Cappadocia / Kapadokija

Nakon što smo Karla i ja obišle tursku regiju Likija, Alan i ja smo se polovicom ožujka zaputili u Kapadokiju (Cappadocia), zemlju lijepih konja i šarenih balona. Iako konje nismo vidjeli Cappadocia na perzijskom znači upravo zemlja lijepih konja.

Putovali smo ponovno preko agencije Nikal jer su njihove ponude zaista izuzetno povoljne. I kada se osnovnoj ponudi pribroje i svi ostali paketi i izleti i dalje su osjetno jeftiniji od drugih, te se zaista isplati putovati s njima.

Dan 1.

Letjeli smo charter letom iz Zagreba za Antalyu, te smo nakon smještaja u hotel imali slobodno popodne koje smo iskoristili za šetnju plažom s obzirom da se hotel nalazio tik uz more. Iako smo mi šetali u trenirci traper jakni, nekolicina ljudi se odvažila na kupanje u moru. Kažu da je bilo ugodno. Nismo probali pa ne možemo ovu ni potvrditi ni negirati. Plaža ispred hotela Meryan je velika i stvarno je lijepa, svi hoteli imaju bazene, te me ne čudi da se puno ljudi odlučuje za ljetovanje upravo u Antalyi. Hrana u hotelu je jako ukusna i raznovrsna, te je općenito na ovom putovanju bila osjetno bolja nego na turi kroz Likiju.

Dan 2.

Drugog dana smo rano ujutro krenuli iz Antalye prema Kapadokiji. Na tom putu prelazili smo preko gorja Taurus, te smo sa temperature od ugodnih 15 ili više stupnjeva došli na snijeg i – 10. S obzirom da sam pratila temperature u Kapadoiji ovo mi nije bilo iznenađenje pa smo bili adekvatno obučeni i to nam nije predstavljalo problem.

Na putu do Kapadokije zaustavili smo se u Konyi i posjetili muzej Mevlane, poznatog pjesnika, mislioca, islamskog učenjaka i teologa koji je živio u 13. stoljeću. Celaleddin (Đeleludin) Muhamed Rumi, pozatiji kao Mevlana, bio je jedan od najvećih vjerskih mislioca i filozofa svih vremena. Na perzijskom Mevlana znači „naš vodič“. Na ovom mjestu osnovao je školu i bratstvo takozvanih „vrtećih derviša“ koji u svome plesu u dugim hajdinama postižu sjedinjenje s Bogom. S obzirom da je Mevlana najvažnije godine svog života proveo upravo u Konyi, te tamo dočekao i smrt, njegov grob nalazi se u džamiji koja je dio muzeja. U istom muzeju nalazi se škrinja sa dijelećem brade proroka Muhameda iz koje se širi miris cvijeća. Osim Mevlane i mnogi drugi derviši tamo imaju svoje posljednje počivalište. S obzirom da su derviši živjeli i radili u objektima koji okružuju džamiju, tamo se mogu vidjeti predmeti iz njihovog svakodnevnog života, a u jednoj prostoriji su i figure derviša u prirodnoj veličini koje prikazuju njihov svakodnevni život.

Nakon cjelodnevnog puta stigli smo Nevsehir i smjestili se u hotel Altinoz koji je također bio sasvim pristojan. Malo lošiji od Meridiena u Antalyi, ali i stvarno nemam pritužbi.

Dan 3.

Već trećeg dana, odnosno prvo jutro u Kapadokiji imali smo dogovoren let balonom. Imali smo sreću jer smo bili prva grupa ove godine koja je mogla letjeti jer mogućnost podizanja balona ovisi o vremenskim prilikama, odnosno ako je jak vjetar, baloni ne lete. Mi smo imali savršeno vrijeme iako je temperatura pri polasku iz hotela bila ugodnih -12 stupnjeva celzijusa. Na balone se kreće dosta rano, mislim da smo mi krenuli oko 4 ujutro i cijena je bila 150 eura po osobi. Ali zaista se isplatilo i ne žalim niti jedan euro iako sam čitala da se za vrijeme korone kada je bilo malo turista moglo letjeti i za 40-ak eura po osobi. Let balonom je jedno predivno i jedinstveno iskustvo. U košaru stane 20-ak ljudi i 2 člana posade. Dosegnete visinu od 600 metara. Nevjerojatno je kolikom preciznošću upravljaju tim balonima. Nas su u jednom trenutku proveli toliko blizu stijene da smo ju gotovo mogli dotaknuti. Prizori neba prepunog balona i specifičnog krajolika su savršeni i ostaju u sjećanju za cijeli život. Nevjerojatno je da iako letite stvarno visoko i preletite veliku udaljenost, ja ni u jednom trenutku nisam imala osjećaj kretanja. Nisam osjetila ni kada smo poletjeli. Samo sam u jednom trenutku shvatila da više nismo na zemlji. Usprkos stvarno niskim temperaturama nije nam bilo hladno. Bili smo zaista dobro obučeni, a i topli zrak koji održava balon u zraku grije i putnike. Naš pilot je bio toliko precizan da je sletio na prikolicu od auta. Nakon leta počaste vas bezalkoholnim šampanjcem. Možete također i kupiti usb sa snimkom svog leta.

Baloni i “šampanjac” kojim vas kasnije počaste

Nakon leta vratili smo se u hotel na doručak i skinuti jedan od milion slojeva garderobe jer tokom dana ipak nije toliko hladno, te se pripremili za danje razgledavanje ove neobične regije.

