećice i svu gotovu hranu koja je ostala iz 19 sati. Tako smo i otkri da je u to doba sva gotova hrana 50% jeftinija. Gospođa koja radi u tom sektoru već nas je znala jer smo 9 dana samo mi i bauštelci tada kupovali svoj ručak / večeru. Kad bi dolazili već nas je pozivala na svoj dio pulta vičući: „Dođite sve je na 50 posto!“. Ne možemo reći da nam to nije pasalo. Mislim to što je sve bilo za 50 % sniženo. Zamolim ja tako jednu ribu i jedan zagrebački, kaže meni gospođa: „Ma uzmite 2 ribe, to vam je 5 kn.“ Odmah am uzela dvije ribe, tri zagrebačka i sve preostale račiće. Što se pokazalo dobrim jer smo jednom zakasnili i bauštelci su nam sve pojeli, ali ostalo je doma u frižideru od prethodnog dana pa nismo bilo gladni. Inače stvarno moram pohvaliti osoblje tih Plodina. Nakon što smo dva puta bili tamo, ponašali su se kao da se poznajemo godinama i pomogli su nam kad smo pronašli Žminjka. Tražili smo tada kutiju u koju bismo ga smjestili, pa su ljubazne djelatnice donijele nekoliko kutija da izaberemo koja je najbolja, čak su jednu samo za nas ispraznile od artikala koji su upravo stigli, a jedna prodavačica nam se i zahvalila što brinemo o napuštenim životinjama. Mislim da je to jako lijepo.

Konoba Vela vrata u Beramu

Što se restorana tiče dobila sam preporuku od Karline prijateljice Nikoline, inače Puljanke, za konobu Vela vrata  u Beramu, malom mjestu na brdašcu nedaleko Pazina. Konoba je izuzetno posječena i jedva smo uhvatili slobodni stol. Nije ni čudno jer je hrana stvarno izvrsna, iako ja baš nisam nešto objektivna za hranu jer je meni više, manje sve jako fino. No i Alanu je bilo odlično, a on nije takva kanta za smeće kao ja. Ja sam htjela jesti tartufe jer ne možeš otići u Istru, a ne jesti tartufe, pa sam naručila fuže s tartufima, a Alan njoke sa boškarinom (Alan voli govedinu, a ako smo u Istri onda neka je istarsko govedo). Malo je reći da je oboje bilo fenomenalno. Ja sam svoje progutala u par minuta. Došlo mi je da uzmem tanjur i poližem ga kao pas, ali ja sam ipak jedna kulturna dama u određenim godinama, pa sam se suzdržala od te egzibicije (da sam bila doma, bome bi ga polizala). Za desert sam naručila tortu od čokolade, maslinovog ulja, meda i tartufa. Kombinacija za koju nikad nisam čula i jako me je zanimalo kako se tartuf uklapaju u desert. Dakle, to je bilo nešto savršeno. I sad mi se sline cijede u usta kad se sjetim tog okusa. To je toliko fino da sam zatvorila oči dok sam jela da me ništa ne dekoncentrira u uživanju. Okus se riječima ne može opisati (ili ja nisam dovoljno elokventna) iako izgled same torte  nije baš spektakularan pa bi vas mogao zavarati. Alan je uzeo cheesecake koji je isto bio jako fin, no ne može se usporediti sa tortom.

Cijene su prihvatljive, mi smo ovo gore navedeno, dva pića, dva likera i dvije kave platili 305 kuna i mislim da vrijedi svake kune.

Konoba Doma

Konoba Doma

Konoba Doma smjestila se u Kranjcima kod Svetog Petra u Šumi. To je bitno naglasiti jer u Istri postoje još jedni Kranjci, ali oni su desecima kilometara udaljeni od ovih Kranjaca, pa ako se uputite u ovu konobu, nemojte otići u druge Kranjce.

