Cappadocia / Kapadokija

Nakon što smo Karla i ja obišle tursku regiju Likija, Alan i ja smo se polovicom ožujka zaputili u Kapadokiju (Cappadocia), zemlju lijepih konja i šarenih balona. Iako konje nismo vidjeli Cappadocia na perzijskom znači upravo zemlja lijepih konja.

Putovali smo ponovno preko agencije Nikal jer su njihove ponude zaista izuzetno povoljne. I kada se osnovnoj ponudi pribroje i svi ostali paketi i izleti i dalje su osjetno jeftiniji od drugih, te se zaista isplati putovati s njima.

Dan 1.

Letjeli smo charter letom iz Zagreba za Antalyu, te smo nakon smještaja u hotel imali slobodno popodne koje smo iskoristili za šetnju plažom s obzirom da se hotel nalazio tik uz more. Iako smo mi šetali u trenirci traper jakni, nekolicina ljudi se odvažila na kupanje u moru. Kažu da je bilo ugodno. Nismo probali pa ne možemo ovu ni potvrditi ni negirati. Plaža ispred hotela Meryan je velika i stvarno je lijepa, svi hoteli imaju bazene, te me ne čudi da se puno ljudi odlučuje za ljetovanje upravo u Antalyi. Hrana u hotelu je jako ukusna i raznovrsna, te je općenito na ovom putovanju bila osjetno bolja nego na turi kroz Likiju.

Dan 2.

Drugog dana smo rano ujutro krenuli iz Antalye prema Kapadokiji. Na tom putu prelazili smo preko gorja Taurus, te smo sa temperature od ugodnih 15 ili više stupnjeva došli na snijeg i – 10. S obzirom da sam pratila temperature u Kapadoiji ovo mi nije bilo iznenađenje pa smo bili adekvatno obučeni i to nam nije predstavljalo problem.

Na putu do Kapadokije zaustavili smo se u Konyi i posjetili muzej Mevlane, poznatog pjesnika, mislioca, islamskog učenjaka i teologa koji je živio u 13. stoljeću. Celaleddin (Đeleludin) Muhamed Rumi, pozatiji kao Mevlana, bio je jedan od najvećih vjerskih mislioca i filozofa svih vremena. Na perzijskom Mevlana znači „naš vodič“. Na ovom mjestu osnovao je školu i bratstvo takozvanih „vrtećih derviša“ koji u svome plesu u dugim hajdinama postižu sjedinjenje s Bogom. S obzirom da je Mevlana najvažnije godine svog života proveo upravo u Konyi, te tamo dočekao i smrt, njegov grob nalazi se u džamiji koja je dio muzeja. U istom muzeju nalazi se škrinja sa dijelećem brade proroka Muhameda iz koje se širi miris cvijeća. Osim Mevlane i mnogi drugi derviši tamo imaju svoje posljednje počivalište. S obzirom da su derviši živjeli i radili u objektima koji okružuju džamiju, tamo se mogu vidjeti predmeti iz njihovog svakodnevnog života, a u jednoj prostoriji su i figure derviša u prirodnoj veličini koje prikazuju njihov svakodnevni život.

Nakon cjelodnevnog puta stigli smo Nevsehir i smjestili se u hotel Altinoz koji je također bio sasvim pristojan. Malo lošiji od Meridiena u Antalyi, ali i stvarno nemam pritužbi.

Dan 3.

Već trećeg dana, odnosno prvo jutro u Kapadokiji imali smo dogovoren let balonom. Imali smo sreću jer smo bili prva grupa ove godine koja je mogla letjeti jer mogućnost podizanja balona ovisi o vremenskim prilikama, odnosno ako je jak vjetar, baloni ne lete. Mi smo imali savršeno vrijeme iako je temperatura pri polasku iz hotela bila ugodnih -12 stupnjeva celzijusa. Na balone se kreće dosta rano, mislim da smo mi krenuli oko 4 ujutro i cijena je bila 150 eura po osobi. Ali zaista se isplatilo i ne žalim niti jedan euro iako sam čitala da se za vrijeme korone kada je bilo malo turista moglo letjeti i za 40-ak eura po osobi. Let balonom je jedno predivno i jedinstveno iskustvo. U košaru stane 20-ak ljudi i 2 člana posade. Dosegnete visinu od 600 metara. Nevjerojatno je kolikom preciznošću upravljaju tim balonima. Nas su u jednom trenutku proveli toliko blizu stijene da smo ju gotovo mogli dotaknuti. Prizori neba prepunog balona i specifičnog krajolika su savršeni i ostaju u sjećanju za cijeli život. Nevjerojatno je da iako letite stvarno visoko i preletite veliku udaljenost, ja ni u jednom trenutku nisam imala osjećaj kretanja. Nisam osjetila ni kada smo poletjeli. Samo sam u jednom trenutku shvatila da više nismo na zemlji. Usprkos stvarno niskim temperaturama nije nam bilo hladno. Bili smo zaista dobro obučeni, a i topli zrak koji održava balon u zraku grije i putnike. Naš pilot je bio toliko precizan da je sletio na prikolicu od auta. Nakon leta počaste vas bezalkoholnim šampanjcem. Možete također i kupiti usb sa snimkom svog leta.

Baloni i “šampanjac” kojim vas kasnije počaste

Nakon leta vratili smo se u hotel na doručak i skinuti jedan od milion slojeva garderobe jer tokom dana ipak nije toliko hladno, te se pripremili za danje razgledavanje ove neobične regije.

Prvo smo otišli vidjeti kuću u stijeni. Te stijene su specifične porozne strukture, te u njima nije bio problem napraviti rupe i prilagoditi unutrašnjost za stanovanje. S obzirom da su to stijene u obliku čunjeva, nazivaju se i vilinski dimnjaci, te kuće su na nekoliko katova povezanih otvorom u podu, odnosno stropu, i ljestvama tako da se nije tako jednostavno popet i spustiti. Na svakom katu su prozori i tepisi. U prizemlju je dio prenamijenjen u kafić, a također ima i dio koji je prodavaonica nakita sve maštovitog naziva „Cave Man“. Kupila sam tamo krasan srebrni prsten za stvarno nisku cijenu jer se možete cjenkati i puno spustit početno traženi iznos, ali bojim ga se nositi jer je kvaliteta svega kupljenog tamo dosta upitna. Naime, ako ste čitali post o putovanju u Likiju, tamo sam pisala o tome kako smo Karla i ja u tvornici zlata i srebra kupile svaka po jedan srebrni prsten i također bile jako sretne kako smo uspjele spustit cijenu i kako smo dobro prošle. E pa sa mog prstena za koji garantiraju vrhunsku kvalitetu je u roku od manje od mjesec dana nošenja ispao kamen kojeg naravno više nisam našla. Da ne bude da sam se neodgovorno ponašala prema prstenu, napominjem da sam prodavača izričito pitala da li je taj kamen čvrsto fiksiran i da li mogu raditi sve kućanske poslove s njim, kao na primjer prati suđe, čistiti i slično, i odgovorio mi je da naravno da mogu, taj kamen ne može ispast nikako. E stari moj, ipak može. I to jako brzo. Tako da sad imam okvir prstena s rupom.

Nakon kuće u stijeni išli smo u obilazak Doline ljubavi, koja nosi taj naziv zbog velikog broja stijena oblika falusa, iliti pimpeka, koje su posvuda po njoj. Kao neke goleme čudne gljive. Neobično. Pomalo i smiješno, ali jako zanimljivo za vidjeti.

Nakon ručka posjetili smo muzej na otvorenom u mjestu Göreme. To je kompleks crkava, kapelica i samostana isklesanih u stijenama u razdoblju od 9. do 12. stoljeća. U unutrašnjosti nekih crkvica su ostale očuvane freske koje oslikavaju zidove. Ovaj kulturni spomenik je pod zaštitom UNESCO-a i nešto je što ne smijete propustiti kada ste u Kapadokiji.

Uz put smo stali pogledati 3 ljepotice. To su tri stijene, tj. tri vilinska dimnjaka, kako se te izdužene špičaste stijene nazivaju, na čijem vrhu je veći kamen koji izgleda kao glava, prozvane tri ljepotice. To zbilja nije bilo ništa zadivljujuće, ali treba sve to znati prodati, odnosno predstaviti kao turističku atrakciju.

Nakon toga išli smo gledati ples derviša u podzemnoj pećini. To sam zapravo mislila preskočiti, ali onda smo ipak otišli, ne sjećam se koji je točno bio razlog. Derviše sam gledala u Egiptu davno i interesantni su jednom za vidjeti, ali ne baš toliko interesantni da bi ih opetovano gledala. Derviši su muslimanski mistici koji se plesom sjedinjuju s Bogom. Pri tome oni sviraju neke instrumente, pjevaju, mole se i nabrajaju imena svetaca, a sve to skupa vi ništa ne razumijete ako ne govorite turski, zatim plešu i vrte se, vrte se i vrte se, a vi ste nakon dana koji je počeo buđenjem u tri sata ujutro već toliko umorni da jedva čekate da se odvrte i da odete u hotel odmoriti.

Tu večer je bila i famozna Turska večer, za koju svi koji su išli kažu da je fenomenalna, ali mi nismo htjeli platiti skoro 100 eura za nas dvoje za tako nešto, pogotovo jer smo bili i umorni, a i nismo previše od noćnih izlazaka, a iduće jutro smo imali opet u cik zore organiziran safari sa džipovima koji je koštao kao i Turska večer, pa smo mi radije odabrali njega. I nismo požalili ni u jednom trenutku.

Dan 4.

Za safari sa džipovima opet smo morali jako rano ustati, možda pol sata kasnije nego za balone. Iako su na balone išli gotovo svi iz grupe, na ovaj izlet prijavilo nas se iznenađujuće malo, točnije samo sedmero, što me dosta iznenadilo jer izlet je bio fenomenalan. Obišli smo crvenu dolinu, rozu dolinu i ne znam koje još sve boje doline, gledali sa zemlje stotine balona kako polijeću i lete iznad i oko nas, imali stanke na najinteresantnijim mjestima za slikanje i njihov specijalni bezalkoholni šampanjac (mislim da je to naj što mi kupujemo maloj djeci za Novu godinu). Vozili su na putevima i of road, penjali smo se na džipove i pobliže vidjeli lokacije pored kojih smo do sada samo prošli ili ih vidjeli iz daljine. Kada smo kretali na safari temperatura je bila -9. neobično je to što usprkos izuzetno niskim temperaturama nije toliko hladno kao što bi očekivali. Ja sam izlazila iz džipa, šetala i slikala se samo u debeloj trenirci i nije mi bilo hladno. Možda ima manje vlage u zraku nego kod nas jer inače se u Zagrebu smrznem na + 5.

I ovdje na safariju džipovima i nakon leta balonom kada vas počaste šampanjcem, ljudi koji to rade stave posudicu za napojnice. Iako mi to sve platimo unaprijed, sumnjam da oni koji baš tamo rade dobiju puno od toga, a zaista se potrude. Stoga me neugodno iznenadilo koliko malo ljudi je zaista nešto i stavilo u posudicu. Ako idete, stavite barem nešto. Mislim da njima to puno znači.

Nakon safarija sa džipovima i doručka u hotelu, cijela grupa je krenula dalje prema programu. Prvo smo osjetili grad Avanos koji je poznat po izradi predmeta od keramike. To je mali gradić na obali rijeke Kizil što u prijevodu znači Crvena rijeka i najduža je rijeka u Turskoj. Preko rijeke vodi viseći most i kada prelazite preko njega osjetite kako se miče. Nije to onakav most kako sam ja zamišljala viseće mostove, na konopima i sa daskama po kojima hodate, to je pravi metalni most, stabilan i siguran, i pomiče se zaista malo, ali se to ipak osjeti. Keramiku tamo nismo kupovali iako je bilo zgodnih ukrasnih predmeta, ali kupili smo u apoteci ibuprofen 600 mg što se kod nas može dobiti samo na recept i ulje opijuma. Ulje opijuma u Turskoj koriste za sve tegobe. Ako ne možeš spavati, ako te boli glava, ako imaš problema s koljenima, ako ti je narastao prišt na nosu, muči te loša probava, menstrualni grčevi, ulje opijuma je lijek za sve. Ovo možda smiješno zvuči, ali ulje opijuma stvarno pomaže kod dosta toga. Provjereno djeluje za opuštanje i spavanje, uravnoteženu probavu, i kožne probleme.

Nakon Avanosa stali smo u dolini deva. Dolina deva je dolina u kojoj su stijene u obliku deva. Ništa posebno, ali kad smo već bili tamo treba vidjeti.

Zatim smo otišli u grad Ortahisar gdje smo trebali prošetati kroz veliku nastambu u stijeni, no s obzirom da je padala kiša, a stepenice su izvan stijene, nismo mogli ući zbog vlastite sigurnosti jer su stepenice bile klizave. To mi je jako žao jer je izvana djelovalo jako interesantno i voljela bi da sam mogla to obići.