Prvo smo otišli vidjeti kuću u stijeni. Te stijene su specifične porozne strukture, te u njima nije bio problem napraviti rupe i prilagoditi unutrašnjost za stanovanje. S obzirom da su to stijene u obliku čunjeva, nazivaju se i vilinski dimnjaci, te kuće su na nekoliko katova povezanih otvorom u podu, odnosno stropu, i ljestvama tako da se nije tako jednostavno popet i spustiti. Na svakom katu su prozori i tepisi. U prizemlju je dio prenamijenjen u kafić, a također ima i dio koji je prodavaonica nakita sve maštovitog naziva „Cave Man“. Kupila sam tamo krasan srebrni prsten za stvarno nisku cijenu jer se možete cjenkati i puno spustit početno traženi iznos, ali bojim ga se nositi jer je kvaliteta svega kupljenog tamo dosta upitna. Naime, ako ste čitali post o putovanju u Likiju, tamo sam pisala o tome kako smo Karla i ja u tvornici zlata i srebra kupile svaka po jedan srebrni prsten i također bile jako sretne kako smo uspjele spustit cijenu i kako smo dobro prošle. E pa sa mog prstena za koji garantiraju vrhunsku kvalitetu je u roku od manje od mjesec dana nošenja ispao kamen kojeg naravno više nisam našla. Da ne bude da sam se neodgovorno ponašala prema prstenu, napominjem da sam prodavača izričito pitala da li je taj kamen čvrsto fiksiran i da li mogu raditi sve kućanske poslove s njim, kao na primjer prati suđe, čistiti i slično, i odgovorio mi je da naravno da mogu, taj kamen ne može ispast nikako. E stari moj, ipak može. I to jako brzo. Tako da sad imam okvir prstena s rupom.

Nakon kuće u stijeni išli smo u obilazak Doline ljubavi, koja nosi taj naziv zbog velikog broja stijena oblika falusa, iliti pimpeka, koje su posvuda po njoj. Kao neke goleme čudne gljive. Neobično. Pomalo i smiješno, ali jako zanimljivo za vidjeti.

Nakon ručka posjetili smo muzej na otvorenom u mjestu Göreme. To je kompleks crkava, kapelica i samostana isklesanih u stijenama u razdoblju od 9. do 12. stoljeća. U unutrašnjosti nekih crkvica su ostale očuvane freske koje oslikavaju zidove. Ovaj kulturni spomenik je pod zaštitom UNESCO-a i nešto je što ne smijete propustiti kada ste u Kapadokiji.

Uz put smo stali pogledati 3 ljepotice. To su tri stijene, tj. tri vilinska dimnjaka, kako se te izdužene špičaste stijene nazivaju, na čijem vrhu je veći kamen koji izgleda kao glava, prozvane tri ljepotice. To zbilja nije bilo ništa zadivljujuće, ali treba sve to znati prodati, odnosno predstaviti kao turističku atrakciju.

Nakon toga išli smo gledati ples derviša u podzemnoj pećini. To sam zapravo mislila preskočiti, ali onda smo ipak otišli, ne sjećam se koji je točno bio razlog. Derviše sam gledala u Egiptu davno i interesantni su jednom za vidjeti, ali ne baš toliko interesantni da bi ih opetovano gledala. Derviši su muslimanski mistici koji se plesom sjedinjuju s Bogom. Pri tome oni sviraju neke instrumente, pjevaju, mole se i nabrajaju imena svetaca, a sve to skupa vi ništa ne razumijete ako ne govorite turski, zatim plešu i vrte se, vrte se i vrte se, a vi ste nakon dana koji je počeo buđenjem u tri sata ujutro već toliko umorni da jedva čekate da se odvrte i da odete u hotel odmoriti.

Tu večer je bila i famozna Turska večer, za koju svi koji su išli kažu da je fenomenalna, ali mi nismo htjeli platiti skoro 100 eura za nas dvoje za tako nešto, pogotovo jer smo bili i umorni, a i nismo previše od noćnih izlazaka, a iduće jutro smo imali opet u cik zore organiziran safari sa džipovima koji je koštao kao i Turska večer, pa smo mi radije odabrali njega. I nismo požalili ni u jednom trenutku.

Dan 4.

Za safari sa džipovima opet smo morali jako rano ustati, možda pol sata kasnije nego za balone. Iako su na balone išli gotovo svi iz grupe, na ovaj izlet prijavilo nas se iznenađujuće malo, točnije samo sedmero, što me dosta iznenadilo jer izlet je bio fenomenalan. Obišli smo crvenu dolinu, rozu dolinu i ne znam koje još sve boje doline, gledali sa zemlje stotine balona kako polijeću i lete iznad i oko nas, imali stanke na najinteresantnijim mjestima za slikanje i njihov specijalni bezalkoholni šampanjac (mislim da je to naj što mi kupujemo maloj djeci za Novu godinu). Vozili su na putevima i of road, penjali smo se na džipove i pobliže vidjeli lokacije pored kojih smo do sada samo prošli ili ih vidjeli iz daljine. Kada smo kretali na safari temperatura je bila -9. neobično je to što usprkos izuzetno niskim temperaturama nije toliko hladno kao što bi očekivali. Ja sam izlazila iz džipa, šetala i slikala se samo u debeloj trenirci i nije mi bilo hladno. Možda ima manje vlage u zraku nego kod nas jer inače se u Zagrebu smrznem na + 5.

I ovdje na safariju džipovima i nakon leta balonom kada vas počaste šampanjcem, ljudi koji to rade stave posudicu za napojnice. Iako mi to sve platimo unaprijed, sumnjam da oni koji baš tamo rade dobiju puno od toga, a zaista se potrude. Stoga me neugodno iznenadilo koliko malo ljudi je zaista nešto i stavilo u posudicu. Ako idete, stavite barem nešto. Mislim da njima to puno znači.

