Ljetovanje gotovo u stilu Robinsona i Petka

https://www.facebook.com/holidayhousenikka/

Uskoro će biti vrijeme za novo ljetovanje, a još nisam napisala ništa o prošlogodišnjem iako je bilo sasvim drugačije od naših dosadašnjih ljetovanja. Naime htjeli smo svojevrsnu izolaciju, da budemo na osami, izvan gužve i vreve, a da možemo povesti sva 4 naša psa. Željeli smo da psi imaju također svoju slobodu, odnosno da mogu slobodno švrljati oko kuće bez straha od automobila i drugih pasa, te da pri tome nikome ne smetaju. Da bismo to mogli imati, tražili smo malu kućicu na osami. Moglo je to biti i preuređeno spremište za čamce. Nikakav luksuz nam nije bio bitan, samo ono osnovno što nam treba za preživjeti. Kuhinjica u kojoj se može pripremiti jednostavan obrok, mali frižider, kupaona, čisti krevet i prozori. Možda neobično zvuči da spominjem prozore, ali jedne godine nudili su nam smještaj na Rabu koji je zapravo bio spremište ispod stepenica preuređeno u „apartman“ koji nije imao prozore, za 80 eura dnevno. Tada sam shvatila da je bitno napomenuti da želiš imati prozre u prostoru u kojem boraviš jer, eto, volio bi disati ta dva tjedna. S obzirom da Alan dozna kad će moći na godišnji maksimalno mjesec dana prije istog, uvijek nam je problem naći smještaj u tako kratkom roku jer je sve već popunjeno. Olakotna okolnost je jedino to što obično dobije godišnji krajem kolovoza i početkom rujna, pa je popunjenost ipak nešto manja. Kako na Bookingu nisam našla ništa, potražila sam smještaj u jednoj Facebook grupi namijenjenoj upravo tome. Iako su se neki čudili i smijali mojoj objavi, u kojoj mi nije bilo bitno ono što je obično svima ostalima važno kao što je recimo blizina plaže, dućana, ugostiteljskih objekata, već da oko sebe imamo što manje toga, a smještaj može biti zaista skroman sa onim osnovnim za preživljavanje i da ima ograđeno dvorište u kojem ima hlada, dobila sam nekoliko zaista ozbiljnih ponuda. Od svih nam se najviše svidjela Holliday house Nikka u Košljunu na otoku Pagu. Kućica je mala, ali kao iz bajke. Pokojni vlasnik čija kćer sada kućicu daje u najam je bio svestrani umjetnik, te je sve ukrašeno njegovim umjetninama, slikama, rezbarijama, mozaicima… Meni koja u slobodno vrijeme volim slikati ovo je bilo izrazito inspirirajuće okruženje. Veliki plus je što je udaljena od ceste i od susjeda, samo povremeno prođe jedan gospodin koji u blizini drži ovce i s kojim smo se sprijateljili. Od pogleda je zaštićena vegetacijom, te sve daje dojam kao da se nalazite u oazi usred pustinje.

Ono što bi nekoga moglo možda odbit je to što kućica nije spojena na električnu mrežu, već ima solarne panele koji proizvedu dovoljno električne energije za navečer osvijetlit cijelu kuću i dvorište, za rad radio aparata, te za napuniti mobitele. U kući je čak bio i mali televizor kojeg mi nismo koristili. Nezgodno je to što nema utičnica, samo ulaz za usb. Tako da se ne može puniti laptop, uključiti fen, pegla za kosu, epilator i slično. Većina ovoga mi nije bilo bitno, osim laptopa, ali preživjela sam i bez njega. Frižider i štednjak rade na plin.

Jedino što je meni bilo dosta nezgodno je nedostatak tople vode. Naravno, voda je iz cisterne, nema vodovoda, dakle ne preporuča se da ju pijete. To nije problem jer kupite vodu za piće u dućanu. Voda u kupaoni je hladna, odnosno na temperaturi na koju ju ugrije sunce u cisterni, ali ima vanjski tuš sa solarnim bojlerom. E taj solarni bojler je dosta zeznuta stvar. Ja sam ga zamišljala kao neki bojler koji koristi solarnu energiju koju onda konvergira u električnu, pa onda taj bojler grije vodu kao svaki električni bojler u našim zagrebačkim kućanstvima. Tu sam zbog svog neiskustva doživjela mali šok. Taj solarni bojler je zapravo samo kotao, pretpostavljam od nekog pravog bojlera, ofarban u crno da privlači sunce koje onda direktno grije vodu u njemu. Ali iz nekog razloga ta voda nikada nije bila topla. Često je bila ista kao i ona u kupaoni, ali u kupaoni ne puše vjetar, pa je tamo tuširanje čak bilo podnošljivije. Ja vjerujem da je u srpnju i kolovozu ta voda ipak toplija, no mi smo došli zadnju subotu u kolovozu, te većinu vremena od ta dva tjedna tamo boravili u rujnu kada je ipak znatno manje toplo. Dva dana je padala kiša što je dodatno ohladilo vodu, pa sam ja zaradila upalu mjehura koje sam se jedva riješila nakon dvije doze antibiotika. Ali meni je mjehur inače slaba točka, pa ne znači da bi se i vama to desilo. Također mogla sam zagrijati vodu na štednjaku i prati se s njom, ali za to sam bila previše lijena.

No ovo je manji minus koji nije umanjio naše oduševljenje sa ovom kućicom iz bajke. Vlasnici su jako simpatični, komunikativni i dragi. Naši psi su uživali u slobodi koju su imali, mi smo uživali u terasi i dvorištu. Ja sam pola ljetovanja provela u hammocku (ona krpena ležaljka razvučena između dva drveta), 80% odjeće koju sam ponijela nisam koristila, opustili smo se maksimalno, ronili smo s bocama, povremeno se družili sa obitelji i prijateljima koji su se u nekom momentu našli na istom mjestu kao i mi, odmorili se kao rijetko kad. Hranili smo lokalne mačke, jednu vodili kod veterinara na operaciju uha, veselili se kad nam je došla kornjača, posjetili Lunske maslinike i vidjeli maslinu staru 2000 godina s najvećim rasponom krošnje na svijetu, pokušali naći Paški trokut (bezuspješno)…