Kako ovdje postoje doline koječega, tako smo išli i u dolinu golubova. Ali ovdje začudo nisu stijene u obliku golubova, već ovdje zaista obitava ogroman broj golubova. S obzirom da u stijenama ima mnoštvo rupa, golubovi su se u njih naselili. Da bi privukli turiste, na mjestu gdje se zaustavljaju autobusi, lokalci ih hrane pa se golubovi tamo okupljaju u velikom broju i to prikazuju kao turističku atrakciju. Također turistima prodaju hranu da i oni mogu hraniti golubove koji im lete oko i iznad glava i šeću po podu kao kokoši. Ovdje ste u realnoj i stalnoj opasnosti da vas golub počasti ne baš poželjnim poklonom. No narod kaže da to donosi sreću i novac, pa ako vam se to desi nemojte očajavati, čeka vas blagostanje.

Nakon golubova posjetili smo jedno fascinantno mjesto, a to je podzemni grad. Odnosno jedan od 40-ak podzemnih gradova koliko ih ukupno ima u Turskoj. To je bio grad unutar stijene u koji su se sklanjali stari kršćani pred najezdom neprijatelja. Ima ukupno osam katova, u njega su se sklanjali i ljudi i životinje, a mogli su unutra boraviti mjesecima. Zatvarao se na takav način da ga nije bilo moguće otvoriti sa vanjske strane. U najveći podzemni grad u Turskoj stalo je osamdeset tisuća ljudi zajedno sa životinjama i stokom, a pretpostavlja se da su svi ti podzemni gradovi bili međusobno povezani podzemnim tunelima.

Dan 5.

Idući dan smo proveli na putu nazad prema Antalyi, a usput smo stali u Sultanhanu, najvećoj postaji za karavane na tom području. Naravno ona više ne služi svojoj prvobitnoj svrsi, ali je jako lijepo očuvana. Ovdje su putnici mogli odmoriti na svojim dugim putovanjima, te zamijeniti deve koje su se iscrpile i umorile sa odmornima i u punoj snazi. Putnici su se morali unaprijed najaviti, te se postaja zaključavala tijekom noći da bi skupocjeni teret i putnici bili sigurni od pljačkaša koji su noću harali. Tu su mogli koristiti usluge veterinara, liječnika i brijača koji su tamo bili stalno dostupni, okupati i osvježiti se, a u središnjem dijelu je bila džamija gdje su se molili.

Uz put smo stali i u tvornici tepiha u kojoj su nam prezentirali više manje isu stvar kao i na prošlom putovanju iako nije bila ista tvornica. Ni ovaj put nitko nije ništa kupio iako su tepisi zaista lijepi, ali i skupi.

Dan 6.

Šesti dan na programu su bili posjet istoj tvornici zlata i srebra i kože u kojoj sam bila i na prethodnoj turi Likijom. Opet sam pazarila dva prstena, jedan koji mi se svidio i pošli put, te jedan za Karlu. Bila sam i manekenka za jakne i izuzetno mi se svidjelo šetanje modnom pistom i modela. Šteta da to nisam probala prije 30 godina. Možda sam mogla odabrati i drugačiju karijeru. Ponesena ulogom slavne i bogate manekenke, kupila sam jaknu. A onda sam na povratku u voljenu mi domovinu platila i carinu na tu jaknu. Ali o tome ću više na samo kraju ovog posta.

Nakon obaveznih tvornica, slijedio je obilazak Antalyje. Zapravo za samu Antalyju imate dosta malo vremena. Mi smo prošetali do mora, razgledavali dućane, pojeli nešto ne baš fino u nekoj prčvarnici u kojoj su nam naplatili puno više nego su trebali, i već je bilo vrijeme za povratak u hotel. Sama Antalyja je zaista zgodan gradić, naročito naj dio prema moru, prepun je dućančića i trgovaca koji vam hoće prodati sve što se prodati može, a Alan je sa svakim malo popričao, a ja već pomalo gubila živce jer je to trajalo beskonačno, a puhao je vjetar i bilo mi je hladno. Neobično je da mi je ovdje na +8 bilo više hladno nego u Kapadokiji na -8.

Fast food restoran gdje su nam naplatili duplo više nego što su trebali

Dan 7.

Zadnji dan bo je namijenjen za izlet u Alanyu. To je turističko mjesto na rubu pokrajine Antalya, jedno 100 i nešto kilometara udaljena od grada Antalyje, navodno poznato po mini bananama. Vodiči su nam te banane opisali kao izuzetno fine, slatke kao med, sočne, neopisivo bolje od klasičnih banana na kakve smo navikli, tako da sam jedva čekala pojesti jednu od tih božanskih banana. Iskreno, meni su bile totalno razočaranje. Niti slatke, niti sočne, pomalo suhe i brašnaste i teško se gule. Od svega što su nam opisali jedino su pogodili da su male. No možda s ovim našim bananama nešto nije bilo u redu, možda nisu bile dovoljno zrele jer svi koji su negdje drugdje probali male banane oduševljeni su njima. Mi stvarno nismo, ali probali bi ponovo, možda se razuvjerimo.

U Alanyi smo imali organiziranu vožnju turističkim brodom na kojem smo probali nargilu iliti sishu. To nam se jako svidjelo. Uzeli smo neku okusa lubenice i bila je jako fina. Kad sam je se uhvatila, jedva sam vratila Alanu to crijevo da on može malo pušiti. Toliko sam bila zaokupljena nargilom da sam jedva obraćala pažnju na okolicu. Bacila sam samo pogled na srednjevjekovnu tvrđavu čije su zidine duge 6 i pol kilometara i ima 140 kula. Nekoć je imala obrambenu funkciju, a poslije je prenamijenjena u kovnicu novca. Sada ima samo turističku namjenu i dio je UNESC-ove zaštićene kulturne baštine.

Pojeli smo izuzetno ukusan ručak u velikom restoranu na obali rijeke Dimčaj (moram pisati fonetski jer mi je komplicirano tražiti simbole koji u našem jeziku ne postoje). Mislim da je restoran po ljetu predivan jer su stolovi na samoj rijeci. No s obzirom da je u ožujku još bilo prilično hladno nismo mogli uživati u punom doživljaju, ali u ručku jesmo.

Nakon ručka otišli smo u spilju Dalmataš. Špilja je duga pedesetak metara, a visoka petnaestak, sa površinom od 200-tinjak m². Kretati se smijete, kao i u većini spilja, samo po označenim stazama. Vlažnost zraka je oko 95% pa penjanje mnoštvom stepenica može biti naporno ako niste u formi. Temperatura unutar spilje je uvijek 22 – 23 stupnja neovisno o godišnjem dobu. Zrak u njoj sadrži visoku koncentraciju ugljičnog dioksida, čak 10 do 12 puta veću nego u normalnom zraku. Vjeruje se da je boravak u špilji blagotvoran za oboljele od astme.

Inače sama Alanya mi se dopala manje od Antalye, iako smo tamo pojeli jako fine vafle i ima bolje kopije dizajnerskih torbica nego Antalya. Ali Antalya mi ima nekako više duše. No ovo je čisto moj subjektivni dojam.

Sada da se vratim na to kako sam platila carinu na moju jaknu od 500 eura.

Zapravo sam sama kriva jer sam zadržala račun za svaki slučaj jer mi je jaknu Alan uzeo na rate, pa da, ukoliko mu skinu previše novaca, može u banci stornirati isplatu. Što je najtužnije jakna je koštala 70 eura više nego što se može prenijeti po osobi, a carinu smo platili 1000 kn. Zapravo kad bi se račun mogao podijeliti na dvoje ljudi što sam pokušala objasnit cariniku mi nismo ni blizu sumi koju možemo prenijeti po osobi, ali nije pomoglo. Jedan račun, jedna osoba, jedna carina. Naravno carinik je bio u pravu, a ja baš nisam imala sreće jer drugi su imali puno više od mene koja doslovno nikad ne kupujem ništa osim pokojeg suvenira i tada sam prvi put kupila nešto malo skuplje i odmah morala platit carinu. Čak me pitao i za lažnu LV torbicu koju sam kupila Karli. Na to sam se stvarno gotovo počela smijati jer prolazili su im ljudi sa ogromnim LV putnim torbama i to po više njih i on pita baš mene sa malom torbicom koju nosim kćeri. Znam da je to zabranjeno, ali doslovno nije bilo putnika u avionu koji nije kupio barem jednu stvar, a većina su ih imali nekoliko. I naravno da su zaustavili mene. Sve ovisi o sreći. Ili je imaš ili nemaš. Ja očito nemam. Barem po tom pitanju.

Za kraj napisat ću malo svojih dojmova o Turskoj koji bi vam mogli koristiti na putovanju kroz ovu zaista lijepu i zanimljivu zemlju. Higijenski standardi su osjetno niži od naših. Jedna članica naše grupe komentirala je kako se čudi što mi svi nemamo proljeve. Kada odete na toalet na području Kapadokije nemojte se iznenaditi kada naiđete na čučavac. No nemojte odustati, otvorite i vrata preostalih kabina, vjerojatno će biti toaleta sa wc školjkom. Na mnogim mjestima smo vidjeli čudnu malu stolicu sa rupom umjesto sjedala, te šlaufom i bocom pored što je vjerojatno namijenjeno za higijenu intimnih područja nakon nužde. Ne želim ni zamišljati kako to obavljaju. Svi zahodi imaju ugrađenu malu pipu kojim možete oprati svoje intimne dijelove. Kao wc i bide u jednom.

Turci su vrlo agresivni trgovci. Pri tome ne mislim da su nasilni niti bezobrazni, no zaista znaju biti dosadni i kada te se prime zakače se kao čičak i ne puštaju te više. To je njihova kultura i tradicija i može biti zabavno, Alanu je recimo to bilo super i on se svima podružio, ali meni je u nekim trenutcima baš to bilo naporno i išlo mi je jako na živce. Da ne pričam da će vas prevariti i „oderati“ u svakoj prilici. Tako smo recimo u nekom street food restoranu u Antalyi naručili jelo iz jelovnika i točno pokazali sliku i veličinu porcije, no kad je došao račun bio je duplo veći nego što je trebao biti. Naravno da smo se pokušali raspravljati s konobarom na engleskom i pokazivali u jelovniku što smo naručili, no on se pravi da ne zna engleski (ili stvarno ne zna u što sumnjam) i pokazuje sasvim druga jela i priča na turskom. I jednostavno nemaš izbora nego platit. Sve za što mislite kako ste dobro prošli i kako su vam dali veliki popust, pa čak i u tim tvornicama zlata, kože i tepiha, vjerujte mi, oni su jako dobro zaradili na vama. Svi će vas pokušati „smuljati“ uključujući i vodiče. Nama je naša turska vodičica nabavila nešto čega navodno nema u ovoj regiji Turske, i naplatila nam to 25 eura. Mi smo našli isti proizvod samo drugog proizvođača (kojeg navodno tu nema) u dućanu za 10 kn. Poslije smo našli na internetu da ovo što nam je ona nabavila košta ravno 12 kuna. Ali bilo nam je neugodno ne uzeti kad se žena potrudila i nabavila nam. Znali smo da će nas „oženit“, ali nismo očekivali baš toliko.

No s druge strane zemlja je prekrasna, neobična, interesantna, ljudi su ljubazni , hrana je ukusna iako sam prema pričama očekivala puno više, no možda u ove jeftine ture spada i jeftina hrana, i stvarno je nešto što treba vidjeti. Ja bi se definitivno vratila još 100 puta. Pa makar me i još 100 puta „oženili“ za 25 eura.