O ovoj konobi sam čitala na nekom portalu, a i dobila sam preporuku od jedne prijateljice, pa sam ju baš htjela posjetiti. Ona je zanimljiva jer je tu baš sve domaće. Meni se bazira na jelima od svinjetine i piletine koje vlasnici sami uzgajaju. Čak sami uzgajaju i stočnu hranu. Svo povrće je sa njihovih polja, čak i divlje šparoge beru na svom imanju.

Ugostila nas je vlasnica, jako simpatična mlada ženica koja se izuzetno trudi oko svojih gostiju. Hrana je stvarno odlična, a cijene su više nego povojne, tako da prema našem iskustvu fama oko skupe Istre je potpuno neosnovana. Mi smo ovdje dva predjela, dva glavna jela od mesa s prilogom u toliko obilnim količinama da sam ja, koja mogu pojesti čuda, svoj ostatak spremila za doma, dva deserta (semifredo od divljih šparoga), dva pića, dvije kave i domaću kobasicu koju sam kupila da ponesem u Zagreb, platili ukupno 280 kuna.

Tako da i Konoba Vela vrata i Konoba Doma imaju moje preporuke ako ste u tom dijelu Istre. Sigurna sam da nećete požaliti odlazak ni u jednu ni u drugu.

Važno je kad već pišem o restoranima napomenuti da u Istri oni ne rade ponedjeljkom. Ni u sezoni ni van nje. Samo Konoba Doma radi ponedjeljkom, ali ona ne radi utorkom. Mislim da je to dosta korisna informacija.

Također želim napomenuti da gdje god smo došli sa psima, oni su dobili svoju zdjelicu vode bez da smo to uopće tražili i nijednom nam nitko nije ništa prigovorio glede njih niti nas mrko gledao. Za plaže ne znam kave su i gdje su jer nije bilo još vrijeme za kupanje, ali sigurna sam da ih ima. Istra je dosta pet friendly lokacija.

Sa našim posjetom Konobi Doma završavam ovu podužu seriju postova o Istri i žalim što je to naše putovanje završilo. Naravno da nismo posjetili sve što sam planirala, a za neka mjesta sam tek po povratku saznala, tako da ćemo morati ovo ponovit u nekoj skorijoj budućnosti. I onda će ova se i ova saga u vidu blog postova nastaviti.

Kišni dan u Žminju donio nam je Žminjka, a posjetili smo i Sveti Petar u Šumi, Višnjan, Motovun i Oprtalj – Istra vol. 3

Istaknuto

Trećeg dana našeg boravka u predivnoj Istri (srce me boli dok ovo pišem, želim nazad) bilo je ružno vrijeme. Gotovo cijeli dan padala je kiša i puhao vjetar, te je bilo dosta hladno, oko 8, 9 stupnjeva. Kako baš nismo ni ponijeli toplu odjeću, a nema se ni gdje ići po takvom vremenu, proveli smo čitavo prijepodne i polovicu popodneva u našoj kućici buljeći svako u svoj mobitel. Kad je kiša malo oslabila odlučili smo prošetati po Žminju da vidimo i mjesto gdje smo bili smješteni, da ne ispadne da smo bili u Žminju, a da ga uopće nismo doživjeli.

Žminj i Žmijko

Žminj

U Žminju nemate baš puno toga za vidjeti. To je malo tipično istarsko mjesto crkvicom i bunarom (imam hrpu slika bunara iz raznih istarskih mjesta).  Čula sam naknadno da se tamo svake godine održava festival harmonika i da je to super za vidjeti i čuti, ali mi nismo bili tamo u doba tog festivala. Žminj, kao i sva ostala istarska mjesta obiluje kapelicama i raspelima koje smo razgledavali i pored većine se i pomolili.