Nakon safarija sa džipovima i doručka u hotelu, cijela grupa je krenula dalje prema programu. Prvo smo osjetili grad Avanos koji je poznat po izradi predmeta od keramike. To je mali gradić na obali rijeke Kizil što u prijevodu znači Crvena rijeka i najduža je rijeka u Turskoj. Preko rijeke vodi viseći most i kada prelazite preko njega osjetite kako se miče. Nije to onakav most kako sam ja zamišljala viseće mostove, na konopima i sa daskama po kojima hodate, to je pravi metalni most, stabilan i siguran, i pomiče se zaista malo, ali se to ipak osjeti. Keramiku tamo nismo kupovali iako je bilo zgodnih ukrasnih predmeta, ali kupili smo u apoteci ibuprofen 600 mg što se kod nas može dobiti samo na recept i ulje opijuma. Ulje opijuma u Turskoj koriste za sve tegobe. Ako ne možeš spavati, ako te boli glava, ako imaš problema s koljenima, ako ti je narastao prišt na nosu, muči te loša probava, menstrualni grčevi, ulje opijuma je lijek za sve. Ovo možda smiješno zvuči, ali ulje opijuma stvarno pomaže kod dosta toga. Provjereno djeluje za opuštanje i spavanje, uravnoteženu probavu, i kožne probleme.

Nakon Avanosa stali smo u dolini deva. Dolina deva je dolina u kojoj su stijene u obliku deva. Ništa posebno, ali kad smo već bili tamo treba vidjeti.

Zatim smo otišli u grad Ortahisar gdje smo trebali prošetati kroz veliku nastambu u stijeni, no s obzirom da je padala kiša, a stepenice su izvan stijene, nismo mogli ući zbog vlastite sigurnosti jer su stepenice bile klizave. To mi je jako žao jer je izvana djelovalo jako interesantno i voljela bi da sam mogla to obići.

Kako ovdje postoje doline koječega, tako smo išli i u dolinu golubova. Ali ovdje začudo nisu stijene u obliku golubova, već ovdje zaista obitava ogroman broj golubova. S obzirom da u stijenama ima mnoštvo rupa, golubovi su se u njih naselili. Da bi privukli turiste, na mjestu gdje se zaustavljaju autobusi, lokalci ih hrane pa se golubovi tamo okupljaju u velikom broju i to prikazuju kao turističku atrakciju. Također turistima prodaju hranu da i oni mogu hraniti golubove koji im lete oko i iznad glava i šeću po podu kao kokoši. Ovdje ste u realnoj i stalnoj opasnosti da vas golub počasti ne baš poželjnim poklonom. No narod kaže da to donosi sreću i novac, pa ako vam se to desi nemojte očajavati, čeka vas blagostanje.

Nakon golubova posjetili smo jedno fascinantno mjesto, a to je podzemni grad. Odnosno jedan od 40-ak podzemnih gradova koliko ih ukupno ima u Turskoj. To je bio grad unutar stijene u koji su se sklanjali stari kršćani pred najezdom neprijatelja. Ima ukupno osam katova, u njega su se sklanjali i ljudi i životinje, a mogli su unutra boraviti mjesecima. Zatvarao se na takav način da ga nije bilo moguće otvoriti sa vanjske strane. U najveći podzemni grad u Turskoj stalo je osamdeset tisuća ljudi zajedno sa životinjama i stokom, a pretpostavlja se da su svi ti podzemni gradovi bili međusobno povezani podzemnim tunelima.

Dan 5.

Idući dan smo proveli na putu nazad prema Antalyi, a usput smo stali u Sultanhanu, najvećoj postaji za karavane na tom području. Naravno ona više ne služi svojoj prvobitnoj svrsi, ali je jako lijepo očuvana. Ovdje su putnici mogli odmoriti na svojim dugim putovanjima, te zamijeniti deve koje su se iscrpile i umorile sa odmornima i u punoj snazi. Putnici su se morali unaprijed najaviti, te se postaja zaključavala tijekom noći da bi skupocjeni teret i putnici bili sigurni od pljačkaša koji su noću harali. Tu su mogli koristiti usluge veterinara, liječnika i brijača koji su tamo bili stalno dostupni, okupati i osvježiti se, a u središnjem dijelu je bila džamija gdje su se molili.

Uz put smo stali i u tvornici tepiha u kojoj su nam prezentirali više manje isu stvar kao i na prošlom putovanju iako nije bila ista tvornica. Ni ovaj put nitko nije ništa kupio iako su tepisi zaista lijepi, ali i skupi.

Dan 6.

Šesti dan na programu su bili posjet istoj tvornici zlata i srebra i kože u kojoj sam bila i na prethodnoj turi Likijom. Opet sam pazarila dva prstena, jedan koji mi se svidio i pošli put, te jedan za Karlu. Bila sam i manekenka za jakne i izuzetno mi se svidjelo šetanje modnom pistom i modela. Šteta da to nisam probala prije 30 godina. Možda sam mogla odabrati i drugačiju karijeru. Ponesena ulogom slavne i bogate manekenke, kupila sam jaknu. A onda sam na povratku u voljenu mi domovinu platila i carinu na tu jaknu. Ali o tome ću više na samo kraju ovog posta.

Nakon obaveznih tvornica, slijedio je obilazak Antalyje. Zapravo za samu Antalyju imate dosta malo vremena. Mi smo prošetali do mora, razgledavali dućane, pojeli nešto ne baš fino u nekoj prčvarnici u kojoj su nam naplatili puno više nego su trebali, i već je bilo vrijeme za povratak u hotel. Sama Antalyja je zaista zgodan gradić, naročito naj dio prema moru, prepun je dućančića i trgovaca koji vam hoće prodati sve što se prodati može, a Alan je sa svakim malo popričao, a ja već pomalo gubila živce jer je to trajalo beskonačno, a puhao je vjetar i bilo mi je hladno. Neobično je da mi je ovdje na +8 bilo više hladno nego u Kapadokiji na -8.

