Jedna od blagodati interneta, barem što se mene tiče, je lagano pronalaženje ideja i mjesta za nove avanture i putovanja, kao i za učenje novih stvari. Tako sam obnovila znanje heklanja, završila online tečaj digitalnog marketinga, blogginga (vidi se kako uspješno to znanje ovdje primjenjujem), marketinga društvenih mreža, digitalne fotografije, šminkanja i još nekoliko vještina od kojih nemam apsolutno nikakve korist, ali imam diplomu. Čak sam našla i oglas za snimanje reklame na koji sam se javila, za što mi je tečaj heklanja dobro došao jer su se tražile žene koje znaju plesti ili heklati, pa sam i to isprobala.
Između ostalog našla sam i Facebook stranicu Quad Gorski kotar (https://www.facebook.com/QuadGorskikotar) i odmah sam dobila želju isprobati vožnju na quadovima jer nikada prije to nisam iskusila. A život se sastoji od sakupljanja iskustava i što više toga probaš, to ti je život bogatiji. A ja želim biti bogata, ako ništa drugo, onda barem iskustvima. I predivnim uspomenama.
Sat vremena vožnje na quadu s vodičem je 300 kn. Ako si sam na quadu je 200 kn. S obzirom na to zaključila sam da se više isplati da nas ide 2 po quadu. Ljepše je da nitko ne bude sam, a ionako se možemo mijenjati za volanom, pa smo poveli i Karlinu prijateljicu Paulu, divnu djevojčicu (23 godine) koju jako volimo. Vožnja traje sat vremena, ali mislim da smo mi vozili duže.
Kreće se iz planinarskog doma Skrad koji se nalazi na izlazu iz Skrada ako se dolazi iz smjera Zagreba. Tamo vas prvo dočeka simpatičan pas Bobi. Veliki je i crn, ali jako drag i mazan. Prije nego krenete morate potpisati ugovor kojim pristajete da snosite troškove ako napravite štetu na quadu i da priznajete da pružatelji usluga nisu odgovorni ako se ozlijedite tijekom vožnje. Dosta logično jer su im se nedavno jedni klijenti navodno zabili quadom u drvo. No ako slijedite upute i vozite razumno, ne može vam se ništa dogodit. Da biste vozili quad morate imati vozačku dozvolu B kategorije, a da biste bili suvozač koji ne vozi morate imati najmanje 12 godina.
Nakon što što sredite papirologiju i dobijete kacige adekvatne veličini svoje glave, vodič vam objasni sve detalje u svezi vožnje quada. Sve se vrlo lako shvati i zaista nije teško voziti ga. Ako niste nikada prije pokušali, nema veze, nismo ni mi, ali smo vozili kao da smo rođeni na quadu. Nakon toga avantura u vidu vožnje može početi.
Prvo idete cestom jedno 5 km, nije velik promet pa to nije problem, a zatim ulazite u šumu i vozite po šumskim putevima. Osjećaj je savršen. Ne vozite brzo, ali meni se činilo da jurimo. Naravno Alan i ja smo bili zadnji i najsporiji (to nas prati još od naše avanture na raftingu u kajacima gdje smo bili osjetno sporiji od svih u grupi i naš kajak je uvijek bio okrenut u čudnom smjeru i većinu vremena smo se vrtili u krug; to je jedna neispričana priča još iz vremena dok nisam pisala blog, ali možda jednom i o tome napišem par riječi). U svakom zavoju smo se naginjali u suprotnu stranu od zavoja u stilu pravih motorista ili quadista što je izazvalo podsmjeh naših cura, a i vodiča. To smo tek kasnije saznali. Sebi smo bili super. U našu obranu što se sporosti tiče, moram napomenuti da smo bili osjetno teži od ostalih pa zato naš quad nije mogao postići veliku brzinu. Vodič je bio sam na quadu, a cure su lakše od Alana i mene. Priroda kroz koju smo prolazili je prekrasna, a zrak tako svjež i čist da sam imala osjećaj da su mi se pluća preporodila i očistila od sveg udahnutog smoga i nikotina.
Vozili smo malim stazicama koje su na nekim dijelovima bile stvarno jako strme i pune rupa što je izazvalo dodatno pojačano lučenje adrenalina. Za volanom smo se mijenjali tako da smo svi i vozili i bili suvozač.
Vodič nas je odveo na vidikovac gdje se pruža predivan pogled čak do Slovenije i gdje smo se slikali.
Nakon vožnje vratili smo se u planinarski dom gdje su nas naši domaćini počastili toplim čajem i rakijicom, te ugodim druženjem i razgovorom.
Bio je to dobro proveden dan i izvrsno utrošeno vrijeme. Boravak u prirodi nas je baš nekako okrijepio, osvježio i dao nam dodatnu snagu za suočavanje sa svakodnevnim izazovima.
Malo nam je žao što nije bilo snijega, no barem nam nije bilo hladno. Bili smo prilično blatni, ali to sve opere veš mašina. Planiramo se vratit i sve ovo ponovit kad malo zatopli i priroda se zazeleni jer vjerujem da je tada još ljepše, iako je Gorski Kotar prekrasan u svako doba godine.
Lupretty Life 