I tako pored jedne kapelice u svojoj molitvi zamolila sam dragog Boga, između ostalog, da Alanu i meni, iako smo stari, podari jednu bebu. Prekrižili smo se i krenuli prema raspelu. Na pola puta začuli smo zvuk koji sam ja ignorirala misleći da je ptica, no Alan je stao te me upitao čujem li malu mačku kako mijauče. Pratili smo zvuk i u žbunju u rupi pored ceste našli smo bebu. Mačju bebu. Vidjeli smo samo dva velika oka i presatku njuškicu kako vire iz zelenila. Naravno da mi nismo mogli samo proći jer volimo životinje, a i kakvi bismo mi bili ljudi i vjernici koji nakon to su se pomolili Bogu ostave malo i bespomoćno biće na kiši i hladnoći prepušteno velikom i često okrutnom svijetu. U tom trenutku je započeo naš životni puta sa Žminjkom (ime je dobio po svom rodnom mjestu da ne zaboravi od kud je potekao). Poanta ove priče je da kad molite Boga za nešto, točno specificirajte što želite. Jer ja nisam baš ovakvu bebu imala na umu. No mi nismo nezahvalni. Smatramo Žminjka Božjim darom koji je sada od Istrijana postao Purger i član naše male dvonožno – četveronožne obitelji koja više i nije tako mala.

Idući dan se vrijeme popravilo, te smo ponovo krenuli u obilazak istarskih gradića.

Sveti Petar u Šumi

Kroz Sveti Petar u Šumi smo prošli gotovo svaki dan jer je blizu Žminja i kroz njega vodi cesta kojom smo se često vozili. U njemu se nalazi prekrasan benediktinski samostan koji smo nažalost vidjeli samo na slikama jer smo zbog pasa dosta ograničeni u kretanju, i velika i lijepa pavlinska crkva u koju nismo mogli ući jer je bila zatvorena, a nismo došli u vrijeme mise. Crkve inače možemo razgledavati usprkos tome što smo sa psima jer ulazimo naizmjenice. To su ograničenja i žrtve koje mi psetari moramo prihvatiti i to je u redu. Prilagodimo se.

Višnjan

Sam Višnjan je zgodan mali tipično istarski gradić kojeg možete obići u 10-ak minuta. Tu možete vidjeti gradska vrata ukrašena venecijanskim lavom iz 1517. godine. Iza vrata nalazi se gradski trg sa crkvom Kvirika i Julite iz 19.stoljeća, zvonik visok 27 metara i bunar. Trg je djelomično opasan zidinama iz 13-og i 14-og stoljeća. Ako se od tamo zagledate u daljinu vidjet ćete more.

Motovun

Motovun je jedno od najljepših mjesta u Istri i obavezno ga posjetite ako ste u prilici. Mi smo ga već posjetili, no morali smo se vratiti jer Motovun vam nikada ne može dosaditi.

Za Motovun se vežu broje legende, a obiluje povijesnim i kulturnim znamenitostima.

Nalazi se a brdu, opasan zidinama, u čijem podnožju teče rijeka Mirna. Prema legendi Mirnom su plovili Jason i Argonauti, a Istra je obilovala divovima koji su bili radna snaga zlim patuljcima. Iz Motovuna potječe i Veli Jože, lik iz romana Vladimira Nazora, div koji se borio za svoju slobodu i slobodu drugih divova, no patuljci su bili mudriji i izazvali razdor među divovima, potkupili ih vinom i zlatom, te ih ponovo sve porobili, osim Velog Jože koji je ostao u planinama čekajući bolje dane.

Nađeni su tragovi koji ukazuju da je na području Motovuna bilo naselje još između 3 500-te i 2 200-te godine prije Krista, a Motovun se prvi put spominje u spisima iz 804. godine. Tokom svoje povijesti bio je pod vlašću Germana i Akvilejskog patrijarha, a 1278.godine potpada pod vlast Venecije pod kojoj ostaje sve do 1797. godine kada postaje dio Austro – Ugarske Monarhije.

Pri ulasku u Motovun prolazite kroz kulu koja se još naziva i Nova vrata, a povezana je sa komunalnom palačom i preko nje sa zidinama citadele. Iznad vrata grada postoje otvor kroz koje su nekadašnji stanovnici osvajače gađali kamenjem i teškim predmetima, te ih polijevali uzavrelom vodom i uljem.