Fast food restoran gdje su nam naplatili duplo više nego što su trebali

Dan 7.

Zadnji dan bo je namijenjen za izlet u Alanyu. To je turističko mjesto na rubu pokrajine Antalya, jedno 100 i nešto kilometara udaljena od grada Antalyje, navodno poznato po mini bananama. Vodiči su nam te banane opisali kao izuzetno fine, slatke kao med, sočne, neopisivo bolje od klasičnih banana na kakve smo navikli, tako da sam jedva čekala pojesti jednu od tih božanskih banana. Iskreno, meni su bile totalno razočaranje. Niti slatke, niti sočne, pomalo suhe i brašnaste i teško se gule. Od svega što su nam opisali jedino su pogodili da su male. No možda s ovim našim bananama nešto nije bilo u redu, možda nisu bile dovoljno zrele jer svi koji su negdje drugdje probali male banane oduševljeni su njima. Mi stvarno nismo, ali probali bi ponovo, možda se razuvjerimo.

U Alanyi smo imali organiziranu vožnju turističkim brodom na kojem smo probali nargilu iliti sishu. To nam se jako svidjelo. Uzeli smo neku okusa lubenice i bila je jako fina. Kad sam je se uhvatila, jedva sam vratila Alanu to crijevo da on može malo pušiti. Toliko sam bila zaokupljena nargilom da sam jedva obraćala pažnju na okolicu. Bacila sam samo pogled na srednjevjekovnu tvrđavu čije su zidine duge 6 i pol kilometara i ima 140 kula. Nekoć je imala obrambenu funkciju, a poslije je prenamijenjena u kovnicu novca. Sada ima samo turističku namjenu i dio je UNESC-ove zaštićene kulturne baštine.

Pojeli smo izuzetno ukusan ručak u velikom restoranu na obali rijeke Dimčaj (moram pisati fonetski jer mi je komplicirano tražiti simbole koji u našem jeziku ne postoje). Mislim da je restoran po ljetu predivan jer su stolovi na samoj rijeci. No s obzirom da je u ožujku još bilo prilično hladno nismo mogli uživati u punom doživljaju, ali u ručku jesmo.

Nakon ručka otišli smo u spilju Dalmataš. Špilja je duga pedesetak metara, a visoka petnaestak, sa površinom od 200-tinjak m². Kretati se smijete, kao i u većini spilja, samo po označenim stazama. Vlažnost zraka je oko 95% pa penjanje mnoštvom stepenica može biti naporno ako niste u formi. Temperatura unutar spilje je uvijek 22 – 23 stupnja neovisno o godišnjem dobu. Zrak u njoj sadrži visoku koncentraciju ugljičnog dioksida, čak 10 do 12 puta veću nego u normalnom zraku. Vjeruje se da je boravak u špilji blagotvoran za oboljele od astme.

Inače sama Alanya mi se dopala manje od Antalye, iako smo tamo pojeli jako fine vafle i ima bolje kopije dizajnerskih torbica nego Antalya. Ali Antalya mi ima nekako više duše. No ovo je čisto moj subjektivni dojam.

Sada da se vratim na to kako sam platila carinu na moju jaknu od 500 eura.

Zapravo sam sama kriva jer sam zadržala račun za svaki slučaj jer mi je jaknu Alan uzeo na rate, pa da, ukoliko mu skinu previše novaca, može u banci stornirati isplatu. Što je najtužnije jakna je koštala 70 eura više nego što se može prenijeti po osobi, a carinu smo platili 1000 kn. Zapravo kad bi se račun mogao podijeliti na dvoje ljudi što sam pokušala objasnit cariniku mi nismo ni blizu sumi koju možemo prenijeti po osobi, ali nije pomoglo. Jedan račun, jedna osoba, jedna carina. Naravno carinik je bio u pravu, a ja baš nisam imala sreće jer drugi su imali puno više od mene koja doslovno nikad ne kupujem ništa osim pokojeg suvenira i tada sam prvi put kupila nešto malo skuplje i odmah morala platit carinu. Čak me pitao i za lažnu LV torbicu koju sam kupila Karli. Na to sam se stvarno gotovo počela smijati jer prolazili su im ljudi sa ogromnim LV putnim torbama i to po više njih i on pita baš mene sa malom torbicom koju nosim kćeri. Znam da je to zabranjeno, ali doslovno nije bilo putnika u avionu koji nije kupio barem jednu stvar, a većina su ih imali nekoliko. I naravno da su zaustavili mene. Sve ovisi o sreći. Ili je imaš ili nemaš. Ja očito nemam. Barem po tom pitanju.

Za kraj napisat ću malo svojih dojmova o Turskoj koji bi vam mogli koristiti na putovanju kroz ovu zaista lijepu i zanimljivu zemlju. Higijenski standardi su osjetno niži od naših. Jedna članica naše grupe komentirala je kako se čudi što mi svi nemamo proljeve. Kada odete na toalet na području Kapadokije nemojte se iznenaditi kada naiđete na čučavac. No nemojte odustati, otvorite i vrata preostalih kabina, vjerojatno će biti toaleta sa wc školjkom. Na mnogim mjestima smo vidjeli čudnu malu stolicu sa rupom umjesto sjedala, te šlaufom i bocom pored što je vjerojatno namijenjeno za higijenu intimnih područja nakon nužde. Ne želim ni zamišljati kako to obavljaju. Svi zahodi imaju ugrađenu malu pipu kojim možete oprati svoje intimne dijelove. Kao wc i bide u jednom.