Ljetovanje gotovo u stilu Robinsona i Petka

Istaknuto

https://www.facebook.com/holidayhousenikka/

Uskoro će biti vrijeme za novo ljetovanje, a još nisam napisala ništa o prošlogodišnjem iako je bilo sasvim drugačije od naših dosadašnjih ljetovanja. Naime htjeli smo svojevrsnu izolaciju, da budemo na osami, izvan gužve i vreve, a da možemo povesti sva 4 naša psa. Željeli smo da psi imaju također svoju slobodu, odnosno da mogu slobodno švrljati oko kuće bez straha od automobila i drugih pasa, te da pri tome nikome ne smetaju. Da bismo to mogli imati, tražili smo malu kućicu na osami. Moglo je to biti i preuređeno spremište za čamce. Nikakav luksuz nam nije bio bitan, samo ono osnovno što nam treba za preživjeti. Kuhinjica u kojoj se može pripremiti jednostavan obrok, mali frižider, kupaona, čisti krevet i prozori. Možda neobično zvuči da spominjem prozore, ali jedne godine nudili su nam smještaj na Rabu koji je zapravo bio spremište ispod stepenica preuređeno u „apartman“ koji nije imao prozore, za 80 eura dnevno. Tada sam shvatila da je bitno napomenuti da želiš imati prozre u prostoru u kojem boraviš jer, eto, volio bi disati ta dva tjedna. S obzirom da Alan dozna kad će moći na godišnji maksimalno mjesec dana prije istog, uvijek nam je problem naći smještaj u tako kratkom roku jer je sve već popunjeno. Olakotna okolnost je jedino to što obično dobije godišnji krajem kolovoza i početkom rujna, pa je popunjenost ipak nešto manja. Kako na Bookingu nisam našla ništa, potražila sam smještaj u jednoj Facebook grupi namijenjenoj upravo tome. Iako su se neki čudili i smijali mojoj objavi, u kojoj mi nije bilo bitno ono što je obično svima ostalima važno kao što je recimo blizina plaže, dućana, ugostiteljskih objekata, već da oko sebe imamo što manje toga, a smještaj može biti zaista skroman sa onim osnovnim za preživljavanje i da ima ograđeno dvorište u kojem ima hlada, dobila sam nekoliko zaista ozbiljnih ponuda. Od svih nam se najviše svidjela Holliday house Nikka u Košljunu na otoku Pagu. Kućica je mala, ali kao iz bajke. Pokojni vlasnik čija kćer sada kućicu daje u najam je bio svestrani umjetnik, te je sve ukrašeno njegovim umjetninama, slikama, rezbarijama, mozaicima… Meni koja u slobodno vrijeme volim slikati ovo je bilo izrazito inspirirajuće okruženje. Veliki plus je što je udaljena od ceste i od susjeda, samo povremeno prođe jedan gospodin koji u blizini drži ovce i s kojim smo se sprijateljili. Od pogleda je zaštićena vegetacijom, te sve daje dojam kao da se nalazite u oazi usred pustinje.

Ono što bi nekoga moglo možda odbit je to što kućica nije spojena na električnu mrežu, već ima solarne panele koji proizvedu dovoljno električne energije za navečer osvijetlit cijelu kuću i dvorište, za rad radio aparata, te za napuniti mobitele. U kući je čak bio i mali televizor kojeg mi nismo koristili. Nezgodno je to što nema utičnica, samo ulaz za usb. Tako da se ne može puniti laptop, uključiti fen, pegla za kosu, epilator i slično. Većina ovoga mi nije bilo bitno, osim laptopa, ali preživjela sam i bez njega. Frižider i štednjak rade na plin.

Jedino što je meni bilo dosta nezgodno je nedostatak tople vode. Naravno, voda je iz cisterne, nema vodovoda, dakle ne preporuča se da ju pijete. To nije problem jer kupite vodu za piće u dućanu. Voda u kupaoni je hladna, odnosno na temperaturi na koju ju ugrije sunce u cisterni, ali ima vanjski tuš sa solarnim bojlerom. E taj solarni bojler je dosta zeznuta stvar. Ja sam ga zamišljala kao neki bojler koji koristi solarnu energiju koju onda konvergira u električnu, pa onda taj bojler grije vodu kao svaki električni bojler u našim zagrebačkim kućanstvima. Tu sam zbog svog neiskustva doživjela mali šok. Taj solarni bojler je zapravo samo kotao, pretpostavljam od nekog pravog bojlera, ofarban u crno da privlači sunce koje onda direktno grije vodu u njemu. Ali iz nekog razloga ta voda nikada nije bila topla. Često je bila ista kao i ona u kupaoni, ali u kupaoni ne puše vjetar, pa je tamo tuširanje čak bilo podnošljivije. Ja vjerujem da je u srpnju i kolovozu ta voda ipak toplija, no mi smo došli zadnju subotu u kolovozu, te većinu vremena od ta dva tjedna tamo boravili u rujnu kada je ipak znatno manje toplo. Dva dana je padala kiša što je dodatno ohladilo vodu, pa sam ja zaradila upalu mjehura koje sam se jedva riješila nakon dvije doze antibiotika. Ali meni je mjehur inače slaba točka, pa ne znači da bi se i vama to desilo. Također mogla sam zagrijati vodu na štednjaku i prati se s njom, ali za to sam bila previše lijena.

No ovo je manji minus koji nije umanjio naše oduševljenje sa ovom kućicom iz bajke. Vlasnici su jako simpatični, komunikativni i dragi. Naši psi su uživali u slobodi koju su imali, mi smo uživali u terasi i dvorištu. Ja sam pola ljetovanja provela u hammocku (ona krpena ležaljka razvučena između dva drveta), 80% odjeće koju sam ponijela nisam koristila, opustili smo se maksimalno, ronili smo s bocama, povremeno se družili sa obitelji i prijateljima koji su se u nekom momentu našli na istom mjestu kao i mi, odmorili se kao rijetko kad. Hranili smo lokalne mačke, jednu vodili kod veterinara na operaciju uha, veselili se kad nam je došla kornjača, posjetili Lunske maslinike i vidjeli maslinu staru 2000 godina s najvećim rasponom krošnje na svijetu, pokušali naći Paški trokut (bezuspješno)…

Svakome tko se želi zaista dobro odmorit i isključit se od svega, a nije mu bitno da je u centru svih događanja i da ima tip top frizuru na moru, već jednostavno želi uživati u okruženju i miru, preporučujem ovaj tip ljetovanja. Naravno tekuća voda i električna mreža bi bile poželjne, ali nama se nisu pokazale kao nužne. Nedostatak ovih blagodati moderne civilizacije vjerojatno utječe i na cijenu pa je ona ovdje bila zaista povoljna. Dva tjedna, istina na samom kraju sezone, platili smo oko 4500 kuna. Iskreno, do nedavno ne bi ni pomislila ovako ljetovat, no sada u ovim godinama i trenutnom stanju uma mi je izuzetno pasalo. Ne to što nije bilo vode i struje, nego upravo ta izolacija i osama koja pruža jedan divan osjećaj slobode što je nama bitno, naročito zbog pasa. Nigdje nema nikog da prigovori da psi laju, smetaju, piške na kamen koji je baš njihov pokojni deda tu postavio 1907. i slične stvari koje smo doživjeli na svojim ljetovanjima sa psima. Struja i topla voda ne mogu mi nadomjestiti živce koje sam izgubila zbog neljubaznih i netolerantnih ljudi koji ne vole životinje (koje mi zaista uvijek imamo pod kontrolom i pazimo da nikome ne smetaju i nikoga ne diraju). Stoga i ove godine planiramo naći nešto slično, možda čak i isto, ako bude moguće. Gdje ljudima neće smetati psi, ni psima ljudi.

Putovanje u Tursku: Likija

Istaknuto

Prije ovog putovanja nikada nisam čula za tursku regiju imena Likija. Nije pohvalno, znam, ali je činjenica. A s obzirom da je putovanje bilo izuzetno povoljno, bilo nam je zapravo svejedno kamo idemo, pa smo Karla (moja jedina obožavana kćer) i ja uplatile putovanje u taj nepoznati kraj. Cijena je bila jako povoljna, a program interesantan i stvarno nismo požalile. Vidjele smo predivna mjesta i provele krasnih tjedan dana putujući Turskom.

Putovale smo sa agencijom Nikal. Cijena 7 noćenja s doručkom u ukupno 4 različita hotela, povratne avionske karte za charter let, putno osigurane i prijevoz autobusom do lokacija u Turskoj bila je 1 600 kn po osobi. Uzele smo također paket „Kultura i večere“ koji uključuje sve ulaznice za posjećene lokalitete i 7 večera u hotelima u kojima smo bile smještene po cijeni od 1000 kn po osobi. Fakultativni izleti, a mi smo se odlučile uzeti sve ponuđene, koštali su svaku od nas još 140 eura. S obzirom gdje smo sve bile i što smo sve vidjele, mislim da to zaista nije skupo.

Letjela smo iz Zagreba za Antalyu u ponedjeljak 28.02. ujutro. Let traje cca 2 i pol sata, iako smo iz Zagreba krenule oko 9, a u Antalyu stigle iza 13 sati s obzirom da je vremenska razlika između nas i Turske + 2 sata. Na aerodromu u Antalyji dočekali su nas naši vodiči te nas smjestili u autobuse koji su bili naš drugi dom idućih tjedan dana, ovisno o aranžmanu, odnosno turi za koju smo se odlučili.

Na putovanju nas je pratila naša hrvatska vodičica Lidija i lokalni turski vodič Vedad, a vozio nas je naš šofer Ali. Lidija nam je u početku neopisivo išla na živce, no uskoro smo se privikli na nju i postala nam je super i zapravo smo ju jako zavoljeli. Vedada, turskog vodiča ili organizatora, nisam sigurna što je on točno, nismo ni osjetili. Kao da nije ni postojao. Ovo pišem jer sam na idućem putovanju u Tursku, na koje sam išla tjedan dana nakon što sam se vratila s ovog, imala potpuno drugačije iskustvo, te ću u idućem postu napraviti usporedbu.

Ubrzo nakon slijetanja smjestili smo se u naš prvi hotel u Antalyji, B Business Hotel & Spa. Lijep i čist hotel sa užasnom hranom. Dakle ja zaista mogu svašta pojesti i sve mi je fino, ali ovdje je hrana bila jedva jestiva. Kolači nejestivi. Doslovno. Jedva sam se natjerala da progutam zalogaje koje sam stavila u usta. U istom hotelu proveli smo zadnja dva dana na ovom putovanju i tada tu nismo ni pokušavali jesti. Otkrile smo u blizini shopping centar i tamo se dva puta najele, jednom za 10 kn po osobi, drugi put za 20.

Prvi dan u Antalyji imale smo slobodno popodne, te smo odlučile otići do centra grada. Naša vodičica nas nje baš znala uputit kamo da idemo i kojim prijevoznim sredstvom, te smo googleale na lošem internetu i odlučile da je najbolja opcija autobus. I tako smo mi prošetale do stanice i veselo čekale autobus. Koji je došao i prošao bez zaustavljanja. Pomalo iznenađeno nastavile smo čekati i shvatile da tamo autobus ne staje na stanici ako mu zainteresirani putnici ne mahnu. Ok, to smo naučile. Nakon podužeg čekanja, opet stiže naš autobus. Ovaj put smo se razmahale. Ulazimo u autobus i pitamo vozača možemo li kupit dvije karte. On nas, na naše iznenađenje, na hrvatskom (ili bosanskom ili srpskom) pita „kuda idete?“. Mi pokazujemo na mobitelu gdje želimo doći i on kaže ok, vozi on do tamo (sada više ne na jednom od jezika našeg govornog područja). Ponovo zamolim 2 karte. Kaže on da ne može. Nema karata. Na moje pitanje da gdje bi mogli kupiti karte, on odgovara da nema pojma. Zbunjene i razočarane, izašle smo iz autobusa i vratile se u hotel maziti mačke. Turska je prepuna mačaka. U hotelima, restoranima, dućanima, restoranima, ulicama….posvuda su mačke i psi. Nama je čak u hotelskom restoranu mačka ukrala sir iz tanjura. Nama nije smetalo jer smo suludi ljubitelji životinja, ali neki ljudi sigurno nisu sretni u takvim situacijama, pa mislim da je dobro da se pripreme na to kada idu u Tursku. Za sve te slobodnoživuće mačke i pse brine država. Cijepi ih, kastrira, brine o njihovom zdravlju i hrani ih. Također ih hrane i građani, hoteli, restorani…

Što se tiče autobusnih karata, naknadno smo googleale da u Antalyji zaista nema autobusnih karata u pojedinačnoj prodaji, već je potrebno kupiti Antalya card, nešto kao ona kartica od ZET-a, koja košta oko 8 eura i onda na nju uplaćivati novac za prijevoz što je apsolutno neisplativo ako se ne mislite vozati autobusom po Antalyji simo tamo barem tjedan dana.

Drugi dan smo krenuli prema Myri gdje smo vidjeli lijepo očuvan antički amfiteatar, te grobnice uklesane u stijene.

Također smo posjetile i crkvu svetog Nikole koja je ukopana u zemlju i u kojoj se nalazi sarkofag u kojem je on bio sahranjen.

Isti dan smo išle i na izlet brodom do potopljenog grada na otoku Kekova u Sredozemnom moru. Taj grad je u sedmom stoljeću pogodio potres, što je uzrokovalo njegovo klizanje u more gdje se još mogu vidjeti njegovi ostatci. Na samom otoku mogu se vidjeti ostatci zidova i stepenica, a pod morem na pojedinim mjestima ostatci građevina. Interesantno je za vidjeti, ali ako očekujete Atlantidu bit ćete razočarani.

Treći dan padala nam je kiša, što je vožnju čamcem po rijeci Dalyan učinilo dosta neugodnim iskustvom jer su sjedala bila vlažna od kiše što je rezultiralo time da i naše stražnjice nakon nekog vremena postanu isto takve, bilo je dosta hladno, a zbog kiše čamac je bio zatvoren ceradom pa nismo baš puno ni vidjeli. Odnosno jedino što smo vidjeli su bile ponovo grobnice uklesane u stijene iznad rijeke.