Kada prođete kroz Nova vrata dolazite do  Trga Josefa Ressela gdje je smještena je lođa, a u kojoj je povremeno zasjedalo gradsko vijeće, sudci donosili presude, a također je služila i kao promenada. Danas se tamo slikaju turisti, a kad nema turista, u lođi uživaju gradske mačke.

S donjeg trga, odnosno Trga Josefa Ressela prolazite kroz glavna gradska vrata i ulazite u citadelu, najstariji dio grada, i dolazite na „gornji trg“ i do hotela Kaštel smještenog u palači Polesini iz 18. stoljeća. Na terasi hotela Kaštel popili smo kavu. Sam hotel je prekrasan (barem onaj dio koji smo vidjeli kad smo išli na wc), a nije ni pretjerano skup, koliko sam vidjela na Bookingu. Nije jeftin, ja obično tražim jeftinije, ali nisu ni neke sulude cifre u pitanju. No kava je odlična, usluga vrhunska, a ambijent apsolutno divan. Sjedili smo tamo više od sat vremena.

Središnja crkva je Župna crkva Sv. Stjepana čiji zvonik je visok 27 metara, a izgrađen je u 13. stoljeću i prvobitno je bo kula i osmatračnica. Ispred crkve nalazi se, naravno bunar. I nije jedini u neposrednoj blizini. Kada šećete zidinama i tamo se nalazi bunar. Ne sjećam se da li sam još koji vidjela, ali sigurna sam da ovo nisu jedini.

Kada šećete zidinama, osim prekrasnog krajolika zamijetit ćete i veliki broj glasnih pasa u kavezima koji se nalaze s unutrašnje strane zidina gdje su kuće. Pretpostavljam da s radi o tartufarima. Meni ih je bilo nekako žao iako sam svjesna da ne gledaju svi na pse kao mi. Njima vjerojatno nije toliko loše kao što mi mislimo i vjerojatno vole raditi svoj posao i s veseljem traže tartufe. Barem se nadam da je tako.

Kada idete u Motovun, planirajte nekoliko sati za uživanje u njemu. Šteta je na brzinu kroz njega protrčati. Zaista imate što za vidjeti i sigurna sam da će vam se svidjeti.

Oprtalj

Oprtalj (ili talijanski Portole) nalazi se na brežuljku nedaleko od Motovuna, no cesta koja vodi do njega je vijugava i ide uzbrdo, pa ćete imati osjećaj da se vozite puno duže nego tih 9 kilometara kako piše na putokazu.

To je mali slikoviti gradić u koji ulazite kroz gradska vrata ispred kojih se nalazi venecijanska lođa sa lapidarijem za koju sam bila sigurna da sam ju slikala, ali ispada da sam bila u zabludi, pa nemam njenu sliku.

Pored gradskih vrata nalazi se stabla s natpisom „Step into the past“ i zaista kada prođete kroz njih imate osjećaj da ste zakoračili u prošlost. Mali šareni trg je bajkovito uređen, pa ako ste ljubitelj Instagrama, tamo ćete napraviti fenomenalne slike. Ima kutak posvećen Tintilinićima, tamo možete vidjeti i kupiti umjetničke slike, izložen je stari štednjak, amfore… zapravo ga je teško riječima opisati da biste dobili stvarnu sliku. Zato prilažem fotografije koje govore više od riječi. Naravno i tu je crkva i zvonik.

Na ulazu u Oprtalj možete se napojiti i najest u Konobi Oprtalj gdje smo mi popili kavu, a s čije terase se pruža predivan pogled na vinograde na padinama brežuljka na kojem je Oprtalj smješten. Odmah pored je i vinarija Kozlović gdje se vinoljupci mogu prepustiti svojim užitcima. Mi ne spadamo u tu kategoriju, pa smo vinariju preskočili.

Taj dan planirali smo posjetiti i Grožnjan koji je prekrasan gradić, no kako nas je doma čekao Žminjko s početka ovog posta, a u Grožnjanu smo već bili, ovaj put smo ga na žalost preskočili i žao mi je zbog toga. Ali prilažem pokoju staru fotografiju da vidite zašto žalim što ga nismo ponovo obišli.