Turci su vrlo agresivni trgovci. Pri tome ne mislim da su nasilni niti bezobrazni, no zaista znaju biti dosadni i kada te se prime zakače se kao čičak i ne puštaju te više. To je njihova kultura i tradicija i može biti zabavno, Alanu je recimo to bilo super i on se svima podružio, ali meni je u nekim trenutcima baš to bilo naporno i išlo mi je jako na živce. Da ne pričam da će vas prevariti i „oderati“ u svakoj prilici. Tako smo recimo u nekom street food restoranu u Antalyi naručili jelo iz jelovnika i točno pokazali sliku i veličinu porcije, no kad je došao račun bio je duplo veći nego što je trebao biti. Naravno da smo se pokušali raspravljati s konobarom na engleskom i pokazivali u jelovniku što smo naručili, no on se pravi da ne zna engleski (ili stvarno ne zna u što sumnjam) i pokazuje sasvim druga jela i priča na turskom. I jednostavno nemaš izbora nego platit. Sve za što mislite kako ste dobro prošli i kako su vam dali veliki popust, pa čak i u tim tvornicama zlata, kože i tepiha, vjerujte mi, oni su jako dobro zaradili na vama. Svi će vas pokušati „smuljati“ uključujući i vodiče. Nama je naša turska vodičica nabavila nešto čega navodno nema u ovoj regiji Turske, i naplatila nam to 25 eura. Mi smo našli isti proizvod samo drugog proizvođača (kojeg navodno tu nema) u dućanu za 10 kn. Poslije smo našli na internetu da ovo što nam je ona nabavila košta ravno 12 kuna. Ali bilo nam je neugodno ne uzeti kad se žena potrudila i nabavila nam. Znali smo da će nas „oženit“, ali nismo očekivali baš toliko.

No s druge strane zemlja je prekrasna, neobična, interesantna, ljudi su ljubazni , hrana je ukusna iako sam prema pričama očekivala puno više, no možda u ove jeftine ture spada i jeftina hrana, i stvarno je nešto što treba vidjeti. Ja bi se definitivno vratila još 100 puta. Pa makar me i još 100 puta „oženili“ za 25 eura.

Putovanje u Tursku: Likija

Istaknuto

Prije ovog putovanja nikada nisam čula za tursku regiju imena Likija. Nije pohvalno, znam, ali je činjenica. A s obzirom da je putovanje bilo izuzetno povoljno, bilo nam je zapravo svejedno kamo idemo, pa smo Karla (moja jedina obožavana kćer) i ja uplatile putovanje u taj nepoznati kraj. Cijena je bila jako povoljna, a program interesantan i stvarno nismo požalile. Vidjele smo predivna mjesta i provele krasnih tjedan dana putujući Turskom.

Putovale smo sa agencijom Nikal. Cijena 7 noćenja s doručkom u ukupno 4 različita hotela, povratne avionske karte za charter let, putno osigurane i prijevoz autobusom do lokacija u Turskoj bila je 1 600 kn po osobi. Uzele smo također paket „Kultura i večere“ koji uključuje sve ulaznice za posjećene lokalitete i 7 večera u hotelima u kojima smo bile smještene po cijeni od 1000 kn po osobi. Fakultativni izleti, a mi smo se odlučile uzeti sve ponuđene, koštali su svaku od nas još 140 eura. S obzirom gdje smo sve bile i što smo sve vidjele, mislim da to zaista nije skupo.

Letjela smo iz Zagreba za Antalyu u ponedjeljak 28.02. ujutro. Let traje cca 2 i pol sata, iako smo iz Zagreba krenule oko 9, a u Antalyu stigle iza 13 sati s obzirom da je vremenska razlika između nas i Turske + 2 sata. Na aerodromu u Antalyji dočekali su nas naši vodiči te nas smjestili u autobuse koji su bili naš drugi dom idućih tjedan dana, ovisno o aranžmanu, odnosno turi za koju smo se odlučili.

Na putovanju nas je pratila naša hrvatska vodičica Lidija i lokalni turski vodič Vedad, a vozio nas je naš šofer Ali. Lidija nam je u početku neopisivo išla na živce, no uskoro smo se privikli na nju i postala nam je super i zapravo smo ju jako zavoljeli. Vedada, turskog vodiča ili organizatora, nisam sigurna što je on točno, nismo ni osjetili. Kao da nije ni postojao. Ovo pišem jer sam na idućem putovanju u Tursku, na koje sam išla tjedan dana nakon što sam se vratila s ovog, imala potpuno drugačije iskustvo, te ću u idućem postu napraviti usporedbu.

Ubrzo nakon slijetanja smjestili smo se u naš prvi hotel u Antalyji, B Business Hotel & Spa. Lijep i čist hotel sa užasnom hranom. Dakle ja zaista mogu svašta pojesti i sve mi je fino, ali ovdje je hrana bila jedva jestiva. Kolači nejestivi. Doslovno. Jedva sam se natjerala da progutam zalogaje koje sam stavila u usta. U istom hotelu proveli smo zadnja dva dana na ovom putovanju i tada tu nismo ni pokušavali jesti. Otkrile smo u blizini shopping centar i tamo se dva puta najele, jednom za 10 kn po osobi, drugi put za 20.