Grobnice u stijenama iznad rijeke Dalyan

Nakon toga otišli smo na Iztuzu plažu u posjet bolnici, odnosno rehabilitacijskom i istraživačkom centu, za morske kornjače, o čemu sam napisala poseban post, pa ako vas zanima sve možete pročitati tamo. Da je bilo lijepo vrijeme vjerujem da bi vožnja čamcem bila jako ugodna, trajala bi dulje, a također bi imali vremena za šetnju po Iztuzu plaži. U ljetnim mjesecima tamo imate i pauzu za kupanje. No tada ne bi išli u posjet bolnici za kornjače, tako da je meni ovaj ishod bio sasvim pozitivan. Ostatak trećeg dana proveli smo većinom u autobusu putujući do idućeg hotela koji se nalazio na novoj lokaciji. Hotel je bio na samoj plaži, te smo zaspale uz zvuk valova. U njemu smo se zadržale dvije noći.

Treći dan našeg putovanja bio je izuzetno ispunjen i posjetili smo više različitih lokacija. Ujutro smo išli na izlet u Efez (Ephesus). Efez je predivan veliki antički grad koji je izuzetno dobro očuvan i zaista nas je oduševio. Tamo se nalazi veliki amfiteatar, fontane, ostatci javnog toaleta i javnog kupališta, ostatci javne kuće, škole, sve je povezano popločenim cestama koje su u boljem stanju nego većina turskih cesta danas.

U Efezu se nalazi i crkva svete Marije sa krstionicom, jedna od prvih ranokršćanskih crkva.

Nakon toga otišli smo na bližnje Brdo slavuja gdje je kuća Djevice Marije i koje se smatra jednim od mjesta njenog uznesenja (postoje 3 mjesta u svijetu za koje se pretpostavlja da su mjesta uznesenja Djevice Marije, a jedno od njih je i Brdo slavuja) i jedno je od marijanskih svetišta. Tu se održavaju hodočašća, a na izlazu iz kuće vjernici mogu zapaliti svijeću i popiti vodu iz četiri ljekovita izvora.

Isti dan posjetili smo i Isa begovu džamiju i to je jedina džamija koju smo posjetili na ovom putovanju. Građena je u doba vladavine Turaka Selđuka, koji su vladali prije Osmanlija, a to se vidi po tome što je unutrašnjost džamije obojana u bijelo. Osmanlije su unutrašnjost džamije oblagali pločicama.

Nakon toga otišli smo u malo turističko mjesto Širinće. To je gradić prepun malenih trgovina, kafića i restorana, uske ulice popločene su kamenim pločama, a iz svake trgovine nasmijana lica trgovaca pozivaju vas da kod njih nešto kupite. Tu smo degustirali 7 vrsta turskih vina voćnog porijekla. Ja nisam poznavalac ni ljubitelj vina, no čak je i meni bilo jasno da ova vina zaista ne valjaju ništa. Na sreću dobili smo svaki samo čašicu kao onu za rakiju i mogla sam to progutati u jednom gutljaju pa je moja patnja kratko trajala. Također smo degustirali maslinovo ulje na koje su Turci jako ponosni. Ni ono baš nije nešto. Hrvatska i grčka ulja su daleko bolja. Ova nemaju ni okus ni miris po maslinovom ulju. Kao zadnji proizvod degustirali smo sirup od nara (šipka) koji se može koristiti za salate ili piti pomiješan sa vodom. Navodno je odličan za srce. Za razliku od vina i ulja sirup od nara je savršen. Pravo otkriće. Naravno da smo kupili i bocu za doma jer nas je oduševio. Kupile bi i više da nismo putovale sa prepunim koferima. Ovdje smo popile i tursku kavu kuhanu u pijesku koja je bila stvarno fina iako je se dobije zaista malo. Sadržaj šalice popijete doslovno u 3 gutljaja.

Slijedeći dan bio je rezerviran za Hierapolis i Pamukkale. Hieraplois je antičko lječilište u blizini grada Denzilija koje se nalazi na termalnim izvorima i mineralnim stijenama koje su oblikovale sedrene terase po kojima su Pamuklale poznate u cijelom svijetu. U antičko doba tamo su dolazili bogati ljudi liječiti se, a vjerovali su i da će ih termalna voda pomladiti. Kako su tamo uglavnom dolazili stariji ljudi lošeg zdravlja, često su tamo umirali pa je tamo i jedna od najvećih nekropola u tom dijelu Turske. Također je tamo veliki i dobro očuvani amfiteatar u kojem su se održavale predstave za ljude koji su boravili u Hierapolisu. Pamukkale su jedno od najpopularnijih destinacija za sve instagramere, instagramuše, influencere i sve srodne kategorije ljudi jer zaista predivno izgledaju na slikama. U realnosti izgledaju malo manje predivno. Te sedrene terase izgledaju pomalo kao prljavi snijeg, vode je bilo u samo tri ta sedrena bazena jer ona više ne teče prirodno, već ju djelatnici Hierapolisa puštaju prema vlastitom nahođenju, ovisno o dobu godine i broju turista, a bazeni nisu ni približno plavi kao što su na slikama. Ali uz malo uređivanja fotografija može se postići zaista wow efekt. Naravno i mi smo svoje malo sredile. Inače, po sedrenim terasama mora se hodati bos, da se naslage minerala ne uništavaju što apsolutno podržavam. Rečeno nam je da je, iako je bio dosta hladan dan, pored termalnih bazena izuzetno toplo i da je voda isto takva. Dakle, to nije istina. Voda je bila toliko hladna da su nam se stopala grčila, puhao je hladan vjetar, tlo nam je pikalo stopala, a na nekim mjestima je i vrlo klizavo, pa smo bile sretne da nismo upale u tu vodu. No kada nakon ovakve šetnje obučete čarape i tenisice, imate osjećaj da ste obukli najtoplije cipele na svijetu, a navečer smo primijetile da su nam stopala mekana kao bebina. Amfiteatar je predivan i ogroman, izvanredno očuvam. Bilo je jako ugodno sjediti na dijelu namijenjenom za publiku i ne raditi ništa, pa smo umalo zakasnile na termin dogovoren za sastanak naše grupe.

Samo da spomenem jednu zanimljivost vezanu uz Denzili, grad pred koje su smještene Pamukkale i Hierapolis. U Denziliju je živio pijetao koji je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda po najdužem kukurikanju na svijetu. Općenito tamo pijetlovi navodno jako dugo kukuriču i posvuda se mogu vidjeti skulpture pijevaca. Očito su žitelji Denzilija jako ponosne na svoje pijetlove.

Dan nakon posjeta Hierapolisu i Pamukkalama krenuli smo na put nazad na obalu, u Antalyu. Putovanje je trajalo cijeli dan, a uz put smo posjetile tvornicu tepiha. To je dio obveznog programa jer agencije imaju ugovor sa tvornicama tepiha, zlata i kože, ili čak imaju udio u vlasništvu tako da ovo ne možete izbjeći ni uz najbolju volju. Tepisi su bez daljnjega prekrasni, opišu vam u detalje način proizvodnje, materijale, te naprave prezentaciju svih modela tepiha koje imaju. Ali osim što su predivni, ti tepisi su i skupi. A nekako mi se čini da Hrvati baš i ne pate na tepihe tako da nitko nije kupio niti jedan iako su se oni zdušno trudili prodati nam ih. Turci imaju specifičan agresivan način prodaje koji je nama izuzetno naporan i iritantan. Hodaju za tobom i nude ti artikle koje ti zasta ne želiš i, iako im kažeš da želiš sam malo razgledati, oni hodaju iza tebe i ne ostavljaju te na miru nikada, pa i da imaš volju nešto kupiti, izgubiš ju. Barem je kod mene tako. No možete se cjenkati i tako drastično spustiti početnu cijenu. No, to ću opisati u slijedećem postu u kojem ću pisati o putovanju u Kapadokiju.

Zadnji dan našeg boravka u Turskoj proveli smo u centru Antalyje. Prije odlaska u centar posjetile smo tvornicu zlata i srebra, te tvornicu kože. Za zlato nismo imale novaca, ali smo si zato i Karla i ja kupile svaka po jedan srebrni prsten. Početna cijena je bila gotovo 150 eura po prstenu. Znači da bi 2 prstena zajedno koštala gotovo 300 eura. Mi niti smo imale te novce, niti smo ih bile spremne platit. No kako se Turci vole cjenkati, mi smo rekle da imamo 100 eura i da više ne možemo dati. Nakon nekoliko ponuđenih cijena iznad 100 eura koje smo odbili, mi smo kupile ta dva prstena za 100 eura. Mislim da im je to realna cijena. Oni sigurno dobro zarade i na toj cijeni, a mi imamo osjećaj kako smo profitirale. I tako su svi zadovoljni. I kupac i trgovac.

U tvornici kože vidjele smo zaista krasne jakne, ali su imale i krasne cijene, pa nismo ništa ni gledale. No na idućem putovanju sam kupila jaknu, no o tome više u idućem postu.

Sam centar Antalyje je raj za shopping lažnih brendiranih torbica i naravno da smo pazarile. Zapravo nas nikakve znamenitosti nisu zanimale, već smo se manijakalno bacile u potragu za torbicama. Nije ih bilo teško naći jer gotovo svaki dućan upravo to prodaje. Interesantan je princip kako dijele torbice po klasama, odnosno kako su graduirane po cijeni i kvaliteti. U uličnom dijelu lokala su najjeftinije torbice najlošije kvalitete. One nešto bolje kvalitete i više cijene su ili na katu ili u podrumu, a one top kvalitete, ali i top cijene (od 200, 300 eura pa na više) su u „tajnoj sobi“. „Tajna soba“ nalazi se iza ogledala. Cijela scena je kao iz nekog filma: trgovac gurne ruku iza ogledala, stisne neki gumbić, ogledalo se pomakne u stranu, a pred vama se ukaže soba prepuna torbica koje stvarno izgledaju kao originali. Mi smo se zadržale na onima srednje kvalitete i cijene. Naravno i tu se možete cjenkati. Mi smo torbice koje su koštale 55 eura kupile za 30. Sretne mi, sretan trgovac. Inače, u Hrvatsku se ne bi smjele unijeti takve torbice. Mogu vam ju uzeti na granici i napisati kaznu. Iako ne znam nikog tko je bio u Turskoj, a da se vratio bez barem jedne takve torbice, a i sigurna sam da 99% hrvatskih influencera nose takvu robu. Možda onu iz tajne sobe, ali to ju ne čini ništa legalnijom ili prihvatljivijom od ovih niže rangiranih. (nadam se da sada zbog ovog teksta neću dobit kaznu).

Što se hrane tiče, mi smo s obzirom da smo uzele sve izlete, imale i plaćen ručak svaki dan osim prvog i ovog zadnjeg koje smo provele u Antalyji. Hrana u prvom hotelu (koji je ujedno i zadnji hotel na ovoj turi) je bila zaista izuzetno loša, u ostalima je bila solidna. Nisu to bile neke delikatese, ali bilo je ukusno. Na ručkove su nas vodili u restorane s kojima imaju ugovore i tamo je hrana bila ukusna. Jedina zamjerka je što smo gotovo svaki dan imale piletinu sa roštilja, pa nam je nakon par dana već „curila na uši“. I dosta neobično je što uz piletinu s roštilja poslužuju suhu rižu. Riža je bila ukusna, nije bila raskuhana, ali mi smo navikli rižu jesti uz meso na saft, ne da sve bude suho. Što se začina tiče, meni ih je falilo. Očekivala sam da su jela turske kuhinje dosta začinjena, no za moj ukus falilo je svega, od soli na dalje. I smetalo me što u sve stavljaju mentu. Juha od paradajza s mentom, umak od jogurta s mentom….a ja stvarno ne volim mentu. S obzirom da smo dvije zadnje noći trebale večerati u hotelu gdje smo prvi dan bili jako razočarani hranom, otišle smo u obližnji shopping centar i tamo pojele jako ukusnu hranu za jako malo novaca. Jednom smo uzele dva puta pidem, što je nešto kao turska pizza u obliku lađe i 2 ajrana (to je mješavina čvrstog jogurta, soli i vode, pa ima okus kao slani tekući jogurt; meni jako ukusno i osvježavajuće) i to smo platili 20 kuna po osobi. Drugi put smo uzele lahmacun meni koji sastoji od dvije pogačice koje su kao nekakva kombinacija između pizze i tortilje premazana umakom od rajčice i posuta mljevenim mesom i zapečena, a jede se tako da se zarola poput tortilje. Još se može u nju dodati svježa rajčica i peršun. U taj meni je bila uključena i jedna kola, a dodatno smo uzele i opet 2 ajrana i ukupno nas je to koštalo 21 tursku liru. To je ekvivalent 10 i pol kuna. A stvarno smo se najele. Zadnji dan u Antalyji uzele smo njihov doner (to je ono što mi zovemo kebab) i to nije bilo tako jeftino. Jedan doner i jedan ajran platile smo 35 kuna. Meni je doner bio izvrstan jer je bio od janjetine, no Karli je bio užasan jer ne voli taj miris. U svakom slučaju, hrana koju smo jeli na ovoj turi nije nas oduševila, ali bila je prihvatljiva. Na turi kroz Kapadokiju je hrana bila daleko bolja.