Svakome tko se želi zaista dobro odmorit i isključit se od svega, a nije mu bitno da je u centru svih događanja i da ima tip top frizuru na moru, već jednostavno želi uživati u okruženju i miru, preporučujem ovaj tip ljetovanja. Naravno tekuća voda i električna mreža bi bile poželjne, ali nama se nisu pokazale kao nužne. Nedostatak ovih blagodati moderne civilizacije vjerojatno utječe i na cijenu pa je ona ovdje bila zaista povoljna. Dva tjedna, istina na samom kraju sezone, platili smo oko 4500 kuna. Iskreno, do nedavno ne bi ni pomislila ovako ljetovat, no sada u ovim godinama i trenutnom stanju uma mi je izuzetno pasalo. Ne to što nije bilo vode i struje, nego upravo ta izolacija i osama koja pruža jedan divan osjećaj slobode što je nama bitno, naročito zbog pasa. Nigdje nema nikog da prigovori da psi laju, smetaju, piške na kamen koji je baš njihov pokojni deda tu postavio 1907. i slične stvari koje smo doživjeli na svojim ljetovanjima sa psima. Struja i topla voda ne mogu mi nadomjestiti živce koje sam izgubila zbog neljubaznih i netolerantnih ljudi koji ne vole životinje (koje mi zaista uvijek imamo pod kontrolom i pazimo da nikome ne smetaju i nikoga ne diraju). Stoga i ove godine planiramo naći nešto slično, možda čak i isto, ako bude moguće. Gdje ljudima neće smetati psi, ni psima ljudi.

Svetvinčenat i Bale, te gdje smo fino jeli, osim u Plodinama – Istra vol. 5

Istaknuto

Od zanimljivih mjesta koje smo vidjeli i posjetili, navest ću još Svetvinčenat i Bale, no u Istri ima još puno predivnih i interesantnih lokacija koje nismo ovaj put uspjeli posjetiti.

Svetvinčenat

U Svetvinčenat smo svratili slučajno, uz put do Bala, jer smo vidjeli znak sa imenom mjesta. U sjećanju mi je zazvonilo da sam negdje čula da je jako lijep gradić koji se isplati posjetiti, iako nam odlazak tamo nije bio prvotnom planu. Gradić je stvarno lijep, a ovdje, osim već toliko puta spomenutih tipično istarskih crkvice i bunara, tamo se nalazi i veliki lijepi očuvani kaštel koji se nalazi na renesansnom trgu „Placa“ (na kojem je i bunar, naravno). Kaštel Morosini – Grimani je simbol samog mjesta i jedna od najvažnijih utvrda mletačke voske u Atari. Prva tvrđava sagrađena je još početkom 13. stoljeća, no obnovljen je 1485. Saniran je 1907. godine, a temeljito obnovljen 1933. U kaštel možete ući i razgledati ga iznutra uz kupnju ulaznice po cijeni od 50 kuna. Na ulazu možete vidjeti i mladića obučenog u srednjevjekovnu odoru kako maše vjerojatno također srednjovjekovnim mačem izvodeći neki neobičan ritual nalik plesu. Ne znam ima li to zaista neko povijesno značenje ili je namijenjeno samo prihvaćenju turista, no zgodno je za vidjeti. Alan se naravno s njim upustio u razgovor o mačevima i srednjevjekovnom oružju, pri čemu nas je on pokušao nagovorit da kupimo kartu i razgledamo kaštel. No kako smo bili sa psima to nije bila opcija, ali kaštel je lijep i izvana. Oko kaštela ima nekoliko ugostiteljskih objekata, pa možete jesti ili piti kavu s pogledom na kaštel.

Bale / Valle

O Balama sam čitala na internetu i bile su opisane kao nešto što obavezno morate vidjeti dok ste u Istri jer su jedan od najljepših gradova. I zaista jesu.

Gradić opasan bedemima prvi put se spominje još 965. godine kao Castrum Valis, odnosno Valle. Bedeme i danas možete vidjeti, kao i gradsku vijećnicu sa lođom iz 14. stoljeća na kojoj je, za našeg posjeta, bilo raspjevani mletački kralj sa svojom svitom. Ne znam povodom čega je kralj pjevao i što su slavili, no bilo je zanimljivo za vidjeti i poslušati.

Bedemi i gradska vijećnica sa raspjevanim kraljem

Naravno i ovdje imate trg sa crkvom, tornjem i bunarom gdje je jedna baka prodavala ručno rađene suvenire. Kako sam ja slaba na bake, kupili smo heklanog anđela kojeg smo stavili među našu kolekciju krunica u autu (da, mi smo jedni od tih ljudi) i bubamaru koja je zapravo ofarbani kamen s natpisom Bale / Valle. Mi volimo kupovati te sakupljače prašine i svi nam imaju sentimentalnu vrijednost. A bakini suveniri nisu bili skupi, pa smo sretni da je nešto i ona zaradila.

Što me najviše oduševilo u Balama je kafić / restoran / hostel „Kamene priče“. To je toliko slatko uređeno i toliko se dobro uklopilo u mjesto kojem daje dodatni šarm, da ako vas put nanese u Bale obavezno morate tamo popiti kavu. Koja je, btw, izvanredna.

A sad malo o papanju……

Cijelo vrijeme našeg boravka u Istri hranili smo se u Plodinama u Žminju. Ne zato što smo škrti, iako pomalo i jesmo (mora čovjek priznati svoje mane), nego zato jer smo odlazili ujutro i vračali se navečer i bili smo već stvarno umorni i nije nam bilo do restorana. Isprobali smo valjda sve postojeće juhe iz vrećice i svu gotovu hranu koja je ostala iz 19 sati. Tako smo i otkri da je u to doba sva gotova hrana 50% jeftinija. Gospođa koja radi u tom sektoru već nas je znala jer smo 9 dana samo mi i bauštelci tada kupovali svoj ručak / večeru. Kad bi dolazili već nas je pozivala na svoj dio pulta vičući: „Dođite sve je na 50 posto!“. Ne možemo reći da nam to nije pasalo. Mislim to što je sve bilo za 50 % sniženo. Zamolim ja tako jednu ribu i jedan zagrebački, kaže meni gospođa: „Ma uzmite 2 ribe, to vam je 5 kn.“ Odmah am uzela dvije ribe, tri zagrebačka i sve preostale račiće. Što se pokazalo dobrim jer smo jednom zakasnili i bauštelci su nam sve pojeli, ali ostalo je doma u frižideru od prethodnog dana pa nismo bilo gladni. Inače stvarno moram pohvaliti osoblje tih Plodina. Nakon što smo dva puta bili tamo, ponašali su se kao da se poznajemo godinama i pomogli su nam kad smo pronašli Žminjka. Tražili smo tada kutiju u koju bismo ga smjestili, pa su ljubazne djelatnice donijele nekoliko kutija da izaberemo koja je najbolja, čak su jednu samo za nas ispraznile od artikala koji su upravo stigli, a jedna prodavačica nam se i zahvalila što brinemo o napuštenim životinjama. Mislim da je to jako lijepo.