Prvi dan u Antalyji imale smo slobodno popodne, te smo odlučile otići do centra grada. Naša vodičica nas nje baš znala uputit kamo da idemo i kojim prijevoznim sredstvom, te smo googleale na lošem internetu i odlučile da je najbolja opcija autobus. I tako smo mi prošetale do stanice i veselo čekale autobus. Koji je došao i prošao bez zaustavljanja. Pomalo iznenađeno nastavile smo čekati i shvatile da tamo autobus ne staje na stanici ako mu zainteresirani putnici ne mahnu. Ok, to smo naučile. Nakon podužeg čekanja, opet stiže naš autobus. Ovaj put smo se razmahale. Ulazimo u autobus i pitamo vozača možemo li kupit dvije karte. On nas, na naše iznenađenje, na hrvatskom (ili bosanskom ili srpskom) pita „kuda idete?“. Mi pokazujemo na mobitelu gdje želimo doći i on kaže ok, vozi on do tamo (sada više ne na jednom od jezika našeg govornog područja). Ponovo zamolim 2 karte. Kaže on da ne može. Nema karata. Na moje pitanje da gdje bi mogli kupiti karte, on odgovara da nema pojma. Zbunjene i razočarane, izašle smo iz autobusa i vratile se u hotel maziti mačke. Turska je prepuna mačaka. U hotelima, restoranima, dućanima, restoranima, ulicama….posvuda su mačke i psi. Nama je čak u hotelskom restoranu mačka ukrala sir iz tanjura. Nama nije smetalo jer smo suludi ljubitelji životinja, ali neki ljudi sigurno nisu sretni u takvim situacijama, pa mislim da je dobro da se pripreme na to kada idu u Tursku. Za sve te slobodnoživuće mačke i pse brine država. Cijepi ih, kastrira, brine o njihovom zdravlju i hrani ih. Također ih hrane i građani, hoteli, restorani…

Što se tiče autobusnih karata, naknadno smo googleale da u Antalyji zaista nema autobusnih karata u pojedinačnoj prodaji, već je potrebno kupiti Antalya card, nešto kao ona kartica od ZET-a, koja košta oko 8 eura i onda na nju uplaćivati novac za prijevoz što je apsolutno neisplativo ako se ne mislite vozati autobusom po Antalyji simo tamo barem tjedan dana.

Drugi dan smo krenuli prema Myri gdje smo vidjeli lijepo očuvan antički amfiteatar, te grobnice uklesane u stijene.

Također smo posjetile i crkvu svetog Nikole koja je ukopana u zemlju i u kojoj se nalazi sarkofag u kojem je on bio sahranjen.

Isti dan smo išle i na izlet brodom do potopljenog grada na otoku Kekova u Sredozemnom moru. Taj grad je u sedmom stoljeću pogodio potres, što je uzrokovalo njegovo klizanje u more gdje se još mogu vidjeti njegovi ostatci. Na samom otoku mogu se vidjeti ostatci zidova i stepenica, a pod morem na pojedinim mjestima ostatci građevina. Interesantno je za vidjeti, ali ako očekujete Atlantidu bit ćete razočarani.

Treći dan padala nam je kiša, što je vožnju čamcem po rijeci Dalyan učinilo dosta neugodnim iskustvom jer su sjedala bila vlažna od kiše što je rezultiralo time da i naše stražnjice nakon nekog vremena postanu isto takve, bilo je dosta hladno, a zbog kiše čamac je bio zatvoren ceradom pa nismo baš puno ni vidjeli. Odnosno jedino što smo vidjeli su bile ponovo grobnice uklesane u stijene iznad rijeke.

Grobnice u stijenama iznad rijeke Dalyan

Nakon toga otišli smo na Iztuzu plažu u posjet bolnici, odnosno rehabilitacijskom i istraživačkom centu, za morske kornjače, o čemu sam napisala poseban post, pa ako vas zanima sve možete pročitati tamo. Da je bilo lijepo vrijeme vjerujem da bi vožnja čamcem bila jako ugodna, trajala bi dulje, a također bi imali vremena za šetnju po Iztuzu plaži. U ljetnim mjesecima tamo imate i pauzu za kupanje. No tada ne bi išli u posjet bolnici za kornjače, tako da je meni ovaj ishod bio sasvim pozitivan. Ostatak trećeg dana proveli smo većinom u autobusu putujući do idućeg hotela koji se nalazio na novoj lokaciji. Hotel je bio na samoj plaži, te smo zaspale uz zvuk valova. U njemu smo se zadržale dvije noći.

Treći dan našeg putovanja bio je izuzetno ispunjen i posjetili smo više različitih lokacija. Ujutro smo išli na izlet u Efez (Ephesus). Efez je predivan veliki antički grad koji je izuzetno dobro očuvan i zaista nas je oduševio. Tamo se nalazi veliki amfiteatar, fontane, ostatci javnog toaleta i javnog kupališta, ostatci javne kuće, škole, sve je povezano popločenim cestama koje su u boljem stanju nego većina turskih cesta danas.

U Efezu se nalazi i crkva svete Marije sa krstionicom, jedna od prvih ranokršćanskih crkva.

Nakon toga otišli smo na bližnje Brdo slavuja gdje je kuća Djevice Marije i koje se smatra jednim od mjesta njenog uznesenja (postoje 3 mjesta u svijetu za koje se pretpostavlja da su mjesta uznesenja Djevice Marije, a jedno od njih je i Brdo slavuja) i jedno je od marijanskih svetišta. Tu se održavaju hodočašća, a na izlazu iz kuće vjernici mogu zapaliti svijeću i popiti vodu iz četiri ljekovita izvora.

Isti dan posjetili smo i Isa begovu džamiju i to je jedina džamija koju smo posjetili na ovom putovanju. Građena je u doba vladavine Turaka Selđuka, koji su vladali prije Osmanlija, a to se vidi po tome što je unutrašnjost džamije obojana u bijelo. Osmanlije su unutrašnjost džamije oblagali pločicama.