Najbolju i najjeftiniju hranu pojele smo u shopping centru

No usprkos ne baš najboljoj hrani, Karli i meni je ovo putovanje bilo prekrasno, vidjeli smo jako puno interesantnih mjesta, posjetile nezaboravne lokacije, te provele kvalitetno vrijeme zajedno, a što se tiče omjera cijene i kvalitete, ovo putovanje je bilo i više nego isplativo, te ga definitivno preporučam svima. Ne morate kupit ni tepih, ni zlato ni jaknu.

Bolnica za kornjače na Iztuzu plaži u Turskoj i nekoliko zanimljivosti o ovim svima dragim bićima (naime još nikada nisam čula da je netko rekao da ne voli kornjače)

Istaknuto

Na plaži Iztuzu na Turskoj obali Sredozemnog mora pored ušća rijeka Dalyan nalazi se bolnica za kornjače vrste glavata želva (lat. Caretta caretta), a posjeta njoj je meni kao veterinaru bila naročito zanimljiva. Ime bolnice je DEKAMER što je skraćenica turske verzije Sea turtle research and rehabilitation centre, odnosno centar za proučavanje i rehabilitaciju morskih kornjača, a spada pod Sveučilište u Pamukkalama. Osnovana je 2008. godine upravo sa ciljem spašavanja i liječenja ozlijeđenih morskih kornjača, a opremljena je rendgenom, ultrazvukom, CT uređajem i operacijskom salom.

Dvije kopnene kornjače na ulaz u bolnicu za morske kornjače

Glavata želva je vrsta morskih kornjača koja nastanjuje Sredozemno more, a nalazimo ih i u Jadranu, te u priobalju suptropskih i tropskih dijelova Atlantskog, Tihog i Indijskog ocean. Najviše ih ima u Turskoj, Grčkoj i na Cipru. U kratko to je jedna jako zgodna i simpatična životinja koja spada u razred gmazova. S obzirom da se Iztuzu plaža nalazi na ušću rijeke Dalyan, kornjače ovdje ponekad možemo vidjeti i u rijeci. Iako su glavate želve morske kornjače, mogu preživjeti i u slatkoj vodi.

Njihov bezbrižan život koji se uglavnom sastoji od plivanja u moru, hranjenja meduzama i polaganja jaja, ugrožava u najvećoj mjeri čovjek. On svojim postupcima, najčešće nenamjerno, ali i nepromišljeno, uzrokuje ozljede ili smrt ovih simpatičnih životinja. Najčešće su ozljede, koje mogu biti i fatalne, uzrokovane udicama ili ribarskim mrežama, a vrlo često i propelerima čamaca. Kako su glavate želve strogo zaštićena vrsta, da bi se spriječile takve ozljede svi čamci koji plove tim područjem u Turskoj moraju imati zaštitu na propelerima. No veliki broj vlasnika čamaca se ne drži pravila, već od kolege ribara posudi zaštitu samo da bi prošao pregled, a onda nastavlja koristiti čamac bez nje. Propeleri nanose kornjačama vrlo često ozbiljne ozljede oklopa ili glave, a sve nađene ozlijeđene kornjače dovode se u ovu bolnicu. 40% ozljeda kornjačama nanesu ribari, 27% su nastale prirodnim putem, 19% su ozlijede uzrokovane od strane morskih plovila, a 14% ozljeda kornjačama su namjerno nanesene.

Prilikom našeg posjeta tamo je bilo pet korača koje su sve imale probleme sa zaranjanjem i održavanjem na dubini uzrokovane ozljedama glave. Kada kornjače ozdrave i budu ponovo sposobne za normalan samostalan život, puštaju ih u prirodu. Do tada kornjače borave pojedinačno u okruglim bazenima. Pored svakog bazena nalazi se povijest bolesti svake jedinke, kao i njeni podatci (datum nalaska, spol, procijenjena starost, težina), te ime. Svaka kornjača dobiva ime po osobi koja ju je pronašla i donijela u bolnicu ili ime koje ta osoba odabere. U bolnici o kornjačama brine kvalificirano osoblje, pretežno doktori veterinarske medicine i veterinarski tehničari, a pomažu im i studenti veterine.

S obzirom da kornjače legu jaja na Iztuzu plaži između svibnja i srpnja i zakopavaju ih u pijesak, izuzetno je važno ograditi prostore gdje su jaja položena i na taj način ih zaštiti od oštećenja s obzirom da tada započinje i sezona kupanja na toj plaži, pa je velika šansa da će ljudi, ne znajući gdje se nalaze, jaja zgnječiti hodajući po pijesku ili postavljanjem ručnika ili ležaljki na pijesak kojim su prekrivena. Tu na scenu stupaju studenti veterine koji traže mjesta gdje su jaja zakopana i zaštićuju ih metalnim stošcima nalik na kavez.

Prikaz jaja ukopanih u pijesak i zaštićenih metalnim “kavezom”

Jaja se inkubiraju u pijesku dva mjeseca, te se između srpnja i rujna male kornjačice legu i odlaze na za njih jako dugačko i zahtjevno putovanje prema moru. Na tom putu su u opasnosti od grabežljivaca kao to su ptice kojima su one lak plijen, a nepovoljno za njih je i svjetlosno zagađenje koje ih ometa u orijentaciji i otežava njihovo snalaženje. Svake godine oko 300 kornjača položi jaja na ovoj plaži. Najviše gnijezda je nađeno 2016. godine, čak 658. Na žalost samo jedna od 1000 kornjača doživi potpunu zrelost.

Prikaz novoizleženih kornjačica na putu do mora

Spas jedne ozlijeđene kornjače omogućuje da na svijet dođe 1000 malih kornjačica kroz 25 do 30 godina jer toliko potomaka će ta kornjača tijekom svog života imati.

Za kraj malo zanimljivosti o morskim kornjačama:

Morska kornjača će položiti jaja na istoj plaži na kojoj se i ona izlegla. Instinktivno se vraćaju baš na tu plažu.
Glavata želva (Caretta caretta) je mesojed i može zaroniti na 200 metara dubine, dok je njena rođakinja zelena želva (Chelonia mydas) biljojed i može zaroniti na 20 do 50 metara.
Gavate želve polažu jaja u rupe u pijesku na dubini od 50 do 60 centimetara, a zelene želve na dubini od 90 do 100 centimetara. Svaka jedinka položi od 50 do 100 jaja koja su veličine ping pong loptice. Period inkubacije je 45 do 60 dana.
Glavate želve se hrane meduzama. Ponekad zamjene odbačenu plastičnu vrećicu za meduzu i pojedu je što može biti fatalno.
Spol morskih kornjača određuje temperatura na kojoj se inkubiraju jaja. Ako su temperature prilikom inkubacije više (32˚C) izleći će se ženke, a ako su niže (26˚C) izleći će se mužjaci.
Kornjače se vračaju na plažu na kojoj su se izlegle svake 2 do 3 godine i polažu jaja u 3 do 5 gnijezda. Razmak između polaganja jaja u pojedino gnijezdo je 15-ak dana.
Morske kornjače spolno sazrijevaju u dobi od 25 do 30 godina. Samo 3 do 5 kornjača od njih 1000 će preživjeti do potpuno odrasle dobi.
Morske kornjače nemaju zube, ali imaju izuzetno snažnu čeljust i nepce u obliku pile. One trgaju i gnječe hranu čije čestice u određenoj količini ispadaju iz njihovih usta, te na taj način stvaraju male komadiće hrane kojima se hrane i druge životinje.
Novoizležene kornjačice se orijentiraju prema mjesečevu odsjaju na površini mora, no ukoliko postoji umjetni izvor svjetlosti koja dolazi sa pozadine plaže, one budu dezorijentirane, te se počnu kretati u pogrešnom smjeru i na kraju umiru.
Morske kornjače su „ekotransformeri“. Jedu i žive u moru, ali izlaze na kopno polagati jaja.

Volite životinje i budite dobri prema njima, jer da nema životinja ne bi bilo ni nas. Ovisimo jedni o drugima puno više nego je većina ljudi svjesna.

Zip line Pazinska jama, Hum – najmanji grad na svijetu i Kotli – Istra vol. 4

Istaknuto

Zip line Pazinska jama

Da ne mislite da smo samo kao penzići šetali i razgledavali, petog dana začinili smo naše putovanje sa dozom adrenalina i otišli na zip line Pazinska jama. Ja obožavam takve stvari. Alan obožava mene, pa se pravi da ih i on voli. Ali stoički ih podnese.

Cijena ovog zip linea je 140 kuna po osobi i to nam je bilo prihvatljivo. Kad smo bili na Krku i tamo sam našla super zip line sa 8 staza, ali koštao je 390 kuna po osobi, a to nam je bilo ipak malo previše i bilo smo škrti dati te novce, ali ja već više od mjesec dana razmišljam o otme i planiram nam to priuštit do kraja ljeta. Nadam se da će mi se taj plan i ostvarit.

Ovaj zip line sastoji se od 2 staze / linije (nisam sigurna kako se to zove). Spuštate se s jedne stane kanjona dubokog 100 metara na drugu i vozite se iznad pazinske jame i rijeke Pazinčice. S drugom linijom idete nazad na stranu sa koje ste i krenuli. Prva staza duga je 220 metara, a druga 280 metara. U većini slučajeva vozite se brzinom od 50 km/h a maksimalno možete dostići brzinu od 100 km/h. U pravilu vožnja traje 20-ak sekundi. Šteta jer je stvarno super. Imate 2 vodiča, jedan vas ispraća, a drugi dočekuje na suprotnoj strani. Prilikom vožnje možete na dnu kanjona vidjeti i ulaz u Pazinsku jamu i rijeku, no u prvoj vožnji me vjetar okrenuo u suprotnu stranu, pa sam bila zaokupljena mahanjem Alanu koji je išao poslije mene, te sam zaboravila gledati dolje. U povratku sam se sjetila gledati dolje, no vidjela sam samo rijeku, a ulaz u jamu nisam uspjela naći. Osjećaj kad se vozite iznad rog kanjona je neopisivo dobar. Ja nisam osjetila preveliki nalet adrenalina jer me nje bio strah, ali je bio stvarno veliki užitak. Kad smo bili na zip line „Pazi medo“ u Rudopolju, tu me je baš oprao adrenalin jer se tamo voziš ležeći na trbuhu sa rukama na leđima. Ovdje ste u uspravnom položaju i zapravo sjedite na remenima koji vam idu oko nogu i stražnjice. Zapravo je osjećaj sličan vožnji na skijaškoj sjedežnici samo bez sjedalice. No ja bi se mogla cijeli dan voziti simo tamo tim zip lineom. Vodiči su super simpatični i stvarno se odlično zabavite. Vrijedi svaku plaćenu kunu. Ako ste u blizini, obavezno posjetite. Odite i ako se bojite. Kad krenete više vas neće biti strah, samo ćete neopisivo uživati. Meni sad još predstoji da negdje letim balonom i da skočim s padobranom, ali sa instruktorom. To su mi velike želje. Bungee jumping mi nije privlačan jer visiš na glavu, ali probala bi onu veliku ljuljačku na kojoj si okrenut s glavom gore. Mislim da je i to nevjerojatan užitak. Moram samo nagovorit Alana da ide samnom. Ništa nije tako dobro kad si sam. Sve je ljepše u paru.

Hum – najmanji gradić na svijetu

Nakon zip linea imali preostao nam je još veliki dio dana koji je trebao najbolje iskoristiti, pa smo tada odlučili skoknuti do Huma i vidjeti Kotle. To ne bi bio nikakav problem da cesta do tamo nije raskopana i treba se ići obilaznim putem, no putokazi su dosta konfuzni, pa smo mi završili vozeći se gradilištem, po šljuku i između bagera mašući radnicima očito naviklim na zalutale putnike. Hvala Bogu na našem džipu iz antičkog doba koji može sve izdržati.

Da biste parkirali auto ispred Huma, plačete 10 kn. Sasvim fer i korektno jer se radi o stvarno malom gradiću sa jednom konobom i ako niste spremni patiti ručak ili kupiti suvenir, nećete potrošit ništa. A tu turističku atrakciju treba održavati da bi i dalje bila atrakcija. I van Hrvatske se svaki kamen naplaćuje, pa je u redu da se i tu nešto plati.

Hum je zaista mali. Ima svega 20-ak stanovnika, zidine, 2 ulice i 3 reda kuća. Prema legendi, kada su divovi gradili okolne gradove kao što je Motovun, ostalo im je kamenja, pa su od njih napravili Hum. Navodno iz Huma potiče biska, rakija s imelom, koju možete kupiti u malim dućančićima, suvenirnicama kojih, za tako mali gradić, ima puno. Sve je jako slatko, slikovito, imate osjećaj kao da ste došli u selo hobita iz neke filmske bajke.

Spada u jedan od gradića iz kojih će vam biti žao otići.