Konoba Vela vrata u Beramu

Što se restorana tiče dobila sam preporuku od Karline prijateljice Nikoline, inače Puljanke, za konobu Vela vrata u Beramu, malom mjestu na brdašcu nedaleko Pazina. Konoba je izuzetno posječena i jedva smo uhvatili slobodni stol. Nije ni čudno jer je hrana stvarno izvrsna, iako ja baš nisam nešto objektivna za hranu jer je meni više, manje sve jako fino. No i Alanu je bilo odlično, a on nije takva kanta za smeće kao ja. Ja sam htjela jesti tartufe jer ne možeš otići u Istru, a ne jesti tartufe, pa sam naručila fuže s tartufima, a Alan njoke sa boškarinom (Alan voli govedinu, a ako smo u Istri onda neka je istarsko govedo). Malo je reći da je oboje bilo fenomenalno. Ja sam svoje progutala u par minuta. Došlo mi je da uzmem tanjur i poližem ga kao pas, ali ja sam ipak jedna kulturna dama u određenim godinama, pa sam se suzdržala od te egzibicije (da sam bila doma, bome bi ga polizala). Za desert sam naručila tortu od čokolade, maslinovog ulja, meda i tartufa. Kombinacija za koju nikad nisam čula i jako me je zanimalo kako se tartuf uklapaju u desert. Dakle, to je bilo nešto savršeno. I sad mi se sline cijede u usta kad se sjetim tog okusa. To je toliko fino da sam zatvorila oči dok sam jela da me ništa ne dekoncentrira u uživanju. Okus se riječima ne može opisati (ili ja nisam dovoljno elokventna) iako izgled same torte nije baš spektakularan pa bi vas mogao zavarati. Alan je uzeo cheesecake koji je isto bio jako fin, no ne može se usporediti sa tortom.

Cijene su prihvatljive, mi smo ovo gore navedeno, dva pića, dva likera i dvije kave platili 305 kuna i mislim da vrijedi svake kune.

Konoba Doma

Konoba Doma smjestila se u Kranjcima kod Svetog Petra u Šumi. To je bitno naglasiti jer u Istri postoje još jedni Kranjci, ali oni su desecima kilometara udaljeni od ovih Kranjaca, pa ako se uputite u ovu konobu, nemojte otići u druge Kranjce.

O ovoj konobi sam čitala na nekom portalu, a i dobila sam preporuku od jedne prijateljice, pa sam ju baš htjela posjetiti. Ona je zanimljiva jer je tu baš sve domaće. Meni se bazira na jelima od svinjetine i piletine koje vlasnici sami uzgajaju. Čak sami uzgajaju i stočnu hranu. Svo povrće je sa njihovih polja, čak i divlje šparoge beru na svom imanju.

Ugostila nas je vlasnica, jako simpatična mlada ženica koja se izuzetno trudi oko svojih gostiju. Hrana je stvarno odlična, a cijene su više nego povojne, tako da prema našem iskustvu fama oko skupe Istre je potpuno neosnovana. Mi smo ovdje dva predjela, dva glavna jela od mesa s prilogom u toliko obilnim količinama da sam ja, koja mogu pojesti čuda, svoj ostatak spremila za doma, dva deserta (semifredo od divljih šparoga), dva pića, dvije kave i domaću kobasicu koju sam kupila da ponesem u Zagreb, platili ukupno 280 kuna.

Tako da i Konoba Vela vrata i Konoba Doma imaju moje preporuke ako ste u tom dijelu Istre. Sigurna sam da nećete požaliti odlazak ni u jednu ni u drugu.

Važno je kad već pišem o restoranima napomenuti da u Istri oni ne rade ponedjeljkom. Ni u sezoni ni van nje. Samo Konoba Doma radi ponedjeljkom, ali ona ne radi utorkom. Mislim da je to dosta korisna informacija.

Također želim napomenuti da gdje god smo došli sa psima, oni su dobili svoju zdjelicu vode bez da smo to uopće tražili i nijednom nam nitko nije ništa prigovorio glede njih niti nas mrko gledao. Za plaže ne znam kave su i gdje su jer nije bilo još vrijeme za kupanje, ali sigurna sam da ih ima. Istra je dosta pet friendly lokacija.

Sa našim posjetom Konobi Doma završavam ovu podužu seriju postova o Istri i žalim što je to naše putovanje završilo. Naravno da nismo posjetili sve što sam planirala, a za neka mjesta sam tek po povratku saznala, tako da ćemo morati ovo ponovit u nekoj skorijoj budućnosti. I onda će ova se i ova saga u vidu blog postova nastaviti.

Zip line Pazinska jama, Hum – najmanji grad na svijetu i Kotli – Istra vol. 4

Istaknuto

Zip line Pazinska jama

Da ne mislite da smo samo kao penzići šetali i razgledavali, petog dana začinili smo naše putovanje sa dozom adrenalina i otišli na zip line Pazinska jama. Ja obožavam takve stvari. Alan obožava mene, pa se pravi da ih i on voli. Ali stoički ih podnese.

Cijena ovog zip linea je 140 kuna po osobi i to nam je bilo prihvatljivo. Kad smo bili na Krku i tamo sam našla super zip line sa 8 staza, ali koštao je 390 kuna po osobi, a to nam je bilo ipak malo previše i bilo smo škrti dati te novce, ali ja već više od mjesec dana razmišljam o otme i planiram nam to priuštit do kraja ljeta. Nadam se da će mi se taj plan i ostvarit.