Nakon toga otišli smo u malo turističko mjesto Širinće. To je gradić prepun malenih trgovina, kafića i restorana, uske ulice popločene su kamenim pločama, a iz svake trgovine nasmijana lica trgovaca pozivaju vas da kod njih nešto kupite. Tu smo degustirali 7 vrsta turskih vina voćnog porijekla. Ja nisam poznavalac ni ljubitelj vina, no čak je i meni bilo jasno da ova vina zaista ne valjaju ništa. Na sreću dobili smo svaki samo čašicu kao onu za rakiju i mogla sam to progutati u jednom gutljaju pa je moja patnja kratko trajala. Također smo degustirali maslinovo ulje na koje su Turci jako ponosni. Ni ono baš nije nešto. Hrvatska i grčka ulja su daleko bolja. Ova nemaju ni okus ni miris po maslinovom ulju. Kao zadnji proizvod degustirali smo sirup od nara (šipka) koji se može koristiti za salate ili piti pomiješan sa vodom. Navodno je odličan za srce. Za razliku od vina i ulja sirup od nara je savršen. Pravo otkriće. Naravno da smo kupili i bocu za doma jer nas je oduševio. Kupile bi i više da nismo putovale sa prepunim koferima. Ovdje smo popile i tursku kavu kuhanu u pijesku koja je bila stvarno fina iako je se dobije zaista malo. Sadržaj šalice popijete doslovno u 3 gutljaja.

Slijedeći dan bio je rezerviran za Hierapolis i Pamukkale. Hieraplois je antičko lječilište u blizini grada Denzilija koje se nalazi na termalnim izvorima i mineralnim stijenama koje su oblikovale sedrene terase po kojima su Pamuklale poznate u cijelom svijetu. U antičko doba tamo su dolazili bogati ljudi liječiti se, a vjerovali su i da će ih termalna voda pomladiti. Kako su tamo uglavnom dolazili stariji ljudi lošeg zdravlja, često su tamo umirali pa je tamo i jedna od najvećih nekropola u tom dijelu Turske. Također je tamo veliki i dobro očuvani amfiteatar u kojem su se održavale predstave za ljude koji su boravili u Hierapolisu. Pamukkale su jedno od najpopularnijih destinacija za sve instagramere, instagramuše, influencere i sve srodne kategorije ljudi jer zaista predivno izgledaju na slikama. U realnosti izgledaju malo manje predivno. Te sedrene terase izgledaju pomalo kao prljavi snijeg, vode je bilo u samo tri ta sedrena bazena jer ona više ne teče prirodno, već ju djelatnici Hierapolisa puštaju prema vlastitom nahođenju, ovisno o dobu godine i broju turista, a bazeni nisu ni približno plavi kao što su na slikama. Ali uz malo uređivanja fotografija može se postići zaista wow efekt. Naravno i mi smo svoje malo sredile. Inače, po sedrenim terasama mora se hodati bos, da se naslage minerala ne uništavaju što apsolutno podržavam. Rečeno nam je da je, iako je bio dosta hladan dan, pored termalnih bazena izuzetno toplo i da je voda isto takva. Dakle, to nije istina. Voda je bila toliko hladna da su nam se stopala grčila, puhao je hladan vjetar, tlo nam je pikalo stopala, a na nekim mjestima je i vrlo klizavo, pa smo bile sretne da nismo upale u tu vodu. No kada nakon ovakve šetnje obučete čarape i tenisice, imate osjećaj da ste obukli najtoplije cipele na svijetu, a navečer smo primijetile da su nam stopala mekana kao bebina. Amfiteatar je predivan i ogroman, izvanredno očuvam. Bilo je jako ugodno sjediti na dijelu namijenjenom za publiku i ne raditi ništa, pa smo umalo zakasnile na termin dogovoren za sastanak naše grupe.

Samo da spomenem jednu zanimljivost vezanu uz Denzili, grad pred koje su smještene Pamukkale i Hierapolis. U Denziliju je živio pijetao koji je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda po najdužem kukurikanju na svijetu. Općenito tamo pijetlovi navodno jako dugo kukuriču i posvuda se mogu vidjeti skulpture pijevaca. Očito su žitelji Denzilija jako ponosne na svoje pijetlove.

Dan nakon posjeta Hierapolisu i Pamukkalama krenuli smo na put nazad na obalu, u Antalyu. Putovanje je trajalo cijeli dan, a uz put smo posjetile tvornicu tepiha. To je dio obveznog programa jer agencije imaju ugovor sa tvornicama tepiha, zlata i kože, ili čak imaju udio u vlasništvu tako da ovo ne možete izbjeći ni uz najbolju volju. Tepisi su bez daljnjega prekrasni, opišu vam u detalje način proizvodnje, materijale, te naprave prezentaciju svih modela tepiha koje imaju. Ali osim što su predivni, ti tepisi su i skupi. A nekako mi se čini da Hrvati baš i ne pate na tepihe tako da nitko nije kupio niti jedan iako su se oni zdušno trudili prodati nam ih. Turci imaju specifičan agresivan način prodaje koji je nama izuzetno naporan i iritantan. Hodaju za tobom i nude ti artikle koje ti zasta ne želiš i, iako im kažeš da želiš sam malo razgledati, oni hodaju iza tebe i ne ostavljaju te na miru nikada, pa i da imaš volju nešto kupiti, izgubiš ju. Barem je kod mene tako. No možete se cjenkati i tako drastično spustiti početnu cijenu. No, to ću opisati u slijedećem postu u kojem ću pisati o putovanju u Kapadokiju.