Kotli

Koti su jako blizu Huma, pa je šteta da ih ne obiđete kada ste već u tom dijelu Istre. Nas je zanimalo da vidimo kotlaste udubine u rijeci Mirni u kojima se za toplog vremena ljudi kupaju, no samo selo nismo obilazili. Priroda je ovdje zaista prekrasna. Inače Kotli su dio staze 7 slapova koju sam jako željela obići. No Lino nam se prehladio i imao začepljen nosić pa smo zbog toga odustali od te staze jer je duga više od 17 kilometara, a Alan je smatrao da je to previše za Lina u tom stanju. Ja mislim da je to previše za Alana u bilo kojem stanju, pa mu je ovo došlo kao savršen izgovor. No ja ne odustajem od staze 7 slapova i planiram ju u skorijoj budućnosti prehodati. Ionako mislim da se u Kotlima nalazi još puno više predivnih prizora koje mi nismo vidjeli.

Vodnjan i Pula – Istra vol. 1

Istaknuto

Svi znamo da je Istra prekrasna. Stoga smo ju ove godine odlučili detaljnije istražiti iako smo neke dijelove već prije posjetili, no većinu ipak nismo. Stoga smo sada odlučili posjetiti dijelove koje prije nismo vidjeli, a neke, koji su nam se jako svidjeli smo i reprizirali. I mogli bi reprizirati reprizu. I reprizu reprizine reprize.

Naravno, nisu svi gradovi i mjesta na nas ostavili isti dojam. U većinu bi se vratili, ali na neke, ako nemate dovoljno vremena, a mi smo ovaj put imali 8 dana što je dosta, ne bi preporučila kao nešto na što bi trebali trošiti svoje ograničeno vrijeme.

S obzirom da smo mi obišli stvarno dosta toga, o Istri ću pisati u nekoliko postova jer bi jedan post u kojem bi sve opisivala bio toliko dug da ga ni najuporniji među vama ne bi dovršili.

Smjestili smo se u Žminju, malom gradiću u samom srcu Istre. Iznajmili smo malu kućicu od 40-ak kvadrata sa velikim dvorištem jer smo vodili dva psa, Lina i Rubija, pa nam je to bilo izuzetno važno. Imali smo sreću jer naš domaćin je divan čovjek, nenametljiv, a uvijek na usluzi, voli životinje, nabavit će vam sve što vam treba (ja sam zaboravila punjač za laptop i on mi ga je nabavio, Alanu je nabavio tekućine za električnu cigaretu) i već sam mu dala sve desetke na Bookingu. U kućici imate sve što vam je potrebno. Kuhinju sa štednjakom i pećnicom, mikrovalnu, aparat za filter kavu, grijač za vodu, frižider sa ledenicom, mašinu za pranje rublja, detergent, sušilo za rublje, fen, klimu… Ako netko želi boraviti u „našoj“ kućici, javite mi se i dat ću vam direktan kontakt gospodina Ivana.

Žminj je idealan za smještaj ako mislite ići na sve strane Istre. S obzirom da je smješten u samom središtu, sve vam je blizu. Idealno za naše planove obilaska svega i svačega.

Prvi dan našeg istraživanja Istre obišli smo Vodnjan i Pulu.

Vodnjan

Vodnjan je zgodan srednjevjekovni (prvi put se spominje 1150. godine) gradić u unutrašnjosti Istre. Udaljen je 11,7 km od Pule pa nam je bio uz put, a ja sam željela vidjeti poznate vodnjanske mumije koje se nalaze u župnoj crkvi Svetog Blaža iz 1800. godine. Vodnjanske mumije su zapravo zbirka relikvija i Svetih Tijela iz razdoblja od 5. do 19. stoljeća. Sastoji se od ukupno 370 relikvija, odnosno zemaljskih ostataka 250 svetaca. Na žalost, nismo ih uspjeli vidjeti jer je crvka zatvorena i mumije se mogu vidjeti jedino uz prethodnu najavu velečasnom. U uredu za turističke informacije izuzetno simpatična i ljubazna djelatnica nam je rekla da se nekada moglo doći bez najave, no od kad je korona, to više ne funkcionira tako. No dala nam je prospekte o Vodnjanu i Istri općenito, te nas uputila da pogledamo murale kojima su oslikani vodnjanski zidovi i fasade, te da posjetimo park kažuna na izlazu iz Vodnjana.

Vodnjanskih murala ima ukupno 38, od kojih smo mi vidjeli od prilike trećinu. Nastali su za vrijeme trajanja Boombarstick i Street Art festivala, a naslikali si ih umjetnici iz cijelog svijeta.

Park kažuna je mali park u kojem možete vidjeti i uči u kažune, nastambe koje su gradili stočari da bi se sklonili od vremenskih nepogoda. Na području Vodnjana ima ih preko 30, a u parku su prikazani kažuni u nekoliko fazi izgradnje. Park se nalazi na izlazu iz Vodnjana u smjeru Rovinja, no sve je jako dobro označeno, pa ga je vrlo lako naći.

Kavu smo popili na Gradskom trgu koji se danas zove Narodni trg, pored gradske plače.

U Vodnjanu je u njegovim uličicama očuvan onaj srednjovjekovni duh i grad je zaista lijep, no ako ste u nedostatku vremena, slobodno ga preskočite. Ima drugih mjesta koja se, prema mom mišljenju više isplati posjetiti, no ako imate vremena onda se uputite u Vodnjan. Definitivno je interesantan za vidjeti.

U Vodnjanu se duh prošlosti osjeti u svakom kamenu, svakoj ulici, svakoj kući

Jednu stvar bi spomenula kada pišem o Vodnjanu, a meni je bila interesantna. Gotovo uopće nema ljudi. Grad je gotovo prazan. No ima izuzetno puno djece koja sama jurcaju ulicama. Pitali smo gospođu u kafiću o tome i ona je rekla da se iz Vodnjana iselilo jako puno ljudi, a sada da imaju jako dobre uvjete za mlade obitelji kao što su povoljne cijene zemljišta i stanova za one koji žele tamo živjeti, pa su se ljudi počeli vračati. No njihov život je pretežno orijentiran na Pulu, pa je Vodnjan, osim djece i dalje prazan.

Prazne Vodnjanske ulice i crkva Sv. Katarine

Pula

Pula je veliki grad. Najveći u Istri. No bez obzira što izostaje onaj šarm malih istarskih mjesta, meni je Pula prekrasna. Već sama Arena je dovoljan razlog za posjetu. No uz Arenu ima mnoštvo drugih povijesnih znamenitosti kao što je Augustov hram, Slavoluk Sergijevaca, Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije, Crkva Svetog Nikole i mnoge druge crkve.

Arena je građena u 1. stoljeću za vrijeme cara Vespazijana istovremeno kada se gradio i Coloseum u Rimu. Tada je služila za borbe gladijatora, a u srednjem vijeku koristila se za viteške turnir i sajmove. I danas osim što je turistička atrakcija, služi za održavanje raznih ljetnih festivala.

Augustov hram posvećen je rimskom caru Augustu i izgrađen je još za njegovog života, negdje između 2. godine prije Krista i 14.godine nakon Krista, no tako dobrom je stanju da je teško povjerovati da je stariji od 2000 godine. Iz nekog čudnog razloga cijelo vrijeme sam bila uvjerena da se radi o Zeusovom hramu. Bila bi se spremna zakleti da je na svim putokazima pisalo Zeusov hram.

Slavoluk Sergijevaca ili Zlatna vrata izgradila je moćna rimska obitelj Sergijevaca u 1. stoljeću prije Krista. Nekoć je imao zlatnu pozlatu i naslanjao se na gradska vrata i zidine koje su kasnije srušene, te je ostao samo slavoluk.

Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije nastala je na mjestu gdje su se kršćani okupljali još za vrijeme njihovog progona koji je trajao do 4. stoljeća.

Stara gradska jezgra je očuvana i obiluje mnoštvom simpatičnih dućana i kafića. U jednom od njih je kip Jamesa Joycea na mjestu gdje je on navodno pio kavu u vremenu kad je živio u Puli početkom 20. stoljeća. Možete sjesti za Jamesov stol i popiti kavu s njim, odnosno njegovim kipom i to direktno ispred Slavoluka Sergijevaca. Parking kod Arene je 4 kune po satu, no ako ga zaboravite produžiti, što se nama desilo, dobit ćete kaznu 100 kn. Ali ako ju platite isti dan na blagajni njihovog parking poduzeća, onda je 50 kn. Mi smo se odlučili za tu opciju jer blagajna nije bila daleko, a šteta baciti 50 kn. S obzirom da je Pula dosta velika, prilično ćete se našetati po njoj pa budite spremni za to. Ali stvarno se isplati. Da smo imali više vremena ja bi se još jednom uputila do Pule, no ostavit ćemo to za neku drugu priliku.

U Puli ima jako puno života. Posvuda su turisti i domaći ljudi i vidi se da je ona najvažniji grad u Istri u kojem najviše ljudi živi i radi. Grad je čist, uredan i ugodan.

Kavu pili na Trgu forum ispred Augustovog hrama i uživali u pogledu. Ili u mom svijetu ispred Zeusovog hrama.

Pulu svakako preporučujem svima koji još nisu u njoj bili. Mi jesmo, ali svejedno smo se vratili i vratili bi se ponovo. Pula je grad koji itekako vrijedi vidjeti.

S obzirom da je posjetom Puli završio naš obilazak prvog dana boravka u Istri i ja ću time završiti ovaj post. Ostale gradove i mjesta opisat ću u idućim postovima posvećenim predivnoj Istri.

Moja grčka avantura

Istaknuto

Iz Grčke smo se vratili prije više od 3 mjeseca i ovo je valjda već 33. pokušaj pisanja blog posta o tome. U zadnjem pokušaju sam napisala pola knjige, a stigla sam do drugog dana i shvatila da tu sagu nitko ne želi i neće pročitati. Dakle, neću pisati o tome kako je Atena divna i koje povijesne znamenitosti možete tamo vidjeti jer to sve možete naći na internetu. Opisat ću u kratko naše dogodovštine koje su pratile razgledavanje povijesnih znamenitosti. I da, usprkos svega što nam se desilo, Atena nam je divna i super smo se proveli.

Iznajmili smo divan apartman blizu Nacionalnog arheološkog muzeja, no ispalo je da se nalazi u kvartu koji liči na Bronx Atene. Usprkos tome što je apartman na slikama i u živo bio presladak, u ladici u kuhinji bio je pokojni žohar, a na wc školjku smo mogli sjesti samo bočno jer je ispred bila mašina za veš pa nam nisu stale noge. Nema veze. Bilo nam je lijepo.

Prvi dan po dolasku razgledali smo Akropolu i na povratku u Bronx opljačkali su nas u metrou. Osim novca, Alan je ostao bez vozačke i prometne. Prijavili policiji. Policija maksimalno nezainteresirana. Predložili su nam da prijavimo gubitak dokumenata, ne pljačku jer u slučaju pljačke dobijemo potvrdu o ukradenoj vozačkoj na grčkom što nitko nigdje neće razumjeti, a u slučaju gubitka na engleskom što nam je bitno jer nam treba za vožnju kroz Austriju i Mađarsku. Naravno pristanemo i prijavimo gubitak. Dobijemo potvrdu koju uredno pospremimo, zahvalimo se i odemo bez provjeravanja što smo dobili (jako pametan potez). Tek u Zagrebu vidimo da smo dobili potvrdu na grčkom koju naravno u MUP-u nitko ne razumije.

Akropola. Metro i policijsku stanicu nisam slikala.

U Ateni nema PBZ-a. Što je i za očekivati, ali s obzirom da Privredna banka Zagreb spada u Intesa Saopaolo grupu, tražili smo banku Intesa Saopaolo. Google maps nas je doveo do brazilske ambasade. Dakle nema ni PBZ-a, ni Banke Intesa, ni pripadajućih joj bankomata. Ali mjenjačnice uredno mijenjaju kune u eure i svugdje možete plaćati karticama.

Toaleti u Grčkoj su katastrofa. Predivni restoran u centru Atene ima wc kao lokalna krčma u nekoj teškoj zabiti u Hrvatskoj. I gori. U pola ih se jedva uvučete. Morate preskakati školjku da biste zatvorili vrata ili izvodit neke slične egzibicije. I prljavi su. I mokri. Nema veze. Svejedno nam je bilo lijepo. Nismo pokupili nikakvu boleštinu.