Ovaj zip line sastoji se od 2 staze / linije (nisam sigurna kako se to zove). Spuštate se s jedne stane kanjona dubokog 100 metara na drugu i vozite se iznad pazinske jame i rijeke Pazinčice. S drugom linijom idete nazad na stranu sa koje ste i krenuli. Prva staza duga je 220 metara, a druga 280 metara. U većini slučajeva vozite se brzinom od 50 km/h a maksimalno možete dostići brzinu od 100 km/h. U pravilu vožnja traje 20-ak sekundi. Šteta jer je stvarno super. Imate 2 vodiča, jedan vas ispraća, a drugi dočekuje na suprotnoj strani. Prilikom vožnje možete na dnu kanjona vidjeti i ulaz u Pazinsku jamu i rijeku, no u prvoj vožnji me vjetar okrenuo u suprotnu stranu, pa sam bila zaokupljena mahanjem Alanu koji je išao poslije mene, te sam zaboravila gledati dolje. U povratku sam se sjetila gledati dolje, no vidjela sam samo rijeku, a ulaz u jamu nisam uspjela naći. Osjećaj kad se vozite iznad rog kanjona je neopisivo dobar. Ja nisam osjetila preveliki nalet adrenalina jer me nje bio strah, ali je bio stvarno veliki užitak. Kad smo bili na zip line „Pazi medo“ u Rudopolju, tu me je baš oprao adrenalin jer se tamo voziš ležeći na trbuhu sa rukama na leđima. Ovdje ste u uspravnom položaju i zapravo sjedite na remenima koji vam idu oko nogu i stražnjice. Zapravo je osjećaj sličan vožnji na skijaškoj sjedežnici samo bez sjedalice. No ja bi se mogla cijeli dan voziti simo tamo tim zip lineom. Vodiči su super simpatični i stvarno se odlično zabavite. Vrijedi svaku plaćenu kunu. Ako ste u blizini, obavezno posjetite. Odite i ako se bojite. Kad krenete više vas neće biti strah, samo ćete neopisivo uživati. Meni sad još predstoji da negdje letim balonom i da skočim s padobranom, ali sa instruktorom. To su mi velike želje. Bungee jumping mi nije privlačan jer visiš na glavu, ali probala bi onu veliku ljuljačku na kojoj si okrenut s glavom gore. Mislim da je i to nevjerojatan užitak. Moram samo nagovorit Alana da ide samnom. Ništa nije tako dobro kad si sam. Sve je ljepše u paru.

Hum – najmanji gradić na svijetu

Nakon zip linea imali preostao nam je još veliki dio dana koji je trebao najbolje iskoristiti, pa smo tada odlučili skoknuti do Huma i vidjeti Kotle. To ne bi bio nikakav problem da cesta do tamo nije raskopana i treba se ići obilaznim putem, no putokazi su dosta konfuzni, pa smo mi završili vozeći se gradilištem, po šljuku i između bagera mašući radnicima očito naviklim na zalutale putnike. Hvala Bogu na našem džipu iz antičkog doba koji može sve izdržati.

Da biste parkirali auto ispred Huma, plačete 10 kn. Sasvim fer i korektno jer se radi o stvarno malom gradiću sa jednom konobom i ako niste spremni patiti ručak ili kupiti suvenir, nećete potrošit ništa. A tu turističku atrakciju treba održavati da bi i dalje bila atrakcija. I van Hrvatske se svaki kamen naplaćuje, pa je u redu da se i tu nešto plati.

Hum je zaista mali. Ima svega 20-ak stanovnika, zidine, 2 ulice i 3 reda kuća. Prema legendi, kada su divovi gradili okolne gradove kao što je Motovun, ostalo im je kamenja, pa su od njih napravili Hum. Navodno iz Huma potiče biska, rakija s imelom, koju možete kupiti u malim dućančićima, suvenirnicama kojih, za tako mali gradić, ima puno. Sve je jako slatko, slikovito, imate osjećaj kao da ste došli u selo hobita iz neke filmske bajke.

Spada u jedan od gradića iz kojih će vam biti žao otići.

Kotli

Koti su jako blizu Huma, pa je šteta da ih ne obiđete kada ste već u tom dijelu Istre. Nas je zanimalo da vidimo kotlaste udubine u rijeci Mirni u kojima se za toplog vremena ljudi kupaju, no samo selo nismo obilazili. Priroda je ovdje zaista prekrasna. Inače Kotli su dio staze 7 slapova koju sam jako željela obići. No Lino nam se prehladio i imao začepljen nosić pa smo zbog toga odustali od te staze jer je duga više od 17 kilometara, a Alan je smatrao da je to previše za Lina u tom stanju. Ja mislim da je to previše za Alana u bilo kojem stanju, pa mu je ovo došlo kao savršen izgovor. No ja ne odustajem od staze 7 slapova i planiram ju u skorijoj budućnosti prehodati. Ionako mislim da se u Kotlima nalazi još puno više predivnih prizora koje mi nismo vidjeli.

Kišni dan u Žminju donio nam je Žminjka, a posjetili smo i Sveti Petar u Šumi, Višnjan, Motovun i Oprtalj – Istra vol. 3

Istaknuto

Trećeg dana našeg boravka u predivnoj Istri (srce me boli dok ovo pišem, želim nazad) bilo je ružno vrijeme. Gotovo cijeli dan padala je kiša i puhao vjetar, te je bilo dosta hladno, oko 8, 9 stupnjeva. Kako baš nismo ni ponijeli toplu odjeću, a nema se ni gdje ići po takvom vremenu, proveli smo čitavo prijepodne i polovicu popodneva u našoj kućici buljeći svako u svoj mobitel. Kad je kiša malo oslabila odlučili smo prošetati po Žminju da vidimo i mjesto gdje smo bili smješteni, da ne ispadne da smo bili u Žminju, a da ga uopće nismo doživjeli.

Žminj i Žmijko

U Žminju nemate baš puno toga za vidjeti. To je malo tipično istarsko mjesto crkvicom i bunarom (imam hrpu slika bunara iz raznih istarskih mjesta). Čula sam naknadno da se tamo svake godine održava festival harmonika i da je to super za vidjeti i čuti, ali mi nismo bili tamo u doba tog festivala. Žminj, kao i sva ostala istarska mjesta obiluje kapelicama i raspelima koje smo razgledavali i pored većine se i pomolili.