Zadnji dan našeg boravka u Turskoj proveli smo u centru Antalyje. Prije odlaska u centar posjetile smo tvornicu zlata i srebra, te tvornicu kože. Za zlato nismo imale novaca, ali smo si zato i Karla i ja kupile svaka po jedan srebrni prsten. Početna cijena je bila gotovo 150 eura po prstenu. Znači da bi 2 prstena zajedno koštala gotovo 300 eura. Mi niti smo imale te novce, niti smo ih bile spremne platit. No kako se Turci vole cjenkati, mi smo rekle da imamo 100 eura i da više ne možemo dati. Nakon nekoliko ponuđenih cijena iznad 100 eura koje smo odbili, mi smo kupile ta dva prstena za 100 eura. Mislim da im je to realna cijena. Oni sigurno dobro zarade i na toj cijeni, a mi imamo osjećaj kako smo profitirale. I tako su svi zadovoljni. I kupac i trgovac.

U tvornici kože vidjele smo zaista krasne jakne, ali su imale i krasne cijene, pa nismo ništa ni gledale. No na idućem putovanju sam kupila jaknu, no o tome više u idućem postu.

Sam centar Antalyje je raj za shopping lažnih brendiranih torbica i naravno da smo pazarile. Zapravo nas nikakve znamenitosti nisu zanimale, već smo se manijakalno bacile u potragu za torbicama. Nije ih bilo teško naći jer gotovo svaki dućan upravo to prodaje. Interesantan je princip kako dijele torbice po klasama, odnosno kako su graduirane po cijeni i kvaliteti. U uličnom dijelu lokala su najjeftinije torbice najlošije kvalitete. One nešto bolje kvalitete i više cijene su ili na katu ili u podrumu, a one top kvalitete, ali i top cijene (od 200, 300 eura pa na više) su u „tajnoj sobi“. „Tajna soba“ nalazi se iza ogledala. Cijela scena je kao iz nekog filma: trgovac gurne ruku iza ogledala, stisne neki gumbić, ogledalo se pomakne u stranu, a pred vama se ukaže soba prepuna torbica koje stvarno izgledaju kao originali. Mi smo se zadržale na onima srednje kvalitete i cijene. Naravno i tu se možete cjenkati. Mi smo torbice koje su koštale 55 eura kupile za 30. Sretne mi, sretan trgovac. Inače, u Hrvatsku se ne bi smjele unijeti takve torbice. Mogu vam ju uzeti na granici i napisati kaznu. Iako ne znam nikog tko je bio u Turskoj, a da se vratio bez barem jedne takve torbice, a i sigurna sam da 99% hrvatskih influencera nose takvu robu. Možda onu iz tajne sobe, ali to ju ne čini ništa legalnijom ili prihvatljivijom od ovih niže rangiranih. (nadam se da sada zbog ovog teksta neću dobit kaznu).

Što se hrane tiče, mi smo s obzirom da smo uzele sve izlete, imale i plaćen ručak svaki dan osim prvog i ovog zadnjeg koje smo provele u Antalyji. Hrana u prvom hotelu (koji je ujedno i zadnji hotel na ovoj turi) je bila zaista izuzetno loša, u ostalima je bila solidna. Nisu to bile neke delikatese, ali bilo je ukusno. Na ručkove su nas vodili u restorane s kojima imaju ugovore i tamo je hrana bila ukusna. Jedina zamjerka je što smo gotovo svaki dan imale piletinu sa roštilja, pa nam je nakon par dana već „curila na uši“. I dosta neobično je što uz piletinu s roštilja poslužuju suhu rižu. Riža je bila ukusna, nije bila raskuhana, ali mi smo navikli rižu jesti uz meso na saft, ne da sve bude suho. Što se začina tiče, meni ih je falilo. Očekivala sam da su jela turske kuhinje dosta začinjena, no za moj ukus falilo je svega, od soli na dalje. I smetalo me što u sve stavljaju mentu. Juha od paradajza s mentom, umak od jogurta s mentom….a ja stvarno ne volim mentu. S obzirom da smo dvije zadnje noći trebale večerati u hotelu gdje smo prvi dan bili jako razočarani hranom, otišle smo u obližnji shopping centar i tamo pojele jako ukusnu hranu za jako malo novaca. Jednom smo uzele dva puta pidem, što je nešto kao turska pizza u obliku lađe i 2 ajrana (to je mješavina čvrstog jogurta, soli i vode, pa ima okus kao slani tekući jogurt; meni jako ukusno i osvježavajuće) i to smo platili 20 kuna po osobi. Drugi put smo uzele lahmacun meni koji sastoji od dvije pogačice koje su kao nekakva kombinacija između pizze i tortilje premazana umakom od rajčice i posuta mljevenim mesom i zapečena, a jede se tako da se zarola poput tortilje. Još se može u nju dodati svježa rajčica i peršun. U taj meni je bila uključena i jedna kola, a dodatno smo uzele i opet 2 ajrana i ukupno nas je to koštalo 21 tursku liru. To je ekvivalent 10 i pol kuna. A stvarno smo se najele. Zadnji dan u Antalyji uzele smo njihov doner (to je ono što mi zovemo kebab) i to nije bilo tako jeftino. Jedan doner i jedan ajran platile smo 35 kuna. Meni je doner bio izvrstan jer je bio od janjetine, no Karli je bio užasan jer ne voli taj miris. U svakom slučaju, hrana koju smo jeli na ovoj turi nije nas oduševila, ali bila je prihvatljiva. Na turi kroz Kapadokiju je hrana bila daleko bolja.

Najbolju i najjeftiniju hranu pojele smo u shopping centru

No usprkos ne baš najboljoj hrani, Karli i meni je ovo putovanje bilo prekrasno, vidjeli smo jako puno interesantnih mjesta, posjetile nezaboravne lokacije, te provele kvalitetno vrijeme zajedno, a što se tiče omjera cijene i kvalitete, ovo putovanje je bilo i više nego isplativo, te ga definitivno preporučam svima. Ne morate kupit ni tepih, ni zlato ni jaknu.