Atenjani vole pse. To mi je super. Šetaju ih posvuda. Naročito u vrtu Nacionalnog arheološkog muzeja gdje smo ujutro pili kavu i jeli kroasane. Većina ih hoda slobodno, nisu na uzicama, ali nismo prisustvovali niti jednom psećem ekscesu. Psići kakaju posvuda. Vlasnici to baš i ne pokupe. Vidjeli smo samo jednog savjesnog gospodina kako čisti za svojim psom, a jako puno smo ih vidjeli kako samo produže. No nema ni dežurnih baba, deda i samoprozvanih komunalnih redara koji jedva čekaju da krenu upozoravat i korit nesavjesne vlasnike. Tamo vjerojatno isto prepuštaju ovlaštenim komunalcima ili onima čiji je posao upozoravat i kažnjava nesavjesne vlasnike. Ne opravdavam nesakupljanje kakice, ali još me više živciraju oni koji jedva čekaju da mogu nekome solit, makar i s razlogom. Ili možda tamo jednostavno nikog nije briga gdje pas kaka. Nismo stali u pseću kakicu i bilo nam je super.

Ali mačke su druga stvar. U mačju kakicu sam stala. Naime u Ateni ima jako pun slobodno živućih mačaka koje građani i turisti hrane i jako su pitome, druželjubive i debele. S obzirom da obožavam mačke, htjela sam se slikati s njima i u zanosu i oduševljenju sa micikama, stala sam u micikino govance. Ako se poveća slika, može se i vidjeti dokaz na mojoj tenisici. Nije bilo neočekivano jer tamo gdje su mace logično je da ima i mačje kakice. Nema veze. Svejedno mi je bilo lijepo i sretna sam što sam se slikala s macama. Kakicu sam očistila.

Oko rimske Agore ima milion crnaca koji prodaju končane narukvice. Odnosno primaju donacije za afričku kulturnu večer. Jako su srdačni, jako te vole i dosadni su kao dijareja. Ako odgovoriš na ijedno njihovo pitanje, gotov si. Više te ne puštaju bez narukvice. Alan se naravno odmah upustio u konverzaciju jer mu je brat crnac pohvalio bradu i rekao mu da je kralj. Osvojio ga je na prvu. Alan dao 10 eura za 2 narukvice od konca. Crnac nas izgrlio i ponudio nam da kupimo i travu. Kralj je ljubazno odbio. Narukvice se drže i dan danas nakon gotovo 4 mjeseca. Izgleda da vrijede 10 eura. Ili je u cijenu bila uračunata i ona trava koju smo odbili. Nije nam žao, bilo nam je zabavno.

Rimska Agora i mjesto gdje su nam umalo prodali travu.

Upoznali smo sve zlatare i srebrnare na Plaki jer ako zastanete pogledati izlog makar na 3 sekunde odmah se stvore pored vas i započnu vašu metamorfozu od osobe koja je pokazala interes preko potencijalnog kupca do kupca. Alan se sprijateljio sa svima, ali se u kupca ipak nije dao preobratiti. Vjerojatno zato jer su nam odmah po dolasku ukrali novce. No nakit je krasan i jeftiniji nego u Hrvatskoj. Alan mi je za Valentinovo kupio divan srebrni prsten za 20 eura. Toliko smo para još imali. Naši prijatelji zlatari svi od reda su nas upozorili da lančiće obavezno nosimo unutar majice jer da će nam ih netko strgnuti s vrata. Hvala im na tome jer smo uspjeli barem to sačuvati. I nisu samo zlatari takvi. Svi trgovci i ugostitelji će vas pokušati vrbovati da kod njih potrošite novac. Ali svi su jako ljubazni pa vam nije žao potrošit.

Za one koji planiraju posjet Ateni želim napomenuti da su „The Big Bad Wolf“ hamburgeri apsolutno fenomenalni i ogromni, a koštaju od 4,5 do 6,5 eura. Mi smo prva tri dana jeli po restoranima i ručak za dvoje sa pićem, kavom i jednim desertom plaćali cca 30-ak eura. Birali smo najjeftinija jela, ali sva su bila fina. No kad smo otkrili Wolfa živjeli smo na hamburgerima. Stoga ako ste u Ateni a niste pri novcima ili vam ih ukradu u metrou kao nama, ovo vam je dosta bitna informacija.

The Big Bad Wolf, najfiniji kolači u Bronxu i mi u restoranu prije otkrića BBW.

Naša grčka avantura trajala je doslovno u obliku avanture do samog kraja, pa su tako Alanu na aerodromu našli bokser koji je propao kroz rupu u džepu jakne i potpuno smo zaboravili na njega. Pozvali su nam policiju. Alan je pokušao policajca podmitit sa kavom. Oduzeli su mu bokser. Ja sam mirno sve podnijela tipkajući na mobitel i nimalo se ne uzrujavajući. Mora da sam ili jako ostarjela ili jako volim tog muškarca ili mi je bilo jako lijepo u Grčkoj pa mi ništa nije moglo pokvarit dojam. Mislim da su ove zadnje dvije stavke u pitanju. Ipak sam ja još mlada.

I za kraj da ukratko samo pobrojim lokacije koje smo posjetili. Radi se o onim klasičnim znamenitostima koje svi obilaze, ali s razlogom, a to su Akropola i njeni obronci, Rimska Agora, Drevna Agora, Aristotelova gimnazija, Keramikos, Zeusov hram, Hadrijanova vrata, Mitropolitska katedrala na Trgu Mitropoleos, Plaka, Trg Syntagma, Lycabettus Hill ili ti brdo na kojem je mala crkva i sa kojeg se pruža savršen pogled na Atenu, Hadrijanova biblioteka, te Posjedonov hram na rtu Sounio. Njih vidite na slikama, a ako vas zanima njihovo povijesno značenje bez problema ćete sve saznati na internetu.

Ako planirate put u Atenu želim vam da uživate, da upoznate crnce sa narukvicama, da jedete u Big Bad Wolfu i da vas ne opljačkaju u metrou niti igdje drugdje. Sretan put i znajte da vam zavidim.

Još jedna sa Akropole za kraj ovog posta.

Skopje – grad stvoren za Instagram

Skopje je grad koji definitivno treba posjetiti. Da ga trebam opisati u jednoj riječi, to bi bila kič. Ali ne u negativnom, već u izuzetno instagramičnom kontekstu.

Tamo sam bila poslovno, no imala sam dovoljno vremena i za turistički aspekt putovanja, te sam stigla razgledati veliki dio grada i okolice.

Odmah nakon odlaska s aerodroma osjetila sam duh osamdesetih. Putokazi za gradove čija imena su nam poznata jer su nekada bili dio države kojoj smo i mi pripadali, jezik koji je još ostao u nekim zakutcima centra za pamćenje jer je ponekad Nedjeljni dnevnik bio emitiran iz studija Skopje, sjećanje na dedu iz čijeg sam krila ponekad gledala taj Nedjelji dnevnik na, meni kao djetetu, slabo razumljivom jeziku. Preplavio me osjećaj nostalgije za ljudima i trenucima iz tog vremena. I sada kad ovo pišem osjećam prisustvo i miris mog već 35 godina pokojnog dede. I padne mi na pamet drug Tito čiji spomenik i dalje stoji gotovo u centru Skopja. Sličan spomeniku u uskoro kineskom Kumrovcu.

Ne znam kako je Skopje izgledalo u prošlosti, no rekli su nam da je sve što je izgrađeno u centru, sve velebne građevine retro izgleda kombiniranih povijesnih stilova, svi spomenici, fontane i gotovo svi mostovi i mostići, izgrađeno u posljednjih nekoliko godina. Puno građevina je započeto, no izgradnja je stala, pa sad tako polu izgrađene čekaju neka bolja vremena. Navodno je izgradnju započela bivša vlast, pa je ova sadašnja zaključila da su ti projekti preskupi, te sve zaustavila. Možda će sa novom promjenom vlasti ti projekti ponovo zaživjeti i izroditi nove neobične građevine.

Hotel nam je bio smješten na pola sata lagane šetnje do samog centra, na ulazu u koji vas dočeka ogromni slavoluk. Kao u Parizu ili Berlinu. Sa natpisom „Makedonija“. Sa obje strane slavoluka su dva golema kipa udobno smještena u svojim foteljama. Zaboravila sam koga predstavljaju, jer sam vidjela toliko kipova da im nisam mogla upamtiti imena. Od svih su najimpresivniji oni Aleksandra, Filipa i Olimpije. I dimenzijama i brojem detalja. Oni su kipovi i fontane u jednom. U kojem god smjeru pogledate, u vidnom polju imate barem 3 kipa.

Kroz grad protječe rijeka Vardar koja je sada u listopadu toliko plitka da ju se može prehodati, a da se ne smočite previše. No usprkos tome u Vardaru postoje 3 galije. Da, prave drvene galije. Nisu namijenjene za plovidbu, već su to restorani i hoteli. Iz nekoliko velikih posuda nasred Vradara rastu vrbe. Što god milili o tome neobičnom konceptu, mora se priznati da je jedinstven u bližoj i daljoj okolici.

Preko Vardara ima poveći broj mostova i mostića. Svi su nakićeni spomenicima i lampama. Mislim da su u Skopju podigli spomenik svakom tko je ikada kročio na makedonsko tlo. Možda jednog dana i moj spomenik osvane tamo. Sa obje strane rijeke smještene su ogromne građevine. Neke sa stupovima pa podsjećaju na Akropolu. A i sličnih su dimenzija. U njima su smješteni uredi vodovoda, gradske uprave, policije…

Sa jedne strane Vardara je kip Aleksandra Makedonskog sa isukanim mačem na konju na vrhu fontane u podnožju koje su lavovi koji pljuju mlazove vode i Aleksandrovi ratnici. Sa druge strane Vardara je Filip Veliki istih dimenzija i sličnog dizajna.

Postoje tu i kipovi Ćirila i Metoda, njihovih učenika Klimenta i Nauma, Goce Delčeva, skopskih atentatora i još mnogih, mnogih drugih. I Olimpija ima svoju osobnu fontanu koja prikazuje nju u raznim fazama njenog majčinstva, odnosno od kad je bila trudna sa Aleksandrom pa kroz još nekoliko faza njegovog odrastanja. I lavovi imaju svoju fontanu. Ne znam imaju li neko posebno povijesno značenje ili Makedonci jednostavno vole lavove, ali ja ih volim, pa se meni fontana svidjela.

U centru me se naročito dojmila spomen kuća Majke Tereze, sitne ženice golemog srca kojoj se beskonačno divim. U noj se nalaze fotografije iz njezinog djetinjstva i života, njezini rukopisi, neke osobne stvari, voštana figura koja prikazuje njezin lik, kao i mala kapelica posvećena njoj.

Na uzvisini pored Stare čaršije, koja je muslimanski dio grada, smjestila se Skopska tvrđava koja je nažalost zapuštena i nedovoljno uređena, no vjerojatno je zato ulaz u nju besplatan. Žalosno je da jedan tako važan povijesni spomenik propada.

Stara skopska čaršija je orijentalni dio Skopja gdje su se smjestile većinom filigranske radnje, kafeterije, čevabđinice, slastičarne sa orijentalnim kolačima, trgovine tekstila. Jedna izvrsna turska kava tamo košta 50 denara što je manje od 1 eura. Vlasnici tih radnji su Albanci i vrhunski trgovci. Nas je jedan odmah zaskočio, uzeo mobitel, slikao nas, ispričao cijelu svoju povijest, kako je on 4 generacija filigranskih majstora, brat mu ima zlatne ruke, sav nakit sam radi, a on ima kafeteriju, slastičarnu, cijedi naranče i još svašta nešto. Mi smo odmah sjele kod njega popit kavu jer takvog majstora ne možeš odbit. A kava je stvarno ukusna. I slike su ispale iznadprosječno dobre pa smo se osjećale dužnima uzvratit uslugu. Čak smo se i vratile zadnji dan, a kolegica je kupila i srebrni prsten za 10 eura. Divna uspomena iz Skopja. Ja sam bila preškrta. Kupit ću nešto kad idući put dođem.

Na brdu Vodno iznad Skopja nalazi se Milenijski križ. On je simbol pravoslavne vjere Makedonaca, te je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda po broju lampica koje noću svijetle i čine ga vidljivim u svako doba. Do križa vodi žičara i od tamo se pruža pogled na cijelo Skopje. Jest da je malo sitno od tamo, ali može se razaznati što je što.

Na padinama Vodnog nalazi se crkva Sv. Pantelejmona koja je stara 1000 godina i oslikana je freskama od kojih neke datiraju iz vremena izgradnje crkve. U nju se ulaz naplaćuje no vodič kada je čuo da smo iz Zagreba proveo nas je besplatno što nas je izuzetno usrećilo. Također u sklopu parka sa crkvom nalazi se i toalet koji ima školjku što je naročito razveselilo mene, jer je prethodni pokušaj odlaska u wc završio neuspješno jer se tamo nalazio čučavac. Da, vjerovali ili ne, oni još postoje. Zadnji put sam se susrela sa njim na nekom trajektu prije 20 i koju godinu.

Pored Skopja nalazi se kanjon Matka kroz koji protječe Vardar. Jedan je od makedonskih parkova prirode. Možete se provozati turističkim brodićem ili kanuom i doći do spilje. Mi smo samo prošetale i popile kavu pored rijeke. U usporedbi sa cijenama na drugim mjestima u Skopju ovdje je kava izuzetno skupa. Dvije kave s mlijekom su bile preko 200 denara. I tamo je taj čuveni čučavac. Dakle ako odete tamo, a imate isti problem kao ja sa tim čudnim rupama na podu u koje biste trebali piškit, potrudite se wc obavit prije toga.