I tako pored jedne kapelice u svojoj molitvi zamolila sam dragog Boga, između ostalog, da Alanu i meni, iako smo stari, podari jednu bebu. Prekrižili smo se i krenuli prema raspelu. Na pola puta začuli smo zvuk koji sam ja ignorirala misleći da je ptica, no Alan je stao te me upitao čujem li malu mačku kako mijauče. Pratili smo zvuk i u žbunju u rupi pored ceste našli smo bebu. Mačju bebu. Vidjeli smo samo dva velika oka i presatku njuškicu kako vire iz zelenila. Naravno da mi nismo mogli samo proći jer volimo životinje, a i kakvi bismo mi bili ljudi i vjernici koji nakon to su se pomolili Bogu ostave malo i bespomoćno biće na kiši i hladnoći prepušteno velikom i često okrutnom svijetu. U tom trenutku je započeo naš životni puta sa Žminjkom (ime je dobio po svom rodnom mjestu da ne zaboravi od kud je potekao). Poanta ove priče je da kad molite Boga za nešto, točno specificirajte što želite. Jer ja nisam baš ovakvu bebu imala na umu. No mi nismo nezahvalni. Smatramo Žminjka Božjim darom koji je sada od Istrijana postao Purger i član naše male dvonožno – četveronožne obitelji koja više i nije tako mala.

Idući dan se vrijeme popravilo, te smo ponovo krenuli u obilazak istarskih gradića.

Sveti Petar u Šumi

Kroz Sveti Petar u Šumi smo prošli gotovo svaki dan jer je blizu Žminja i kroz njega vodi cesta kojom smo se često vozili. U njemu se nalazi prekrasan benediktinski samostan koji smo nažalost vidjeli samo na slikama jer smo zbog pasa dosta ograničeni u kretanju, i velika i lijepa pavlinska crkva u koju nismo mogli ući jer je bila zatvorena, a nismo došli u vrijeme mise. Crkve inače možemo razgledavati usprkos tome što smo sa psima jer ulazimo naizmjenice. To su ograničenja i žrtve koje mi psetari moramo prihvatiti i to je u redu. Prilagodimo se.

Višnjan

Sam Višnjan je zgodan mali tipično istarski gradić kojeg možete obići u 10-ak minuta. Tu možete vidjeti gradska vrata ukrašena venecijanskim lavom iz 1517. godine. Iza vrata nalazi se gradski trg sa crkvom Kvirika i Julite iz 19.stoljeća, zvonik visok 27 metara i bunar. Trg je djelomično opasan zidinama iz 13-og i 14-og stoljeća. Ako se od tamo zagledate u daljinu vidjet ćete more.

Motovun

Motovun je jedno od najljepših mjesta u Istri i obavezno ga posjetite ako ste u prilici. Mi smo ga već posjetili, no morali smo se vratiti jer Motovun vam nikada ne može dosaditi.

Za Motovun se vežu broje legende, a obiluje povijesnim i kulturnim znamenitostima.

Nalazi se a brdu, opasan zidinama, u čijem podnožju teče rijeka Mirna. Prema legendi Mirnom su plovili Jason i Argonauti, a Istra je obilovala divovima koji su bili radna snaga zlim patuljcima. Iz Motovuna potječe i Veli Jože, lik iz romana Vladimira Nazora, div koji se borio za svoju slobodu i slobodu drugih divova, no patuljci su bili mudriji i izazvali razdor među divovima, potkupili ih vinom i zlatom, te ih ponovo sve porobili, osim Velog Jože koji je ostao u planinama čekajući bolje dane.

Nađeni su tragovi koji ukazuju da je na području Motovuna bilo naselje još između 3 500-te i 2 200-te godine prije Krista, a Motovun se prvi put spominje u spisima iz 804. godine. Tokom svoje povijesti bio je pod vlašću Germana i Akvilejskog patrijarha, a 1278.godine potpada pod vlast Venecije pod kojoj ostaje sve do 1797. godine kada postaje dio Austro – Ugarske Monarhije.

Pri ulasku u Motovun prolazite kroz kulu koja se još naziva i Nova vrata, a povezana je sa komunalnom palačom i preko nje sa zidinama citadele. Iznad vrata grada postoje otvor kroz koje su nekadašnji stanovnici osvajače gađali kamenjem i teškim predmetima, te ih polijevali uzavrelom vodom i uljem.

Kada prođete kroz Nova vrata dolazite do Trga Josefa Ressela gdje je smještena je lođa, a u kojoj je povremeno zasjedalo gradsko vijeće, sudci donosili presude, a također je služila i kao promenada. Danas se tamo slikaju turisti, a kad nema turista, u lođi uživaju gradske mačke.

Logia sa gradskim mačkama (slika je iz 2017. Ovaj put nisam tu slikala mačke. Neobično za mene.)

S donjeg trga, odnosno Trga Josefa Ressela prolazite kroz glavna gradska vrata i ulazite u citadelu, najstariji dio grada, i dolazite na „gornji trg“ i do hotela Kaštel smještenog u palači Polesini iz 18. stoljeća. Na terasi hotela Kaštel popili smo kavu. Sam hotel je prekrasan (barem onaj dio koji smo vidjeli kad smo išli na wc), a nije ni pretjerano skup, koliko sam vidjela na Bookingu. Nije jeftin, ja obično tražim jeftinije, ali nisu ni neke sulude cifre u pitanju. No kava je odlična, usluga vrhunska, a ambijent apsolutno divan. Sjedili smo tamo više od sat vremena.

Kava na terasi hotela Kaštel koji se nalazi u palači Polesini

Središnja crkva je Župna crkva Sv. Stjepana čiji zvonik je visok 27 metara, a izgrađen je u 13. stoljeću i prvobitno je bo kula i osmatračnica. Ispred crkve nalazi se, naravno bunar. I nije jedini u neposrednoj blizini. Kada šećete zidinama i tamo se nalazi bunar. Ne sjećam se da li sam još koji vidjela, ali sigurna sam da ovo nisu jedini.

Kada šećete zidinama, osim prekrasnog krajolika zamijetit ćete i veliki broj glasnih pasa u kavezima koji se nalaze s unutrašnje strane zidina gdje su kuće. Pretpostavljam da s radi o tartufarima. Meni ih je bilo nekako žao iako sam svjesna da ne gledaju svi na pse kao mi. Njima vjerojatno nije toliko loše kao što mi mislimo i vjerojatno vole raditi svoj posao i s veseljem traže tartufe. Barem se nadam da je tako.

Kada idete u Motovun, planirajte nekoliko sati za uživanje u njemu. Šteta je na brzinu kroz njega protrčati. Zaista imate što za vidjeti i sigurna sam da će vam se svidjeti.

Oprtalj

Oprtalj (ili talijanski Portole) nalazi se na brežuljku nedaleko od Motovuna, no cesta koja vodi do njega je vijugava i ide uzbrdo, pa ćete imati osjećaj da se vozite puno duže nego tih 9 kilometara kako piše na putokazu.

To je mali slikoviti gradić u koji ulazite kroz gradska vrata ispred kojih se nalazi venecijanska lođa sa lapidarijem za koju sam bila sigurna da sam ju slikala, ali ispada da sam bila u zabludi, pa nemam njenu sliku.

Pored gradskih vrata nalazi se stabla s natpisom „Step into the past“ i zaista kada prođete kroz njih imate osjećaj da ste zakoračili u prošlost. Mali šareni trg je bajkovito uređen, pa ako ste ljubitelj Instagrama, tamo ćete napraviti fenomenalne slike. Ima kutak posvećen Tintilinićima, tamo možete vidjeti i kupiti umjetničke slike, izložen je stari štednjak, amfore… zapravo ga je teško riječima opisati da biste dobili stvarnu sliku. Zato prilažem fotografije koje govore više od riječi. Naravno i tu je crkva i zvonik.

Gradska vrata uz koja je tabla sa natpisom “Step into the past”

Na ulazu u Oprtalj možete se napojiti i najest u Konobi Oprtalj gdje smo mi popili kavu, a s čije terase se pruža predivan pogled na vinograde na padinama brežuljka na kojem je Oprtalj smješten. Odmah pored je i vinarija Kozlović gdje se vinoljupci mogu prepustiti svojim užitcima. Mi ne spadamo u tu kategoriju, pa smo vinariju preskočili.

Taj dan planirali smo posjetiti i Grožnjan koji je prekrasan gradić, no kako nas je doma čekao Žminjko s početka ovog posta, a u Grožnjanu smo već bili, ovaj put smo ga na žalost preskočili i žao mi je zbog toga. Ali prilažem pokoju staru fotografiju da vidite zašto žalim što ga nismo ponovo obišli.

Trakošćansko jezero – jezero kojeg godinu dana neće biti

Kako u Trakošćanu nisam bila od osnovne škole, činjenica da će početkom ožujka ispraznit jezero, potakla nas je da prvi slobodni dan odemo tamo na izlet. Dok još ima vode u jezeru. Jer jezero bez vode i nije neka atrakcija. A vode neće biti do proljeća 2022.

Jezero je nužno isprazniti da bi ga se očistilo od mulja koji se nataložio na dnu zbog čega se bitno smanjila dubina jezera, te se ono na taj način pretvara u baru, što nije dobro za njegove stanovnike. Zadnji put je mulj čišćen 1960.godine i od tada ga se jako puno nakupilo. Ribe će izmjestiti u ribnjak kod Bjelovara, a kada čišćenje jezera završi, vratit će ih nazad. No žao mi je jer će neke životinjice ipak u cijelom tom procesu stradati, no da se jezero ne čisti nastradalo bi ih puno više.

Plan nam je bio da nakon šetnje oko jezera posjetimo i muzej u dvorcu, te da me Alan slika sa šalovima i kapama koje sam isheklala (u uspjeh ovog dijela pothvata sam bila malo skeptična jer kad me Alan slika obično ispadnem kao punoglavac sa malenim, kratkim nogicama, ali nadala sam se najboljem).

S obzirom da je od mog zadnjeg posjeta Trakošćanu u osnovnoj školi prošlo jako puno vremena, zaboravila sam koliko je jezero veliko. A možda ni nismo obišli cijeli krug oko njega. Kako sam rekla, davno je to bilo, ne sjećam se više. No Karla koja je također bila u Trakošćanu u osnovnoj školi (to je vjerojatno ekskurzija na koju idu svi učenici osnovnih škola još od vremena kad su u Trakošćanu stolovali Draškovići) je znalački izjavila da je to jako malo jezero, puno manje od Jaruna i da je za obići ga i uz put slikati moje rukotvorine, sat vremena i više nego dovoljno. S obzirom da je ona išla u osnovnu školu i bila u Trakošćanu 22 godine nakon mene, bila sam sigurna da se ona toga dobro sjeća, te da su informacije koje mi je dala točne, pa smo prema njima i napravili plan našeg izleta. Ispostavilo se da je to bila poveća greška.

Naime, krug oko jezera je 9 kilometara. Dakle veće je nego Jarun. S tom razlikom da je oko Jaruna betonirana staza, a ovdje je većinom šumska stazica koja je s obzirom na doba godine, barem trećinom svoje dužine prekrivena blatom. I to ne malim blatnim lokvicama. To su ogromne blatne površine, klizavog, tekućeg, kašastog blata, koje nikako ne možete zaobići. Morate kroz njih proći. I velike su šanse da ćete u njega upasti. Jako velike. Vjerujete, znam iz iskustva. Stala sam na malu uzbrdicu s moje desne strane nadajući se da ću na taj način izbjeći veliku kaljužu ispred mene, no noge su mi otklizale u lijevo, a ostatak tijela je završio u blatnom glibu. Ustala sam brzinom svjetlosti jer sam vidjela skupinu ljudi koja nam se približavala, a nisam mogla podnijeti sramotu da me vide kako ležim u tom blatu u šljokičastim uggsicama, antilop rukavicama, svojim ručno rađenim šalom i kapom i najljepšoj trenirci koju posjedujem. Podsjećam da smo poslije planirali u dvorac, a za dvorac se ipak moraš malo sredit jer ako si u dvorcu budi princeza.

Jedna slika prije nego što je princeza upala u blato

No ako zanemarimo blato i padove (ne samo moje, svaki drugi čovjek koji je prošao imao je blatnu mrlju na odjeći što je upućivalo da je prošao isto kao ja), šetnja nam je jako pasala. Cijela šetnica je jako lijepo uređena, blato je neizbježno jer se topio snijeg kojeg je obasjavalo sunce, iako je bio jedan od najhladnijih dana ove zime, na nekim mjestima nalaze se drveni mostići koji podsjećaju na mostiće na Plitvicama. Jezero je prekrasno, zrak je čist, šetnja okrepljujuća. Taj dan je usprkos hladnoći bilo izuzetno puno ljudi. Vjerojatno su i oni pročitali da će se jezero praznit pa su pohitali na još jednu šetnju prije isušivanja.