Ljubaznošću naših domaćina dva puta smo večerali u restoranu Dukat koji je jedan od najpopularnijih restorana u Skopju. Iako se radilo o srijedi i četvrtku navečer svaki stolac bio je zauzet. Hrana je božanstvena. Nisam probala, ali kolegica je rekla da je takvo i njihovo lokalno crno vino. Ja sam bila na internacionalnoj crnoj Coca-Coli. Jer moje avanture povezane sa konzumacijom bilo čega što sadrži alkohol ne bi ostavile dobar dojam na poslovne partnere. Cijene ne znam jer su nas naši domaćini počastili, ali koliko god da je koštalo, vrijedilo je. Cijelu večer zabavljali su nas muzikaši koji uz harmoniku, violinu, bas i gitaru izvode sve od makedonskih narodnih pjesama do „I want to break free“ od Queena.

Iako je sami centar grada savršeno uređen, van njega nogostupi nisu u najboljem stanju, nađe se tu i poneki neobilježeni otvoreni šaht, prometna regulacija je prilično nelogična, ulicama luta veliki broj napuštenih pasa. Neki imaju ušnu markicu što znači da su kastrirani i cijepljeni, no nisu plašljivi ni pretjerano mršavi, pa pretpostavljam da ih stanovnici i turisti hrane. Sva sreća da smo putovale avionom, jer bi vjerojatno nekog povela kući. Ako ne psa, onda nekog mačića. A to bi bila stvarno suluda odluka.

Skopje je definitivno izuzetno interesantan i neobičan grad iz kojeg ćete otići sa punim želucem i izvrsnim slikama za Instagram, te sa blagim osjećajem nostalgije koju je teško objasnit. I usprkos čučavcima, grbavim pločnicima, šahtovima i napuštenim životinjama, isplati ga se posjetiti. I to više puta. Definitivno ga preporučujem kao destinaciju za putovanje. Ja se nadam da ću se uskoro tamo vratiti i sve ovo ponovit.

Nebeski labirinti

Od kad sam se vratila s mora želim napisati nešto o Nebeskim labirintima koji se nalaze na Velebitu u mjestu Krmpote (iako tada nisam znala da su u Krmpotama, to sam pročitala naknadno na netu). U svakom slučaju kako mi volimo plaziti po svijetu sa psima (odnosno možda nije da baš toliko to volimo, koliko obično nemamo kome ostaviti 4 komada, pa smo prisiljeni na to) ne možemo ići baš na neka naročito fina i otmjena mjesta na kojima ima puno ljudi i djece, pa najčešće istražujemo prirodne ljepote naše zemlje. Što veća zabit, to bolje za nas.

Nakon tjedan dana iznenađujuće zabavnog i ugodnog boravka u Ičićima sa seniorskim dijelom naše obitelji, na povratku u Zagreb odlučili smo malo skrenuti s puta i vidjeti nešto što do sada još nismo vidjeli i upoznati dio naše predivne zemlje koji nam je do tada bio nepoznat. Mi i inače volimo skrenuti s puta. Zato i imamo prethistorijski džip i nikada ne idemo autocestom što za posljedicu ima da put koji većina prođe za 2 sata, mi prolazimo cca 10 sati.

Dakle nakon što smo shvatili da su naši starci zapravo super (tu mislim na moju mamu, tetu i uju – raspon godina od 66 do 73) i da su zapravo uvijek i bili super samo što ti dok si mlađi valjda moraju ići na živce jer si ti jako pametan, a oni tako dosadni i stari, onda ti pređeš neku dobnu granicu i upadneš u „dosadni i stari“ škvadru, pa ti onda oni ispod te granice budu bedasti i balavi, spakirali smo svojih 10 miliona kofera, ruksaka, torbi, vreća i vrećica u naš auto iz doba dinosaurusa koji sa svim zaštitama od sunca po prozorima (moj muž brine za svoje bebice – one četveronožne) izgleda kao cirkusko vozilo i krenuli u avanturu. Planirali smo krenuti oko 8 sati ujutro, ali kavica, pakiranje, nečiji obavezni odlazak na wc (ne moj samo da se zna), pozdravljanje i već je otkucalo 11 sati. Ok, nije to tako strašno, znali smo mi biti i gori, pa umjesto u 8 ujutro krenuti u 4 popodne, tako da ovo možemo smatrati čak i uspjehom.

Prvo smo skoknuli do Fužina. Mi jako volimo Fužine. Uvijek tamo stanemo, popijemo kavu i prošetamo pored jezera Bajer. Ponekad i prespavamo u pansionu „Ela“ jer tamo vole pse i rado ih ugošćuju, pa su nam odmah dragi i simpatični. I stvarno nisu skupi, a smještaj je ugodan. I hrana u njihovoj konobi „Volta“ je super, tako da jako često i papamo tamo. Jedne godine nam je Karla poklonila odmor od 3 dana u maloj drvenoj kućici u Fužinama. Bilo nam je divno, uživali smo i imamo prekrasne uspomene. Možda zato tako volimo Fužine.

Nakon gotovo 2 sata u Fužinama krenuli smo u potragu za Nebeskim labirintima. Nisam baš nešto puno znala o njima. Nisam se čak potrudila niti googleati o njima (zato ni nisam znala da su u Krmpotama za koje, iskreno priznajem, nikad prije nisam ni čula). Nije zapravo ni potrebno jer sve je objašnjeno na licu mjesta. No kojim putem krenuti iz Fužina, to nismo baš najbolje znali. Moj muž (Alan, da ne moram stalno tipkat moj muž, ovo je krače) jako voli pitat ljude koje sretne po putu da ga usmjere, što mene neopisivo živcira. Pa postoji Google maps pobogu! Ali tamo nema signala. Dakle ništa od Google maps. I tako je Alan došao na svoje i pitao nasumičnog dedu da mu kaže kako bi on mogao doći do Velebita. Mislim ono, Velebita! Nije da je baš mali pa da se ne vidi. Samo ideš prema njemu. To je naime moja logika. I nakon pola sata dedinog objašnjavanja na nekom neobičnom narječju (starofužinskom pretpostavljam), pitam ja Alana „I gdje trebamo ići?“. Kaže on meni „Pojma nemam. Mislim lijevo.“ I tako vozimo se mi po lijevoj cesti uz moje konstantno prigovaranje kako ćemo stići u guzicu, a ne do labirinta, no nerado priznajem da sam bila u krivu i stvarno smo stigli na Velebit. Vremenske prilike nisu bile idealne, povremeno je padalo malo kiše, no ja sam ostala zapanjena surovom i netaknutom veličanstvenom prirodom. Inače sam osoba kojoj je sve super i svakakve gluposti me oduševljavaju, ali ovi prizori su stvarno nekako posebno djelovali na mene. Kao da sam u nekom potpuno drugom svijetu, u neko potpuno drugo doba. Uz cestu, koja je stvarno mala i uska, i po cesti naišli smo na slobodne konje koji se bezbrižno šetaju ne obraćajući pažnju na nas. S jedne strane puca pogled na more i otok Krk (nismo znali da je to Krk, također smo naknadno googleali), a s druge na Velebitski krš.

Sami Nebeski labirinti su izuzetno neobični. Djeluju jako staro, drevno, nešto kao velebitski Stonehenge, iako su napravljeni 2012. godine. Ima ih 10 i svaki se sastoji od spiralno postavljenog kamenja unutar kojega je put kojim se morate kretati. Tu su: Labirint ljubavi i stvaralaštva, Labirint slobode, Labirint preobrazbe, Labirint života, Labirint osjećaja, Labirint moći, Labirint energije, Labirint povezanosti, Labirint mudrosti i Ganešov labirint. Taj zadnji, Ganešov labirint je zapravo labirint koji obuhvaća djelovanje svih ostalih i najmoćniji je. Ako labirint prođete ispravnim putem, on bi trebao utjecati na neke tjelesne i duševne funkcije i stanja na način da ih poboljša, ozdravi, da vam donese uspjeh u raznim životnim područjima. Navodno su povezani za nekim astronomskim i kozmičkim silama. Ja inače ne vjerujem u te kozmičke i astrološke pričice, ali nakon prolaska svih labirinata osjećala sam se stvarno super! Možda je to utjecaj prirode, možda sam to umislila, možda jer sam se nahodala po svježem zraku, a možda su to stvarno zvijezde utjecale na moje raspoloženje. Staza koja vodi do labirinata duga je 800 metara, no kada sam pogledala na aplikaciju u mom mobitelu vidjela sam da smo prohodali gotovo 4 km. Jer u labirintima stvarno imaš što hodati. Izgleda malo, ali kad kreneš, iznenadiš se. Nikako da izađeš iz labirinta. Naravno možeš izaći u 3 koraka, ali onda neće šetnja imati učinka. Ništa od kozmičkog blagostanja. A svi želimo blagostanje. Kozmičko ili neko drugo.

Pored svakog labirinta je tabla s objašnjenjem na što on djeluje i koje zvijezde su involvirane u koji labirint, te na koji način ga morate proći. Također uz cijelu stazu se nalaze natpisi sa motivirajućim porukicama tipa „Život te voli!“, „Što više ljubavi daješ, to si bogatiji!“ i slično.

Naknadno sam pročitala kako su Nebeski labirinti izuzetno posječeni i da uvijek ima turista, te da planiraju izgradnju sjenice i dječjeg igrališta, no kada smo mi bili, a proveli smo tamo sigurno 2 do 3 sata, hvala dragom Bogu, žive duše nije bilo, a ni dječjeg igrališta. Sjenica je djelomično napravljena, ali nije dovršena, a igralište nije ni započeto. Nadam se da ni neće biti jer se užasavam prizora crvenih, žutih i plavih plastičnih konjića i tobogana koji narušavaju ovu netaknutu prirodnu ljepotu i donose duh vašara negdje gdje ga zaista ne bi trebalo biti. Da se ne bi krivo razumjeli, ja volim vašar. Ali ne u bespućima Velebita. No članak u kojem su navedeni ti planovi je iz 2015., pa ako do sada to nisu realizirali iskreno se nadam da ni neće.

U neposrednoj blizini Nebeskih labirinata je Staklena kapelica. Toliko je blizu da dijele parking. Ali nju nismo posjetili. Ne pitajte me zašto. Ni ja ne znam. Ostavili smo ju za drugi put. Možda čudno i neobično za vas, ali ništa čudno i neobično za nas. Logika nam nije jača strana.

Nakon labirinata otišli smo do sela Alana. To nam je zapravo i bila inicijalna ideja. Idemo do sela Alana da bi se Alan mogao slikati pored table na kojoj piše „Alan“. Mogu samo reći – misija obavljena. Dokaz u priloženim slikama. Samo selo Alan je selo od 3 kuće i jednog psa i naravno dede kojeg je Alan pitao za put nazad. Ovaj put smo završili na još manjoj, beskonačnoj, vijugavoj cesti po kojoj smo morali jedno vrijeme doslovno voziti iza obitelji konja dok se nisu odlučili pomaknuti da možemo proći. Vozili smo se satima dok nismo došli do blagih naznaka civilizacije. Mrak je već odavno pao.

Od povratka u kakvu takvu civilizaciju do Zagreba vozili smo se također satima. Sav blagotvoran utjecaj labirinata i kozmičkih sila je nestao i osim užasnog umora i pospanosti, osjećala sam i neopisivu bol u onom dijelu tijela koji je u kontaktu sa automobilskim sjedištem. Čak sam u jednom trenutku, možda zbog vremena provedenog sa seniorima s početka priče, pomislila da zasigurno imam hemoroide. Na sreću ispostavilo se da ih ipak nemam. Samo sam predugo sjedila u autu. Glava mi je padala od umora, s vremena na vrijeme osjetila sam blago curenje sline s kuta mojih usana, no Alan mi nije dao da spavam. Moram navodno njega držati budnim. Kafića koji radi kasno navečer nema. Našli smo jedan koji tijekom noći ne poslužuje kavu. Dobili smo Coca-Colu.

Uz ogromne napore negdje oko 2 u noći došli smo do Karlovca. Na benzinskoj smo kupili kavu. Onu u tetrapaku. Alan je došao na ideju da bi mogao malo odspavati tu na pumpi. U Karlovcu! Pola sata od doma! Pola sata od mog kreveta! A mene imaginarni hemoroidi ubijaju. Cijela stražnjica mi je obamrla. Gluteusi su mi utrnuti. U konačnici sam ga uspjela pokrenuti i stigli smo kući oko pola 3 ujutro. Krepani. Ali mi stvarno volimo ovakve izlete. Umor prođe, a uspomene i dojmovi ostaju. Sad kad sam ovo napisala imam takvu želju sjesti u našu starudiju i opet negdje krenuti. Samo se nadam da neću predugo čekati.