Bilo je i dosta pasa sa vlasnicima (ili vlasnika sa psima, kako vam bolje zvuči i kako više odgovara vašem mentalnom sklopu) koji su svi bili pristojni i nismo svjedočili niti jednom incidentu. Mi smo poveli Lina i Rubija koji su najmanje neodgojeni od svih naših pasa, a žele hodati. Zapravo je najbolja Mimi, ne zato jer smo ju nabolje odgojili već zato što ima najbolji karakter, no ona brzo kapitulira pred izazovom šetnje, te ju onda moram nositi. S obzirom da se radi o krupnijoj gospođi, to mi je dosta naporno i zato Mimi ne ide na izlete koji zahtijevaju puno hodanja. Bubi je specifičan i kada idemo na mjesta gdje će biti puno drugih pasa ne vodimo njega ako ide još koji pas sa nama, jer nas u tom slučaju dovede do ludila. Vuče, laje, svađa se… Njega obično vodimo samog jer je tada puno bolji. Ja obično inzistiram da vodimo svako po jednog psa, no nekada mi Alan uvali još kojeg, a to je izuzetno iscrpljujuće za mene. U ovom slučaju su Lino i Rubi bili dobra kombinacija.

S obzirom da je temperatura bila dosta ispod ništice, obukla sam našim malim frajerima kaputiće. Jako su zgodni, jedan rozi, jedan svijetlo zeleni, od samta podstavljenog krznom. Dobila sam ih od moje tete Adele koja ih je zapravo kupila bratićevim psima, no nije im odgovarala veličina. Teta se dobrano zeznula jer bratićevi psi imaju oko 20 kila. Rubi ima 4, Lino 5, a jedva ih uguramo u njih. Ali jako im dobro stoje. Pravi pseći manekeni. Jedino sam previdjela činjenicu da se ti kaputići kopčaju preko psećih pimpaća. To smo shvatili tek kad je Alan primijetio da psi piške, a nema lokvice. Ni kapljice. Naime piškili su u vlastite kaputiće. Preslatko. Sad moram smisliti kako da ih prekrojim i prilagodim muškim psima jer su ovi očito namijenjeni za curice. Možda sam to trebala i prije zaključiti, ako po ničem drugom onda po boji. Iako se Rubi nije bunio što je u rozom.

Šetnja oko jezera trajala je 3 sata. Možda bi trajala kraće da se nismo slikali i padali u blato, ali stvarno smo uživali (usprkos padovima u blato) i nismo željeli žuriti. To je rezultiralo činjenicom da nismo stigli u muzej jer tijekom zimskog dijela godine radi do 16 sati. No ionako nam se onako blatnima i nije više išlo razgledavati plemićke odaje, pa nismo bili previše tužni zbog toga. U muzej možemo otići jedan drugi dan i kada jezero bude prazno.

Na kraju svega jako nas je razveselilo što bistro u sklopu parka radi i moglo se kupiti fritule i kuhano vino za van. Fritule nisu nešto fenomenalne, ali nisu ni loše, ali kad si gladan sve ti je dobro. No kuhano vino nam je okrijepilo i tijelo i dušu.

Sada nam je još preostalo da se vratimo i obiđemo muzej i uklopimo to u istraživanje nečeg novog u tom kraju. Već imam razne ideje, pa kada ih realiziram tipkat ću o tome.

“Pet friendly” odmor ili kako da se vlasnik umori

Prije par dana počelo je ljeto i bliže nam se godišnji odmori. I sasvim slučajno, baš na prvi dan ljeta, odlučih srediti hrpu papira koji skupljaju prašinu u stolu u dnevnom boravku i naiđoh na bilježnicu u kojoj sam napisala svoj osvrt na godišnji od prije dvije godine. Planirala sa to objaviti na fejsu, ali su me moji dobronamjerno ismijali i objasnili dosadnu stranu dugih objava koje nitko ne čita. I imaju pravo. Ni meni se ne čita knjiga na fejsu. Pa sam odlučila dugu i dosadnu objavu napisati ovdje. Ne morate ju čitati. Ali bi me veselilo da ju pročitate. Ne zato što je osobito pametna, nego zato što me volite. A ja volim da me volite.

S obzirom da je dosta komplicirano putovati i još kompliciranije naći smještaj sa sva 4 psa, a isto tako i nekog tko bi ih sve čuvao, odlučili smo naš čopor podijelit u dva dijela – jedan dio putuje, jedan ostaje. Ovaj puta je putovanje zapalo Lina i Bubija, ostanak Mimi i Rubija. Ne mogu reći koji su imali više sreće. Niti su prvi dvoje djelovali ushićeno što putuju, niti drugi dvoje utučeno što ostaju.

Idući logičan korak je bio potraga za apartmanom. Nismo imali velike zahtjeve, čak nam je i lokacija bila nebitna. Samo da primaju pse i da su negdje na moru. E tu smo već naišli na ajne klajne problem. Naime masa apartmana koji se na Booking-u i Airbnb-u oglašavaju kao pet friendly uz parolu „Povedite svog dlakavog prijatelja – dobrodošao je!“ zapravo uopće ne primaju pse. Pa kad rezervirate i dobijete kontakt podatke domaćina, nazovete, te im kažete da dolazite sa psom i to čak 2, uz napomenu da su mali i ne linjaju se, oni vam odgovore da ipak ne bi psa niti jednog, a pogotovo 2, te vam daju ingenioznu ideju da ih ostavite doma. Jer vi se tog sami ne biste sjetili da imate recimo tu mogućnost. Možda i imate ali jednostavno ih želite voditi sa sobom. Jer ih volite. Jer mislite da oni to vole. Jer ste mazohista. Razlog nebitan. Smisao ovog misteriozan. Možda očekuju da će turisti sa psima izabrati pet friendly apartman zato jer imaju pet-a i vodili bi ga sa sobom, no onda će im vlasnik reći da neka ipak ostave pet-a doma i dođu u lažno pet friendly apartman bez tog pet-a zbog kojeg su i izabrali taj apartman i turisti će biti oduševljeni sa tom idejom i odmah tako postupiti. Da se razumijemo, ja savršeno shvaćam da netko ne želi tuđe pseto u svom apartmanu, ali onda to i napiši. Čemu ovo? Tako smo jedno pet puta rezervirali apartman (pet friendly da ponovo napomenem ako nisam ovo dovoljno jasno naglasila u prethodnih 101-om spominjanju te dvije riječi), nazvali, čuli „jao, nemojte psa vodit, molim vas“, otkazali rezervaciju apartmana, prošli fiktivno pola naše obale i Bingo! našli apartman u mjestu Preko na otoku Ugljanu. Iskreno da nas nisu svi drugi pet friendly iznajmljivači koji ne primaju pse otkantali, ne bi se ni sjetili Ugljana.

Jednom davno bila sam sa bakom na Pašmanu koji je sa Ugljanom povezan mostom, ali nisam baš nešto obišla ta dva otoka pa mi je izgledalo zgodno da sad u jednom ljetovanju obiđemo oba otoka bez promjene smještaja jer ponovo zivkanje i mijenjanje lokacije po istim kriterijima bi mi uzelo previše živaca.

Ukratko, nama je Preko daleko najljepše mjesto od svih mjesta na Ugljanu i Pašmanu. Djeluje najživlje i nekako „ima dušu“. Plaže su prilično bezvezne, većina ih je betonirana sa stepenicama po kojima se ulazi u more (što meni savršeno paše jer imam fobiju od dodira morskog dna ako nije pješčano, a ovako ga uopće ne moram taknuti već zaplivam direktno sa stepenica), ali imaju besplatne ležaljke duž cijele plaže i to lijepe drvene i nije čak ni velika navala za njih pa imate veliku šansu da ulovite koju. More je čisto i te je godine bilo izuzetno toplo, a ja volim toplo more. Ima i nekoliko jako zgodnih i cjenovno prihvatljivih restorančića, pa smo gotovo svakodnevno fino papali, a ja uz to što volim toplo more volim i fino papati.

Ima dosta pješačkih zona za šetnju, ali po njima uredno voze auti. Zapravo, autom možeš apsolutno svugdje. Što je super ako si u autu, ali ne baš toliko super ako šetaš. Moj ne pretjerano mladi život je skoro skončao pod kotačima bijesnog Fiata Punto. Spasio me neki deda koji je sumanuto mahao rukama pokušavajući trčati prema meni. Mislila sam da je manijak koji me želi napasti. Imala sam slušalice u ušima. Hvala nepoznatom i nemanijakalnom dedi.

Kako se ova objava većinom bavi psima i čarima ljetovanja s njima, nastavit ću i dalje u tom tonu. Čisto da budem dosljedna. Dakle, Ugljan nema pseću plažu. Iako ima jako puno turista sa psima. I jako puno ploča sa znakom zabrane za pse. Nama su savjetovali da idemo na divlje plaže na nenastanjenom dijelu otoka. No do divljih plaža vode divlji putevi. Divljih puteva nema na Google Maps. Ni na starinskim štampanim turističkim kartama. Divlji putevi nemaju ni asvalt. Nama velikim avanturistima to ne smeta, pa smo se hrabro zaputili u istraživanje divljine Ugljana. Nismo dugo istraživali. Jer divlji put se ubrzo grana na dva divlja puta, pa ti nasumično izabereš jedan od njih (ja obično biram desni vođena Thompsonovim stihovima „nemoj ići lijevo na križanju staze, tu ne ide nitko, svi se zvijeri paze. Nego ajde desno do velike stijene, gorske će te vile dovesti do mene.“- u ovom slučaju plaže. Samo da napomenem da dugo nisam shvatila političku konotaciju ove pjesme, već sam mislila da se radi o pravim zvijerima, vukovima, medvjedima, čagljevima… Isto kao što sam do prije koju godinu bila uvjerena da je Balašević spjevao pjesmu o svojem dragom pijetlu, pravom pijetlu, odnosno muškoj kokoši koja mu je bila voljeni ljubimac). Nakon toga se nasumično odabrani put grana na nova tri, pa sad imaš lijevi, desni i centralni, pa opet na nova dva i tako u nedogled. Usporedno sa grananjem puteva nestaje i signal na mobitelu, naš avanturistički duh nestaje i odustajemo od divljih plaža. Možda ćemo imati više sreće na Pašmanu. Googleamo. „Najljepše plaže za pse u Hrvatskoj“. I među njima plaža Lučica na Pašmanu. U Lučici ni jedna tabla koja označava pseću plažu. Ali barem 10 sa znakom zabrane za pse. Pitamo lokalni živalj, konobare, ljude sa psima da nas upute na jednu od najljepših psećih plaža u Hrvatskoj. Nitko pojma nema o čemu pričamo. Tu nema pseće plaže. Google laže. No ne predajemo se mi tako lako. U Tkonu nađemo turističke informacije. Simpa mlada cura izreferira govor kako je grad Tkon izdvojio jednu plažu za psiće i njihove vlasnike jer ima razumijevanja i sluha za sve turiste koji posjete njihov mali gradić i želi da se svi u njemu osjećaja ugodno i da svačije potrebe budu zadovoljene. Bila sam toliko oduševljena da mi je malo falilo da napišem mail gradonačelniku Tkona sa prijedlogom da se kandidira za Predsjednika Republike jer moj glas ima. Dobro da nisam. Jer pseća plaža je cca 10 kvadrata šljunka ispod zida od 2 metra. I može se koristit samo kad je oseka. Za vrijeme plime ju preplavi more. Dakle postojanje te plaže ovisi o dobu dana i Mjesečevim mijenama. Nadasve fascinantno.

Na kraju svega odustali smo od psećih plaža. Psi se nisu niti jednom okupali. Nama zapravo nije ni bilo do toga da se oni kupaju, a vjerujem da ni njima to nije bila pretjerana želja, no htjeli smo da možemo sa njima na plažu, da ne ostaju u apartmanu bez nadzora, da eventualnim lavežom ne bi smetali drugim gostima ili tako nešto. No iz detaljno opisanih razloga ostajali su sami u apartmanu. Nitko se nije žalio pa pretpostavljam da nisu lajali. Ili barem nisu puno lajali.

Bubi u svom “dog friendly” ljetnom domu.

Možda ovaj tekst ostavlja dojam su nam Ugljan i Pašman bili veliko razočaranje i da smo cijeli godišnji potrošili u potrazi za psećim plažama, no to nije tako. Ali krenula sam pisati u tom smjeru pa da se držim teme do kraja. Osim toga ovo je bilo prije dvije godine. Možda se u međuvremenu nešto promijenilo. Kad bi sad krenula pisati o stvarima koje se tiču samo nas ljudi i koje su nam bile super ovaj tekst ne bi nikada završio. A zapravo nam je bilo jako lijepo i stvarno smo se odmorili. I rado bi se tamo vratili. I ovaj put možda odvažili na nasumično biranje divljih puteva pa gdje nas sudbina odnese. Nadam se do plaže, ne do divljih zvijeri.